Poslovni broj: Pn-544/2025-23

Republika Hrvatska

Općinski Sud u Splitu

Gundulićeva 27, Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Tomislavu Bagi, na prijedlog sudske savjetnice Tee Pušić, u pravnoj stvari tužitelja ĐD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz LJUBIČIĆ – VRDOLJAK & PARTNERI, Odvjetničko društvo d.o.o. iz Splita, protiv tuženika HINA, Zagreb, Trg Marka Marulića 16, OIB: 41387373932, zastupana po punomoćnici Marti Šimrak Lukavski, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marta Šimrak Lukavski i Sanja Turković iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 29. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Željka Vrdoljaka, odvjetnika u LJUBIČIĆ – VRDOLJAK & PARTNERI, Odvjetničko društvo d.o.o. iz Splita te zamjenika punomoćnika tuženika Maria Skejića, odvjetnika u Splitu, 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku HINA, OIB: 41387373932, isplatiti tužitelju ĐD, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime nakade neimovinske štete po osnovi povrede prava osobnosti iznos od 3.000,00 eura zajedno s zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 22. listopada 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku HINA, OIB: 41387373932, naknaditi tužitelju ĐD, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 1.976,45 eura zajedno s zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana presuđenja, dakle od 9. srpnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 1.976,45 eura do zatraženog iznosa od 2.750,00 eura, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 17. rujna 2020. na portalu HINA-e objavljen članak pod naslovom "Bivši radnici Hotela Marjan i dalje pitaju: Gdje je nestalo 60 milijuna eura?", koji su istoga dana prenijeli i portali Nacional, Poslovni dnevnik i Večernji list. U članku se navodi da su bivši radnici Hotela Marjan podnijeli niz kaznenih prijava i tužbi zbog navodno nezakonitih radnji stečajnog upravitelja ĐD, ovdje tužitelja, koje je navodno poduzimao u dogovoru s Kerum grupom i Adris grupom. Tužitelj tvrdi da su informacije netočne te da tuženik nije poduzeo potrebne mjere za provjeru njihove istinitosti niti je postupao sukladno pravilima novinarske struke, čime je postupao nezakonito i na njegovu štetu te da se između istih stranaka već vodi postupak radi naknade štete zbog povrede prava osobnosti objavom neistinitih informacija u članku od 17. rujna 2020. pred Općinskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem Pn-407/2023.

Nadalje, ističe da su rješenjem Županijskog državnog odvjetništva u Splitu od 5. travnja 2023. odbačene sve kaznene prijave protiv njega, stoga je 4. srpnja 2023. od tuženika zatražio objavu informacije o odbačaju kaznenih prijava temeljem članka 55. Zakona o medijima, prema kojem osoba koja je u medijima imenovana u vezi s kaznenom prijavom ima pravo zahtijevati objavu informacije o povoljnom ishodu postupka. Takva informacija mora biti objavljena na isti ili istovrijedan način kao i prvotna objava, sukladno člancima 55. i 41. Zakona o medijima.

Da je tuženik nezakonito odbio objaviti traženu informaciju, čime je prekršio zakonske obveze, povrijedio njegovo pravo na potpunu i istinitu informaciju te počinio novu, samostalnu povredu njegovih prava osobnosti. Takvo postupanje tužitelj je doživio kao šikaniranje i namjerno uskraćivanje javnosti cjelovitog konteksta slučaja. Tužitelj posebno naglašava da su drugi mediji objavili njegov zahtjev za objavu informacije o odbačaju kaznenih prijava u potpuno novom članku, što potvrđuje da je takva objava bila moguća i u skladu sa Zakonom o medijima i pravilima struke. Ističe kako je podnio više kaznenih prijava i tužbi radi kaznenih djela uvrede i klevete, što je bilo izričito navedeno u zahtjevu, no da je tuženik sve navedeno namjerno ignorirao.

Tužitelj smatra da je opisanim postupanjem povrijeđeno njegovo pravo osobnosti, odnosno pravo na duševno zdravlje, mir, ugled, čast i dostojanstvo, zbog čega je pretrpio duševne boli. Stoga od tuženika zahtijeva naknadu neimovinske štete u iznosu od 3.000,00 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, a kao primjerenu satisfakciju.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovi tako i po visini, tvrdeći da tužitelju nije nastala nikakva šteta. Ističe prigovor prekluzije i promašene pasivne legitimacije te predlaže odbacivanje, odnosno odbijanje tužbenog zahtjeva.

Navodi da iz same tužbe i zahtjeva za objavu informacije od 4. srpnja 2023. proizlazi kako sporne informacije nisu objavljene od strane tuženika, već drugih nakladnika. Tuženik ističe da je novinska agencija čiji su sadržaji prvenstveno namijenjeni drugim nakladnicima i pretplatnicima, dok većina njegovih tekstova nije izravno dostupna javnosti. Da su informacije o tužitelju javnosti učinili dostupnima drugi nakladnici pa da tuženik ne može biti odgovoran za eventualnu štetu.

Dalje navodi da je tužitelj 4. srpnja 2023. podnio zahtjev za ispravak informacije temeljem članka 40. stavka 1. Zakona o medijima, a potom i tužbu za naknadu štete zbog objave neistinite informacije, koja se vodila pred Općinskim sudom u Splitu pod brojem Pn-407/2023, ali da je tužitelj tu tužbu naknadno povukao.

Prema stajalištu tuženika, nije bio dužan objaviti ni ispravak ni informaciju o odbačaju kaznenih prijava jer je zahtjev podnesen izvan zakonskog roka, odnosio se na informacije koje su javno objavili drugi nakladnici, bio je sadržajno nerazmjeran izvornom tekstu, a drugi mediji koji su objavili sporne informacije naknadno su objavili i informaciju o odbačaju kaznenih prijava. Tuženik smatra da je postupao u skladu s pravilima struke te da ne odgovara za štetu.

Navodi kako tužitelju nije nastala šteta, nego da je tužba usmjerena isključivo na ostvarenje nepripadne materijalne koristi.

Ističe kako tužitelj nije u zakonskim rokovima od drugih nakladnika koji su, prema njegovim tvrdnjama, objavili neistinite informacije zahtijevao ispravak niti pokrenuo postupke za naknadu štete, iz čega zaključuje da mu šteta nije ni nastala. Nadalje navodi da, iako se na objavu informacije o povoljnom ishodu postupka analogno primjenjuju pravila o ispravku informacije, tužitelj nije pokrenuo postupak protiv glavnog urednika radi objave informacije o odbačaju kaznenih prijava, kako to predviđa Zakon o medijima. Zbog toga smatra da su navodi o nastaloj šteti paušalni i izneseni isključivo za potrebe ovog postupka. Da budući da su drugi nakladnici objavili tužiteljevo reagiranje i informaciju o odbačaju kaznenih prijava, da je eventualna šteta time već otklonjena.

Konačno, tuženik ističe da se nematerijalna šteta uzrokovana medijskom objavom prvenstveno otklanja objavom ispravka ili isprikom nakladnika te da je tužitelj, sukladno Zakonu o medijima, eventualnu tužbu za naknadu štete morao podnijeti u roku od tri mjeseca od saznanja da informacija nije objavljena. Budući da smatra da je taj prekluzivni rok propušten, tuženik predlaže da sud tužbu odbaci.

3. Tužitelj se podneskom od 19. siječnja 2026. očitovao na odgovor na tužbu tuženika navodeći da je sporni članak u međuvremenu postao nedostupan javnosti jer je zaključan i dostupan samo registriranim korisnicima. Ističe da je više puta od tuženika tražio dostavu cjelovitog teksta članka no da mu ga tuženik nije dostavio, čime mu je otežao ostvarivanje njegova prava na sudsku zaštitu.

Tužitelj naglašava da je u svim člancima koji su prenijeli vijest kao izvor jasno navedena HINA te da je upravo tuženik prvi plasirao u javnost informacije prema kojima su bivši radnici Hotela Marjan podnijeli niz kaznenih prijava i tužbi protiv njega kao stečajnog upravitelja.

Ističe da predmet ovog postupka nije sporni članak iz 2020., nego povreda nastala 2023. kada je tuženik odbio objaviti informaciju o odbačaju svih kaznenih prijava protiv njega, iako je to bio dužan učiniti temeljem članka 55. Zakona o medijima. Smatra da obveza objave tereti upravo onog nakladnika koji je osobu prethodno imenovao u vezi s kaznenom prijavom, neovisno o tome jesu li vijest kasnije prenijeli drugi mediji.

Tužitelj osporava tvrdnju da je njegov zahtjev bio podnesen izvan roka. Navodi da je rješenje Županijskog državnog odvjetništva o odbačaju kaznenih prijava doneseno 5. travnja 2023., ali je javno dostupno postalo tek 24. travnja 2023. objavom na e-oglasnoj ploči Trgovačkog suda u Splitu, kada je za njega i saznao. Zahtjev za objavu informacije podnio je 4. srpnja 2023., dakle unutar tromjesečnog roka propisanog člankom 55. Zakona o medijima. Naglašava da se njegov zahtjev odnosio isključivo na članak 55. Zakona o medijima, pa je pravni režim ispravka iz članka 40. ZM-a (a kojeg tuženik apostrofira u svom odgovoru na tužbu) pri tome potpuno irelevantan.

Također odbacuje prigovor da je zahtjev bio nerazmjeran. Navodi da je sadržavao samo činjenice nužne za ispravljanje ranije objavljene informacije, odnosno podatak da su sve kaznene prijave protiv njega odbačene te da je protiv prijavitelja pokrenuo odgovarajuće postupke. Ističe da su isti tekst u cijelosti objavili drugi mediji, poput T-portala i 24sata, što potvrđuje da je zahtjev bio razmjeran i izvediv. Tužitelj smatra neosnovanim i pozivanje tuženika na činjenicu da su drugi mediji objavili informaciju o odbačaju kaznenih prijava je da to ne oslobađa tuženika njegove samostalne zakonske obveze. Povreda prava osobnosti nastaje upravo zbog propusta konkretnog nakladnika da objavi traženu informaciju, bez obzira na postupanje drugih medija.

Nadalje ističe da je HINA bila izvor informacije koju su prenijeli brojni mediji te da su neistiniti i neprovjereni navodi o postupanju tužitelja kao stečajnog upravitelja nedvojbeno izvorno objavljeni upravo od strane tuženika, a koje su potom prenijeli ostali portali.

Osporava i prigovor prekluzije, navodeći da je pravo iz članka 55. Zakona o medijima iskoristio pravodobno, dok se na njegov zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti primjenjuju zastarni rokovi iz Zakona o obveznim odnosima, a ne prekluzivni rokovi iz Zakona o medijima.

4. Tuženik je u podnesku od 4. veljače 2026. naveo kako su članke na portalima Večernji list, Poslovni dnevnik i Nacional samostalno objavili ti nakladnici, koji samostalno odlučuju o sadržaju i načinu objave svojih tekstova. Stoga smatra da ne može odgovarati za navode objavljene u tim medijima niti za eventualne uredničke intervencije drugih nakladnika. Prema njegovu stajalištu, tužitelj nije dokazao da je upravo tuženik izravno objavio sporni sadržaj na način dostupan široj javnosti niti da je upravo njegovo postupanje uzrokovalo povredu tužiteljevih prava.

U odnosu na tvrdnje da je sporni članak postao nedostupan i da tuženik odbija dostaviti njegov cjeloviti sadržaj, tuženik navodi da članak nikada nije bio namijenjen široj javnosti, već isključivo pretplatnicima i profesionalnim korisnicima HINA-e. Navodi kako ograničena dostupnost članka predstavlja uobičajenu i zakonitu poslovnu praksu te ne može predstavljati protupravno postupanje niti namjerno otežavanje ostvarivanja prava tužitelja te da nije imao zakonsku obvezu dostaviti članak na način koji je tužitelj zahtijevao.

Tuženik osporava i tvrdnju da je zahtjev za objavu informacije o odbačaju kaznenih prijava bio pravodoban. Navodi da se tužitelj u zahtjevu od 4. srpnja 2023. pozvao na članak 40. Zakona o medijima, koji uređuje pravo na ispravak informacije i propisuje rok od 30 dana od objave informacije. Budući da je taj rok bio istekao, smatra da nije bio dužan postupiti po zahtjevu. Po njegovom mišljenju, tužitelj se tek naknadno tijekom ovog postupka počeo pozivati na članak 55. Zakona o medijima kako bi opravdao svoj zahtjev, iako se radi o različitim pravnim osnovama koje se ne mogu retroaktivno zamjenjivati.

Nadalje, tuženik osporava tvrdnju da je zahtjev bio razmjeran, navodeći da je sadržavao dodatne formulacije i informacije koje nije bio zakonski obvezan objaviti. Smatra da činjenica da su drugi nakladnici objavili informacije o odbačaju kaznenih prijava ne stvara njegovu zakonsku obvezu niti predstavlja povredu prava osobnosti tužitelja.

U odnosu na navodnu štetu, tuženik tvrdi da tužitelj nije dokazao uzročnu vezu između njegova postupanja i navodnih duševnih boli, stresa, tjeskobe ili povrede ugleda. Ističe da su drugi mediji objavili traženu informaciju, zbog čega javnost nije ostala uskraćena za relevantne podatke te smatra da tužitelj nije pretrpio stvarnu štetu u pogledu informiranja javnosti ili svoje reputacije.

Tuženik također navodi da eventualna šteta na koju se tužitelj poziva može proizlaziti samo iz šire medijske objave, a ne iz njegova odbijanja objave tražene informacije. Smatra da tužitelj nije dostavio dokaze koji bi jasno povezivali navodnu štetu s postupanjem tuženika te naglašava da svaka povreda prava osobnosti sama po sebi ne daje automatski pravo na pravičnu novčanu naknadu.

5. U podnesku od 12. veljače 2026. tužitelj je u bitnome naveo kako tuženik nastoji prikazati kako je sporni članak bio namijenjen isključivo pretplatnicima i profesionalnim korisnicima te da nikada nije bio javno dostupan široj javnosti, što je netočno i pravno neodrživo.

Da je nesporno da je više relevantnih medija (Večernji list, Poslovni.hr, Nacional i tportal) prenijelo neistinite i neprovjerene informacije iz HINA-inog članka, uz izričito navođenje HINE kao izvora. Time da je dokazano da je upravo tuženik proizveo i distribuirao informacije namijenjene daljnjoj javnoj objavi, što je i ostvareno. Navodi kako tvrdnja da je portal HINA-e imao ograničen pristup nije pravno odlučna jer ne mijenja činjenicu da je tuženik distribuirao neistinite informacije u javni prostor. Za njegovu odštetnu odgovornost relevantni su upravo ta distribucija i kasnije odbijanje postupanja sukladno članku 55. Zakona o medijima, čija primjena ne ovisi o tome je li sadržaj bio besplatno dostupan, već o činjenici da je osoba bila imenovana u mediju u vezi s kaznenom prijavom. Osim toga, informacije su putem drugih nakladnika, koji su ih objavili besplatno uz pozivanje na HINA-u kao izvor, postale javno dostupne pa tuženik ne može izbjeći zakonsku obvezu pozivanjem na način distribucije vlastitog sadržaja.

Tužitelj navodi kako je zahtjev sadržavao minimalne, nužne i razmjerne informacije odnosno odluku o odbačaju kaznenih prijava te da tužitelj protiv podnositelja tih kaznenih prijava vodi odgovarajuće postupke.

Tužitelj ističe kako mu je postupanjem tuženika nastala povreda prava osobnosti, jer je tuženik unatoč urednom i pravodobnom zahtjevu odbio objaviti informaciju o odbacivanju kaznenih prijava, čime je nedvojbeno produljenja i produbljena tužiteljeva reputacijska šteta.

6. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u zahtjev radi objave informacije od 4. srpnja 2023. (list 6-7 spisa), medicinsku dokumentaciju tužitelja (list 8-20 spisa), preslike članaka (list 21-26, 77-80, 104-120 spisa), rješenje Županijskog državnog odvjetništva u Splitu pod poslovnim brojem KP-DO-96/2020 od 5. travnja 2023. (list 27-53 spisa), tužbu tužitelja te podneske stranaka vezane za povlačenje tužbe u predmetu Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Pn-407/2023 (list 54-56 i 91- 94 spisa), podnesak tužitelja u predmetu Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem K-63/2022 od 5. studenoga 2024. (list 57-73 spisa), optužnicu u predmetu Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem K-DO-455/2018 od 15. ožujka 2018. (list 74-76 spisa), potpuni sporni članak tuženika od 17. rujna 2020. (list 145-151 spisa), izveden je dokaz saslušanjem tužitelja na ročištu za glavnu raspravu 24. ožujka 2026. (list 152-156 spisa), izveden je dokaz saslušanjem svjedoka AD putem zamolnice pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu 15. travnja 2026. (list 157- 158 spisa), izveden je dokaz saslušanjem svjedoka ID na ročištu za glavnu raspravu 29. svibnja 2026. (list 189-193 spisa) te je izvršen uvid u spise Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem K-166/19, K-63/22 i Pn-407/23.

7. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatom iznosa od 3.000,00 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 22. listopada 2025. pa do isplate, na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nastale neobjavljivanjem informacije o odbačaju kaznenih prijava podnesenih protiv tužitelja, sukladno članku 55. Zakona o medijima.

9. Među strankama je sporna pasivna legitimacija i osnova predmetnog potraživanja, odnosno je li tuženik tužitelju povrijedio pravo osobnosti neobjavljivanjem informacije o odbačaju kaznenih prijava te jesu li zahtjev i predmetna tužba podneseni pravovremeno. Podredno, sporna je i visina potraživanja.

10.1. Prema odredbi članka 19. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom.

Stavkom 2. istoga članka propisano je da se pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

10.2. Prema odredbi članka 230. stavka 1. ZOO-a tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala.

10.3. Prema odredbi članka 1046. ZOO-a šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

10.4. Prema odredbi članka 1103. ZOO-a obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

10.5. Prema odredbi članka 1100. stavka 1. ZOO-a propisano je da će u slučaju povrede prava osobnosti sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

Stavkom 2. istoga članka propisano je da će sud pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

10.6. Prema odredbi članka 55. stavka 1. Zakona o medijima ("Narodne novine" broj: 59/04., 84/11., 81/13., 114/22.) svaka osoba imenovana u medijima povodom kaznene prijave, istražnog zahtjeva, pokretanja istražnog ili kaznenog postupka ima pravo u roku od tri mjeseca od donošenja odluke o odbacivanju kaznene prijave ili odbijanja istražnog zahtjeva, odnosno pravomoćnog rješenja o obustavi postupka ili pravomoćne oslobađajuće presude zahtijevati od nakladnika objavljivanje informacije o tome.

11.1. Čitanjem članka tuženika pod naslovom "Bivši radnici Hotela Marjan i dalje pitaju: Gdje je nestalo 60 milijuna eura" autora ID od 17. rujna 2020. proizlazi kako je isti objavljen na mrežnoj stranici tuženika i kako je u tekstu članka navedeno kako je protiv tužitelja podnesen cijeli niz kaznenih prijava i tužbi zbog nezakonitih radnji koje je on, kao stečajni upravitelj t.d. ADRIATIC d.d. u stečaju, radio u dogovoru s Kerum grupom i Adris grupom. Nadalje, u tekstu članka navedeno je kako bivše radnike Hotela Marjan zanima gdje je nestalo 60 milijuna eura.

11.2. Čitanjem rješenja Županijskog državnog odvjetništva u Splitu pod poslovnim brojem KP-DO-96/2020 od 5. travnja 2023. proizlazi kako su odbačene kaznene prijave VD, LD, KD, t.d. Rovinjske močvare i drugih bivših zaposlenika t.d. ADRIATIC d.d. u stečaju, podnesene protiv tužitelja, kao stečajnog upravitelja t.d. ADRIATIC d.d. u stečaju, zbog kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavaka 1. i 2. Kaznenoga zakona, kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. Kaznenoga zakona, te kaznenih djela utaje poreza i carine iz članka 256. stavaka 1. i 2. Kaznenoga zakona i prouzročenja stečaja iz članka 249. Kaznenog zakona.

11.3. Uvidom u spis predmeta Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Pn- 407/2023 utvrđeno je kako je tužitelj 26. srpnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika zbog povrede prava osobnosti objavljivanjem informacija i insinuacija o tužitelju, kao stečajnom upravitelju i odvjetniku, kojima su povrijeđene njegova čast, ugled i dostojanstvo. Tužitelj je podneskom od 29. listopada 2025. povukao tužbu u predmetnoj pravnoj stvari pa je Općinski sud u Splitu rješenjem od 31. listopada 2025. pozvao tuženika da se očituje je li suglasan s povlačenjem.

Rješenjem Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Pn-407/2023 od 26. siječnja 2026. utvrđeno je da je tužitelj povukao tužbu te je tužitelj obvezan na snošenje troškova postupka tuženiku.

11.4. Uvidom u spis predmeta Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem K- 63/2022 utvrđeno je kako je tužitelj podnio privatnu tužbu protiv okrivljenika VD, LD i KD zbog kaznenog djela iz članka 149. stavka 2. i dr. Kaznenog zakona jer su u svojim podnescima dostavljenima u predmet Trgovačkog suda u Splitu pod poslovnim brojem St-168/2014 u stečajnom postupku nad društvom ADRIATIC d.d. u stečaju, koji podnesci su javno objavljeni na e-oglasnoj ploči suda, vrijeđali i klevetali tužitelja, postupajući s namjerom da na taj način štete njegovoj časti i ugledu.

Nadalje, uvidom u presudu donesenu u navedenom predmetu od 12. ožujka 2026. utvrđeno je kako je okrivljenik LD proglašeni krivim za počinjenje četiri kaznena djela protiv časti i ugleda – klevetu i okrivljenik KD proglašen krivim za tri kaznena djela protiv časti i ugleda – klevetu. U odnosu na okrivljenika VD postupak je obustavljen rješenjem od 4. prosinca 2025. zbog njegove smrti.

11.5. Čitanjem e-maila tužitelja poslanog tuženiku 29. rujna 2025. utvrđeno je kako se tuženik obratio na službenu e-mail adresu tuženika s traženjem da mu se dostavi potpuni sporni članak od 17. rujna 2020., a s obzirom na to da nije bio u mogućnosti istoga u potpunosti pregledati pa niti isprintati, uz obrazloženje kako je podnio tužbu protiv tuženika koja se vodi pred Općinskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem Pn- 407/2023 te da mu je predmetni članak potreban za sudski postupak. Navedeno traženje tužitelj je ponovio i e-mailom 7. listopada 2025., ali mu nije udovoljeno.

11.6. Čitanjem zahtjeva tužitelja upućenog tuženiku radi objave informacije od 4. srpnja 2023. proizlazi kako je tužitelj zatražio od tuženika da u roku od 8 dana od dana zaprimanja predmetnog zahtjeva objavi, bez promjena i dopuna na istom ili istovjetnom mjestu programskog prostora ili na istovjetan način na koji je bila objavljenja informacija, ispravak informacije kojom su bila povrijeđena njegova prava. Dakle, da objavi informaciju kako su rješenjem Županijskog državnog odvjetništva u Splitu pod poslovnim brojem KP-DO-96/2020 od 5. travnja 2023. odbačene sve kaznene prijave te da je u međuvremenu protiv istih prijavitelja podnio više kaznenih prijava zbog sumnje u počinjenje kaznenog djela lažnog prijavljivanja kaznenog djela te Općinskom sudu u Splitu više tužbi zbog kaznenih djela uvrede i kaznenih djela klevete.

11.7. Pregledom drugih priloženih članaka u spisu predmeta utvrđeno je kako je:

- na mrežnoj stranici www.poslovni.hr objavljen članak pod naslovom: "Nekadašnji radnici bivšeg Kerumovog hotela i dalje se pitaju: Gdje je nestalo 60 milijuna eura?" od 17. rujna 2020. gdje je kao autor naznačen Poslovni.hr/HINA,

- na mrežnoj stranici www.nacional.hr objavljen članak pod naslovom: "RADNICI HOTELA MARJAN: “Gdje je šezdeset milijuna eura?“" od 17. rujna 2020. gdje je kao autor naznačen V.H./HINA,

- na mrežnoj stranici www.vecernji.hr objavljen članak naslova: "Bivši radnici Hotela Marjan upozorili na nepravilnosti stečajnog postupka: „Gdje je nestalo 60 milijuna eura?" od 17. rujna 2020. gdje je kao autor naznačena HINA,

- na mrežnoj stranici www.portal.hr objavljen članak pod naslovom: " ĐD: Sve kaznene prijave protiv mene su odbačene" od 7. lipnja 2023.

- na mrežnoj stranici www.24sata.hr objavljen članka pod naslovom: " ĐD: Sve kaznene prijave protiv mene su odbačene" od 9. lipnja 2023.

11.8. Pregledom medicinske dokumentacije priložene u spisu utvrđeno je kako je tužitelj u više navrata bio na psihijatrijskim pregledima zbog osjećaja tjeskobe, nepravde i razočarenja, tuge, problema s usnivanjem, a što je uzrokovano predmetnim štetnim događajem.

11.9. Na ročištu za glavnu raspravu 24. ožujka 2026. izveden je dokaz saslušanjem tužitelja koji u svom iskazu i bitnome navodi kako je rješenje Županijskog državnog odvjetništva o odbačaju kaznenih prijava zaprimio krajem travnja 2023., kada su isto rješenje podnositelji tih kaznenih prijava dostaviti na stečajni spis i kada je isto rješenje objavljeno uz njihov podnesak, dok je inače doneseno 5. travnja 2023.

Navodi kako je potom putem svojih punomoćnika i to početkom srpnja 2023. tuženiku poslao zahtjev za objavom informacije o odbačaju kaznenih prijava, gdje je zatražio da se objave informacije da su sve te kaznene prijave odbačene, u smislu članka 55. Zakona o medijima te da se ta informacija objavi na istovrijedan način, kao što su od strane tuženika objavljene informacije da su te kaznene prijave podnesene. Navodi da je od tuženika tražio i objavu informacije da je protiv podnositelja tih kaznenih prijava podnio odgovarajuće kaznene postupke zbog kaznenog djela klevete. Navodi kako tuženik uopće nije postupio po njegovom zahtjevu, niti su mu na bilo koji način odgovorili te da je takvo postupanje doživio kao šikaniranje, jer je očekivao da će postupiti na isti način kao i drugi nakladnici, koji su postupili po članku 55. Zakona o medijima i na istovrijedan način bez bilo kakvih izmjena objavili dostavljeni zahtjev za objavom informacija.

Navodi kako su ga sve te okolnosti pogodile, probudile osjećaj bespomoćnosti i povrijeđenosti, posebice jer nije samo stečajni upravitelj, nego i odvjetnik te navodi kako mu je postupanjem tuženika narušen ugled koji je ključan za njegov rad i vjerodostojnost njegova postupanja.

Da mu je činjenica da su ga prikazali kao osobu protiv koje su podnesene prijave za određene nezakonite radnje, a da potom kada su te prijave odbačene, takvu informaciju namjerno nisu htjeli objaviti, nanijela štetu i osobnom i profesionalnom ugledu, zbog čega navodi da se osjeća frustrirano, šikanirano, bespomoćno te navodi kako je to u njemu izazvalo osjećaj anksioznosti i povrijeđenosti, da je doživio ogovaranja i razna neugodna pitanja od strane kolega odvjetnika, stečajnih upravitelja i javnosti.

Navodi kako je prvi put saznao za sadržaj spornog članka na način da su ga prenijeli drugi nakladnici gdje su kao izvor informacija izričito spomenuli tuženika te da su svi portali koje je spomenuo tijekom postupka kao izvor tih neistinitih informacija izrijekom naveli tuženika.

U odnosu na pitanje punomoćnika tuženika je li poduzeo druge radnje radi zaštite svog ugleda osim podnošenja predmetnog zahtjeva, odnosno je li tužio kojeg drugog nakladnika, iskazuje da je, ali da smatra da se tuženika ta okolnost ne tiče, jer je on odgovoran zbog svoje vlastite nezakonite radnje.

Navodi kako su drugi nakladnici objavili identičan sadržaj njegova zahtjeva, u cijelosti i bez bilo kakvih izmjena, iz čega da je razvidno kako je dostavljeni zahtjev bio potpuno razuman i izvediv te da je sve što je tražio tih zahtjevima bilo točno. Da je nesporno da je Županijsko državno odvjetništvo odbacilo sve prijave kao i da je nesporno da je protiv podnositelja pokrenuo odgovarajuće kaznene postupke zbog klevete. Navodi i kako je u međuvremenu sud utvrdio da su tuženikovi izvori informacija krivi za klevetu pa da to potvrđuje da je njegov zahtjev bio potpuno osnovan.

11.10. Izveden je i dokaz saslušanjem svjedoka FD, glavnog urednika tuženika, putem zamolnice pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu 15. travnja 2026., koji u svom iskazu u bitnome navodi kako je zaprimio zahtjev tuženika, da se ne sječa točnoga datuma, ali da je bilo ljeto.

Navodi kako se radilo o zahtjevu za demant vijesti temeljem članka 40. Zakona o medijima, a da je bilo prošlo tri godine. Navodi kako je tekst bio u zadnjem tromjesečju 2020., dok je zahtjev podnesen u ljeto 2023., te da se demant u pravilu traži u roku od jednog do tri mjeseca.

Navodi kako je proučio zahtjev i utvrdio kako su prošli rokovi te da je sporni tekst koji se odnosio na tužitelja imao jednu rečenicu, a da je on tražio demant od dvije kartice/dvije stranice. Nadalje, navodi kako je HINA servis, a drugi izdavači koji su njihovi pretplatnici objavljuju.

Navodi da tekstovi HINE nisu dostupni javnosti, osim naslova i prve rečenice. Navodi kako imaju preko 500 korisnika od kojih je najveći dio medijskih nakladnika i da ne zna tko je sve taj predmetni članak objavio.

Navodi kako njihovi korisnici imaju mjesec dana za uvid u članak, da članak potom ide u bazu podataka i da ga se više ne može pronaći na njihovoj mrežnoj stranici, osim ako niste pretplatnik i te baze podataka.

Navodi kako tuženikovi pretplatnici mogu biti samo pravne osobe te da korisnici imaju slobodu samostalno opremati njezine tekstove, što se u praksi redovito i događa. Navodi kako mnogi dolaze do njihovih tekstova na nezakoniti način i objavljuju ih u svojim izdanjima, ali da bi po zakonu trebalo označiti da se zna da je izvor HINA. Navodi kako HINA nije objavila predmetni demant iz razloga što je utvrdio da ne zadovoljava zakonskim uvjetima za objavu zbog proteka roka, nerazmjerno dugačkog zahtjeva koji sadrži brojne činjenice o kojima nisu ni izvještavali.

Navodi kako je autorica članka vjerno prenijela izjave govornika na unaprijed najavljenoj konferenciji za novinare koja se održala u javnom prostoru te da nakon objave članka nitko nije uputio demant do 2023.

11.11. Na ročištu za glavnu raspravu 29. svibnja 2026. izveden je dokaz saslušanjem svjedoka ID, autorice članka od 17. rujna 2020.

U iskazu navodi kako su u jesen 2020. dobili poziv od strane radnika da prisustvuju skupštini u svojstvu medija koja se održavala na Pravnom fakultetu u Splitu. Navodi kako je, ako se može sjetiti, dobila izjave zamjenika direktora Hotela Marjan i predsjednika sindikata, te naglasila kako je u tekst prenijela točno onako kako su joj i rekli.

Navodi kako nije praksa u novinarstvu da kod javnog događaja provjeravamo ikakvu danu informaciju te kako je nakon objave članka nitko od sugovornika nije kontaktirao.

Ističe kako HINI-ne tekstove mogu čitati samo pretplatnici oko mjesec dana. Navodi kako su njezin tekst mogli preuzeti drugi mediji koji imaju njihovu pretplatu te da se često dogodi da kolege preuzmu tekst i onda nadodaju na taj tekst. Navodi kako ne zna ništa o zahtjevu tužitelja za objavom ispravka jer radi u Splitu, a redakcija je u Zagrebu te da ju je iznenadio poziv na sud.

Navodi kako prije objave članka nije kontaktirala tužitelja radi provjere informacije jer da se radilo o javnom događaju na koji su je pozvali radnici te da nije i ne zna zašto bi trebala prilikom objave članka gledati oglasnu ploču za predmet St- 168/14.

Na poseban upit tužitelja što je poduzela kako bi provjerila točnost informacije sukladno zakonu o Medijima svjedokinja odgovara kako je vjerovala ljudima koji su davali izjave te da je HINA bila upoznata sa predmetom jer je njezin kolega ranije objavljivao članke o istome.

Navodi kako joj je audio zapis bila podloga za članak te da nije imala razloga sumnjati u točnost dobivenih informacija jer je bio najavljeni javni događaj. Da je objava bila u skladu s uobičajenim novinarskim standardima i praksom redakcije te da je svrha članka bila informiranje javnosti o aktualnoj temi. Navodi kako naknadno nije imala saznanja o osporavanju odnosno drugačijem pravnom statusu članka.

11.12. Tužitelj se očitovao na iskaz saslušanog svjedoka AD te u bitnome naveo kako nije istinit navod da članak od 17. rujna 2020. nikada nije bio javno objavljen kao ni da se zahtjev odnosio na ispravak vijesti temeljem članka 40. Zakona o medijima. S druge strane, tužitelj naglašava kako je sam svjedok u iskazu naveo kako korisnici tuženika imaju mogućnost i slobodu samostalno opremati HINA-ine tekstove, dakle da je tuženik nakladnik sukladno odredbi članka 2. Zakona o medijima te da su neki portali u konkretnom slučaju koristili tuženikov tekst kao osnovu za svoje objave.

U odnosu na iskaz saslušane svjedokinje ID, tužitelj je naveo kako se u cijelosti protivi iskazu kao neosnovanom i kontradiktornom. Navodi da ista nije poduzela ni osnovne korake radi provjere točnosti i potpunosti informacija koje je objavila, kako joj to nalaže članak 21. Zakona o medijima, već je prenijela ozbiljne optužbe protiv tužitelja bez da ga je prije kontaktirala, bez uvida u javno dostupnu dokumentaciju stečajnog postupka o kojem je izvještavala.

12.1. S obzirom na sve iznad navedeno, trebalo je utvrditi je li tuženik pasivno legitimiran, potom osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li tuženik tužitelju povrijedio pravo osobnosti na koje se poziva u predmetnoj tužbi te je li tužitelj zahtjev i tužbu podnio u zakonskim rokovima.

12.2. Prvenstveno se navodi definicija medija propisana člankom 2. Zakona o medijima, prema kojoj su mediji između ostalog i programi novinskih agencija. Nadalje, istim člankom definiran je i nakladnik medija kao svaka fizička ili pravna osoba koja putem medija objavljuje programske sadržaje i sudjeluje u javnom informiranju, bez obzira na tehnička sredstva preko kojih se njegovi urednički oblikovani programski sadržaji objavljuju, prenose ili su dostupni javnosti.

Stoga je jasno za zaključiti kako je tuženik novinska agencija odnosno medij po samo zakonskoj definiciji.

12.3. Nadalje, iz izvedenih dokaza utvrđeno je kao nesporno da je tuženik 17. rujna 2020. objavio na svojoj mrežnoj stranici predmetni članak u kojem je između ostalog navedeno da su bivši radnici Hotela Marjan podnijeli niz kaznenih prijava i tužbi zbog nezakonitih radnji ovdje tužitelja, kao stečajnog upravitelja ADRIATIC d.d. u stečaju, a koje je poduzimao u dogovoru s Kerum grupom i Adris grupom.

Nadalje, nesporno je između stranaka kako su rješenjem Županijskog državnog odvjetništva u Splitu pod poslovnim brojem KP-DO-96/2020 od 5. travnja 2023. odbačene upravo te kaznene prijave podnesene protiv tužitelja, a o kojima je rečeno u članku tuženika od 17. rujna 2020.

Nadalje, među stranaka nije sporno kako je navedeno rješenje tužitelj zaprimio kada su ga podnositelji tih kaznenih prijava dostavili podneskom od 24. travnja 2023. u stečajni spis Trgovačkog suda u Splitu pod poslovnim brojem St-168/2024, premda je rješenje doneseno 5. travnja 2023.

Sud je navedene činjenice uzeo kao nesporne, budući da ih stranke tijekom postupka nisu ni osporavale.

12.4. Naglašava se kako tuženik neosnovano tvrdi da se tužitelj u zahtjevu poziva na članak 40. Zakona o medijima, a ne na članak 55. Zakona o medijima. U zahtjevu tužitelj izričito navodi kako od tuženika zahtijeva da sukladno članku 55. Zakona o medijima u roku od 8 dana objavi informaciju o odbačaju kaznenih prijava. Člankom 55. Zakona o medijima propisano je da svaka osoba imenovana u medijima povodom kaznene prijave, a što je svakako tužitelj u članku tuženika od 17. rujna 2020., ima pravo u roku od tri mjeseca od donošenja odluke o odbacivanju kaznene prijave zahtijevati od nakladnika objavljivanje informacije o tome. Dakle, primjenjujući iznad navedeno, sud utvrđuje kako je tužitelj u zakonskom roku od 3 mjeseca podnio zahtjev nakladniku, ovdje tuženiku, za objavljivanjem informacije o odbačaju kaznene prijave, a s obzirom da iz stanja spisa proizlazi kako je zahtjev podnesen tuženiku 4. srpnja 2023., dakle unutar zakonskog roka s obzirom na to da je rješenje doneseno 5. travnja 2023. (dakle, pravovremeno, čak i ako se zanemari ovdje nesporna činjenica da je tužitelj tek 24. travnja 2023. saznao za predmetnu odluku).

Stoga je jasno kako je zahtjev za objavom informacije tuženiku podnesen u zakonskom roku pa nisu osnovani navodi tuženika da je zahtjev podnesen nepravovremeno.

12.5. Treba istaknuti kako nisu osnovani navodi tuženika kako je promašena pasivna legitimacija u smislu da su sporne informacije o tužitelju prenijeli drugi nakladnici, a ne tuženik te da je tuženik novinska agencija čiji su tekstovi i objave u najvećem dijelu namijenjene drugim nakladnicima i profesionalnim korisnicima.

Ovakvi navodi tuženika u cijelosti su neosnovani iz razloga što je, a kako je tijekom postupka i utvrđeno, HINA autor temeljnog članka, koji je u periodu od mjesec dana bio dostupan njezinim pretplatnicima. Dakle, činjenica da članak od 17. rujna 2020. nije bio dostupan svim osobama ne znači da on ipak nije bio dostupan u cijelom svom sadržaju jednom dijelu javnosti. Navedeno je jasno i životno logično, s obzirom da su, a kako to i sam tuženik tvrdi, drugi nakladnici prenijeli tekst tuženika na isti ili istovrijedan način te upravo tuženika naznačili kao autora odnosno izvor za svoj tekst. Dakle, činjenica da su i drugi nakladnici preuzeli tekst tuženika i objavili ga na svojim mrežnim stranicama nikako ne oslobađa tuženika odgovornosti da postupi po traženju tužitelja za objavom informacije, posebice jer je tuženik autor temeljnog teksta koji je bio dostupan (jednom dijelu) javnosti koja javnost ga je potom u svojim tekstovima učinila dostupnima čitavoj javnosti.

Tuženik navodi kako nije bio dužan objaviti ispravak informacije i iz razloga što su drugi nakladnici objavili istovjetnu informaciju o tome da su kaznene prijave protiv tužitelja odbačene, ističe se da činjenica da su drugi nakladnici objavili ispravak informacije nikako ne oslobađa tuženika od obveze da po traženju tužitelja, prema članku 55. Zakona o medijima, i on na svojoj mrežnoj stranici, na kojoj je objavio članak od 17. rujna 2020., objavi informaciju o odbačaju kaznenih prijava na isti ili istovrijedan način.

12.6. U odnosu na prigovor da zahtjev tužitelja nije bio razmjeran podatcima o tužitelju iz članka od 17. rujna 2020. treba istaknuti kako je tužitelj isključivo tražio da se javnost informira upravo o odbačaju tih kaznenih prijava, kao i da je protiv podnositelja kaznenih prijava pokrenuo odgovarajuće postupke pred sudom i državnim odvjetništvom.

Takav zahtjev ovaj sud smatra u cijelosti osnovanim jer pruža najmanji nužni opseg informacija kojima se u javnosti reparira narušen ugled, čast i dostojanstvo tužitelja, a koji su bili povrijeđeni sadržajem članka od 17. rujna 2020.

12.7. Nisu točni navodi tuženika da se u predmetnom postupku radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti primjenjuju rokovi iz Zakona o medijima koji se odnose na ispravak informacije. U predmetnom slučaju se primjenjuju rokovi iz Zakona o obveznim odnosima koji se odnose na naknadu neimovinske štete prouzrokovanu povredom prava osobnosti.

Člankom 230. ZOO-a propisano je da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Budući se u predmetnom postupku radi o naknadi neimovinske štete koja je nastala tužitelju zbog neobjavljivanja informacije o odbačaju kaznenih prijava, odnosno zbog nepostupanja po njegovom zahtjevu podnesenom 4. srpnja 2023., a tužba je u ovom predmetu podnesena 22. listopada 2025., to svakako nije nastupila zastara predmetnog potraživanja, odnosno tužba je podnesena pravovremeno, unutar subjektivnog roka od tri godine.

Dakle, tužitelj je i zahtjev za objavom informacije o odbačaju kaznenih prijava, kao i predmetu tužbu radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nastale zbog neobjavljivanja informacije o odbačaju kaznenih prijava podnio u propisanim zakonskim rokovima.

12.8. Nadalje, za istaknuti je i kako nisu osnovani navodi tuženika da tužitelju nije nastala nikakva šteta i da je smisao predmetne tužbe samo ostvarenje nepripadne materijalne koristi.

Naime, sud je iz dokaza izvedenih u postupku utvrdio, a posebice čitanjem sadržaja predmetnog članka od 17. rujna 2020. i saslušanjem tužitelja, da je ovakvo nepostupanje tuženika dovelo do povrede tužiteljevih prava osobnosti.

Neobjavljivanjem informacije o odbačaju kaznene prijave javnosti je uskraćena potpuna i istinita informacija o ishodu postupanja nadležnog državnog odvjetništva. Time se održava dojam da protiv tužitelja i dalje postoji sumnja u počinjenje kaznenog djela premda su kaznene prijave protiv njega u potpunosti odbačene.

Takvim postupanjem neopravdano se narušavaju njegov ugled, čast i dostojanstvo te se produljuju štetne posljedice nastale ranijim objavljivanjem informacije o podnesenim kaznenim prijavama, odnosno u javnosti se održava pogrešan dojam o njemu kao osobi, ali i profesionalcu.

Stoga se posebno treba imati u vidu da je tužitelj odvjetnik i stečajni upravitelj, odnosno osoba koja obavlja djelatnosti koje se temelje na profesionalnom ugledu, povjerenju i vjerodostojnosti. Upravo zbog prirode njegova zanimanja, svako neopravdano održavanje dojma o njegovoj mogućoj kaznenoj odgovornosti može negativno utjecati na njegov profesionalni položaj i ugled, pa upravo ovakvo neobjavljivanje informacije o odbačaju kaznene prijave dovodi do povrede njegovih prava osobnosti.

12.9. Sud je uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, imajući u vidu prirodu i težinu povrede te njezin intenzitet (sukladno odredbi članka 1100. stavka 2. ZOO-a) utvrdio da je iznos od 3.000,00 eura, koji iznos tužitelj i potražuje u tužbi, primjeren, razmjeran i pravičan oblik naknade neimovinske štete, posebno uzimajući u obzir da se radi o odvjetniku i stečajnom upravitelju, za kojega je takvo održavanje netočne informacije u javnosti narušilo njegov ugled i integritet te izazvalo osjećaje nelagode i povrijeđenosti te da je upravo tuženik taj koji je autor temeljnog, izvornog članka.

12.10. S obzirom na sve iznad navedeno, trebalo je obvezati tuženika na isplatu iznosa od 3.000,00 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe, dakle od 22. listopada 2025. pa do isplate, sukladno odredbi članka 1103. ZOO- a.

13.1. Odluka o trošku donesena je u skladu s odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23., dalje: Tarifa).

Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, priznat mu je trošak sastava tužbe od 100 bodova (Tbr. 7.1. Tarife), sastava podneska od 19. siječnja 2026. od 100 bodova (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanja na ročištu 29. siječnja 2026. od 100 bodova (Tbr. 9.1. Tarife), sastava podneska od 12. veljače 2026. od 100 bodova (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanja na ročištu 29. siječnja 2026. od 100 bodova (Tbr. 9.1. Tarife), zastupanja na ročištu 24. ožujka 2026. od 100 bodova (Tbr. 9.1. Tarife) i zastupanja na ročištu 29. svibnja 2026. od 100 bodova (Tbr. 9.1. Tarife), odnosno ukupno 700 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 eura iznosi 1.400,00 eura.

Na navedeni iznos tužitelju je priznat i PDV od 25 % u iznosu od 350,00 eura. Nadalje, tu tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 76,45 eura i za prvostupanjsku presudu u iznosu od 150,00 eura (od podnošenja tužbe do donošenja presude na snagu stupila nova Uredba o tarifi sudskih pristojbi).

Dakle, ukupni trošak postupka tužitelja iznosi 1.976,45 eura.

13.2. Tužitelju nije priznat trošak vještačenja od 600,00 eura jer mu takav trošak nije nastao, kao ni trošak sudske pristojbe za tužbu preko dosuđenog iznosa od 76,45 eura do zatraženog iznosa od 200,00 eura kao ni trošak sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu preko dosuđenog iznosa od 150,00 eura do zatraženog iznosa od 200,00 eura.

13.3. Stoga je trebalo tužitelju dosuditi na ime troškova postupka iznos od 1.976,45 eura, dok je za više traženo preko iznosa od 1.976,45 eura do iznosa od 2.750,00 eura zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka trebalo odbiti kao neosnovan.

13.4. Odluka o zateznim kamatama na trošak postupka donesena je u skladu s odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a i članka 151. stavka 3. ZPP-a.

14. Slijedom svega iznad navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Splitu, 9. srpnja 2026.

Sudac

Tomislav Bago

Sudska savjetnica

Tea Pušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se odluka objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava odluke obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se odluka objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje, smatra se da je dostava obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku,

- tuženiku po punomoćnici,

- u spis.