REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5702/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Eli Mišuri Stopfer, u pravnoj stvari tužitelja EĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koga zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 25. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja, zamjenika njegovog punomoćnika – odvjetničkog vježbenika JĐ i zamjenika punomoćnice tuženika – odvjetnika Zvonimira Kalembera Skoko, dana 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3208230716 zaključenog između tužitelja i tuženika 9. siječnja 2007., u dijelu kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. isplatiti tužitelju EĐ iznos od 139,67 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 1. srpnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. isplatiti tužitelju EĐ iznos od 249,37 EUR, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. naknaditi tužitelju EĐ troškove postupka u iznosu od 313,18 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 9. srpnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi kako je 9. siječnja 2007. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 3208230716, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.378,88 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita te kako je u članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, što je rezultiralo time da je tuženik prilikom isplate kredita temeljem navedene odredbe naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita (tzv. ulazna naknada). Smatra navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza plaćanja ulazne naknade ništetnima. Navodi kako mu je tuženik 12. siječnja 2007. prilikom isplate ugovorenog iznosa kredita obračunao i naplatio naknadu u iznosu od 139,67 EUR (tzv. ulazna naknada). Tužitelj ističe da je predmetna odredba čl. 2. nepoštena jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ističe kako mu je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu te da se predmetna odredba čl. 2. Ugovora ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje, ističe da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, obzirom je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom isplate kredita. Pored glavničnog iznosa jednokratne naknade koja je tužitelju naplaćena prilikom isplate kredita, tužitelj potražuje i iznos zakonskih zateznih kamata s tijekom od 12. siječnja 2007. (dan plaćanja naknade) do 30. lipnja 2025. u apsolutnom iznosu 249,37 EUR, dok na iznos glavnice 139,67 EUR potražuje zatezne kamate od 1. srpnja 2025. (prvi dan nakon obračuna kamata) do isplate. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3208230716 zaključenog između tužitelja i tuženika 9. siječnja 2007., u dijelu kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora; kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju 139,67 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 1. srpnja 2025. do isplate te kojom se nalaže tuženika isplatiti tužitelju na ime uglavničenih zateznih kamata iznos od 249,37 EUR, sve uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov tužbenog zahtjeva, dok visinu plaćene naknade i datum njezina plaćanja ne osporava, a ne osporava ni visinu obračunate zatezne kamate koju tužitelj potražuje u apsolutnom iznosu. Navodi kako je iznos sporne naknade točno i jasno određen te je takva odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Navodi da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Neosnovanima smatra navode tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Ističe i prigovor zastare tužiteljevog potraživanja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka.

3. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu od 9. siječnja 2007. (list 9-12 spisa), potvrdu o naplati naknade (list 8 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 85-86 spisa).

4. Osim navedenih, niti jedna od stranaka nije imala drugih dokaznih prijedloga, tako da su u ovome postupku izvedeni svi po strankama predloženi dokazi.

5. Sud je, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje u tekstu: ZPP) i provedenog dokaznog postupka, a cijeneći izvedene dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3208230716 od 9. siječnja 2007. Nije sporno niti da taj Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom se tužitelj obvezao platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Nije sporno niti da je tužitelj predmetnu naknadu platio u iznosu od 139,67 EUR. Sporno je, da li je ta ugovorna odredba ništetna te je li tuženik dužan izvršiti povrat plaćene naknade za obradu kredita tužitelju, kao i je li i s kojim tijekom dužan platiti mu i zateznu kamatu na taj iznos.

7. Iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi kako je predmetni ugovor o kreditu sklopio jer su mu bila potrebna sredstva za kupnju vozila. To vozilo korišteno je isključivo za privatne potrebe. Nitko mu ništa nije objasnio vezano uz naknadu za obradu kredita i nije znao koliko će morati platiti na ime te naknade. Nije imao utjecaja na sadržaj ugovora, predočen mu je na unaprijed sastavljenom obrascu od banke. Obje naknade je platio on osobno. Nije imao nikakav obrt niti trgovačko društvo u vrijeme podizanja kredita. Nije prigovarao tim naknadama kada ih je morao platiti, površno je pročitao ugovor, nije razumio sve stavke ugovora.

8. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je uvjerljiv, logičan i u skladu je s ispravama koje prileže spisu. Na temelju iskaza tužitelja, sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe Ugovora o kreditu u vezi jednokratnih troškova za obradu kredita nije moglo posebno pregovarati, a sporna odredba kojom mu se nameće obveza plaćanja navedenih troškova bila je sastavni dio tipskog ugovora kojeg je tuženik sklapao s potrošačima.

9. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

9.1. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

10. U pogledu navedenoga Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je u odluci Rev 673/2023 od 13. veljače 2024. sljedeći zaključak: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP“.

10.1. U konkretnom slučaju utvrđeno je da tužitelju kao korisniku kredita ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita nije bila niti jasna niti lako razumljiva, a o istoj nije bilo mogućnosti pregovaranja.

11. Naime, na temelju uvida u sam ugovor koji prileži spisu, utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, dalje: ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

11.1. Također, odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Primjerice su navedene ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje prethodno navedenih pretpostavki, mogle smatrati nepoštenima pa tako i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja karakteristike proizvoda ili usluge koji su predmet ugovora, bez valjanog razloga. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 102. ZZP propisana je ništetnost.

12. Odredbom čl. 59. ZZP propisano je i da obavijest o financijskoj usluzi koja je predmet ugovora sadrži, među ostalim, opis osnovnih obilježja financijske usluge, ukupnu cijenu koju je potrošač dužan platiti za tu uslugu, uključujući sve poreze, pristojbe, naknade i ostale troškove, odnosno, kad točan iznos ukupne cijene nije moguće utvrditi, elemente za izračun ukupne cijene koji omogućavaju potrošaču da sam utvrdi cijenu.

13. Na temelju iskaza tužitelja, utvrđeno je kako su mu sredstva iz kredita bila potrebna za privatne svrhe. Odredbom čl. 3. st. 1. ZZP potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14. U odnosu na navod tuženika da se radi o odredbi koja je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, valja navesti da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja je navedeni Ugovor o kreditu sklopila u privatne svrhe, odnosno, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravna znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

15. Primjenom citiranih propisa, predmetna ugovorna odredba utvrđena je ništetnom, a tužbeni zahtjev ocijenjen je osnovanim u dijelu koji glasi na utvrđenje ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita.

16. Tuženik u ovome postupku ne spori visinu plaćene ulazne naknade predmetnog Ugovora o kreditu, kao ni datum plaćanja, kao ni visinu obračunate zatezne kamate koja je na iznos glavnice tekla od 12. siječnja 2007. do 30. lipnja 2025. S obzirom na odredbu čl. 221. st. 1. ZPP-a, kojom je propisano kako ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice, to navedene činjenice nisu bile predmetom dokazivanja u ovome postupku.

17. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a prethodno je obrazloženo kako su stranke suglasno nespornom učinile činjenicu da je tužitelj tuženiku platio tzv. ulaznu naknadu u visini 139,67 eura, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo taj iznos.

18. Što se tiče zahtjeva za isplatom zatezne kamate, valja navesti kako zatezna kamata, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO teče od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja. Kako među strankama nije sporan datum plaćanja predmetne naknade, to je osnovan zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznos od 139,67 EUR- a s tijekom od 12. siječnja 2007., jer je tada tuženik taj iznos stekao kao nepošten stjecatelj, u skladu s čl. 1115. ZOO-a, s time da dio zatezne kamate tužitelj potražuje u apsolutnom iznosu od 249,37 eura – što predstavlja zateznu kamatu od 12. siječnja 2007. do 30. lipnja 2025., a dio s tijekom od 1. srpnja 2025. do isplate.

19. Neosnovan je i prigovor zastare, kojega tuženik ističe u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe kojom je ugovoreno da se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, dok je pravnim shvaćanjem posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20. S obzirom na sve navedeno, prihvaćen je tužbeni zahtjev za isplatu plaćenog po ništetnoj odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita u iznosu 139,67 eura, kao i zahtjev za isplatom zatezne kamate u obračunatom iznosu od 249,37 eura i s tijekom na iznos od 139,67 eura od 1. srpnja 2025. do isplate.

21. Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odlučeno je o troškovima postupka, a s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. Kao vrijednost predmeta spora uzeta je vrijednost glavnog zahtjeva, budući da se radi o zahtjevu na novčanu svotu, primjenom odredbe čl. 35. st. 1. ZPP-a, neovisno o načinu na koji je zatezna kamata iskazana, odnosno, neovisno o činjenici što je djelomično iskazana u apsolutnom iznosu, a djelomično s tijekom na glavni zahtjev od 1. srpnja 2025. do isplate. Naime, činjenica što se zatezna kamata može iskazati obračunato ili s njezinim tijekom u određenom razdoblju, ne utječe na njezin karakter zatezne kamate; a ona se može kvalificirati kao glavni zahtjev tek ukoliko je glavna tražbina prestala postojati, a zatezna kamata postala je samostalan zahtjev, na koju – tek u slučaju prestanka glavnog potraživanja, može se tražiti tzv. procesna kamata od podnošenja tužbe, što u ovom predmetu nije slučaj.

22. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 15.10.2025. u visini od 25 bodova za svaki (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa) te trošak zastupanja na ročištima 2.2.2026. i 25.5.2026. u visini od 25 bodova za svako (Tbr. 9/1 Tarife), što ukupno čini 100 bodova, što, uvećano za vrijednost boda od 2,00 Eur (Tbr. 50. Tarife) i pripadajući porez na dodanu vrijednost iznosi 250,00 Eur, kojem iznosu je nadodan trošak pristojbe na tužbu 33,18 Eur i pristojbe na presudu 30,00 Eur, tako da sveukupno trošak tužitelja koji je bio potreban za vođenje ovoga postupka u smislu čl. 155. ZPP-a iznosi 313,18 Eur, kako je i dosuđeno točkom IV. izreke ove presude, a na koji iznos teku zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu 9. srpnja 2026.

Sutkinja:

Ela Mišura Stopfer

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja, uz rj o pristojbi na presudu 30,00 Eur

2. Punomoćniku tuženika