REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZADRU
Zadar, Plemića Borelli 9
Poslovni broj: 16 P-1267/2024-74
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru po sutkinji Meliti Lisici, u pravnoj stvari tužitelja: DS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika: Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 28. svibnja 2026. godine, u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja ČS, te zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Zeca, odvjetnika u OD Hrvoje Matić, iz Zagreba, po objavi 9. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 16.789,97 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na :
- iznos od 62,58 EUR sa kamatom od 31.05.2006. godine
- iznos od 62,36 EUR sa kamatom od 30.06.2006. godine
- iznos od 62,03 EUR sa kamatom od 31.07.2006. godine
- iznos od 62,33 EUR sa kamatom od 31.08.2006. godine
- iznos od 62,35 EUR sa kamatom od 30.09.2006. godine
- iznos od 62,23 EUR sa kamatom od 31.10.2006. godine
- iznos od 61,89 EUR sa kamatom od 30.11.2006. godine
- iznos od 61,31 EUR sa kamatom od 31.12.2006. godine
- iznos od 60,88 EUR sa kamatom od 31.01.2007. godine
- iznos od 60,84 EUR sa kamatom od 28.02.2007. godine
- iznos od 60,87 EUR sa kamatom od 31.03.2007. godine
- iznos od 60,07 EUR sa kamatom od 30.04.2007. godine
- iznos od 59,42 EUR sa kamatom od 31.05.2007. godine
- iznos od 58,97 EUR sa kamatom od 30.06.2007. godine
- iznos od 59,31 EUR sa kamatom od 31.07.2007. godine
- iznos od 59,60 EUR sa kamatom od 31.08.2007. godine
- iznos od 96,48 EUR sa kamatom od 30.09.2007. godine
- iznos od 96,25 EUR sa kamatom od 31.10.2007. godine
- iznos od 97,43 EUR sa kamatom od 30.11.2007. godine
- iznos od 96,89 EUR sa kamatom od 31.12.2007. godine
- iznos od 98,61 EUR sa kamatom od 31.01.2008. godine
- iznos od 99,54 EUR sa kamatom od 29.02.2008. godine
- iznos od 198,76 EUR sa kamatom od 31.03.2008. godine
- iznos od 193,82 EUR sa kamatom od 30.04.2008. godine
- iznos od 191,84 EUR sa kamatom od 31.05.2008. godine
- iznos od 194,16 EUR sa kamatom od 30.06.2008. godine
- iznos od 190,61 EUR sa kamatom od 31.07.2008. godine
- iznos od 190,73 EUR sa kamatom od 31.08.2008. godine
- iznos od 192,75 EUR sa kamatom od 30.09.2008. godine
- iznos od 208,38 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine
- iznos od 197,81 EUR sa kamatom od 30.11.2008. godine
- iznos od 232,91 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine
- iznos od 235,10 EUR sa kamatom od 31.01.2009. godine
- iznos od 236,05 EUR sa kamatom od 28.02.2009. godine
- iznos od 233,16 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine
- iznos od 233,63 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine
- iznos od 229,25 EUR sa kamatom od 31.05.2009. godine
- iznos od 226,01 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine
- iznos od 226,78 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine
- iznos od 228,37 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine
- iznos od 228,15 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine
- iznos od 226,37 EUR sa kamatom od 31.10.2009. godine
- iznos od 229,46 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine
- iznos od 231,91 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine
- iznos od 235,42 EUR sa kamatom od 31.01.2010. godine
- iznos od 234,51 EUR sa kamatom od 28.02.2010. godine
- iznos od 239,30 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine
- iznos od 238,27 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine
- iznos od 239,99 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine
- iznos od 255,51 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine
- iznos od 252,19 EUR sa kamatom od 31.07.2010. godine
- iznos od 261,89 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine
- iznos od 258,39 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine
- iznos od 252,82 EUR sa kamatom od 31.10.2010. godine
- iznos od 264,20 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine
- iznos od 248,32 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine
- iznos od 238,97 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine
- iznos od 242,39 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine
- iznos od 238,14 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine
- iznos od 238,76 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine
- iznos od 256,01 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine
- iznos od 257,55 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine
- iznos od 271,91 EUR sa kamatom od 31.07.2011. godine
- iznos od 264,31 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine
- iznos od 256,00 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine
- iznos od 193,18 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine
- iznos od 192,57 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine
- iznos od 195,36 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine
- iznos od 197,77 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine
- iznos od 197,97 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine
- iznos od 196,04 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine
- iznos od 197,09 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine
- iznos od 197,75 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine
- iznos od 196,21 EUR sa kamatom od 30.06.2012. godine
- iznos od 196,42 EUR sa kamatom od 31.07.2012. godine
- iznos od 195,23 EUR sa kamatom od 31.08.2012. godine
- iznos od 192,88 EUR sa kamatom od 30.09.2012. godine
- iznos od 195,09 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine
- iznos od 196,04 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine
- iznos od 195,05 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine
- iznos od 190,44 EUR sa kamatom od 31.01.2013. godine
- iznos od 194,04 EUR sa kamatom od 28.02.2013. godine
- iznos od 194,19 EUR sa kamatom od 31.03.2013. godine
- iznos od 192,54 EUR sa kamatom od 30.04.2013. godine
- iznos od 187,78 EUR sa kamatom od 31.05.2013. godine
- iznos od 187,49 EUR sa kamatom od 30.06.2013. godine
- iznos od 188,43 EUR sa kamatom od 31.07.2013. godine
- iznos od 190,05 EUR sa kamatom od 31.08.2013. godine
- iznos od 192,36 EUR sa kamatom od 30.09.2013. godine
- iznos od 190,88 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine
- iznos od 191,61 EUR sa kamatom od 30.11.2013. godine
- iznos od 192,44 EUR sa kamatom od 31.12.2013. godine
te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 23.264,40 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na:
- iznos od 0,57 EUR sa kamatom od 30.11.2005 godine
- iznos od 28,95 EUR sa kamatom od 31.05.2006. godine
- iznos od 26,97 EUR sa kamatom od 30.06.2006. godine
- iznos od 23,90 EUR sa kamatom od 31.07.2006. godine
- iznos od 27,11 EUR sa kamatom od 31.08.2006. godine
- iznos od 27,59 EUR sa kamatom od 30.09.2006. godine
- iznos od 26,49 EUR sa kamatom od 31.10.2006. godine
- iznos od 23,35 EUR sa kamatom od 30.11.2006. godine
- iznos od 17,61 EUR sa kamatom od 31.12.2006. godine
- iznos od 13,53 EUR sa kamatom od 31.01.2007. godine
- iznos od 13,35 EUR sa kamatom od 28.02.2007. godine
- iznos od 13,84 EUR sa kamatom od 31.03.2007. godine
- iznos od 5,97 EUR sa kamatom od 30.04.2007. godine
- iznos od 2,26 EUR sa kamatom od 31.08.2007. godine
- iznos od 19,64 EUR sa kamatom od 30.09.2007. godine
- iznos od 18,40 EUR sa kamatom od 31.10.2007. godine
- iznos od 26,30 EUR sa kamatom od 30.11.2007. godine
- iznos od 23,02 EUR sa kamatom od 31.12.2007. godine
- iznos od 34,47 EUR sa kamatom od 31.01.2008. godine
- iznos od 40,80 EUR sa kamatom od 29.02.2008. godine
- iznos od 123,38 EUR sa kamatom od 31.03.2008. godine
- iznos od 105,37 EUR sa kamatom od 30.04.2008. godine
- iznos od 98,26 EUR sa kamatom od 31.05.2008. godine
- iznos od 107,03 EUR sa kamatom od 30.06.2008. godine
- iznos od 94,14 EUR sa kamatom od 31.07.2008. godine
- iznos od 94,78 EUR sa kamatom od 31.08.2008. godine
- iznos od 102,42 EUR sa kamatom od 30.09.2008. godine
- iznos od 160,26 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine
- iznos od 121,51 EUR sa kamatom od 30.11.2008. godine
- iznos od 187,14 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine
- iznos od 194,86 EUR sa kamatom od 31.01.2009. godine
- iznos od 198,36 EUR sa kamatom od 28.02.2009. godine
- iznos od 188,73 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine
- iznos od 190,57 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine
- iznos od 175,85 EUR sa kamatom od 31.05.2009. godine
- iznos od 165,02 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine
- iznos od 167,90 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine
- iznos od 173,61 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine
- iznos od 173,11 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine
- iznos od 167,34 EUR sa kamatom od 31.10.2009. godine
- iznos od 178,17 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine
- iznos od 186,86 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine
- iznos od 199,22 EUR sa kamatom od 31.01.2010. godine
- iznos od 196,39 EUR sa kamatom od 28.02.2010. godine
- iznos od 213,16 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine
- iznos od 209,98 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine
- iznos od 216,18 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine
- iznos od 269,86 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine
- iznos od 258,81 EUR sa kamatom od 31.07.2010. godine
- iznos od 292,57 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine
- iznos od 280,90 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine
- iznos od 262,14 EUR sa kamatom od 31.10.2010. godine
- iznos od 301,73 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine
- iznos od 329,77 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine
- iznos od 294,94 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine
- iznos od 308,34 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine
- iznos od 292,78 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine
- iznos od 295,62 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine
- iznos od 361,44 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine
- iznos od 367,85 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine
- iznos od 422,85 EUR sa kamatom od 31.07.2011. godine
- iznos od 394,60 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine
- iznos od 363,67 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine
- iznos od 316,13 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine
- iznos od 313,86 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine
- iznos od 327,94 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine
- iznos od 340,21 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine
- iznos od 341,85 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine
- iznos od 333,36 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine
- iznos od 339,10 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine
- iznos od 343,02 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine
- iznos od 336,42 EUR sa kamatom od 30.06.2012. godine
- iznos od 338,15 EUR sa kamatom od 31.07.2012. godine
- iznos od 333,21 EUR sa kamatom od 31.08.2012. godine
- iznos od 322,67 EUR sa kamatom od 30.09.2012. godine
- iznos od 334,06 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine
- iznos od 339,53 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine
- iznos od 335,55 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine
- iznos od 314,05 EUR sa kamatom od 31.01.2013. godine
- iznos od 332,31 EUR sa kamatom od 28.02.2013. godine
- iznos od 333,91 EUR sa kamatom od 31.03.2013. godine
- iznos od 326,75 EUR sa kamatom od 30.04.2013. godine
- iznos od 304,49 EUR sa kamatom od 31.05.2013. godine
- iznos od 303,93 EUR sa kamatom od 30.06.2013. godine
- iznos od 309,39 EUR sa kamatom od 31.07.2013. godine
- iznos od 318,16 EUR sa kamatom od 31.08.2013. godine
- iznos od 330,30 EUR sa kamatom od 30.09.2013. godine
- iznos od 324,04 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine
- iznos od 328,47 EUR sa kamatom od 30.11.2013. godine
- iznos od 333,50 EUR sa kamatom od 31.12.2013. godine
- iznos od 162,10 EUR sa kamatom od 31.01.2014. godine
- iznos od 167,48 EUR sa kamatom od 28.02.2014. godine
- iznos od 165,72 EUR sa kamatom od 31.03.2014. godine
- iznos od 159,76 EUR sa kamatom od 30.04.2014. godine
- iznos od 157,85 EUR sa kamatom od 31.05.2014. godine
- iznos od 158,71 EUR sa kamatom od 30.06.2014. godine
- iznos od 165,48 EUR sa kamatom od 31.07.2014. godine
- iznos od 171,18 EUR sa kamatom od 31.08.2014. godine
- iznos od 169,99 EUR sa kamatom od 30.09.2014. godine
- iznos od 174,92 EUR sa kamatom od 31.10.2014. godine
- iznos od 178,27 EUR sa kamatom od 30.11.2014. godine
- iznos od 176,30 EUR sa kamatom od 31.12.2014. godine
- iznos od 297,67 EUR sa kamatom od 31.01.2015. godine
- iznos od 279,26 EUR sa kamatom od 28.02.2015. godine
- iznos od 291,29 EUR sa kamatom od 31.03.2015. godine
- iznos od 281,71 EUR sa kamatom od 30.04.2015. godine
- iznos od 294,58 EUR sa kamatom od 31.05.2015. godine
- iznos od 289,53 EUR sa kamatom od 30.06.2015. godine
- iznos od 268,81 EUR sa kamatom od 31.07.2015. godine
- iznos od 247,16 EUR sa kamatom od 31.08.2015. godine
- iznos od 250,68 EUR sa kamatom od 30.09.2015. godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 5. srpnja 2005. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05 % polugodišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 18.645,39 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv uvodno označenog tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je su tužitelj i tuženik 5. srpnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 236-141/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 102.000,00 CHF. Spomenutim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 3,99% (čl. 3. i čl. 6.). Mjesečna otplatna rata s tom kamatnom stopom da je iznosila 958,45 CHF. Tuženik da je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora, jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope, na što je tužitelj usmeno prigovorio, dok da je kasnije tuženik promjene vršio bez da o tome obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način, tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor.
Istina, tužitelj da je kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene, tako da mu je mjesečni anuitet u odnosu na prvotni znatno porastao, međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja da su ostali bez ikakvog rezultata.
Dakle, ni s jednom promjenom tužitelj da se nije usuglasio.
Promjene tuženika u pogledu kamatne stope da su nezakonite, što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste da nisu opravdane ni sa jednog stajališta, tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže, odnosno u korist tužitelja.
Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući da su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju.
Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke da se određuje u skladu s kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Lobora na CHF). Od početka 2009. godine Libor da neprestano pada, tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53% pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu, tuženik da je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu da nisu zakoniti ni zbog sljedećih razloga:
- Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača.
- sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Nenavođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe, sto je protivno čl. 97. st. 1. alineja 10. i 11. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne s odredbe koje su protivne čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača su prema čl. 102. tog Zakona ništetne.
Dakle, tuženik da je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije činio, to da je njegovo postupanje suprotno čl. 296 ZOO-a.
Odredba tuženika da je, pored prednjega, suprotna i čl. 82. st. 1. alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača, koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, pa da se takva odredba sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom.
Odredba tuženika da je protivna čl. 110. st. 1. i 2. alineja 8. te čl. 111. st. 1. i 2. alineja
1. Zakone o zaštiti potrošača.
Konačno, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi su u suprotnosti i sa odredbom članka 4. stavak 2. Direktive 93/13 EEZ-a.
Pored promjenjive kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu da je, kao nepoštena odredba, ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi potrošača pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda obvezuje i ovaj sud, utvrđeno je da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužitelj zaduživan po tečaju CHF, koji kao takav da nikada nije primio, te mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate, to da je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosa koji, kao takav, nije morao.
Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost, tužitelj kao slabija ugovorna strana da nije mogao pregovarati.
Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, ništetne da su i ostale odredbe, što da, svakako, čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Naime, bez tih odredbi Ugovor o kreditu da ne može opstati na bilo koji način, što da ga, opet, u konačnici čini ništetnim. Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl. 1111. svaka od ugovornih strana da bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primila. Međutim, za razliku od tužitelja, tužena strana da je nepoštena, pa je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužitelju dok, s druge strane, tužitelj ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata dok na strani tužitelja imamo mjesečne anuitete sa zakonskim zateznim kamatama ispada da je tužitelj, u toj slučaju, isplatio i pretplatio pozamašan iznos koji, nažalost, u ovom trenutku ne može odrediti budući da mu nedostaje određena dokumentacija koja se, kao takva, nalazi u posjedu tužene strane, koja mu to odbija predati. Stoga, dakle, konačan iznos da će se odrediti nakon što sud naloži tuženiku dostaviti sudu potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko vještačenje odnosno vještačenje po vještaku financijske- ekonomske struke.
U svakom slučaju, tužitelj da ima pravo na povrat iznosa koji je pretplatio s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi te po ništenoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici.
Tužitelj mora napomenuti i da je nepoštena praksa je prema čl. 108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena.
Dakle, tužitelj da je, nažalost, zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika te ništetne valutne klauzule, tuženiku isplatio veći iznos od onoga što bi morao da su te odredbe bile valjane, međutim točan iznos, kao i u slučaju ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu, zbog nepostojanja dokumentacije koja se nalazi u posjedu tužene strane, da ne može u ovom trenutku odrediti.
Slijedom svega navedenoga, tužitelj da ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe te predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će prihvatiti postavljeni tužbeni zahtjev, a koji tužbeni zahtjev je u ranijem postupku pod poslovnim brojem P-692/2019 uređen nakon financijskog vještačenja i to podneskom od 19. siječnja 2021. (l.s. 162-166), a u ponovljenom postupku je uređen podneskom od 16.veljače 2026.godine , nakon dopunskog vještačenja
2. U svom pisanom odgovoru na tužbu, podnesenom 14. studenog 2019., a zaprimljenom u ovom sudu 18. studenog 2019. (l.s. 26-30), tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini.
Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 236-141/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, 5. srpnja 2005. (dalje: ugovor o kreditu). Međutim, tužitelj da je predmetni ugovor izmijenio, u dijelu valutne obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks). Tuženik da je bio obvezan ponuditi tužitelju sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15).
U odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, navodi da je čl. 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 143/13; dalje: ZPK) naloženo tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita s monetarnom klauzulom u CHF s korisnicima kredita s monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora.
Budući da je tuženik morao postupiti u skladu s predmetnim zakonom, predložio je tužitelju sklapanje Aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što da uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama.
Na taj način tužitelj da je sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu, Aneks da se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno od dana sklapanja ugovora o kreditu, a što proizlazi i iz otplatnog plana koji je tužitelj primio uz aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu.
Stoga je nesporno da je Aneksom ugovora o kreditu izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, i to člankom 3. na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR te se ista u skladu s EURIBOR-om usklađuje odnosno mijenja. Odredba članka 3. usklađena je sa čl. 11.a ZPK-a, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa.
Kako bi predmetna odredba bila što jasnija korisniku kredita, termin EURIBOR (Euro Interbank Offered Rate) je obrazložen. Isti predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima više od 50 europskih banaka međusobno posuđuje sredstva i kao takav se smatra najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta, a mijenja se sukladno promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu nema utjecaja tuženik. Navedene odredbe su zamijenjene s retroaktivnom primjenom, kao da je odredba čl. 3. Aneksa ugovorena na dan sklapanja osnovnog ugovora. Navedeno je u skladu sa ZPK kojim je određeno da se svi korisnici kredita sa valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita sa valutnom klauzulom u EUR valuti. Isto je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmijeni retroaktivno.
Stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva, jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu.
Tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora, stoga se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a, koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor.
Naime, smisao odredbe čl.326. st. 1. ZO0-a ogleda se u tome što zbog apsolutne ništetnosti nepostojeći ugovor (contractus nullus) ne postoji ni faktično ni pravno, dok ništetan ugovor postoji samo faktično, ali ne i pravno, slijedom čega u oba slučaja ugovor nije nastao i kao takav se ne može naknadno ni osnažiti, konvalidirati, već bi se jedino mogao sklopiti novi ugovor (Dr. D Komentar zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Zagreb 1978, str. 468).
Suprotno navedenom, kod ništetnosti pojedine odredbe ugovora zakonodavac odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a podržava načelo afirmacije ugovora po kojem treba nastojati da se sklopljeni obvezni ugovor što više održi na snazi (Dr. D, Komentar zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Zagreb 1978, str. 467). Iz tog razloga su ugovorne strane ovlaštene eventualno ništetne odredbe ugovora zamijeniti valjanima. Dapače, ugovaranje obveze ugovornih strana da zamijene eventualno ništetnu odredbu valjanom uobičajena je pravna praksa prilikom sklapanja ugovora. Tako se kao sastavni dio ugovora navode salvatorne klauzule sljedećeg sadržaja:
"Ako bi se za neku od odredbi ovog ugovora naknadno utvrdilo da je ništetna, ta činjenica neće imati učinka na ostale odredbe ovog ugovora. Ugovor u cjelini ostaje valjan, s time da se ugovorne strane obvezuju da će ništetnu odredbu zamijeniti valjanom, koja će u najvećoj mogućoj mjeri omogućiti ostvarivanje cilja koji se htio postići odredbom za koju je ustanovljeno da je ništetna."
Člankom 19.e ZPK 102/15 naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora.
Budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom, isti je predložio tužitelju sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje i odredbu o kamatnim stopama.
Opreza radi, ukoliko sud ne bi smatrao da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu zamijenjena Aneksom, tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuta obveze. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu.
U odnosu na ništetnost valutne klauzule, navodi da su sklapanjem Aneksa ugovorne strane suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno.
Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista nije primjenjiva u ovom postupku, Stoga, tužitelj da potpuno pogrešno tvrdi kako je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju bi sud kao trebao biti vezan prilikom donošenja odluke.
Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, ni u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika.
Također, tuženik i tužitelj su izmijenili valutu obveze iz CHF u EUR, prije donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Stoga, tužitelj ne može isticati prigovor kako je Aneksom izmijenjena ništetna odredba.
Tuženik je o svim relevantnim okolnostima tužitelja obavijestio, kao i upozorio na rizike koje valutna klauzula CHF nosi. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa se u tu svrhu predlaže saslušati svjedoke.
Osim toga, predmetnim je ugovorom ugovoren rok otplate predmetnih kredita od 10 godina (vjerojatno omaška u pisanju punomoćnika tuženika – jer iz ugovora proizlazi da je sklopljen na rok od 30 godina). Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF.
Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti, jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 10 (tj. 30) godina.
U odnosu na pitanje konvalidacije ništetne odredbe, tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom ništetna odredba nije konvalidirala, odnosno nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne.
Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi posl. br. Rev-2868/19 od 12. veljače 2019. nije utvrđeno pravo tužitelja na isplatu i kod konvertiranih kredita. Takav stav nigdje u tom rješenju nije iznesen, niti je takav stav izražen u bilo kojoj drugoj odluci tog suda. U predmetnoj odluci Vrhovnog suda RH samo je paušalno naveden mogući interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu koje su prestale vrijediti, ali se sud ni na koji način nije bavio problematikom tzv. "konvertiranih kredita" niti osnovanošću imovinskopravnih zahtjeva temeljem takvih ugovora. Stoga, Aneks treba promatrati kao konačno rješenje svih odnosa ugovornih strana po pitanju konverzije i ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu.
U konačnici, izmjena odredbi smisao je Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Kada se predmetne odredbe ne bi mogle valjano izmijeniti, kako bi zakonodavac mogao naložiti tuženiku takvu obvezu?
Odredbe o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom.
Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu. Slijedom navedenog, tužitelj ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti. Isto, jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu.
Nadalje, tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva.
Očito da tužitelj smatra da ima pravo na isplatu u visini koja bi predstavlja razliku u odnosu na početno ugovorenu (promjenjivu) kamatnu stopu i to kao da se nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate.
Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio kolika bi prema njegovom stavu trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, već istu samo paušalno određuje kao početno ugovorenu kamatnu stopu. Tako nešto, međutim, nije sadržano u odlukama viših sudova na koje se tužitelj poziva.
Tako tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore s fiksnom kamatom u bilo kojoj valuti obveze. Čak i da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos navodne preplate mogao bi se računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju.
Pored toga, pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znaci da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
Tužitelj u tužbi ne navodi nikakve činjenice ni dokaze, nego se samo paušalno poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12, odnosno Pž-7129/13, odnosno Pž-6632/17 Visokog trgovačkog suda, te citira pojedine dijelove te presude. Međutim, to ne znači da je u ovoj konkretnoj situaciji doista povrijeđeno tužiteljevo pravo. Naime, svrha tzv. "individualnih parnica" je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju. To, međutim, tužitelj ovdje ne dokazuje.
Tuženik osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva.
Navedeno iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1021. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita.
Navedenim člankom određeno je da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
Opreza radi, tuženik dodatno ističe i prigovor zastare kako slijedi.
U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe kako ne postoj niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a.
Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 388. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku, jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja, dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu.
Primjena čl. 388. ZOO-a u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske.
U konačnici, čak i kad bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe ne može ponovno početi teći ispočetka.
Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da obveže tužitelja tuženiku naknaditi trošak postupka.
3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom i čitanjem dokumentacije priložene spisu i to: Ugovor o kreditu br. 236-141/2005 (l.s. 5-11), zk. izvadak (l.s. 12-13), Aneks uz Ugovor o kreditu br. 236-141/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (l.s. 2022), Obavijest o provedenoj konverziji (l.s. 31), Otplatni plan (l.s. 32-33), Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku (l.s. 34-35, 102-103), Mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja u Zagrebu, od 13. studenog 2015. (l.s. 50), Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (l.s. 53-57, 61-69, 113-126), Specifikacija uplata (l.s. 72-74), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (l.s. 75-76), Pregled prometa za klijenta (l.s. 77-85), Otplatni plan (l.s. 86-91, 93-97, 99-101, 106-108, 110112), Obavijest o provedenoj konverziji (l.s. 92), Obavijest o parametrima kamatne stope (l.s. 98), Obavijest o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj 53117116 (l.s. 104-105, 109), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financijsku struku Sandri Došen, dipl. oec. u Biogradu na Moru, te je pročitan pisani nalaz i mišljenje ovog vještaka, zaprimljen kod ovoga suda 14. prosinca 2020. (l.s. 140-159), izvršen uvid u Realizirani otplatni plan (l.s. 172-177), ovjerenu Izjavu svjedoka DSE iz [adresa] (l.s. 232-236), pisano Očitovanje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i marketing Sandre Došen, dipl. oec. u Biogradu na Moru, od 21. rujna 2021. godine, na podnesak tuženika od 7. svibnja 2021. (l.s. 243-249), te na ročištu 10. studenog 2021. kao svjedok saslušan OS i tužitelj kao stranka (l.s. 251-252)., a u ponovljenom postupku izvršena je dopuna financijskog vještačenja (l.s. 459-477) te je vještakinja dostavila i očitovanje na prigovore tuženika dana 10. ožujka 2026. (l.s. 577-583).
3.1. U ovom postupku donesena je prvostupanjska presuda pod ranijim poslovnim brojem P-692/2019 od 21. ožujka 2022. (l.s. 271-296), ali je ista presudom i rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu – Stalna služba u Požegi posl. broj Gž-887/2022 od 27. svibnja 2024. (l.s. 361-375) djelomično potvrđena i to u točki I. i u točki II.1. izreke, a ukinuta u točki II.2. i točki III. izreke i predmet vraćen na ponovno suđenje.
3.2. U obrazloženju naprijed citirane Gž-odluke slijedi da će prilikom donošenja odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud imati u vidu da tužitelj ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako one o promjenjivosti ugovorne kamate u valuti CHF, tako i one koje se odnose na vezanje glavnice za valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i to samo do sklapanja Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu dana 25. siječnja 2016., te će naložiti vještaku da na temelju izračuna konverzije prednika tuženika za koja mjesečna razdoblja je utvrđena preplata iz provedene konverzije u iznosu od 945,68 eura, te u skladu s tim utvrditi razdoblja za koja tužitelj nije u cijelosti obeštećen, i to posebno u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope, a posebno u odnosu na ništetnost valutne klauzule iz osnovnog ugovora o kreditu do izvršene konverzije, odnosno do sklapanja Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu dana 25. siječnja 2016.
4. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je uređeni tužbeni zahtjev tužitelja, a koji je uređen nakon dopune financijskog vještačenja i to podneskom od 16. veljače 2026. godine (l.s. 567-576) osnovan, slijedom čega je odlučeno kao u izreci presude.
5. Iz financijskog vještačenja sudskog vještaka Sandre Došen, dipl. oec., od 14. prosinca 2020. (l.s. 140-159), a koje je napravljeno u cijelosti prema pravilima struke, proizlazi da su tužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada: Addiko Bank d.d.), kao kreditor i tužitelj, kao korisnik kredita, sklopili Ugovor o kreditu, broj ugovora: 236-141/2005 dana 5. srpnja 2005., kojim je banka odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 201.000,00 CHF.
Rok otplate kredita iznosi 30 (trideset) godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Kredit se otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti, koji iznosi 958,45 CHF te se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke, počevši od 31.10.2005. godine. Ugovoreni rok trajanja kredita je do 30. rujna 2035. godine, a ugovorena godišnja kamatna stopa iznosi 3,99%. Korisnik kredita otplaćuje kredit u različitim mjesečnim anuitetima u iznosu od 958,45 CHF do 1.217,71 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju za CHF banke (u ugovoru se navodi Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) na dan dospijeća, počev od 31.10.2005. godine.
Dana 21. rujna 2005. odobreni kredit u iznosu od 201.000,00 CHF isplaćen je u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 960.599,09 HRK.
Primijenjeni tečaj na dan isplate kredita 21. rujna 2005. iznosi 4,779122 HRK za 1 CHF.
Za razdoblje od 31. svibnja 2006. do 30. rujna 2015. (od 8-og anuiteta do 120-og anuiteta, tj. dana konverzije) utvrđeno je da je tuženica, uslijed promjene kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu od 3,99%, više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 114.164,52 kuna.
Uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu u razdoblju od 31. svibnja 2006. do 31. siječnja 2014. tuženica je više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 126.504,05 kuna. Vještakinja je utvrdila razliku na način da je na ukupnu razliku kamate uslijed promjene kamatne stope dodala, tj. zbrojila iznose razlika kamata kad je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene kamatne stope (iznosi s predznakom "–").
Uslijed promjene tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj, tuženica je više obračunala razliku anuiteta u ukupnom iznosu od 174.803,93 HRK i to za period od 31. listopada 2005. do 30. rujna 2015. (do dana konverzije).
Uslijed povećanja tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj, tuženica je više obračunala razliku anuiteta u ukupnom iznosu od 175.285,65 HRK i to za period od 31. listopada 2005. do 30. rujna 2015. (do dana konverzije).
Vještakinja je utvrdila razliku na način da je na ukupnu razliku anuiteta uslijed promjene tečaja dodala, tj. zbrojila iznose razlika anuiteta kad je tečaj bio manji od početnog tečaja (iznosi s predznakom "–").
Banka je dana 21. rujna 2005. za odobreni kredit u iznosu od 201.000,00 CHF izvršila prijenos u otplatu u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 960.599,09 HRK. Za cijelo vrijeme otplate kredita, korisnik kredita je uplatio ukupan iznos od 1.577.307,89 HRK, nakon čega je na dan 31. ožujka 2016. korisnik kredita u odnosu na iznos isplaćene glavnice preplatio ukupan iznos od 616.708,80 HRK (1.577.307,89 – 960.599,09 = 616.708,80 HRK). Do zatvaranja-prijeboja međusobnih tražbina između stranaka došlo je dana 29. ožujka 2016.
U odnosu na prijedlog tuženika, vještakinja je mišljenja da sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima, sve sukladno Aneksu uz ugovor o kreditu i metodi određenoj ZID ZPK. Da se na ugovor o kreditu broj 236-141/2005 primjenjivala kamatna stopa koja je vrijedila za kredite u HRK kod tuženika i tečaj CHF na dan isplate kredita, od početka otplate kredita do konverzije kredita iz CHF u EUR (30.9.2015.), tužitelj bi platio 268,031,91 HRK veći iznos od iznosa koji je zapravo platio tuženiku.
5.1. Iz dopune financijskog vještačenja od 8. rujna 2025. godine (l.s. 459-479) slijedi da je konverzijom kredita iz CHF u EUR tužitelj dana 30. rujna 2015. imao manjak u iznosu od 17.303,02 HRK tj. 2.265,14 EUR. Obzirom da je konverzija potpisana tek 3. veljače 2016. te je obračunata zaključno s danom 30. rujna 2015., u periodu od 1. listopada 2015. do 3. veljače 2016. utvrđena je preplata u iznosu od 7.124,25 HRK odnosno 945,55 EUR koja se odnosi na višak iz prijelaznog razdoblja – više uplaćeno u prijelaznom razdoblju. Konačni saldo manjka iz postupka konverzije na dan provođenja konverzije 3. veljače 2016. iznosi 1.327,08 EUR. Iz prethodno navedenog razvidno je da se utvrđena preplata u iznosu od 945,55 EUR (ne 945,69 EUR kako je navedeno u rješenju suda) odnosi na razdoblje od 1. listopada 2015. do 3. veljače 2016., međutim konačni saldo na dan provođenja konverzije 3. veljače 2016. je u manjku koji iznosi 1.327,08 EUR, koji je tužitelj dužan uplatiti. Stoga u skladu s tim, preplatom iz konverzije nije tužitelj obeštećen (jer iste nije ni bilo) i to posebno u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope, a posebno u odnosu na ništetnost valutne klauzule iz osnovnog ugovora o kreditu do izvršene konverzije, odnosno do sklapanja Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu dana 25. siječnja 2016. godine. S obzirom da je na dan provođenja konverzije 3. veljače 2016. tužitelj imao manjak u iznosu 1.327,08 EUR, tuženik nije umanjio neotplaćeni dio glavnice
6. Tuženik je imao prigovore na dopunski pisani nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, koji su sadržani u podnesku od 10. prosinca 2025., pa je radi otklona prigovora zatraženo očitovanje vještakinje financijske struke, koji je ista dostavila 10. ožujka 2026. (l.s. 577-583), te su tako otklonjeni prigovori tuženika na financijsko vještačenje i dopunu istog.
7. Tužitelj je upravo uredio tužbeni zahtjev sukladno naprijed citiranom Dopunskom pisanom nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, na koji nalaz tužitelj nije imao prigovora, i to podneskom od 16. veljače 2026. godine (l.s. 566-576), pri čemu je ovaj sud mišljenja da nije riječ o preinaci tužbenog zahtjeva kako to ističe tuženik već je jednostavno riječ o uređenju tužbenog zahtjeva sukladno ovom Dopunskom vještačenju od 8. rujna 2025.
8. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj 236-141/2005 dana 5. srpnja 2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, kojim je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 201.000,00 CHF. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 3,99%, na rok od 30 (trideset) godina, tj. do 30. rujna 2035. godine, te je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana.
8.1. Predmet ponovljenog postupka je visina iznosa koji tuženik treba isplatiti tužitelju temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to kako onih o promjenjivosti ugovorne kamate u valuti CHF, tako i onih koji se odnose na vezanje glavnice za valutu CHF.
9. Iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (Narodne novine, broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Slijedom navedenog, tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.
10. U odnosu na sklapanje ugovora o konverziji i utjecaju istoga na ishod spora ovaj sud je mišljenja da sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu od 25. siječnja 2016. (u daljnjem tekstu: Aneksa ugovora o kreditu odnosno konverzijom), temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK) tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.
10.1. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO-a5), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO-a u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak. Stoga su neosnovani prigovori tuženika u kojima ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule.
10.2. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.
10.3. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZIDZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.
10.4. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK-a potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.
10.5. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2008. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.
10.6. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
10.7. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.
10.8. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 –dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.
10.9. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)
11. Prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 AS protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK-u potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.
12. Ovaj sud zaključuje da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. postoji. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji .U konkretnom slučaju temeljem provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, kao i dopunom istog vještačenja utvrđeno je da ta razlika postoji.
13. Prigovor zastare koji ističe tuženik tijekom postupka je neosnovan. Naime, ovdje se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Odredba čl. 214. st. 1-3. ZOO-a propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Članak 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO- a o zastari, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 22. ožujka 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014., to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku.
14. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, tuženik je dužan vratiti tužitelju iznose koji su više preplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
15. Ovaj sud je visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a sve prema osnovnom pisano nalazu i mišljenju i dopuni financijskog vještačenja od 8. rujna 2025., a koje financijsko vještačenje i dopunu istog ovaj sud u cijelosti prihvaća kao stručne i objektivne, i iz kojeg proizlazi da na dan provođenja konverzije 3. veljače 2016. godine tužitelj je imao manjak u iznosu od 1.327,08 EUR i da za taj manjak tuženik tj. banka nije umanjila neotplaćeni dio glavnice iz čega ovaj sud zaključuje da banka priznatu preplatu od 945,55 EUR nije uračunala u konverziju (l.s.476).
15.1. Kako je odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, ovaj sud je obvezao tuženu da vrati i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.
16. Slijedom navedenoga, a u skladu s čl. 29. st. 2., čl. 323. st. 1. i čl. 1111. i 1115. ZOO-a prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja, a koji tužbeni zahtjev je u ranijem postupku pod posl. brojem P-692/2019 istaknut kao podredni i naložio vraćanje preplaćenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa.
17. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23),) te su tužitelju prema vrijednosti podrednog tužbenog zahtjeva u iznosu od 40.054,37 EUR, priznati troškovi za: sastav tužbe – 500 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), podnesak od 22. studenog 2019. – 500 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), podnesak od 23. rujna 2020. – 100 bodova (Tbr. 8. toč. 3.), podnesak od 6. studenog 2020. – 100 bodova (Tbr. 8. toč. 3.), podnesak od 19. siječnja 2021. – 500 bodova (Tbr. 8. toč. 1. u svezi Tbr. 7. toč. 1.), te zastupanje na ročištu 13. svibnja 2020. – 500 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), roč. 2. srpnja 2020. – 500 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), roč. 14. rujna 2021. – 500 bodova (Tbr. 9. toč. 1.) i roč. 10. studenog 2021. – 500 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), što ukupno iznosi 3700 bodova.
17.1. U ponovljenom postupku tužitelju su priznati slijedeći troškovi: za sastav žalbe od 28. ožujka 2022. – 625 bodova (Tbr. 10. .1.), podnesak od 16. veljače 2026. – 500 bodova (Tbr. 8. t. 1.), ročište od 2. listopada 2024. – 500 bodova, (Tbr. 9. t. 1.), ročište 5. veljače 2026. – 500 bodova (Tbr. 9. t. 1.), ročište 28. svibnja 2026. – 500 bodova (Tbr. 9. t. 1.), sastav prijedloga za dopuštenje revizije od 13. lipanj 2024. – 750 bodova (Tbr. 10. t. 5.), što ukupno iznosi 3.375 bodova, a pribrojeno bodovima iz prvostupanjskog postupka čini ukupan iznos od 7.075 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje 14.150,00 EUR i uz PDV od 25% koji iznosi 3.537,5 daje iznos od 17.687,50 EUR, kojem iznosu valja pribrojiti 500,00 EUR koji je tužitelj tijekom postupka platio na ime financijskog vještačenja i dopune istog, te plaćenu sudsku pristojbu na tužbu od 2. travnja 2019. u iznosu od 191,12 EUR, plaćenu sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu P-692/2012 u iznosu od 88,92 EUR i 177,85 EUR na ime plaćene sudske pristojbe za prijedlog za dopuštenje revizije, što čini ukupni parnični trošak tužitelja od 18.645,39 EUR.
Kako je tužitelj u cijelosti uspio s podrednim tužbenim zahtjevom postavljenim u izvornom postupku P-692/2019., te kako je u ukidnoj odluci ŽS Slavonski Brod – SS u Požegi od 27. svibnja 2024. godine odlučeno da će ovaj sud u ponovljenom postupku odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka, dakle kako je tužitelj u cijelosti uspio s podrednim tužbenim zahtjevom to se smatra da je u cijelosti uspio u sporu, stoga su mu priznati naprijed obračunati troškovi u cijelosti.
U Zadru, 9. srpnja 2026.
S u t k i n j a
Melita Lisica
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda na nadležni županijski sud, u tri primjerka.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
