Poslovni broj: P-5921/2024-51

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ani Ćurković Dražić, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika - specijalista Verice Brebrić Ćosić, u pravnoj stvari tužitelja HT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Borisu Engelbrehtu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupan po opunomoćeniku Ivi Markotić Bagarić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 09. lipnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 9. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 193,96 EUR sa zateznom kamatom i to na iznos od:

- 1,23 EUR od 2.2.2008.,

- 1,24 EUR od 2.3.2008.,

- 1,24 EUR od 14.4.2008.,

- 1,19 EUR od 17.5.2008.,

- 1,20 EUR od 10.6.2008.,

- 1,20 EUR od 17.7.2008.,

- 1,18 EUR od 15.8.2008.,

- 1.18 EUR od 16.9.2008.,

- 1,25 EUR od 21.10.2008.,

- 1,25 EUR od 18.11.2008.,

- 1,19 EUR od 16.12.2008.,

- 1,29 EUR od 2.1.2009.,

- 1,29 EUR od 2.2.2009.,

- 1,24 EUR od 18.3.2009.,

- 1,25 EUR od 18.4.2009.,

- 8,24 EUR od 22.05.2009.,

- 8,24 EUR od 24.06.2009.,

- 8,11 EUR od 2.7.2009.,

- 8,13 EUR od 2.8.2009.,

- 8,19 EUR od 2.9.2009.,

- 8,06 EUR od 2.10.2009.,

- 8,02 EUR od 2.11.2009.,

- 8,10 EUR od 2.12.2009.,

- 8,15 EUR od 2.1.2010.,

- 8,23 EUR od 2.2.2010.,

- 8,16 EUR od 2.3.2010.,

- 8,33 EUR od 2.4.2010.,

- 8,42 EUR od 19.5.2010.,

- 8,48 EUR od 22.6.2010

- 8,59 EUR od 20.7.2010.,

- 8,58 EUR od 2.8.2010.,

- 8,96 EUR od 2.9.2010.,

- 8,67 EUR od 16.10.2010.,

- 3,58 EUR od 17.11.2010.,

- 3,73 EUR od 17.12.2010.,

- 3,73 EUR od 15.1.2011.,

- 3,68 EUR od 2.2.2011.,

- 3,69 EUR od 2.3.2011.,

- 3,59 EUR od 2.4.2011.,

- 3,58 EUR od 2.5.2011., do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.776,54 EUR sa zateznom kamatom i to na iznos od:

- 0,14 EUR od 2.7.2004.,

- 3,78 EUR od 2.10.2004.,

- 3,97 EUR od 2.11.2004.,

- 9,40 EUR od 2.12.2004.,

- 6,77 EUR od 2.1.2005.,

- 0,86 EUR od 2.2.2005.,

- 2,73 EUR od 2.3.2005.,

- 6,44 EUR od 2.1.2009.,

- 7,59 EUR od 2.2.2009.,

- 3,38 EUR od 18.4.2009.,

- 2,39 EUR od 22.5.2009.,

- 1,87 EUR od 2.9.2009.,

- 2,16 EUR od 2.12.2009.,

- 5,10 EUR od 2.1.2010.,

- 8,94 EUR od 2.2.2010.,

- 8,01 EUR od 2.3.2010.,

- 14,63 EUR od 2.4.2010.,

- 18,87 EUR od 19.5.2010.,

- 22,43 EUR od 22.6.2010.,

- 27,42 EUR od 20.7.2010.,

- 28,50 EUR od 2.8.2010.,

- 42,85 EUR od 2.9.2010.,

- 34,64 EUR od 16.10.2010.,

- 37,10 EUR od 17.11.2010.,

- 51,07 EUR od 17.12.2010.,

- 53,37 EUR od 15.1.2011.,

- 50,68 EUR od 2.2.2011.,

- 52,58 EUR od 2.3.2011.,

- 46,95 EUR od 2.4.2011.,

- 47,61 EUR od 2.5.2011.,

- 66,36 EUR od 2.6.2011.,

- 69,46 EUR od 2.7.2011.,

- 90,80 EUR od 2.8.2011.,

- 87,78 EUR od 2.9.2011.,

- 65,41 EUR od 18.10.2011.,

- 66,20 EUR od 11.11.2011.,

- 66,73 EUR od 16.12.2011.,

- 74,42 EUR od 14.1.2012.,

- 76,71 EUR od 14.2.2012.,

- 76,88 EUR od 13.3.2012.,

- 74,33 EUR od 17.4.2012.,

- 76,53 EUR od 16.5.2012.,

- 77,44 EUR od 22.6.2012.,

- 75,59 EUR od 22.7.2012.,

- 75,15 EUR od 14.8.2012.,

- 67,47 EUR od 18.9.2012.,

- 73,98 EUR od 19.10.2012.,

- 76,19 EUR od 17.11.2012.,

- 74,33 EUR od 18.12.2012.,

- 76,41 EUR od 11.1.2013.,

- 53,38 EUR od 5.2.2013. do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.929,22 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 9. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik dana 25. svibnja 2004. sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5101930579, (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 49.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan plaćanja kredita. Predmetnim Ugovorom u čl. 8. određeno je da se na iznos kredita obračunavaju redovne kamate od 5,49% godišnje. Nadalje, u navedenom članku Ugovora određeno je da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. Za trajanja otplate kredita iz tužbe kamatna stopa se više puta mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj navodi da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Na temelju takvih utvrđenja, rubriciranim presudama, sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne. Jednako tako, tužitelj ističe da su odredbe predmetnog Ugovora o ugovorenoj valutnoj klauzuli vezanoj za CHF nepoštene, a samim time i ništetne. Tužitelj smatra da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,49 %, te s navedene osnove od tuženika potražuje isplatu u iznosu od 1.461,15 kn/193,93 EUR, i na ime preplaćene valute iznos od 50.267,21 kn/6.671,61 EUR, odnosno ukupno iznos od 51.728,36 kn/6.865,53 EUR, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Tuženik ističe prigovor zastare. U odnosu na navode tužitelja vezano za valutnu klauzulu, tuženik ukazuje kako je promjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima te kako su tvrdnje tužitelja o korištenju valutne klauzule protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovane. Tuženik naglašava kako je sam Visoki Trgovački sud istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, tijekom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. U odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, te spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

3. U nastavku postupka tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije, budući je iz pregleda prometa po partiji kredita razvidno da su uplate na ime podmirenja predmetnog kredita, između ostalog vršene od strane sudužnika JT. Tuženik ističe i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 4.341,82 kn/576,26 EUR (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Tuženik predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju koja iznosi 198,40 CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta iznos od 955,90 kn/126,87 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je 9. ožujka 2022. uredio tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje na ime preplaćene kamate, odnosno razliku plaćene kamate unutar svakog anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao naspram početno ugovorene kamatne stope iznos od 1.460,52 kn/193,96 EUR, uvećano za zatezne kamate, koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, te na ime preplaćene valute odnosno razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta i ostatka glavnice naspram tečaj za CHF na dan korištenja kredita iznos od 51.027,39 kn/6.776,54 EUR, uvećano za zatezne kamate, koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate zajedno sa troškovima parničnog postupka. U odnosu na prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelj je istaknuo da je isti u cijelosti neosnovan iako je dio uplata zaista uplaćivan od strane majke tužitelja JT, te uplate označene kao „ H“, „Prijevremena uplata-hvala“, uplaćivane su od također majke tužitelja JT (sada J), a H jest njezino rođeno prezime, te jedan dio uplata koji je uplaćivan od strane „Gumico d.o.o.“ jest trgovačko društvo pok. oca tužitelja, te se radi o novcu tužitelja kojeg su isti samo uplaćivali na račun tuženika, jer je neko vrijeme tužitelj poslovno radio u Mađarskoj i bio odsutan iz Hrvatske, te je novac ostavio majci da redovno uplaćuje tuženiku, a trgovačko društvo Gumico d.o.o., plaćajući dio rata otplaćivalo dug koje je imalo prema tužitelju.

5. U tijeku postupka izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu i to: presliku Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5101930579 od 25. svibnja 2004. ( list 15-18 spisa), otplatni plan za kredit ( list 19-23 spisa), pregled prometa po partiji kredita 5101930579 za razdoblje od 31. svibnja 2004. do 7. ožujka 2013. ( list 24-34 spisa), dopis tuženika od 9. travnja 2019. ( list 35 spisa), obavijest o promjeni uvjeta po kreditu, sektor građanstva od 8. siječnja 2008. ( list 36- 37 spisa), obavijest o povećanju kamatne stope ( list 38–41 spisa), otplatni plan ( list 42-47 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 6. listopada 2011. ( list 48-49 spisa), otplatni plan i obavijest o promjeni kamatne stope ( list 50-59 spisa), pročitana je revizija tuženika od 17. kolovoza 2018., pravno mišljenje, informacije tuženika Erste stambeni krediti, pitanja i odgovori za stambene kredite, Priopćenje za javnost, Hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015. ( list 70-118 spisa), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. u Zagrebu ( list 178-194 spisa) te je saslušan tužitelj.

6. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

7. Tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 9. ožujka 2022. potražuje iznos od 1.460,52 kn/193,96 EUR zbog promjene kamatne stope, te iznos od 51.027,39 kn/6.776,54 EUR zbog promjene tečaja sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

8. Odredbom članka 190. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., u daljnjem tekstu: ZPP), u svezi s odredbom članka 191. stavka 1. istog zakona, određeno je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je u konkretnom predmetu prethodi postupak zaključen dana 10. rujna 2021., što je vidljivo iz zapisnika koji prileži listovima 172 i 178 spisa, to tužitelj ne bi mogao podneskom od 9. ožujka 2022. preinačiti tužbeni zahtjev. Međutim odredbom članka 191. stavak 2. ZPP-a predviđena je iznimka takvog pravila prema kojoj bi se tužbeni zahtjev mogao preinačiti ukoliko bi tužitelj zahtijevao iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu zbog okolnosti nastalih nakon podnošenja tužbe, slijedom čega bi preinaka iznimno bila dopuštena ukoliko bi se nakon zaključenja prethodnog postupka ustanovilo postojanje činjenica koje opravdavaju takvu preinaku, a za koje stranke nisu mogle znati ranije bez svoje krivnje, primjerice da je vještak u nalazu i mišljenju ustanovio visinu potraživanja koja se nije mogla utvrditi temeljem same dokumentacije ili uz navedenu dokumentaciju, ali nikako bez stručnog znanja vještaka. I u takvoj situaciji preinaka ne bi automatizmom bila dopuštena već bi valjalo provesti test razmjernosti, odnosno korisnosti pravne norme o nedopuštanju objektivne preinake tužbe u javnom interesu, kako ne bi došlo do povrede 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10.). Kako je u konkretnom slučaju u odnosu na naknadno utvrđenu visinu predmetnog potraživanja, a koja je utvrđena provedenim vještačenjem stručne osobe, ovdje financijsko-knjigovodstvenog vještaka, došlo do takvog odstupanja, time su utvrđene nove činjenice gdje tužitelj preinaku nije mogao učiniti prije zaključenja prethodnog postupka, pa sud smatra kako je riječ o dopuštenoj iznimci koja bi bila opravdana po provedenom testu razmjernosti, slijedom čega je preinaka tužbenog zahtjeva dopuštena, a budući je evidentno kako stranka za točnu visinu predmetnog potraživanja nije mogla znati ranije bez svoje krivnje, odnosno vidljivo je kako je bilo potrebno provesti dokaz navedenim vještačenjem, sve budući sama stranka niti sud nemaju stručna znanja za isto, a kako to stoji u odredbi čl. 250. ZPP- a, čime je odlučeno da je preinaka tužbenog zahtjeva od 9. ožujka 2022. dopuštena, te slijedom čega je sud i odlučivao o tako uređenom tužbenom zahtjevu.

9. Među strankama je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o kreditu između stranaka pod brojem 2402006-1031262160/51400607-5101930579 dana 25. prosinca 2004. kojim Ugovorom o kreditu je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 49.500,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF tuženika na dan puštanja kredita u težaj, a kamatna stopa je ugovorena 5,49% godišnje, a rok otplate kredita iznosi 180 mjeseca te da je kredit otplaćen.

10. Nije sporno niti da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenjala jednostranom odlukom banke, nije sporno da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na početni tečaj koji je postojao u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

11. Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, prijeporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva tužitelja, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine unatoč pravnom shvaćanju VRSH u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja, jer tužitelj nije bio stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe.

12. Prijeporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi.

13. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c. ZPP-a, a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

14. Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014..

15. Zaključak o razlozima ništetnosti jednostrano promjenjivih kamata nalazi se na 62 stranici navedene presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. "U svakom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni ovog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, neuvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa kojim to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja…."

16. Presuda i rješenje VTSRH potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod brojem Revt-249/14. od 9. travnja 2015. .

17. Jednostrano promjenjiva kamatna stopa je utvrđena nepoštenom i ništetnom presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016.. Time je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom po svim instancama sudova Republike Hrvatske.

18. Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012. od 04. srpnja 2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž- 6632/2017. od 14. lipnja 2018., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18. od 3. rujna 2019..

19. Prema odredbi članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., u daljnjem tekstu: ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

20. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

21. Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz Općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

22. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

23. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

24. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

25. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP), niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

26. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

27. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

28. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

29. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja“.

30. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva

- načela savjesnosti i poštenja.

31. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

32. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

33. Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 1. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

34. Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

35. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

36. Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

37. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

38. Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 2. Ugovora o kreditu.

39. Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

40. Kada se ovaj mehanizam Ugovora od nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 7. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

41. Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

42. Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a, jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

43. Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

44. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 N i dr. protiv Banca Romaneasca OD, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

45. Istaknuti prigovor po tuženiku da je nastupila zastara tražbine je neosnovan iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17. od 20. ožujka 2018. jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

46. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. donošenjem presude VTS-a Pž- 7129/13., počeo je toga dana teći zastarni rok od 5 godina, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 11. lipnja 2019. to nije nastupila zastara tražbine tužitelja u odnosu na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, a u odnosu na valutnu klauzulu zastara je nastupila 14. lipnja 2023..

47. Pri tome nije zastario niti jedan pojedinačni iznos, jer su zahtjevi za preplatu po anuitetima dakle i za kamatu i za valutu cjeloviti restitucijski zahtjevi i zastara je prekinuta dana 4. travnja 2012., podnošenjem tužbe u predmetu "Potrošač", jer je odredbom čl. 323. ZOO-a, propisana posljedica ništetnosti pa je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

48. U odnosu na takvo stajalište valja ukazati kako je Građanski odjel Vrhovnog suda RH na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi:

" Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ." Vrhovni sud od zauzetog stajališta nije odstupio te je isto potvrdio i shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2."

49. Stoga iz zauzetog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH proizlazi da zastarni rok u postupku poput ovoga počinje teći tek od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, pa pravilnim tumačenjem takvog shvaćanja koje je obvezujuće za ovaj prvostupanjski sud proizlazi da potraživanja tužitelja nisu obuhvaćena zastarom.

50. U odnosu na prigovor tuženika kako tužitelj nije prosječni potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke. Tužitelj u svom iskazu navodi da je 2004. godine dizao stambeni kredit u Erste&Steiermärkische banci, tamo su mu sugerirali da je najbolja opcija za njega kredit u švicarskim francima budući je bila niža kamata. Bio je to najoptimalniji kredit, rekli su mu da je bez rizika, da je švicarski franak sigurna valuta i da će mu kamata biti najpovoljnija. Kredit je dizao za kupnju stana za osobne potrebe te u to doba nije imao niti tvrtku niti obrt na svoje ime. Prije dizanja kredita u Erste banci raspitivao se i u Zagrebačkoj banci međutim tamo su mu dali puno prospekta i rekli da sam odabere i odluči. Nikakve podatke o promjenama valutne klauzule niti o promjeni valute u Erste banci nije dobio te se ne sjeća da li ga je banka za vrijeme otplate kredita kontaktirali o promjeni kamatne stope. Navodi da je tijekom razdoblja od 2005. do 2013. često radio na terenu van Hrvatske te je u dogovoru sa svojom majkom istoj dao uputu da redovito uplati pojedinu ratu kredita kada on ne bih mogao jer nije bio u RH, majka je uplatila pojedine rate u tom razdoblju, a on joj je taj novac vratio. Nadalje navodi da je kredit isplatio prije vremena 2013. godine, naime zbog konstantnog rasta rate kredita bio je u strahu od novih povećanja rate kredita te je nekako uspio skupiti novac i kredit otplatiti prije roka.

51. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao životan, logičan te u suglasju sa priloženom dokumentacijom u spisu. Naime, iz samog iskaza proizlazi kako je predmetni kredit podignut u osobne svrhe, radi kupovine nekretnine, stana za osobne potrebe. U konačnici u čl. 3. predmetnog Ugovora stoji kako je namjena kredita kupnja nekretnine.

52. Nadalje, sukladno čl. 3. toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

53. Suprotno tvrdnjama tuženika da je teret dokaza na tužitelju da dokaže da je potrošač valja navesti da je teret dokaza upravo na tuženiku dokazati da tužitelj nije bio u konkretnom ugovornom odnosu Ugovora o kreditu potrošač već da je bio trgovac. O ovome je zauzeo i stav VSRH u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. u kojoj je navedeno: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.". Slijedom svega navedenog, sud predmetni prigovor tuženika smatra u cijelosti neosnovanim.

54. Ocjenom iskaza tužitelja sud je utvrdio da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

55. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

56. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

57. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

58. Radi utvrđivanja visine tražbine tužitelja sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., Zagreb. Iz nalaza i mišljenje vještaka od 20. listopada 2021. sud je utvrdio da ukupna razlika između kamata prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na kamate prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos iznosi 288,03 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 1.460,52 kn/193,96 EUR. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 51.027,39 kn/6.776,54 EUR, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos. Ukupna razlika između kamata prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na kamate prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos iznosi -198,45 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 1.232,71 kn/163,61 EUR. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -4.321,75 kn/573,59 EUR, za anuitete koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos. Prema pregled prometa po partiji kredita 5101930579 list 24-34 uplate na ime uplatitelja Gumico d.o.o. iznose 2.024,99 CHF odnosno 9.797,17 HRK/1.300,31 EUR. Ukupno uplate po partiji kredita 5101930579 na ime prijenosa sa računa [broj bankovnog računa] iznose 24,52 CHF odnosno 136,35 HRK/18,10 EUR. Ukupno uplate po partiji kredita 5101930579 na ime prijevremene uplate iznose 774,07 CHF odnosno 3.716,89 HRK/493,32 EUR. Ukupno uplate po partiji kredita 5101930579 po imenu uplatitelja JT iznose 27.248,81 CHF odnosno 128.593,90 HRK/17.067,34 EUR. Ukupno uplate po partiji kredita 5101930579 po imenu uplatitelja H iznose 800,42 CHF odnosno 3.650,85 HRK/484,55 EUR. Ukupno uplate po partiji kredita 5101930579 po imenu uplatitelja JT iznose 37.950,46 CHF odnosno 232.513,69 HRK/30.859,87 EUR. Ukupno uplate po po partiji kredita 5101930579 iznose 69.206,58 CHF odnosno 380.420,51 HRK/50.490,48 EUR što je i razvidno iz rekapitulacije prometa po kreditu 5101930579 na listu 34 spisa.

59. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok tuženik ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, a ističe već ranije iznesene prigovore. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a. Prigovori koje iznosi tuženik su pravne naravi, ocjenu o istome daje sud te isti ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja.

60. Prigovor promašene aktivne legitimacije sud je cijenio kao neosnovan, budući tuženik nije dokazao da uplate koje je izvršila majka tužitelja JT i tvrtka Gumico d.o.o. nisu vršene u ime i za račun tužitelja, te da se ne radi o novcu tužitelja. Da su navedene uplate vršene u ime i za račun tužitelja, te da se radi o novcu tužitelja proizlazi i iz navoda samog tužitelja. Nadalje, iz dokumentacije u spisu proizlazi da je tuženik uredno knjižio sporne uplate na ime predmetnog Ugovora o kreditu, to se ima smatrati da su iste uplaćene u ime i za račun tužitelja.

61. U odnosu na istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja ovaj sud ocjenjuje da je isti neosnovan u cijelosti. Naime, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time ne postoji niti tražbina tuženika. U odnosu na valutnu klauzulu, tj. manje plaćene anuitete zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio u trenutku isplate kredita, posebno valja istaknuti da tuženik nema svojstvo potrošača te se na njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da joj je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzela kao rizik poslovanja.

62. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika. Nadalje, uzimajući u obzir da tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti, tj. pravila vraćanja, na temelju kojih bi tužitelj bilo što trebao vratiti, odnosno isplatiti tuženiku. Stoga sud zaključuje da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja, stoga je i prigovor tuženika radi prebijanja u cijelosti neosnovan.

63. Također, čak i da navedeno potraživanje tuženika postoji, bilo bi u zastari s obzirom da pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne predstavlja prekid zastare u odnosu na eventualna potraživanja na strani tuženika kao banke.

64 Sukladno navedenom, uzimajući u obzir izračun vještaka sud je utvrdio da je tužitelj u tijeku otplate kredita zbog činjenice što se mijenjala kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika i zbog promjene tečaja CHF-a preplatio kredit i to s osnova kamata u iznosu od 1.460,52 kn/193,96 EUR, a s osnova preplate zbog promjene tečaja iznos od 51.027,39 kn/6.776,54 EUR.

65. S obzirom na sve navedeno, sud je tužitelju dosudio na ime preplate temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope iznos od 193,96 EUR, a na ime preplate temeljem promjene tečaja iznos od 6.776,54 EUR, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO- a zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO, kako je odlučeno pod toč. I i II izreke presude.

66. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. uvezi s čl. 155. ZPP. Trošak se sastoji od troškova zastupanja tužitelja po opunomoćeniku, odvjetniku, a odmjeren je u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/18., 107/15., 37/22. i 138/23., u daljnjem tekstu: Tarifa), uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora. Kao potreban tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava podneska od 12. veljače 2020., 12. siječnja 2021. i 10. ožujka 2022., (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) 100 bodova za svako, te zastupanja na ročištima dana 5. veljače 2021., 10. rujna 2021., 5. rujna 2022., 13. siječnja 2026., 11. svibnja 2026. i 9. lipnja 2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) 100 bodova za svako, odnosno ukupno 1.000 bodova što uz vrijednost jednog boda od 2,00 EUR, uvećano za trošak PDV-a iznosi 2.500,00 EUR. Tužitelju kao potreban nije priznat trošak sastava podneska od 19. lipnja 2019., 17. rujna 2021. i 11. listopada 2022. i 11. svibnja 2026. sukladno čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je također priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od ukupno 230,14 EUR, te trošak financijskog vještačenja u iznosu 199,08 EUR, pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 2.929,22 EUR.

67. Odluka o zateznim kamatama na trošak temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO- a i čl. 151. st. 3. ZPP-a, te su tužitelju na dosuđeni trošak parničnog postupka zatezne kamate dosuđene od donošenja presude.

68. Kako tuženik nije uspio u sporu, to isti nema pravo na naknadu troškova postupka sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

69. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude pod točkom III. i IV..

U Zagrebu, 9. srpnja 2026.

Sudac:

Ana Ćurković Dražić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave presude.

Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku