REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1227/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Ani Ćosić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČO, 1. odvojak Zelengaja 6, Gornja Bistra, OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Mario Perica, odvjetnik u Zagrebu, Dubašnička 17, protiv tuženika, Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. lipnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe čl. 1., čl. 2., čl. 4. i čl. 8. Ugovora o kreditu, broj ugovora 919685, sklopljenog 21. srpnja 2006. između tužitelja ČO iz [adresa], 1. odvojak Zelengaja 6, 10298 Gornja Bistra, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i prednika tuženice, Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem jednostrane odluke o kamatnim stopama banke i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Utvrđuju se ništetnima odredbe čl. 6.1. i 6.2. Ugovora o kreditu, broj ugovora 919685, sklopljenog 21. srpnja 2006. između tužitelja ČO iz [adresa], 1. odvojak Zelengaja 6, 10298 Gornja Bistra, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i prednika tuženice, Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, u iznosu od 1,10% (slovima jedan zarez deset posto) od iznosa kredita, a minimalno 500,00 kn (slovima pet stotina kuna), koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita, i u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, po premijskoj stopi u iznosu od 1,95 % (slovima jedancijelihdevedesetipetposto) na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućim društvom, a koji iznos se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

III. Nalaže se tuženiku, Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, da isplati tužitelju, ČO iz [adresa], 1. odvojak Zelengaja 6, 10298 Gornja Bistra, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi kredita iznos od 940,89 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 3,84 eura počevši od 1. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 3,73 eura počevši od 1. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 3,69 eura počevši od 1. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 3,74 eura počevši od 1. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 3,66 eura počevši od 1. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 3,67 eura počevši od 1. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 3,72 eura počevši od 1. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 4,05 eura počevši od 1. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 3,81 eura počevši od 1. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 6,13 eura počevši od 2. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,19 eura počevši od 1. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 6,21 eura počevši od 1. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 6,15 eura počevši od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,14 eura počevši od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,04 eura počevši od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 5,95 eura počevši od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 5,98 eura počevši od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 6,05 eura počevši od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 8,04 eura počevši od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 7,99 eura počevši od 1. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 8,10 eura počevši od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 8,21 eura počevši od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 8,32 eura počevši od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 8,29 eura počevši od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 8,48 eura počevši od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 8,43 eura počevši od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 8,52 eura počevši od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 9,05 eura počevši od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 8,93 eura počevši od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 9,38 eura počevši od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 9,15 eura počevši od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 8,97 eura počevši od 1. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 9,51 eura počevši od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 9,85 eura počevši od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 9,61 eura počevši od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 9,64 eura počevši od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 9,47 eura počevši od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 9,52 eura počevši od 1. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 10,12 eura počevši od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 10,20 eura počevši od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 654,38 eura počevši od 12. srpnja 2011. do isplate, po stopi koja se za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 da isplati tužitelju ČO iz [adresa], 1. odvojak Zelengaja 6, 10298 Gornja Bistra, OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF iznos od 1.571,83 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 7,10 eura počevši od 1. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 8,04 eura počevši od 2. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,33 eura počevši od 1. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 9,98 eura počevši od 1. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 8,44 eura počevši od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 8,22 eura počevši od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 5,80 eura počevši od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 3,68 eura počevši od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 4,42 eura počevši od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 5,99 eura počevši od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 5,10 eura počevši od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 4,22 eura počevši od 1. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 6,23 eura počevši od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 8,13 eura počevši od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 10,14 eura počevši od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 9,61 eura počevši od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 12,99 eura počevši od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 12,12 eura počevši od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 13,82 eura počevši od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 23,38 eura počevši od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 21,21 eura počevši od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 29,37 eura počevši od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 25,06 eura počevši od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 21,82 eura počevši od 1. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 31,67 eura počevši od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 37,76 eura počevši od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 33,35 eura počevši od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 34,00 eura počevši od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 30,82 eura počevši od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 31,80 eura počevši od 1. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 42,59 eura počevši od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 44,10 eura počevši od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 1.011,54 eura počevši od 12. srpnja 2011. do isplate, po stopi koja se za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015. određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 da isplati tužitelju ČO iz [adresa], 1. odvojak Zelengaja 6, 10298 Gornja Bistra, OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznos od 132,72 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. kolovoza 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi koja je propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 da isplati tužitelju ČO iz [adresa], 1. odvojak Zelengaja 6, 10298 Gornja Bistra, OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o jednokratnoj premiji za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, iznos od 216,28 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. kolovoza 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi koja je propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 da nadoknadi tužitelju ČO iz [adresa], 1. odvojak Zelengaja 6, 10298 Gornja Bistra, OIB: [osobni identifikacijski broj] , parnične troškove u iznosu od 1.786,25 eura sa zateznim kamatama tekućim od 9. srpnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi od 8. rujna 2022. navodi da je s prednikom tuženika, Volksbank d.d., sklopio Ugovor o kreditu za kupnju osobnog vozila, broj ugovora: 919685 21. srpnja 2006., na iznos od 15.973,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju za CHF HNB-a za devize na dan isplate, s rokom otplate od 84 mjeseca. Člankom 2. Ugovora o kreditu za kupnju vozila ugovoreno je plaćanje kamate na kredit po godišnjoj kamatnoj stopi, koja je na dan sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu iznosila 6,34 % godišnje i koja je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Člankom 1. Ugovora o kreditu ugovorena je kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita švicarski franak (CHF). Predmetni kredit je u potpunosti otplaćen i zatvoren. Tužitelj je u predmetnom ugovornom odnosu sudjelovao kao potrošač, a sredstva kredita su potrošena namjenski na kupnju vozila za osobnu upotrebu. Tužitelj se poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu povodom kolektivne tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te na presudu istog suda poslovni broj Pž-6632/17 kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o ugovaranju promjenjivih kamatnih stopa jednostranim odlukama banke, te ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju (ugovorima o kreditima) kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Smatra da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći se u svojim ugovorima o kreditima nepoštenim a time i ništetnim odredbama o ugovaranju kamatnih stopa i valutne klauzule. Ističe da su kolektivne presude VTS- a obvezujuća za sve niže sudove, sukladno odredbama čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014, 110/2015, 14/2019) i sukladno odredbama čl. 502 c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014). Nadalje navodi kako je tuženik tipskim ugovorom o kojem se nije pregovaralo, člankom 6. st. 1. Ugovora o kreditu, ugovorio s tužiteljem obvezu tužitelja platiti tuženiku jednokratnu naknadu koja se naplaćuje odmah prilikom prvog korištenja kredita, u visini od 1,10% od iznosa odobrenog kredita, odnosno minimalno 500,00 kn. U stvarnosti se radi o takozvanoj ulaznoj naknadi za korištenje kredita, koja odredba je ništetna jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, već se radilo o standardnim ugovornim odredbama tuženika o kojima se ne pregovara a koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

1.2. Podneskom od 24. rujna 2022., a nakon dostave potrebne dokumentacije od strane tuženika, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi: (1) ništetnost odredbi čl. 1., 2., 4., i 8. Ugovora o kreditu, (2) čl. 6.1. Ugovora o kreditu; (3) naložiti tuženiku isplatu iznosa 940,89 eura sa zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope; (4) naložiti tuženiku isplatu iznosa od 1.564,73 eura sa zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose po osnovi valutne klauzule; (5) naložiti tuženiku isplatu iznosa od132,72 eura sa zateznim kamatama na navedeni iznos od 31.12.2007. do isplate po osnovi jednokratne naknade, te naložiti tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak sa zateznim kamatama.

1.3. Podneskom od 12. veljače 2026. tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev na način da predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi: (1) ništetenost odredbi čl. 1., 2., 4., i 8. Ugovora o kreditu, (2) čl. 6.1. i 6.2. Ugovora o kreditu; (3) naložiti tuženiku isplatu iznosa 940,89 eura sa zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope; (4) naložiti tuženiku isplatu iznosa od 1.564,73 eura sa zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose po osnovi valutne klauzule; (5) naložiti tuženiku isplatu iznosa od 132,72 eura sa zateznim kamatama na navedeni iznos od 1. kolovoza 2026. do isplate po osnovi jednokratne naknade, (6) iznos od 216,28 eura sa zateznim kamatama na navedeni iznos od 1. kolovoza 2026. do isplate po osnovi odredbi o jednokratnoj premiji za osiguranje kredita, naložiti tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, ističe prigovor zastare i navodi da utvrđenja iz parnice "Potrošač" nisu primjenjiva na konkretan ugovorni odnos jer je u toj parnici pružena tek apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, već u tom ugovornom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice "Potrošač" i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju, da sve i da se uzme da su utvrđenja iz spomenute parnice primjenjiva niti u tom slučaju nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i automatskoj vezanosti suda utvrđenjima iz iste, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa, uz napomenu da ugovorne odredbe ugovora o kreditu obuhvaćene predmetnom tužbom nisu utvrđene ništetnima u parnici "Potrošač", a da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže odnosa među strankama te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ne prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da su odredbe o valutnoj klauzuli jasne i lako uočljive. U odnosu na ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi tuženik navodi kako je ugovorna odredba jasno koncipirana, na uočljivom mjestu i lako razumljiva, bez ikakvih dodatnih uvjeta, a visina naknade je bila propisana Odlukom o naknadama i kamatama tuženika, a tužitelju je bilo poznato da se na navedeni ugovorni odnos primjenjuje Tarifa. Smatra da se ne može utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost ugovornih odredbi o ulaznoj naknadi jer su te odredbe jasne, uočljive i lako razumljive. Samoj visini tužbenog zahtjeva tuženik ne prigovora.

3. Rješenjem od 12. rujna 2023. utvrđen je prekid i nastavak postupka obzirom je tuženik Nova hrvatska banka d.d. u međuvremenu pripojena Hrvatskoj poštanskoj banci d.d.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 919685 (stranica 11-18 spisa), otplatnu tablicu za izračun efektivne kamatne stope (stranica 19-21 spisa), otplatnu tablicu po kreditu (list 67-68 spisa), prometnu karticu po kreditu broj 919685 (stranica 69-74 spisa), izračun razlike anuiteta po ugovoru o kreditu stalnog sudskog vještaka Lare Franulović (stranica 75-79 spisa), te je saslušan tužitelj.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH,, 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22., 155/23. dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnost ugovornih odredbi i to čl. 1., 2., 4., 8., 6.1. i 6.2. Ugovora o kreditu broj 919685, te da tuženik tužitelju isplati iznos od 940,89 eura sa zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose po osnovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos od 1.571,83 eura sa zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose po osnovi ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, iznos od 132,72 eura sa zateznim kamata od 1. kolovoza 2006. do isplate po osnovi ugovornih odredbi o ulaznoj naknadi i iznos od 216,28 eura po osnovi odredbi o jednokratnoj premiji za osiguranje kredita sa zakonskim zateznim kamatama jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

7. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

- da je između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika VOLKSBANK d.d., kao kreditora zaključen 21. srpnja 2006. ugovor o kreditu broj 919685 u iznosu 15.973,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate (čl.1.) uz kamatnu stopu od 5,10%, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora (čl.2.), valutnu klauzulu (čl.4.) i rok otplate od 84 mjeseca (čl.5.) u mjesečnim obrocima u iznosu od po 226,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize kreditora na dan dospijeća (čl.8.);

- da se neposredno prije isplate kredita od tužitelja naplaćuje naknada za obradu zahtjeva i administriranje kredita u iznosu od 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kuna (čl. 6.1.) te da je ugovorena naknada za osiguranje kredita - jednokratna uplata po premijskoj stopi od 1,95% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom a iznos premije se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan na dan isplate kredita (čl. 6.2. )

- da su u otplatnoj tablici i prometnoj kartici navedeni anuiteti, stopa i datumi dospijeća/plaćanja istih, uz prikaz otplatnog i isplatnog tečaja.

8. U odnosu na prigovore tuženika valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev- 3142/2018), pa kako iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

9. Dakle, kako je sud vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, to su ništetne odredbe ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i prednika tuženika 21. srpnja 2006. u istom dijelu, sve temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 14/14,110/15,14/19), čl.138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07,125/07,70/09,89/09, 78/12, 56/13), uz daljnju primjenu Direktive u vezi s čl. 11., čl. 12., čl. 269., čl. 272. i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO-a) te čl.502.a i c ZPP-a.

10. Također valja istaći da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, tuženik na tu okolnost nije predložio saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita, već je na tu okolnost saslušan tužitelj.

11. Iz iskaza tužitelja kojeg sud prihvaća kao neposredno uvjerljiv i iskren, u bitnom proizlazi da mu je predmetni kredit bio potreban za kupnju automobila koji je koristio za osobne svrhe. U trenutku podizanja kredita nije imao registrirani obrt niti udjele u trgovačkom društvu te je bio zaposlen kao pravosudni policajac. Tužitelj je naveo kako mu je dokumentacija za predmetni kredit uručena u autokući, nakon odabira vozila, a ugovor je potpisao kod javnog bilježnika. Sve pregovore vezano za odredbe ugovora imao je sa djelatnikom autokuće koji mu je predložio ugovor u švicarskim francima kao najpovoljniji ugovor. Tužitelj je naveo da mu nije posebno objašnjavao valutnu klauzulu, dok je u odnosu na kamatnu stopu rekao da je ista promjenjiva, ali bez većih promjena. Tužitelj je naveo da nije bio upozoren ni na kakve rizike koji su vezani za takav ugovor. Prilikom sklapanja ugovora nije mogao utjecati na odredbe ugovora koji je bio unaprijed sastavljen. U odnosu na naknadu kredita rečeno mu je da je to uobičajena praksa koja se primjenjuje kod sklapanja ugovora. Ugovor je prije potpisivanja letimično pročitao, a uplate mjesečnih obroka je vršio osobno, s tim da je nakon pet godina otplatio ugovor u cijelosti te je morao prodati vozilo a od novca od kupoprodaje je podmirio ostatak kredita. Tužitelj je naveo kako ga djelatnik autokuće nije informirao o nikakvim rizicima koji su vezani za švicarski franak; niti mu je itko objasnio razliku između kredita u eurima i švicarskim francima u pogledu rizika. Tužitelj je nadalje naveo kako je djelatnika autokuće pitao vezano za razliku između kredita u eurima i švicarskim francima te mu je rečeno kako su krediti u švicarskim francima povoljniji, te su isti uobičajeni odabir kupaca. Tužitelj je naveo kako ga djelatnik autokuće nije informirao o pojmovima valute utočišta te da se ista koristi u kriznim situacijama, niti ga je informirao o činjenici da HNB štiti tečaj kune u odnosu na euro, a ne u odnosu na švicarski franak; da mu djelatnik autokuće nije pojasnio način na koji se mijenja kamatna stopa i kako promjena utječe na visinu anuiteta. Tužitelj je naveo kako je početna rata iznosila oko 1.050,00 kuna dok je posljednja rata iznosila oko 1.600,00 kuna.

12. U odnosu pak na potrošačko svojstva ugovoru o kreditu, prvenstveno valja uputiti na prihvaćeni iskaz tužitelja u tom pravcu i dokumentaciju u koju je izvršen uvid, a koji daju dovoljno temelja za zaključak da tužitelj ima pravni položaj potrošača. Naime, iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj ugovor zaključio kao fizička osoba radi kupnje vozila. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni kredit bio potreban za kupnju vozila kojeg je koristio za osobne potrebe, te da u trenutku podizanja kredita nije imao registrirani obrt, udjele u trgovačkom društvu te je bio pravosudni policajac. Budući da se u samom Ugovoru ne navodi da bi kredit bio vezan za neku gospodarsku djelatnost, niti bilo koji drugi dokaz upućuje na takav zaključak, a suprotno ne proizlazi ni iz iskaza tužitelja, pretpostavlja se da se radi o potrošačkom ugovoru. S obzirom na to da tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju prethodno navedeni zaključak, a upravo je na tuženiku bio teret dokaza ukoliko osporava da je prednik tužitelja potrošač, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a. ZPP-a) zaključio da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor. Ovakav pravni stav iznesen je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

13. Slijedom navedenog, imajući u vidu iskaz tužitelja i dokumentaciju u koju je izvršen uvid za zaključiti je da se u predmetnom individualnom sporu ima primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a time su ništetne i odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog 21. srpnja 2006., slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke temeljem propisa iz toč.9. obrazloženja presude.

14. Na temelju izvedenih dokaza, te obzirom da visina tužbenog zahtjeva nije sporna, sud je utvrdio da je tužitelj zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i povećanja tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj u vrijeme isplate kredita više platio 1.571,83 eura, te temeljem odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, prilikom otplate kredita više je platio 940,89 eura.

15. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zatezne sukladno članku 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate. Naime, tuženik je u obvezi vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa ukupna razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF iznosi 1.571,83 eura i 940,89 eura po osnovi razlike u promjeni kamatne stope to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku točki III. i IV. izreke presude temeljem čl.323. st. 1., čl.1111., čl. 1115. ZOO-a.

16. Uvidom u priležeći ugovor o kreditu (list 11-18 spisa) vidljivo je da je odredbom čl. 6.1. određeno da je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita na način da se ista naplaćuje jednokratno, neposredno prije isplate kredita u visini 1,10% iznosa kredita, a minimalno 500,00 kuna. Nadalje, čl. 6.2. Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva na način da ista plaća jednokratno po premijskoj stopi od 1,95% na iznos glavnice uvećano za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom a iznos premije se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita.

17. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko gore navedenih naknada sud upućuje na iskaz tužitelja (točka 11. ovog obrazloženja) koji je iskazao kako prilikom sklapanja ugovora nije mogao utjecati na odredbe ugovora koji je bio unaprijed sastavljen, dok mu je u odnosu na naknadu kredita rečeno mu je da je to uobičajena praksa koja se primjenjuje kod sklapanja ugovora.

18. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva u odnosu na naknade, sud nije provodio financijsko vještačenje obzirom visina naplaćenih naknada nije sporna.

19. Odredbom čl. 269. st.1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

20. Nadalje, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03., 46/07. dalje: ZZP/03) koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 59. st. 3 ZZP propisano je kako Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

21. Također, čl. 84. ZZP-a propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu članka 3. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada u postotku od ukupnog iznosa kredita utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud EU je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“ pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Nadalje, u predmetu C- 224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. U pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

22. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je odredba članka 6. predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorna jednokratna naknada za obradu zahtjeva i administracije kredita (čl. 6.1. Ugovora) i jednokatna naknada za osiguranje kredita (čl. 6.2. Ugovora), nepoštena ugovorna odredba, a sve temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a, a time i ništetna.

23. Naime, prema mišljenju suda predmetne odredbe nisu jasno napisane u smislu članka 85. ZZP-a, jer nisu omogućavale tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade.

24. Na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi i visini te naknade, a tuženik isto nije dokazao. Osim toga, iz čl.6. Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke, a koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i premiju osiguranja kredita. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknada u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje navedenih naknada i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Predmetni Ugovor je potrebama tužitelja prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa kredita, roka otplate, namjene kredita, no navedeno ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa u velikom broju slučajeva. Spornom ugovornom odredbom tuženik je sam odredio visinu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP-a. Tuženik je kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji troškovi se „pokrivaju“ tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi. Sama činjenica da je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik dakle nije tužitelju razjasnio razloge zbog kojih mu je naplatio naknadu, odnosno nije dokazao opravdanost naplate naknade niti na što se ista odnosi. Tuženik je morao određeno popisati na što se predmetna naknada odnosi, a ne samo isto naplatiti sukladno svojoj jednostranoj odluci, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj, budući da su veći troškovi za obradu kredita naplaćivani od korisnika koji podigne veći iznos kredita.

25. Prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi i premiji osiguranja, o kojim se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine iznosa, niti jasnoću odnosno određenost niti odredivost, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Imajući na umu je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Navedeno rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj. Stoga je primjenom čl. 81. st. 1. ZZP-a te čl. 87. st. 1. ZZP-a sud odlučio kao u točki II. izreke presude.

26. Temeljem članka 323. st. 1. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem iste odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa, kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. st.1. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama, od 01. kolovoza 2006. (s obzirom da je dana 25. srpnja 2007. tužitelju isplaćen kredit), do isplate.

27. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 76/96., 72/02. i 153/04.), a za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje se sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022), te od 30. prosinca 2023. pa nadalje sukladno čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.)

28. U odnosu pak na pitanje zastare ističe se kako se sukladno čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi te je u tom smislu neosnovan prigovor zastare u odnosu na dijelove tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora.

29. Nadalje, zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.), pa kako je tužitelj podnio tužbu 8. rujna 2022., a zastarni je rok u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počeo teći 14. lipnja 2018. (u odnosu na tuženika presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. broj: Pž-6632/17), to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa preplaćenih po osnovi valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope.

30. U odnosu na zahtjev za isplatu po osnovi ništetnih odredbi o jednokatnoj naknadi i premiji osiguranja kredita ističe se da se također radi o restitucijskom zahtjevu te također uvažavajući prethodno navedeni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, imajući u vidu navedeni pravni stav Vrhovnog suda RH, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredbi o jednokatnoj naknadi i naknadi premije osiguranja kredita.

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl.154.st.1. ZPP-a, a isti je trošak odmjeren u skladu s vrijednosti predmeta spora (2.861,72 eura) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. dalje: OT)

32. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat trošak: sastava tužbe u visini 100 bodova (Tbr.8.1. OT), sastav podnesaka od 24.09.2022., 05.06.2023. i 12.02.2026. svaki u visini 100 bodova (Tbr. 8.1. OT), zastupanje na ročištu od 8.10.2025., 14.01.2026. i 17.06.2026. svaki u visini 100 bodova (Tbr.9.1. OT) odnosno sve ukupno 700 bodova što uvećano za vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. OT) i 25% PDV-a (Tbr.46 OT) iznosi ukupno 1.750,00 eura. Tužitelju je također dosuđen i materijalni trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 36,25 eura. Slijedom navedenog, tužitelju je dosuđen ukupni iznos troška od 1.786,25 eura. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zatezne kamate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

33. Tužitelju nije priznat trošak podnesaka od 29. travnja 2025. i 9. siječnja 2026. obzirom je sud iste ocijenio nepotrebnim za ovaj postupak u smislu čl. 155. stavak 1. ZPP-a, kao ni trošak ročišta za objavu presude obzirom da istom tužitelj nije pristupio.

34. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u točki VII. i VIII. izreke.

Zagreb, 9. srpnja 2026.

Sudac

Ana Ćosić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem, a o žalbi odlučuje nadležan županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku

3. spis