Posl.br. P-694/2022

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SINJU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sucu Boži Šitumu, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo obrane, zastupana po ODO Split, Stalna služba u Sinju, Građansko-upravni odjel, OIB 52634238587, protiv tuženika KŽ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Berislavu Hercegu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. prosinca 2025.. godine u nazočnosti z.z. tužitelja te pun. tuženika, dana 09. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od[1] 17.023,01 EUR- a/128.183,26 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 22. rujna 2015. godine pa do isplate, sve po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, dok se odbija tužbeni zahtjev tužitelja za više traženi iznos od 4858,29 EUR-a/36.602,40 kuna.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 5208,26 EUR-a.

Obrazloženje

1. Dana 23. prosinca 2015. godine zaprimljena je tužba radi isplate u predmetu pod gornjim poslovnim brojem.

1 Fiksni tečaj konverzije iznosi 1 EUR = 7,53450 HRK.

2. U tužbi se navodi da je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Sinju od 05. studenog 2009. godine, a u predmetu pod posl.br. P-368/98 sud obvezao tuženu RH isplatiti tužitelju CŽ iznos od 55.304,20 kuna sa zakonskim zateznim kamatama a na ime naknade štete na vozilu, kao i iznos od 14.696,00 kuna na ime troškova prijevoza oštećenog vozila, kao i iznos od 26.620,40 kuna na ime troškova postupka.

3. Navedena štete, da je posljedica prometne nesreće koja da se dogodila dana 22. travnja 1997. godine u mjestu [adresa], a do koje nesreće da je došlo isključivo krivnjom odnosno krajnjom nepažnjom tuženika. Tuženik da je navedene prigode upravljao vozilom u visokom stupnju alkoholiziranosti, te da je poduzeo radnju uključivanja u promet sa sporedne ceste na glavnu cestu, a da nije propustio nailazeće vozilo kojim da je upravljao CŽ. U tom postupku utvrđeno je da je predmetna vožnja poduzeta u svezi obavljanja službe KŽ.

4. Postupajući po prijedlogu ovrhovoditelja CŽ, radi naplate tražbine utvrđene pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Sinju, Općinski sud u Daruvaru da je odredio predloženu ovrhu koja da je u cijelosti provedena dana 23. ožujka 2015. godine u iznosu od 164.785,66 kuna, a koji iznos sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i troškom ovog postupka, tužitelj RH sada potražuje ovom tužbom.

5. Odgovorom na tužbu ista je osporena u pogledu visine zahtjeva i odgovornosti tuženika. Tuženik smatra neprihvatljivim pozivanje na odredbu čl. 1061. Zakona o obveznim odnosima, kao temelj potraživanja, jer da je tuženik umirovljen, pa da nema mjesta primjeni navedenog članka. Nadalje, prekluzivni rok iz stavka 4. gore navedenog članka da je prekoračen, jer da je utuženi iznos bio ovršen 23. ožujka 2015. godine, a tužba da je podnijeta 23. prosinca 2015. godine. Nadalje, tužbu da treba odbaciti iz razlog jer da Zahtjev za mirno rješenje spora koji da je upućen tuženiku, mora sadržavati sve ono što mora sadržavati i tužba.

6. Tužitelj je osporio sve navode iz odgovora na tužbu.

7. Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu od 20. siječnja 2022.g., posl. br. Gž- 480/2021, ukinuta je ovosudska presuda P-11721/15 te je predmet vraćen sudu na ponovno suđenje.

8. U dokaznom postupku pregledani su: spis ovog suda pod posl.br. P-368/98, koji je i priklopljen ovom predmetnom spisu; zapisnik o ispitivanju alkoholiziranosti KŽ; analitičko izviješće Instituta pomorske medicine HRM od 30. travnja 1997. godine; zapovijed Ministarska obrane o izricanju stegovne mjere KŽ; izviješće Min. obrane o prometnoj nezgodi; rješenje o ovrsi Općinskog suda u Daruvaru od 16. siječnja 2015. godine; zahtjev za mirno rješenje spora od 14. rujna 2015. godine; odgovor tuženika na Zahtjev od 17. prosinca 2015. godine, kao i rješenje HZMO-a od 9. lipnja 2011. godine u postupku radi priznanja prava na invalidsku mirovinu osiguraniku KŽ, izveden dokaz prometno-tehničkog vještva po vještaku Sretenu Ugrini, dopis Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 13.srpnja 2022. godine.

9. Saslušani su svjedoci RŽ pk. K, OŽ pk. C, ĐŽ pk. Ljube kao i tuženik KŽ.

10. Provedeno je i prometno tehničko vještačenje vještaka Sretena Ugrina, kako na okolnost dinamike nastanka prometne nezgode koja se dogodila dana 22. travnja 1997. godine, te na okolnost visine štete na vozilu oštećenika CŽ.

11. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

12. Predmet spora je isplate regresa u iznosu od 164.785,66 kuna sa zateznom kamatom, a za naknadu materijalne štete koju je tužitelj platio oštećenoj osobi CŽ zbog prometne nezgode koja se dogodila dana 22. travnja 1997. godine u mjestu [adresa], koju je uzrokovao tuženik KŽ, upravljajući vojnim vozilom u vlasništvu tužitelja.

13. Sporno je za raspraviti je li tužbeni zahtjev osnovan, tj. je li tuženik u obvezi isplatiti zatraženi novčani iznos sa osnova regresa, je li RH opravdano isplatila oštećeniku iznos od 165.7485,66 kn, je li istekao prekluzivni rok određen čl. 1061. st.4. ZOO- a, da li se zahtjev tužitelja ima smatrati zahtjevom iz čl. 186 a ZPP-a, da li je potraživanje tužitelja u zastari kao i je li tuženik odgovoran za tužiteljevo zakašnjenje u plaćanju (kamata) kao i prouzročenje parničnih troškova.

14. Svjedok RŽ, u svom iskazu navodi, da je bio djelatnik Ministarstva obrane i izravni zapovjednik KŽ u predmetnoj postrojbi, da je tuženik bio vojnik u postrojbi i raspoređen kao vozač u logistici, dakle, na radno mjesto čija je temeljna zadaća upravo korištenje vojnih vozila, kao i da je KŽ za uzimanje vozila, trebao imati ili nalog ili usmenu naredbu.

15. Svjedok OŽ, iskazuje da je bio Galićev radni kolega i zapovjednik u postrojbi do 1. lipnja 1996.god., da je je KŽ obavljao posao vozača saniteta, dakle, u osobi vozača u vojnom zdravstvenom osiguranju, čija je temeljna zadaća bila upravo vožnja vojnih vozila, da od 1993. godine postoje ustrojene evidencije o prometovanju vozila i da se KŽ u svakom slučaju morao javiti, odnosno imati putni nalog ili usmenu naredbu prije uzimanja vozila.

16. Svjedoka ĐŽ, navodi da je bio, izravni nadređeni KŽ u kritičnom vremenskom periodu nesreće, da putni nalog izdaje on osobno pri prvoj mobilizaciji vozila, da se svakodnevno ispisuje i koristi putni nalog, isti mjesečni nalog na koji se upisuje svakodnevna relacija; dnevno može biti više relacija, ali da je svaka evidentirana, da određeni zapovjednici preuzimaju vozila i odgovaraju za dnevnu upotrebu, ako i da pisani nalog prati vozilo. Nadalje navodi, da je KŽ koristio vozilo u svoje privatne svrhe, zasigurno bi on, kao njemu nadređeni, snosio odgovornost, ali da toga nije bilo u konkretnom slučaju.

17. Tuženik UŽ, u svom iskazu navodi, da je na svoju ruku sam tako postupio jer mi je tako došlo, a i kapija na vratima je bila otvorena pa je sve to i dovelo do toga da sam učinio sve, da se o tom činu saznalo odmah, isti dan, te da je uslijedila stegovna odgovornost, izrečena mu je mjera otkaza radnog odnosa, da se zbog proteka vremena ne može sjetiti pojedinosti štetnog događaja, ali da je bila tmurno, skoro noć i da vozač kamiona (CŽ) nije imao upaljena svjetla.

18. Sud je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem CŽ, s obzirom da je MUP RH, dopisom od 19. veljače 2018. godine obavijestio sud da adresa istoga nije poznata u Republici Hrvatskoj.

19. Po okončanju raspravljanja pun. stranaka priložili su troškovnik.

20. U pravomoćno okončanom postupku pod posl. br. P-368/98., Općinskog suda u Sinju, nije ostvaren intervencijski učinak pravomoćne presude u odnosu na tuženika u ovom postupku.

21. Naime, kako tuženik nije sudjelovao kao umješač, u pravomoćno okončanom postupku P-368/98 Općinskog suda u Sinju, u parnici između oštećenog i RH, a niti je pozvan umiješati se u tu parnicu, to tuženik u ovom postupku, KŽ, može isticati prigovore koji se tiču opsega odgovornosti, osnovanosti zahtjeva i visine štete, a koje prigovore je i istaknuo odgovorom na tužbu i tijekom postupka.

22. Člankom 193. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (NN 73/2013, 75/2015), propisao je da za štetu koju pripadnik Oružanih snaga u službi i u vezi s obavljanjem službe počini trećim osobama odgovara Republika Hrvatska kao i da Republika Hrvatska ima pravo od pripadnika Oružanih snaga tražiti povrat iznosa iz stavka 1. ovoga članka isplaćenoga trećim osobama samo ako je pripadnik Oružanih snaga namjerno ili iz krajnje nepažnje počinio štetu, dok je čl. 194. st. 1. određeno da vojna osoba koja namjerno ili krajnjom nepažnjom nanese Republici Hrvatskoj štetu dužna ju je nadoknaditi.

23. U odnosu na prigovor tuženika, da šteta nije nastala u obavljanju službe, sud je stava da je isti neosnovan. Naime, iz iskaza svjedoka RŽ, OŽ a posebno ĐŽ, koji je bio izravno nadređen tuženiku u trenutku nastanka štetnog događaja, razvidno je da je vojni sustav korištenja vozila u postrojbi bio je strogo reguliran (putni nalozi, evidencije relacija, hijerarhijska odgovornost). Nadalje, ĐŽ, koji bi osobno odgovarao da je KŽ, privatno uzeo vozilo bez znanja postrojbe, izrijekom izjavljuje da te odgovornosti (prema njemu nije bilo) što posredno ukazuje da vozilo nije korišteno samoinicijativno. Također, svjedoci unisono iskazuju da je tuženik, bio vozač saniteta raspoređen upravo za upravljanje vojnim vozilima, korištenje vozila bila mu je radna dužnost, privilegija, kao i da prijevoz vojnika nakon službe predstavlja obavljanje službe.

24. Uzimajući u obzir navedene iskaze svjedoka, koji su kompatibilni s iskazima koji su isti dali u pravomoćno okončanom postupku P-368/98, Općinskog suda u Sinju, cijeneći odgovor tuženika na zahtjev ODO-a za mirno rješenje spora od 17. prosinca 2015. godine, u kojem isti, posredno priznaje odgovornost za navedeni štetni događaj na način kako je navedeno u tužbi, a što je i utvrđeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sinju, posl. br. P-368/98, sud zaključuje da je isključiva odgovornost za štetu tuženikova, kao i da je šteta učinjena od strane vojne osobe u svezi s obavljanjem vojne službe.

25. Sud ne poklanja vjeru, iskazu tuženika, s obzirom da je isti proturječan ranijim iskazima istog tuženika, danim u bliže vrijeme štetnom događaju u ovosudskom predmetu pod posl. br. P-368/98.

26. Nadalje, na okolnost dinamike nastanka nezgode i iznosa štete, i u ovom postupku je provedeno prometno tehničko vještačenje koje u bitnom, ne odstupa od nalaza i mišljenja vještaka u postupku pod brojem P-368/98. Naime iz nalaza i mišljenja vještaka Sretena Ugrine, proizlazi da bi prosječno pažljiv vozač automobila prilikom uključivanja na magistralnu cestu, mogao vidjeti kretanje teretnog automobila, te ga navesti na poštovanje prometnih propisa i obvezno zaustavljanje kretanja svog automobila, kako bi spriječio sudar. Kada se uzme u obzir da je, tuženik uz navedeno, bio u alkoholiziranom stanju (1,79 g/kg), sud je stava da je isti postupao s krajnjom nepažnjom, čime su ostvareni uvjeti, propisani čl. 194. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske.

27. Prigovor tuženika da tužiteljev zahtjev za mirno rješenje spora ne sadrži sve što treba sadržavati tužba, je neosnovan. Tužitelj Republika Hrvatska je podnijela tuženiku zahtjev za mirno rješenje spora 14. rujna 2015., kojeg je tuženik primio dana 21. rujna 2015. , te je u tom zahtjevu navedeno na kojim se činjenica temelji, te koliko iznosi tužiteljeva tražbina. Tuženik je odgovorio na zahtjev dopisom od 17. prosinca 2015., nakon čega je tužitelj Republika Hrvatska dana 23. prosinca 2015. podnijela tužbu.

28. Također, neosnovan je i prigovor tuženika koji se odnosi na prekluziju tužbe u smislu čl. 1061. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, naime a što je detaljno opisano ukidnom drugostupanjskom odlukom. Odredbom čl. 1061. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11-u daljnjem tekstu ZOO), koja propisuje odgovornost poslodavca, propisano je da za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi sa radom prouzroči trećoj osobi, odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročena štete. U konkretnom slučaju, tuženik KŽ je bio djelatna vojna osoba tužitelja, kada se dana 22. travnja 1997. godine dogodio štetni događaj. Stoga je pogrešna tvrdnja tužitelja da se navedena odredba ne može primijeniti na konkretan slučaj, a zbog nesporne činjenice umirovljenja tuženika do kojega je došlo 2011. godine.

29. Nadalje, stavkom 3. gore navedenog članka, poslodavac koji je oštećeniku popravio štetu ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete, a koje pravo zastarijeva u roku od 6 mjeseci od dana kada je šteta popravljena, a kako je to i propisano stavom 4. navedenog članka. U konkretnom slučaju, tužitelj je postupio sukladno odredbi čl. 186.a Zakona o parničnom postupku, naime utuženi iznos je bio ovršen 23.03.2015. Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Daruvaru posl. br. Ovr-2390/14, tužitelj je tuženiku dostavio Zahtjev za mirno rješenje spora od 14. rujna 2015. godine, o kojem Zahtjevu se tuženik očitovao 17. prosinca 2015. godine, pa je stoga tužitelj, podnošenjem tužbe dana 23. prosinca 2015. godine postupio sukladno zakonskoj odredbi, iz kojeg razloga je prigovor zastare neosnovan. Ujedno je neosnovan i prigovor da bi Zahtjev za mirno rješenje trebao sadržavati sve ono što sadrži i predmetna tužba.

30. U odnosu na prigovor tuženika, opravdanosti visine isplaćenog iznosa oštećeniku, sud je stava da je isti djelomično osnovan, odnosno da iznos u tužbi nije pravilno postavljen. Naime, pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sinju, pod posl. br. P- 368/98, kao ovršnom ispravom, temeljem koje je oštećenik CŽ, kao ovrhovoditelj "krenuo" u ovrhu protiv tužitelja, kao ovršenika, su utvrđena dugovanja i to: iznos od 55.304,20 kn sa zakonskim kamatama od presuđenja, iznos od 14.696,00 kn sa zakonskim kamatama od presuđenja te troškove postupka u iznosu od 26.620,40 kuna. Do isplaćenog(ovršenog) iznosa oštećeniku R od 164.785,66 kuna, došlo se na način da je na iznos glavnice od 96.620,60 kuna (zbrojno od 55.304,20 kn, 14.696,00 kn , 26.620,40 kuna) trebalo pribrojiti i zakonske zatezne kamate koje su naplaćene od presuđenja, 5.11.2009. godine do 23.03.2015. (kada je bila prisilna naplata oštećenika prema RH), što daje iznos od 65.580,24 kuna, što skupa s troškom ovršnog postupka i pristojbe istog, čini ukupno traženi iznos od 164.785,66 kuna.

31. S obzirom da je navedena presuda postala ovršna dana 05.listopada 2012. godine, kamate koje se od tada računaju po stavu ovoga suda, nisu obveza regresa od strane tuženika, s obzirom da je tužitelj mogao postupiti po paricijskom roku, navedenom u predmetnoj presudi, kao ovršnoj ispravi, a što bi da je učinio, dovelo do toga da ne bi nastali daljnji troškovi zateznih kamata kao ni troškovi ovrhe. Naime, ovaj sud je stava, uzimajući u obzir da tuženik u postupku pred Općinskim sudom u Sinju posl.br. P-368/98, nije sudjelovao kao umješač, niti je bio upoznat s obvezom da mora regresno naknaditi štetu, da se ne može priznati tužitelju pravo na zateznu kamatu za razdoblje od 05. listopada 2012. do 21.rujna 2015. kada je tuženik zaprimio zahtjev za mirno rješenje, dakle postao upoznat sa svojom obvezom.

32. S obzirom na navedeno tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen u dijelu koji se odnosi na zatezne zakonske kamate za period od dana ovršnosti navedene presude do dana kada je tuženik zaprimio zahtjev za mirno rješenje spora od strane tužitelja.

33. Nadalje, po stavu ovoga suda, tužitelj opravdano traži regres i troškova parničnog postupka Općinskog suda u Sinju, posl. br. P- 368/98.

34. Također se i prigovor tuženika o postojanju eventualne odgovornosti i drugog sudionika nezgode (ŽŽ) ukazuje u potpunosti neosnovanim, jer to nije dokazano prometno tehničkim vještačenjem na okolnost dinamike nastanka nezgode.

35. Prigovor tuženika u dijelu kojim se osporava trošak prijevoza oštećenog vozila, a bez predloženog dokaza na tu okolnost, također se ukazuje neosnovanim.

36. Obzirom na sve gore iznijeto, odlučeno je kao pod točkom I. izreke Presude.

37. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

38. Tužitelju je priznat trošak za slijedeće obavljene radnje prema priloženom troškovniku: za sastav tužbe prihvaćen je i dosuđen iznos od 250 bodova. Navedeni iznos dosuđen je za zastupanje na ročišta u dane: 09. rujna 2016. godine, 21. listopada 2016.g., 26. svibnja 2017.g., 21. rujna 2017.g., 16. studenog 2017., 20. travnja 2018.g., 21. listopada 2020., 20. siječnja 2021.g., 30. lipnja 2022., i 24. siječnja 2023. godine, svaki po 250 bodova, dok je za zastupanje na ročištu dana 20. veljače 2020.g., dosuđen je iznos od 125 bodova, kao i trošak vještačenja dosuđen je u iznosu od 358,56 EUR-a, što ukupno daje iznos od 5858,56 EUR-a. S obzirom da je tužitelj uspio u osnovi za cijelo, a u odnosu na iznos u postotku od 77,79 %, što ukupno znači da je tužitelj, uspio u ovoj parnici, u postotku od 88,9%.

39. Stoga, ukupan trošak tužitelja u ovom postupku, oduzmemo za postotak u kojem tužitelj nije uspio (11,1%) dobijemo iznos koji je naveden u točci II. kojeg je tuženik također u obvezi naknaditi, iznosi 5208,26 EUR-a, kako je i odlučeno točkom II izreke presude.

U Sinju, 09. srpnja 2026.g.

S U D A C:

Bože Šitum

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste, preko ovog suda na nadležni Županijski sud.

Podnosi se pismeno u tri primjerka.

DNA:

l. ODO Split, Stalna služba Sinj,

2.Berislav Herceg, odvjetnik u Zagrebu