Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-8301/2025-150

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Eli Mišuri Stopfer, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnik Marko Porobija, odvjetnik u Varaždinu, protiv prvotuženika Ljubljanske banke d.d., Ljubljana, Trg republike 3, Slovenija, OIB: 40032571039, koju zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan & Antunović d.o.o. u Zagrebu i drugotuženika Nove Ljubljanske banke d.d., Ljubljana, Trg republike 2, Slovenija, OIB: 17719334242, koju zastupa punomoćnica Ivana Orkić, odvjetnica u Umagu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. lipnja 2026. u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o j e

Nalaže se prvotuženiku Ljubljanska banka d.d. i drugotuženiku Nova Ljubljanska banka d.d. solidarno isplatiti tužitelju Zagrebačkoj banci d.d. iznos od 68.240.343,57 EUR (šezdeset osam milijuna dvijesto četrdeset tisuća tristo četrdeset tri 57/100 eura), s pripadajućom kamatom na iznose po stopama kako slijedi:

- na iznos od 68.240.185,87 EUR (šezdeset osam milijuna dvijesto četrdeset tisuća sto osamdeset pet 87/100 eura), što čini protuvrijednost 133.466.202,73 DEM, sa pripadajućom kamatom i to po stopama kako slijedi:

3,00 % tekućom od 01.01.1992. g. do 31.07.1992. g. 4,90 % tekućom od 01.08.1992. g. do 30.09.1992. g. 4,40 % tekućom od 01.10.1992. g. do 31.12.1992. g. 8,00 % tekućom od 01.01.1993. g. do 28.02.1993. g. 7,49 % tekućom od 01.03.1993. g. do 31.03.1993. g. 7,21 % tekućom od 01.04.1993. g. do 30.06.1993. g. 6,90 % tekućom od 01.07.1993. g. do 31.07.1993. g. 6,26 % tekućom od 01.08.1993. g. do 30.06.1994. g. 5,63 % tekućom od 01.07.1994. g. do 31.12.1994. g. 4,00 % tekućom od 01.01.1995. g. do 31.05.1995. g. 3,19 % tekućom od 01.06.1995. g. do 31.07.1995. g. 3,15 % tekućom od 01.08.1995. g. do 30.09.1995. g. 2,91 % tekućom od 01.10.1995. g. do 31.01.1996. g. 2,50 % tekućom od 01.02.1996. g. do 30.04.1996. g. 2,28 % tekućom od 01.05.1996. g. do 31.05.1996. g. 0,00 % tekućom od 01.06.1996. g. do 31.12.1997. g. 1,00 % tekućom od 01.01.1998. g. do 30.04.1999. g. 0,50 % tekućom od 01.05.1999. g. do 31.01.2000. g. 0,25 % tekućom od 01.02.2000. g. do 28.02.2003. g. 0,15 % tekućom od 01.03.2003. g. do 30.06.2005. g. 0,10 % tekućom od 01.07.2005. g. do 31.12.2007. g. 14,00% tekućom od 01.01.2008. g. do 30.06.2011.g.

12,00% tekućom od 01.07.2011. g. do 31.07.2015.g.

od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 29. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke

- na iznos od 157,70 EUR a (sto pedeset sedam 70/100 eura) što čini protuvrijednost 937,64 FIM, s pripadajućom kamatom i to po stopama kako slijedi: 9,65 % tekućom od 01.01.1992. g. do 31.07.1992. g. 5,30 % tekućom od 01.08.1992. g. do 30.09.1992. g. 10,05 % tekućom od 01.10.1992. g. do 31.12.1992. g. 5,41 % tekućom od 01.01.1993. g. do 28.02.1993. g. 4,41 % tekućom od 01.03.1993. g. do 31.03.1993. g. 4,59 % tekućom od 01.04.1993. g. do 30.06.1993. g. 3,89 % tekućom od 01.07.1993. g. do 31.07.1993. g. 3,73 % tekućom od 01.08.1993. g. do 31.12.1994. g. 5,85 % tekućom od 01.01.1995. g. do 31.05.1995. g. 6,20 % tekućom od 01.06.1995. g. do 31.07.1995. g. 6,51 % tekućom od 01.08.1995. g. do 30.09.1995. g. 6,24 % tekućom od 01.10.1995. g. do 31.01.1996. g. 5,80 % tekućom od 01.02.1996. g. do 30.04.1996. g. 4,40 % tekućom od 01.05.1996. g. do 31.05.1996. g. 0,00 % tekućom od 01.06.1996. g. do 31.12.1997. g. 1,00 % tekućom od 01.01.1998. g. do 30.04.1999. g. 0,50 % tekućom od 01.05.1999. g. do 31.01.2000. g. 0,25 % tekućom od 01.02.2000. g. do 28.02.2003. g. 0,15 % tekućom od 01.03.2003. g. do 30.06.2005. g. 0,10 % tekućom od 01.07.2005. g. do 31.12.2007. g. 14,00% tekućom od 01. 01.2008. g. do 30.06.2011. g. 12,00% tekućom od 01.07.2011. g. do 31.07.2015. g. od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 29. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke,

kao i solidarno naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 393.669,71 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 9. srpnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da su, temeljem propisa kojima je uređeno ustupanje deviznih depozita građana koje su građani imali u glavnoj filijali Ljubljanske banke d.d. u Zagrebu i njezinim drugim organizacijskim jedinicama u Hrvatskoj, građani do 4. listopada 1995. ustupili tužitelju iznos od 164.466.202,73 DEM i 937,64 FIM te su istinitost ovih navoda tužitelj i prvotuženik uskladili Zapisnikom o usklađivanju stanja ustupljenih deviznih depozita građana na Zagrebačku banku d.d. Zagreb s Ljubljanske banke d.d. Ljubljana – Glavna filijala Zagreb od 20. listopada 1992., 10. lipnja 1994., 8. srpnja 1994., 6. rujna 1994., 7. listopada 1994., 2. prosinca 1994., 1. veljače 1995., 4. travnja 1995., 1. srpnja 1995. i 4. listopada 1995. U taj iznos uračunata je i pripadajuća kamata zaključno s danom 31. prosinca 1991., a navedeni iznos umanjen je za iznos od 31.000.000,00 DEM, koji je prodan Istra Turistu iz Umaga. Ustupanjem deviznih depozita tužitelj je stekao u odnosu na tuženika svojstvo vjerovnika te mu pripadaju prava proizašla iz tih deviznih potraživanja građana uključivo i pravo na pripadajuću zateznu kamatu. Nadalje navodi kako je 27. srpnja 1994. Republika Slovenija donijela Ustavni zakon o dopunama Ustavnog zakona za provedbu Osnovnog ustavnog dokumenta o samostalnosti i neovisnosti Republike Slovenije kojim je određeno da prvotuženik Ljubljanska banka d.d. prepušta imovinu i poslovanje Novoj Ljubljanskoj banci d.d. osim cjelokupnih obveza za devize na deviznim računima i deviznim štednim knjižicama za koje nije preuzela jamstvo Republika Slovenija te obveza prema Narodnoj banci Jugoslavije i ostalim stranim vjerovnicima s naslova odnosa sa subjektima iz bivše SFRJ. S obzirom da je, dakle, tuženikova imovina bez naknade prenesena na drugotuženika Novu Ljubljansku banku d.d., to po odredbi čl. 452. Zakona o obveznim odnosima tuženici odgovaraju solidarno za dospjelu tužiteljevu tražbinu tako da tužitelj od tuženika potražuje solidarnu isplatu koju specificira u podnesku od 21. svibnja 2026. na način da potražuje iznos od 68.240.343,57 Eur sa zateznom kamatom kako je specificirano u izreci ove presude, uz solidarnu naknadu troškova postupka tužitelju.

2. Prvotuženik Ljubljanska banka d.d. u odgovoru na tužbu i tijekom postupka prvenstveno navodi kako se na odnos tuženika ne primjenjuje odredba čl. 452. Zakona o obveznim odnosima, s obzirom da se radi o osobama koje obavljaju privrednu djelatnost, kao i s obzirom na činjenicu da je drugotuženik Nova Ljubljanska banka d.d. osnovana na temelju Ustavnog zakona Republike Slovenije te je odredbom čl. 22.b Ustavnog zakona o dopunama Ustavnog zakona za provedbu temeljne ustavne povelje o samostalnosti i neovisnosti Republike Slovenije (Službeni list Republike Slovenije broj 45/1 od 27.7.1994.) precizno propisano koji dio potraživanja je zadržao prvotuženik Ljubljanska banka d.d., odnosno jasno proizlazi kako je na drugotuženika izvršen prijenos samo dijela aktive i pasive prvotuženika te se potraživanje prvotuženika koje se vodilo u bilanci Glavne filijale Zagreb vodi i dalje u bilanci navedenog organizacijskog dijela prvotuženika. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći kako je na temelju čl. 16. st. 2. Uredbe o pretvaranju deviznih depozita kod banaka u javni dug Republike Hrvatske – aktivno legitimirana Republika Hrvatska, a ne tužitelj. Ističe prigovor da tražbina nije dospjela; prigovor neosnovanosti zahtjeva za isplatu zatezne kamate; prigovor nedopustivosti tužbe zbog nepostojanja pravnog interesa (pozivajući se na odredbu čl. 446. st. 5. Zakona o parničnom postupku i smatrajući da su postojale pretpostavke za podnošenje prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave odnosno za izdavanjem platnog naloga). Predlaže stoga odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbeni zahtjev, sve uz naknadu troškova postupka prvotuženiku.

3. Drugotuženik Nova Ljubljanska banka d.d. u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor apsolutne nenadležnosti suda Republike Hrvatske (s obzirom da je drugotuženik pravna osoba koja nikada nije imala sjedište u [adresa]). Iz razloga kao i prvotuženik, osporava primjenljivost odredbe čl. 452. Zakona o obveznim odnosima na tuženike; osporava materijalno suparničarstvo na strani tuženika (navodeći kako nije ni u pravnoj ni u stvarnoj vezi s prvotuženikom te da je na njega prenesen samo dio aktive i dio pasive prvotuženika); osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva; ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije (iz istih razloga kao prvotuženik); ističe prigovor promašene pasivne legitimacije (navodeći da drugotuženik nikada nije imao štediše na području Republike Hrvatske, jer nikada nije osnovao podružnicu niti je bio organiziran na području Republike Hrvatske); osporava dospjelost potraživanja; osporava osnovanost zahtjeva za isplatom zatezne kamate. Predlaže stoga odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i dosuditi naknadu troškova postupka drugotuženiku.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u zapisnik od 20.10.1992. (list 5-7 spisa), zapisnik od 10.6.1994. (list 8 spisa), zapisnik od 8.7.1994. (list 9 spisa), zapisnik od 6.9.1994. (list 10 spisa), zapisnik od 7.10.1994. (list 11 spisa), zapisnik od 2.12.1994. (list 12 spisa), zapisnik od 1.2.1995. (list 13 spisa), zapisnik od 4.4.1995. (list 14 spisa), zapisnik od 1.7.1995. (list 15 spisa), zapisnik od 4.10.1995. (list 16 spisa), visina kamatnih stopa na deviznu štednju građana po viđenju (list 65-68 spisa), punomoć za tužitelja od strane RH od 2.1.1995. (list 69 spisa), pravno mišljenje prof. ĆR (list 124-127 spisa i pravno mišljenje prof. OR (list 128-129 spisa).

5. Presudom Općinskog suda u Zagrebu posl.br. P-8515/00 od 18. prosinca 2002. tužbeni zahtjev je odbijen u odnosu na prvotuženika Ljubljansku banku d.d., dok je tužba odbačena i ukinute su provedene radnje, a sud se oglasio apsolutno nenadležnim u odnosu na drugotuženika Novu Ljubljansku banku d.d.

6. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-3313/03 od 13. prosinca 2005. potvrđene su prvostupanjska presuda i prvostupanjsko rješenje od 18. prosinca 2002.

7. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-1127/06 od 13. svibnja 2009. prihvaćena je revizija tužiteljice te su ukinute presuda i rješenje Općinskog suda u Zagrebu od 18. prosinca 2002. i presuda i rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 13. prosinca 2005. i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda proizlazi kako su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava prihvativši prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, kao što su pogrešno primijenili i odredbe materijalnog prava koje uređuju pitanje jurisdikcije domaćih sudova odbacivši tužbu u odnosu na drugotuženu.

8. U ponovljenom postupku izvršen je uvid u Ugovor o ustupanju Republici Hrvatskoj potraživanja temeljem deviznih depozita (list 366-371 spisa), potvrdu Ljubljanske banke (list 372-373 spisa), Memorandum o suglasnosti Vlade Slovenije i Vlade RH od 11.3.2013. uz diplomatske note (list 620-641 spisa) i u pravno mišljenje o memorandumu (list 711 – 732 spisa).

9. Rješenjem ovoga suda posl.br. P-7056/2009 od 9. siječnja 2018. odbijen je prijedlog tužitelja za određivanjem zastoja u ovoj pravnoj stvari, kao i prijedlog tuženika za određivanjem prekida u ovoj pravnoj stvari, zbog sklopljenog memoranduma o suglasnosti Vlade Slovenije i Vlade RH od 11.3.2013.

10. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-4323/18 od 26. veljače 2019. potvrđeno je prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prijedlog za određivanjem zastoja i za određivanjem prekida postupka u ovoj pravnoj stvari.

11. Drugotužena Nova Ljubljanska banka d.d. podneskom od 2. travnja 2019. podnosi prijedlog za određivanje prekida postupka i upućivanjem prethodnog pitanja Sudu EU.

12. Nadalje, izvršen je uvid u odluku Ustavnog suda RH poslovni broj U-

III/970/2019 od 24. lipnja 2020. (list 2227-2242 spisa), odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-925/2019 od 28. rujna 2021. (list 2498-2510), odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-1251/2019 od 28. rujna 2021. (list 2512-2522), odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III- 1206/2019 od 28. rujna 2021. (list 2524-2533), izvršen je uvid u dopis Ministarstva financija od 29.12.2023. (list 3386-3387 spisa), izvršen je uvid u presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 724/208-8 od 22. studenoga 2023. (list 3530-3547), presudu ESLJP Nova Ljubljanska banka d.d. protiv Hrvatske (list 3548-3554) i presudu Ustavnog suda RH poslovni broj U-III-4245/21 od 3. listopada 2023. (list 3555-3569 spisa).

13. Prvostupanjskom presudom donesenom u ovome postupku 9. svibnja 2024. naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 68.240.343,57 Eur, zajedno sa zatraženom zateznom kamatom te im je naloženo solidarno naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 368.169,71 Eur sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate.

14. Drugostupanjskim rješenjem Županijskoga suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3382/2024-6 od 9. prosinca 2025. ukinuta je prvostupanjska presuda od 9. svibnja 2024. i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku.

14.1. Drugostupanjski sud u ukidnoj odluci dao je uputu prvostupanjskom sudu da dodatno ocijeni izvedene dokaze te dodatno obrazloži zašto nisu izvedeni preostali dokazi predloženi po tuženicima, kao i da odluči o prigovoru zastare u odnosu na prvotuženika.

15. U ponovljenom postupku tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva i dokaznih prijedloga preciziranih podneskom od 24. kolovoza 2023. i na ročištu održanom 25. ožujka 2024.

15.1. Podneskom od 24. kolovoza 2023. tužitelj je tako predložio pribaviti od Hrvatske narodne banke podatak o provedbi prijenosa aktive s prvotuženika na drugotuženika i visini prenesene štednje s prvotuženika na tužitelja, provesti financijsko vještačenje na okolnost utvrđenja koja imovina prvotuženika je prešla na drugotuženika, a vezano uz primjenu odredbe čl. 452. „starog“ Zakona o obveznim odnosima te provesti financijsko vještačenje na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva odnosno utvrđenja koliki je iznos devizne štednje štediša prvotuženika ustupljen tužitelju temeljem Uredbi i Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske.

15.2. Na ročištu održanom 25. ožujka 2024. tužitelj predlaže saslušanje svjedoka ŽR, SR, ER, ĐR, BR, ĆRZ, RR, TR i ŠR, sve na okolnost ovlaštenja na potpisivanje zapisnika iz 1992. te 1994. i 1995. obzirom da je zapisnik iz 1992. potpisala SR, a iz 1994. i 1995. ER.

16. Tuženici suglasno predlažu provođenje financijsko - knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine utuženog potraživanja tužitelja, financijsko - knjigovodstvenog vještačenja na okolnost poslovanja sa štedišama Glavne filijale Zagreb po osnovi bankarskih depozita, tj. vještačenje vrijednosti aktive poslovanja sa štedišama Glavne filijale Zagreb prvotuženika po osnovi bankarskih depozita te financijsko - knjigovodstvenog vještačenja eventualne odgovornosti drugotuženika u smislu odredbe članka 452. ZOO/91, kao i provođenje grafološkog vještačenja na okolnost je li potpis naveden u Zapisniku koji je osnov tužbenog zahtjeva u ovom predmetu potpisan od strane ovlaštene osobe.

16.1. Drugotuženica Nova Ljubljanska banka d.d. ostaje i kod prigovora zastare i prekluzije te kod prijedloga da tužiteljica dostavi originale isprava s pripadajućom dokumentacijom iz koje bi se moglo utvrditi jesu li bile ispunjene pretpostavke iz Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug RH iz 1991. s izmjenama i dopunama kao i pravilnika iz 1994., posebno na pitanje hrvatskog državljanstva štediša.

17. Sud je u ponovljenom postupku odbio izvođenje daljnjih dokaznih prijedloga, s obzirom da smatra kako je stanje stvari u ovome predmetu dovoljno raspravljeno te kako isprave koje prileže spisu, a u koje je sud izvršio uvid, predstavljaju adekvatno dokazno sredstvo za utvrđenje činjeničnog stanja u ovoj pravnoj stvari, s obzirom da vjerodostojnost isprava koje prileže ovome spisu, tuženici nisu osporavali tijekom 24 godina vođenja ovoga postupka (od 1996. do podneska drugotuženika od 28. srpnja 2020.). Konkretno, radi se o Zapisnicima o usklađenom stanju ustupljenih deviznih depozita građana na Zagrebačku banku d.d. Zagreb s Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavne filijale Zagreb od 20. listopada 1992. (list 5-7 spisa), od 10. lipnja 1994. (list 8 spisa), od 8. srpnja 1994. (list 9 spisa), od 6. rujna 1994. (list 10 spisa), od 7. listopada 1994. (list 11 spisa), od 2. prosinca 1994. (list 12 spisa), od 1. veljače 1995. (list 13 spisa), od 4. travnja 1995. (list 14 spisa), od 1. srpnja 1995. (list 15 spisa) i od 4. listopada 1995. (list 16 spisa).

17.1. Dakle, podneskom od 28. srpnja 2020., nakon 24 godine vođenja ovoga postupka, prvi put se osporava autentičnost tih Zapisnika i predlaže se provesti grafološko vještačenje na okolnost predstavljaju li potpisi NR i UR njihove vlastoručne potpise. Naime, neživotno je i nelogično da tuženici ne bi istakli takav prigovor i ranije, ako su doista smatrali kako se radi o nevjerodostojnoj dokumentaciji ili krivotvorenim potpisima. Upravo naprotiv, tuženici su se pozivali na predmetne Zapisnike i podnescima upućivali na njih pa tako primjerice u podnesku od 12. veljače 2002. drugotuženik pod toč IV. podneska problematizira datum dospjeća potraživanja tužitelja upućujući upravo na Zapisnik o usklađenom stanju ustupljenih deviznih depozita građana na Zagrebačku banku d.d. s Ljubljanske banke d.d. te navodi kako je iz toga Zapisnika vidljivo da postoji razlika između prijenosa depozita po viđenju od oročenih deviznih depozita. Također, prvotuženik u odgovoru na tužbu od 28. rujna 2001. (stranica 5 odgovora na tužbu) navodi kako je Zapisnik o usklađenom stanju ustupljenih deviznih depozita građana na Zagrebačku banku d.d. s Ljubljanske banke d.d. sastavni dio dokumentacije koja je bila potrebna kod utvrđivanja visine javnog duga po osnovi ustupljenih potraživanja i na temelju kojeg je Narodna banka Hrvatske utvrđivala visinu javnog duga, sve u skladu s čl. 16. st. 2. Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske, a sada na temelju čl. 14. Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske i uputama Narodne banke Hrvatske i uputama Ministarstva financija. Nelogično je, dakle, da se tuženici u ranijem tijeku postupka pozivaju na iste Zapisnike, koje potom, nakon 24 godine vođenja postupka, prvi puta osporavaju u smislu njihove autentičnosti, odnosno, nelogično je da tuženici ne bi, u slučaju da se radi o stvarnoj sumnji na nevjerodostojnu dokumentaciju, reagirali već na početku postupka i istakli takav prigovor, a osobito je nelogično da bi se pozivali na dokumentaciju čiju vjerodostojnost smatraju upitnom.

17.2. Odredbom čl. 221. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22, 155/23. i 146/25. - dalje u tekstu: ZPP) propisano je da će sud, uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju, ocijeniti hoće li uzeti za priznatu ili osporenu činjenicu koju je stranka najprije priznala, a onda potpuno ili djelomično porekla ili ograničila priznanje dodavanjem drugih činjenica.

17.3. Upravo uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, a to je da se kroz toliko dugo vremensko razdoblje od 24 godine navedeni Zapisnici nisu osporavali, nego naprotiv, su se tuženici na njih pozivali, je sud uzeo navedenu činjenicu vjerodostojnosti istih Zapisnika za priznatu, a naknadno osporavanje sud smatra pokušajem da se ovaj postupak odugovlači i da se postupak ne provede u razumnom roku i sa što manje troškova. Takvo postupanje stranaka protivno je odredbi čl. 10. ZPP-a, kojom je propisano da su i stranke (uz sud) dužne nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova. Budući da to nije slučaj u ovome postupku, to sud takvo postupanje, kojim se, nakon što je 24 godine priznavanja vjerodostojnosti Zapisnika koji prileže spisu, iste osporava; smatra zlouporabom prava u postupku, s ciljem da postupak duže traje, a koju zlouporabu je sud u skladu s čl. 10. st. 1. ZPP-a dužan onemogućiti.

17.4. Upravo iz razloga što je sud uzeo za priznate činjenice iz Zapisnika koji prileže spisu i na temelju njih utvrdio da je zapisnik potpisan od strane ovlaštenih osoba tužitelja i prvotuženika te da je istim vjerodostojno izvršeno usklađenje prenesenih deviznih depozita s prvotuženika na tužitelja, to sud smatra kako nije potrebno izvoditi dokaze provođenjem grafološkog vještačenja na okolnost jesu li iste Zapisnike potpisale ovlaštene osobe, kao i dokaz provođenjem saslušanja svjedoka ŽR, SR, ER, ĐR, BR, ĆRZ, RR, TR i ŠR. Jednako tako, s obzirom da tužitelj u ovome postupku dokazuje visinu svoga potraživanja istim Zapisnicima, budući da su prvotuženik i tužitelj na temelju dokumentacije prilikom sastavljanja zapisnika usuglasili stanje ustupljenih deviznih depozita građana odnosno iznosa po pojedinačnim valutama koje se i navode u zapisniku, datum valute, pa tako i predmetnog potraživanja, kako je detaljnije kasnije obrazloženo, to sud smatra odugovlačećim i nepotrebnim dokazni prijedlog provođenjem financijskog vještačenja na okolnost visine potraživanja tužitelja i vrijednosti aktive poslovanja sa štedišama Glavne filijale Zagreb prvotuženika po osnovi bankarskih depozita te eventualne odgovornosti drugotuženika.

18. Prigovor apsolutne nenadležnosti ovoga suda otklonjen je u ovome postupku odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1127/06 od 13. svibnja 2009., kojom je donesen zaključak kako je nadležnost suda Republike Hrvatske u stvarima s međunarodnim elementom uređena Zakonom o rješavanju sukoba Zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91 – dalje: ZRS) te kako se međunarodna nadležnog domaćeg suda zasniva u ovom slučaju na dvije poveznice iz ZRS. Naime, prema odredbi čl. 55. ZRS u sporovima protiv fizičke i pravne osobe koja ima sjedište u inozemstvu za obveze koje su nastale u Republici Hrvatskoj ili koje se moraju izvršiti na teritoriju Republike Hrvatske, nadležnost suda Republike Hrvatske postoji ako ta osoba ima na teritoriju Republike Hrvatske svoje predstavništvo ili zastupništvo ili ako je u Republici Hrvatskoj sjedište tvrtke kojoj je povjereno obavljanje njezinih poslova. Obveza koja je predmetom ovoga spora nastala je na teritoriju Republike Hrvatske, a dužnik obveze prvotužena Ljubljanska banka d.d. imala je na teritoriju Republike Hrvatske svoje predstavništvo iz čijeg je poslovanja i nastala obveza. Prema navodima tužbe za obvezu prvotužene solidarno odgovara i drugotužena, koja je u ovom slučaju materijalni suparničar s prvotuženom. Zato se nadležnost u odnosu na drugotuženog temelji na odredbi čl. 55. u vezi s čl. 46. st. 4. ZRS. Jurisdikcija hrvatskog suda se zasniva i na pravilu iz odredbe čl. 54. st. 1. ZRS po kojemu u sporovima o imovinskopravnim zahtjevima nadležnost suda Republike Hrvatske postoji ako se na teritoriju Republike Hrvatske nalazi imovina tuženika ili predmet koji se traži tužbom. Tuženik Nova Ljubljanska banka d.d. ima imovinu u Republici Hrvatskoj, jer je na nju prenesena sva imovina Ljubljanske banke d.d. Naime, dana 27. lipnja 1994. Narodna Skupština Republike Slovenije je izmjenom Ustavnog zakona iz 1991. (Uradni list, broj 45/94) donijela odluku o restrukturiranju Ljubljanske banke d.d. osnivanjem novog pravnog subjekta, Nove Ljubljanske banke d.d. Na novoosnovanu banku su na temelju Ustavnog zakona preneseni imovina i obveze bivše banke. Opće je poznato da je Ljubljanska banka d.d. imala na području Republike Hrvatske imovinu, koja je slijedom prisilnog propisa prešla na novoosnovanu banku. Takvo pravno shvaćanje, osim u ovome postupku, Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio je i u odlukama u istovrsnim predmetima Rev-x 89/08-2 od 24. ožujka 2009. i Rev-x 251/09-2 od 16. rujna 2009., a ono proizlazi i iz presude Europskog suda za ljudska prava, Nova Ljubljanska banka d.d. protiv Hrvatske, Zahtjev br. 15533/22 od 12. prosinca 2023., supra t. 17. i 18. odluke.

19. Također, u ovome postupku ocijenjeno je kako nisu ostvarene pretpostavke za zastojem niti prekidom postupka vezano uz sklapanje Memoranduma o suglasnosti Vlade Republike Slovenije i Vlade Republike Hrvatske od 11.3.2013., kako je to pravomoćno odlučeno rješenjem od 9. siječnja 2008., potvrđenim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4323/18 od 26. veljače 2019., iz kojega proizlazi kako obveza Vlade Republike Hrvatske o zastoju/prekidu sudskih postupaka (zbog činjenice da je Memorandum sklopljen na engleskom jeziku prilikom prijevoda i tumačenja parnične stranke različito prevode i tumače englesku riječ „stay“) koje su pokrenule „Zagrebačka banka“ d.d. i ovdje tužitelj, je unutardržavna obveza jer te banke imaju sjedište u [adresa] čiji sudovi su nadležni za vođenje postupaka, pa se ne radi o međunarodnoj obvezi, a isto vrijedi i za obvezu Vlade Republike Slovenije prema „Ljubljanskoj banci“ d.d., te obveze Vlade Republike Hrvatske u odnosu na nepokretanje novih sudskih postupaka ili drugih postupaka o prenesenoj deviznoj štednji. Sve iz razloga jer se ponovno radi o postupcima pred domaćim, tj. hrvatskim tijelima. Isto tako, prema odredbi članka 2. stavka 1. točke A Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, propisano je da je ugovor međunarodni sporazum koji je u pisanom obliku sklopljen između država i uređen međunarodnim pravom, bilo da je sadržan u jedinstvenoj ispravi ili u dvjema ili u više međusobnih povezanih isprava i bez obzira na njegov poseban naziv. Naime, Memorandum jest sklopljen u pisanom obliku između dvije države i po sadržaju u jedinstvenoj ispravi nazvanoj Memorandum, ali nije uređen međunarodnim pravom, tj. temeljem međunarodne konvencije ili odlukama Ujedinjenih naroda ili sudišta koje su Ujedinjeni narodi osnovali. Točno je da se Memorandum poziva na ugovor o pitanjima sukcesije i ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji, ali ti su ugovori sklopljeni samo između država potpisnica o određenom pitanju i ne predstavljaju međunarodno pravo u smislu ove odredbe. Pritom je spomenuta Bečka konvencija prema odredbi članka 2. stavka 1. točke 1. uređuje samo međunarodne ugovore, a ne međunarodne akte, što znači da nije ispunjena pretpostavka iz navedene odredbe da je Memorandum uređen međunarodnim pravom, a koja pretpostavka mora biti ispunjena kumulativno s ostalim pretpostavkama iz iste odredbe. Stoga, sud smatra da predmetni Memorandum jest međunarodni akt, ali ne međunarodni ugovor, pa se na njega ne primjenjuje ni Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora, pa tako ni odredbe članka 139. do članka 141. Ustava Republike Hrvatske, i stoga nije bilo uvjeta za primjenu odredbe članka 212. točke 8. ZPP. Isto pravno shvaćanje (da nisu ispunjeni uvjeti za prekid) zastupljeno je i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III/3274/2015 i U-III/3295/2015 od 21. svibnja 2018. pozivom na tekst Memoranduma i važećeg procesnog zakona (članak 212. i članak 213. ZPP), kao i u odlukama Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gž-1026/15-2, Gž-766/16-4, Gž- 2886/14-2, Gž-4942/16 i dr.

20. Što se tiče prijedloga drugotuženika Nove Ljubljanske banke d.d. za određivanjem prekida postupka i upućivanjem prethodnog pitanja Sudu EU, isti je ocijenjen neosnovanim iz razloga, što, kako proizlazi i iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 724/208-8 od 22. studenoga 2023. i Rev 3837/2019-4 od 12. ožujka 2024., kao i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4245/2021 od 3. listopada 2023., donesenih u istovrsnim predmetima, nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje zahtjeva za tumačenje europskog prava Sudu EU niti za postavljanje prethodnih pitanja, jer stara devizna štednja građana u Ljubljanskoj banci d.d., njezino prenošenje bankama i pretvaranje u javni dug te inkaso cediranje bankama potječu iz vremena kad europsko pravo nije bilo vremenski primjenjivo u Republici Hrvatskoj (a ni u Republici Sloveniji). Posljedično, sporno pitanje osnovanosti zahtjeva za isplatu ne podliježe primjeni prava Europske unije. Nadalje, kako se EU pravo ne primjenjuje, tako nije potrebno tražiti njegovo tumačenje jer je riječ o pitanju koje nije bitno za donošenje odluke u glavnom postupku.

21. Predmet spora predstavlja isplata deviznih iznosa koje su razne fizičke osobe imale položene kao depozite kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Zagreb (dalje Banka) i drugih organizacijskih jedinica Banke u Republici Hrvatskoj. Tužitelj traži da se tuženicima naloži solidarna isplata 68.240.343,57 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

22. Tužitelj temelji zahtjev u odnosu na prvotuženika na ugovoru o depozitu, a u odnosu na drugotuženika na odredbi članka 452. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), koja propisuje solidarnu odgovornost preuzimatelja imovinske cjeline prvotuženika za obveze nastale u svezi s preuzetom imovinom. U postupku se tvrdi da je na drugotuženika temeljem prisilnog propisa Republike Slovenije prenesena imovina prvotuženika pa da za obveze nastale u svezi s tom imovinskom cjelinom vjerovnicima solidarno odgovaraju prenositelj i preuzimatelj cjeline.

23. Sud je, na temelju odredbe čl. 8. ZPP-a i provedenog dokaznog postupka, a cijeneći izvedene dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

24. Iznosi devizne štednje građana koji predstavljaju predmet spora, preneseni su na Republiku Hrvatsku na temelju Uredbe o pretvaranju deviznih depozita kod banaka u javni dug Republike Hrvatske te Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske (Narodne novine broj 106/93, dalje u tekstu: Zakon o pretvaranju).

25. Uredbom o pretvaranju deviznih depozita kod banaka u javni dug Republike Hrvatske (Narodne novine broj 71/91 - u daljnjem tekstu: Uredba) uređeni su uvjeti i način pretvaranja deviznih depozita građana kod banaka koje su poslovale na teritoriju Republike Hrvatske na dan 27. travnja 1991., u javni dug Republike Hrvatske. Tako je odredba čl. 15. Uredbe propisala da su građani - koji su na dan 27. travnja 1991. imali deviznu štednju odnosno deponirana sredstva na deviznom računu kod banaka sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske, a koje posluju na teritoriju Republike Hrvatske - mogli u roku od 30 dana od stupanja na snagu Uredbe svoje depozite prenijeti na jednu od banaka u Republici Hrvatskoj, tako što će banci dati izjavu o prijenosu tih depozita s banke sa sjedištem izvan Republike Hrvatske na tu banku, uz izjavu o ustupanju toj banci svojeg potraživanja prema banci sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske. Odredbom čl. 16. Uredbe propisano je da će banke izvršiti usklađivanje prenesenih depozita, a nakon toga da će banka u Hrvatskoj ustupiti Republici Hrvatskoj svoja potraživanja prema bankama koja su bila njima ustupljena prema čl. 15. Uredbe. Odredbom čl. 1. st. 2. Uredbe određeno je da se deviznim depozitom građana u smislu Uredbe smatraju - (1) devizni depoziti banaka sa sjedištem na teritoriju Republike Hrvatske deponirani kod Narodne banke Jugoslavije po osnovi devizne štednje građana, te (2) depoziti na deviznoj štednji i deviznim računima građana kod banaka u Hrvatskoj koje su građani na te banke prenijeli u skladu s odredbama čl. 15. i 16. Uredbe iz banaka sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske, i o kojim je depozitima u ovom predmetu upravo i riječ. Navedena Uredba izmijenjena je u nekoliko navrata, odnosno Vlada Republike Hrvatske donijela je ukupno pet uredbi sa zakonskom snagom koje su uređivale postupak pretvaranja deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske (Narodne novine broj 71/91, 3/92, 12/92, 71/92, 58/93). Tako je Uredbom od 27. listopada 1992. (Narodne novine broj 71/92) prestala važiti Uredba (Narodne novine broj 71/91), kao i njene izmjene i dopune (Narodne novine broj 3/92 i 12/92). Zatim je Vlada Republike Hrvatske donijela Uredbu 17. lipnja 1993. (Narodne novine broj 58/93), kojom je prestala važiti Uredba od 27. listopada 1992. (Narodne novine broj 71/92).

26. Na temelju navedenih odredbi sud je tako utvrdio da su građani, koji su na dan 27. travnja 1991. imali deviznu štednju odnosno devizna sredstva na deviznom računu kod banaka sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske, a koje su poslovale na teritoriju Republike Hrvatske, mogli u roku od 30 dana (Uredbom objavljenom u Narodnim novinama 3/92 taj je rok produžen na 120 dana) od dana stupanja na snagu Uredbe te svoje depozite prenijeti na jednu od banaka u Republici Hrvatskoj, te da je ta izabrana banka bila dužna prihvatiti prijenos potraživanja prema banci sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske, a koja je poslovala na teritoriju Republike Hrvatske, što je upravo bila banka prvotuženika, te da je ustup tih potraživanja sa građana na domaću banku utemeljen na odgovarajućim izjavama o prijenosu odnosno ugovorima o ustupanju. Zatim je zaključio da je domaća banka, ovdje tužitelj, podatke uskladila sa bankom prema kojoj je stekla potraživanje, ovdje prvotuženiku.

27. Tužitelj i I-tuženik su postupili po čl. 16. Uredbe i sastavljali zapisnike o usklađivanju stanja ustupljenih deviznih depozita. Tako je uvidom u Zapisnike o usklađenom stanju ustupljenih deviznih depozita građana Ljubljanske banke d.d. Ljubljana Glavne filijale Zagreb, na Zagrebačku banku d.d. Zagreb, i to: Zapisnik od 20.10.1992. (list 5-7 spisa), Zapisnik od 10.6.1994. (list 8 spisa), Zapisnik od 8.7.1994. (list 9 spisa), Zapisnik od 6.9.1994. (list 10 spisa), Zapisnik od 7.10.1994. (list 11 spisa), Zapisnik od 2.12.1994. (list 12 spisa), Zapisnik od 1.2.1995. (list 13 spisa), Zapisnik od 4.4.1995. (list 14 spisa), Zapisnik od 1.7.1995. (list 15 spisa) i Zapisnik od 4.10.1995. (list 16 spisa) koji su potpisale ovlaštene osobe navedenih banaka, sud utvrdio da su u istom navedeni devizni depoziti po viđenju, oročeni devizni depoziti i ukupan iznos prenesenih deviznih sredstava, navedeni po svakoj valuti posebno te uz naznaku dana dospjelosti.

28. Navodi tuženika, kojima osporavaju potpise ovlaštenih osoba na navedenim Zapisnicima, kao i njihovu ovlast za zastupanje, ocijenjeni su neosnovanima i usmjerenima ka odugovlačenju postupka, s obzirom da navedena činjenica nije među strankama bila sporna sve od početka vođenja ovoga postupka (8. veljače 1996.) do 2020. godine, kada je taj prigovor prvi puta iznesen u postupku. Sve do tada, prvotuženik se pozivao na Zapisnike dostavljene u tužbu i priznavao ih kao isprave na kojima je temeljio svoje navode pa tako i u podnesku od 27. ožujka 2002. pod točkom 5. podneska (list 87-89 spisa) gdje se izričito poziva na Zapisnike koji prileže tužbi, pritom ne osporavajući niti vjerodostojnost Zapisnika niti da ih nije potpisala ovlaštena osoba niti da potpis na Zapisnicima ne predstavlja potpis osobe navedene kao potpisnika. Primjedbe koje je tada isticao svodili su se jedino na pravna pitanja vezano uz aktivnu legitimaciju tužitelja, s obzirom na Zapisnike koje nije dovodio u pitanje pa niti u odnosu na visinu potraživanja koje je u istima navedeno, a koje odgovara visini koju tužitelj potražuje u ovome postupku. Naime, odredbom čl. 221. st. 2. ZPP-a propisano je kako će sud, uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju, ocijeniti hoće li uzeti za priznatu ili osporenu činjenicu koju je stranka najprije priznala, a onda potpuno ili djelomično porekla ili ograničila priznanje dodavanjem drugih činjenica. U ovome postupku, s obzirom na njegovu dugotrajnost i razdoblje u kojemu činjenica vjerodostojnosti predmetnih Zapisnika nije bila sporna (preko 20 godina) te s obzirom na oblik tih Zapisnika, koji sadrži potpis i pečat ovlaštene osobe s obje strane (strane Zagrebačke banke d.d. i strane Ljubljanske banke d.d.), koje potpise i ovlaštenja stranke nisu sporile u prvih 24 godina vođenja ovoga postupka, to je činjenica da su te Zapisnike potpisale ovlaštene osobe tužitelja i prvotuženika Ljubljanske banke d.d. uzeta za priznatu, a dokazni prijedlozi na okolnost da te osobe nisu potpisnici Zapisnika (grafološko vještačenje) ili da oni nisu bili ovlašteni na njihovo potpisivanje (saslušanje svjedoka) te potom dokazni prijedlozi tužitelja na okolnost da su te osobe potpisale zapisnike, na što su i bile ovlaštene (velik broj predloženih svjedoka na Zapisniku s ročišta održanog 25. ožujka 2024.) odbijeni su kao nepotrebni. Naime, i odredbom čl. 10. st. 1. ZPP-a propisano je kako sud mora nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku.

29. Ustupanjem deviznih depozita građana u skladu s ranije citiranim Uredbama o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske (čl. 15. Uredbe), došlo je do promjene vjerovnika prvotuženika, u odnosu na koju je novi vjerovnik sada tužitelj Zagrebačka banka d.d. Zagreb, a ne fizička osoba - građanin, pa bi stoga tužitelju pripadala sva prava koja proizlaze iz ustupa deviznih potraživanja građana. Taj prijenos potraživanja proizlazi iz citiranih odredbi Uredbi o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske. Za dužnika - prvotuženika, tim ustupom nije se promijenio opseg njegove obveze, već jedino osoba vjerovnika, pri čemu je za dužnika važno samo da se njegova pozicija kao dužnika ne mijenja, te da je o tom prijenosu obaviješten, što prvotuženik tijekom postupka niti ne osporava. Tužitelj kao domaća banka je izjavom o ustupanju potraživanja građana - fizičke osobe, stupio u pravni položaj prema stranoj banci - prvotuženiku, kao njegov vjerovnik pod istim uvjetima pod kojima je bio dužnik fizičkoj osobi - građaninu, zajedno sa svim sporednim pravima u skladu s odredbom čl. 436. i 437. st. 1. ZOO-a. Dakle, na temelju citiranih odredbi Uredbi o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske, tužitelj je postao vjerovnik prvotuženika s osnova depozita na deviznoj štednji i deviznim računima građana kod banaka u Republici Hrvatskoj.

30. Nadalje, odredbom čl. 16. st. 2. Uredbe propisano je da će banke u Republici Hrvatskoj, nakon usklađivanja prenesenih depozita sa banke izvan teritorija Republike Hrvatske, ustupiti Republici Hrvatskoj svoja potraživanja prema tim bankama koja su tim bankama bila ustupljena prema odredbama čl. 15. st. 3. Uredbe i o tome obavijestiti banku izvan teritorija Republike Hrvatske. Dakle, na temelju te odredbe bila je propisana obveza tužitelja da svoja potraživanja, koja su mu ustupljena od građana po čl. 15. i 16. Uredbe, ustupi Republici Hrvatskoj, što nije ni sporno da je učinjeno, a proizlazi i iz dostavljene dokumentacije - Ugovor o ustupanju Republici Hrvatskoj potraživanja temeljem deviznih depozita koje su građani Republike Hrvatske prenijeli sa organizacijskih jedinica banaka sa sjedištem izvan Republike Hrvatske na Zagrebačku banku d.d. Zagreb na listovima 366-373 spisa iz kojih proizlazi da je tužitelj ustupio točno određena i specificirana potraživanja građana koja su njemu ustupljena na temelju čl. 15. i 16. st. 1. Uredbi, Republici Hrvatskoj, te da su tako određene obveze postale javni dug Republike Hrvatske.

31. Nadalje, Sabor Republike Hrvatske donio je 10. studenog 1993. Zakon o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske (Narodne novine broj 106/93, dalje u tekstu: Zakon o pretvaranju), i sukladno čl. 17. navedenog Zakona danom stupanja na snagu Zakona o pretvaranju, prestala je važiti Uredba od 17. lipnja 1993. (Narodne novine broj 58/93).

32. Odredbom čl. 1., 2. i 4. Zakona o pretvaranju propisano je da se pod deviznim depozitima građana smatraju (između ostalog) i depoziti na deviznoj štednji i deviznim računima građana kod banaka u Hrvatskoj koje su građani na te banke prenijeli u skladu s odredbama čl. 15. i 16. Uredbe, a da se stanje deviznih depozita prenesenih na banke u Republici Hrvatskoj po odredbama čl. 15. i 16. Uredbe uvećano za pripadajuće kamate za 1991. godinu pretvara u javni dug Republike Hrvatske, koji postaje potraživanje banaka u Hrvatskoj od Republike Hrvatske i iskazuje se kao obveza Republike Hrvatske prema bankama u Republici Hrvatskoj. Dakle, i Uredbe i Zakon o pretvaranju propisali su način prijenosa tzv. stare devizne štednje te odnose između stranih i domicilnih banaka te Republike Hrvatske, odnosno propisale su način na koji su određena potraživanja postala javni dug Republike Hrvatske.

33. Slijedom toga je utvrđeno da su devizni depoziti građana od stranih banaka s poslovanjem u Hrvatskoj koji su preneseni na domaće banke po odredbama čl.15. i čl.16. navedene Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske te su pretvoreni u javni dug Republike Hrvatske, tražbine koje su domaće banke imale prama Narodnoj banci Jugoslavije po osnovi deponirane devizne štednje građana se prenose na Republiku Hrvatsku kao javni dug koji postaje i tražbina hrvatskih banaka od Republike Hrvatske, a Republika Hrvatska tu tražbinu iskazuje kao svoju obvezu prama tim bankama u Hrvatskoj za isplatu deviznih depozita koji su opisani jamči Republika Hrvatska, domaće banke su bile obvezne prihvatiti prijenos deviznih depozita koje su štediše imale na računima kod banaka sa sjedištem izvan Hrvatske, a koje su poslovale na njenom području i tako ustupljene tražbine je domaća banka bila dužna ustupiti i prenijeti na Republiku Hrvatsku i izvijestiti stranu banku.

34. To znači da je tužitelj postao vjerovnik u odnosu na predmetne devizne depozite građana na temelju Zapisnika o usklađenju stanja deviznih depozita građana sa prvotuženika na tužitelja, a sukladno Uredbi i Zakonu o pretvaranju to potraživanje postalo je javni dug Republike Hrvatske i ta se činjenica temelji na odredbama čl. 2. i 4. Zakona o pretvaranju kojima je propisano - da se depoziti na deviznoj štednji i deviznim računima građana kod banaka u Hrvatskoj koje su građani na te banke prenijeli u skladu s odredbama čl. 15. i 16. Uredbe, pretvara u javni dug Republike Hrvatske, koji postaje potraživanje banaka u Hrvatskoj od Republike Hrvatske i iskazuje se kao obveza Republike Hrvatske prema bankama u Republici Hrvatskoj, a Republika Hrvatska dužna je osigurati i svom proračunu sredstva za isplatu tih obveza (Članak 5.) Dakle, navedena potraživanja, ustupljena tužitelju na temelju Uredbe (čl. 15. i 16.) pretvorena su u javni dug Republike Hrvatske.

35. Glede isprave ("punomoći") koju je Republika Hrvatska izdala 2. siječnja 1995., a koja prileži ovome spisu na listu 69, ta isprava, unatoč naslovu punomoći, po svom sadržaju nije samo punomoć. Njome je Ministarstvo financija Republike Hrvatske ovlastilo tužitelja da u svoje ime, a za račun Republike Hrvatske pokrene i provede postupak utuženja naplate deviznih depozita nastalih prije 27. travnja 1991., a koje su građani – bivši štediše Ljubljanske banke d.d. ustupili Zagrebačkoj banci d.d. u skladu s propisima Republike Hrvatske, s time da je ovlaštenje dano za postupke protiv oba tuženika. Radi se o ponudi za sklapanje ugovora o inkaso cesiji koja doduše nije uređena kao poseban ugovor propisima Republike Hrvatske, ali predstavlja uobičajenu vrstu ugovora u gospodarskoj poslovnoj praksi. Na takve se ugovore na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 436. do 444. Zakona o obveznim odnosima. Cedent ugovorom fiducijalno prenosi na cesionara tražbinu na način da formalni ovlaštenik tražbine postaje cesionar, dok njezin ekonomski ovlaštenik je i dalje cedent. U konkretnom slučaju je tužitelj prihvaćanjem ponude za sklapanje ugovora dane u obliku "punomoći" sklopio ugovor o inkaso cesiji, čime je došlo do promjene u ugovornom odnosu na strani vjerovnika i banka je stekla aktivnu legitimaciju u svoje ime potražiti ispunjenje predmetne tražbine od prvotuženika, te od svakog drugog solidarnog dužnika sporne obveze.

35.1. Na prijedlog stranaka, na okolnost da li su povodom istovrsnih postupaka vođenih pod poslovnim brojem P-5587/11-62 i P-4681/11, a koji postupci su pravomoćno okončani u korist Zagrebačke banke d.d. i Privredne banke d.d. protiv ovdje tuženika, sredstva naplaćena na temelju tih presuda prenesena u korist računa Republike Hrvatske, zatraženo je očitovanje Ministarstva financija Republike Hrvatske. Ministarstvo financija RH dopisom od 29. prosinca 2023. obavijestilo je sud da su ta sredstva, nakon što su naplaćena od strane Zagrebačke banke d.d. i Privredne banke d.d., prenesena u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, o čemu su uz taj dopis dostavili i dokaz. Daljnji dokazni prijedlozi tuženika u tome smislu, da se zatraži od Ministarstva financija pojašnjenje zašto ta uplata nije knjižena kao prihod od financijske imovine, već kao prihod od nefinancijske imovine, odbijeni su kao nepotrebni, s obzirom da se radi o knjigovodstvenim kategorijama, koje nisu relevantne za rješenje ove pravne stvari.

35.2. Odbijen je i dokazni prijedlog da se zatraži od Vlade Republike Hrvatske očitovanje je li punomoć dana tužitelju 2. siječnja 1995. opozvana, s obzirom da tuženici nisu obrazložili razlog iz kojeg ne bi bili u mogućnosti dostaviti opoziv punomoći u spis, u slučaju da takav opoziv postoji, odnosno iz kojeg razloga je potrebno da na tu okolnost sud traži očitovanje Vlade Republike Hrvatske; a k tome imajući u vidu da bi, sve da je Vlada i opozvala navedeno ovlaštenje, ta činjenica bila neodlučna, budući jednom sklopljeni ugovor se može raskinuti, poništiti, utvrditi ništetnim ili izgubiti pravni učinak samo pod zakonom propisanim pretpostavkama, a ne jednostranim povlačenjem ovlaštenja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev- x 724/2018-8 od 22. studenoga 2023. supra t. 25. obrazloženja).

36. U odnosu na navode da bi osnovni i jedini dužnik bila Narodna banka Jugoslavije te je promijenjena osoba dužnika, utvrđeno je da je predmetna tražbina - javni dug Republike Hrvatske, a da se tužitelj u ovom postupku za taj dug legitimira kao inkaso cesionar, temeljem valjanog pravnog posla - inkaso cesije. Neosnovan je navod da bi pravi dužnik bila Narodna banka Jugoslavije, pa da prvotuženik ne bi bio pasivno legitimiran jer prema stavu ovog suda odredba čl. 3. Uredbe izričito navodi da banke u Republici Hrvatskoj svoja potraživanja od Narodne banke Jugoslavije ustupaju Republici Hrvatskoj, dok se u ovom predmetu radi o onim depozitima (na deviznoj štednji i deviznim računima građana) kod banaka u Hrvatskoj koji su građani na te banke prenijeli u skladu s odredbama čl. 15 i 16. Uredbe iz banaka sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske. Dakle, čl. 3. iste Uredbe ne definira situaciju prijenosa depozita građana koji su bili deponirani kod prvotuženika kao strane banke, na domaću banku. Već je ranije obrazlagano da se u smislu Uredbe pod deviznim depozitima građana razumijevaju i devizni depoziti banaka sa sjedištem na teritoriju Republike Hrvatske, deponirani kod Narodne banke Jugoslavije po osnovi devizne štednje građana i depoziti na deviznoj štednji i deviznim računima građana kod banaka u Hrvatskoj koji su preneseni na domaću banku iz banaka sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske, i te su dvije situacije potpuno odvojene. Slijedom toga, je prigovor promašene pasivne legitimacije opisan na ovaj način neosnovan budući je predmet spora prijenos tražbina prvotuženikovih štediša na domaću banku.

37. Rješavanjem pitanja sukcesije (dakle podjelom imovine bivše SFRJ) bit će riješeni oni ugovorni odnosi koji su nastali između SFRJ i Narodne banke Jugoslavije s jedne strane i poslovnih banaka s područja bivše SFRJ s druge strane, dok one tražbine građana Republike Hrvatske - štediša prvotuženika u Glavnoj filijali Zagreb, koje su građani - štediše prenijeli ugovorima na domaću banku, jest jedino i upravo privatno-pravni odnos između banke i njenog klijenta, zbog čega on nema veze sa sukcesijom, već je taj odnos utemeljen na ugovoru o novčanom depozitu po odredbi čl. 1035. ZOO-a. Nakon što je prvotuženik (odnosno njegova Glavna filijala u Zagrebu) hrvatskim štedišama prestao isplaćivati njihovu deviznu štednju, zakonskim je uređenjem omogućeno tim štedišama da svoju štednju ustupe bankama u Republici Hrvatskoj, pa da im domaća banka taj depozit isplati kao i svojim drugim štedišama. U tim je slučajevima - tzv. prenesene devizne štednje - prestao konkretni ugovor o depozitu između štediše i strane banke, a nastao je novi obvezno-pravni odnos između domaće banke i štediše (na temelju ugovora o ustupu), odnosno s druge strane između Republike Hrvatske i prvotuženika (pretvaranje potraživanja u javni dug Republike Hrvatske), kako je već obrazlagano.

38. Pitanje da Republika Hrvatska ne poštuje Ugovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o uređenju imovinsko-pravnih odnosa (Narodne novine - Međunarodni ugovori broj 15/99, 4/00), koji stupio na snagu 23. veljače 2000. kao ni odredbe Memoranduma o suglasnosti između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije od 15. ožujka 2013., i u kojima je navedeno da će razrješavanje odnosa u svezi s nuklearnom elektranom Krško i Ljubljanskom bankom Glavnom filijalom Zagreb, biti uređeno posebnim ugovorima i da ti odnosi nisu predmet ovog ugovora, valja reći da je opće poznata činjenica da do sklapanja posebnog ugovora u svezi Ljubljanske banke - Glavne filijale Zagreb, između Republike Hrvatske i Republike Slovenije do danas nije došlo, iako je od osamostaljenja dviju država došlo prije više od dvadeset godina. Eventualno pravomoćno rješavanje konkretnog parničnog predmeta nije zapreka sklapanju posebnog ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Isto tako u odredbama sklopljenog Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, nigdje nije navedeno da bilo tužitelj bilo Republika Hrvatska svoja potraživanja, za koja smatraju da ih se može tražiti od tuženika u ovom postupku, ne mogu ostvariti pred nadležnim sudom u redovnom parničnom postupku. Tim su pak Ugovorom riješena mnoga druga sporna pitanja između dvije države u sferi prava vlasništva i ostalih prava koja su stečena od strane državljana jedne države na teritoriju druge. Nije sporno da čl. 26. Bečke konvencije o izvršavanju međunarodnih ugovora (Narodne novine - Međunarodni ugovori broj 12/93) koje su Republika Hrvatska i Republika Slovenija stranke temeljem notifikacija o sukcesiji, da svaki ugovor koji je na snazi veže stranke i one ga moraju izvršavati u dobroj vjeri, dok se temeljem čl. 27. stranka ne može pozivati na odredbe svog unutrašnjeg prava da bi opravdala neizvršavanje ugovora. Nije sporno ni da su međunarodni ugovori koji su sklopljeni i ratificirani u skladu s Ustavom, i objavljeni, dio pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj snazi su iznad Zakona. Pokretanjem ovog konkretnog postupka, stoga prema stavu ovog suda, Republika Hrvatska nije postupila protivno Ugovoru između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, pa slijedom toga ni protivno čl. 26. i čl. 27. Bečke konvencije.

39. Uvidom u Zapisnike o usklađenom stanju ustupljenih deviznih depozita građana na tužitelja sa prvotuženikove Glavne Filijale Zagreb, sud je utvrdio da su u istima navedeni iznosi deviznih depozita po viđenju i oročenih deviznih depozita, odnosno ukupan iznos prenesenih depozita sa Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavne Filijale Zagreb na Zagrebačku banku d.d. Zagreb, s naznačenim ukupnim iznosima po svakoj valuti posebno te s naznačenim datumom valute 1. siječanj 1992. godine. Sud je utvrdio i na temelju kojih je propisa došlo do usklađenja stanja, budući da je to navedeno u samom uvodu Zapisnika. Dalje je sud utvrdio da su na temelju dostavljenih specifikacija po ustupljenim deviznim depozitima građana, ovlaštene osobe tužitelja i prvotuženika potpisale Zapisnike, dok protivne navode tuženika sud nije uvažio iz već iznesenih razloga.

40. Uvidom u Ugovor o ustupanju Republici Hrvatskoj potraživanja na temelju deviznog depozita od 31. listopada 1992. (list 366-371 spisa) sud je utvrdio da su tim Ugovorom ugovorne strane (tužitelj i Republika Hrvatska) utvrdili da su građani koji imaju deviznu štednju odnosno devizna sredstva na deviznom računu kod (među ostalim bankama) i organizacijske jedinice Ljubljanska banka d.d. Ljubljana, sukladno čl. 15. i 16. Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske prenijeli te svoje depozite na Zagrebačku banku d.d. i ustupili banci svoja potraživanja po toj osnovi prema bankama izvan Hrvatske. Tužitelj i Republika Hrvatska, kao ugovorne strane tog Ugovora, suglasne su da su potraživanja navedena u tom Ugovoru javni dug Republike Hrvatske koji je izražen u apsolutnom iznosu, a radi se o prenesenim u ustupljenim depozitima građana (devizni depoziti po viđenju i oročeni devizni depoziti), čije je stanje utvrđeno prema međuvalutnim odnosima na dan 31. prosinca 1991. Na temelju tog Ugovora, vidljivo je da se radi o ukupnom ustupljenom iznosu od 218.140.635,00 DEM, dok u ovome postupku tužitelj potražuje iznose utvrđene Zapisnicima o usklađenom stanju ustupljenih deviznih depozita građana ustupljenih na tužitelja s glavne filijale prvotuženika, u visini od 68.240.343,57 Eur sa zateznom kamatom.

40.1. Naime, u pogledu visine potraživanja, vidljivo je iz prethodno navedenog Ugovora o ustupanju od 31. listopada 1992. kako potraživanje iznosi, među ostalim iznos od 112.941.869,01 DEM i 52.664,021.48 DEM, kao i iznos od 937,64 FIM, dok je iz Zapisnika o usklađivanju stanja ustupljenih deviznih depozita građana na Zagrebačku banku d.d. Zagreb s Ljubljanske banke d.d. Ljubljana – Glavna filijala Zagreb od 20. listopada 1992., 10. lipnja 1994., 8. srpnja 1994., 6. rujna 1994., 7. listopada 1994., 2. prosinca 1994., 1. veljače 1995., 4. travnja 1995., 1. srpnja 1995. i 4. listopada 1995. vidljivo da se radi o prenesenom iznosu od 164.466.202,73 DEM i 937,64 FIM, koji iznos tužitelj umanjuje za iznos od 31.000.000,00 DEM, koji je prodan društvu Istraturist d.d. iz Umaga, Jadranska 66.

40.2. Tako iz Zapisnika od 20. listopada 1992. proizlazi visina stanja ustupljenih deviznih depozita, među ostalim, u iznosu 159.789.594,78 DEM i 937,64 FMK; iz Zapisnika od 10. lipnja 1994. u iznosu 414.059,83 DEM; iz Zapisnika od 8. srpnja 1994. u iznosu 432.148,22 DEM; iz Zapisnika od 6. rujna 1994. u iznosu 1.226.740,73 DEM; iz Zapisnika od 7. listopada 1994. u iznosu 549.704,53 DEM; iz Zapisnika od 2. prosinca 1994. u iznosu 988.817,15 DEM; iz Zapisnika od 1. veljače 1995. u iznosu 746.778,71 DEM; iz Zapisnika od 4. travnja 1995. u iznosu 221.566,70 DEM; iz Zapisnika od 1. srpnja 1995. u iznosu 15.073,29 DEM i iz Zapisnika od 4. listopada 1995. u iznosu 81.698,79 DEM.

40.2. Također, valja napomenuti kako tuženici u ovome postupku ne osporavaju činjenicu da iz navedenih Zapisnika, koji su sklopljeni između tužitelja i prvotuženika, proizlazi visina potraživanja tužitelja koju potražuje tužbom, već osporavaju vjerodostojnost tih zapisnika u smislu ovlaštenja osoba za njihovo potpisivanje te iz toga razloga predlažu financijsko vještačenje na način da tužitelj dostavi originale deviznih štednih knjižica građana i pojedinačnih izjava o cesiji građana za koje tužitelj tvrdi da su mu ustupili svoje potraživanje po osnovu deviznih štednih uloga u stranim valutama.

40.3. Kako je prethodno već navedeno, takav dokazni prijedlog nije relevantan u ovome postupku, s obzirom da je, iz već prethodno iznesenih razloga, sud otklonio prigovor tuženika o nevjerodostojnosti Zapisnika te utvrdio da su se tužitelj i prvotuženik usuglasili oko visine potraživanja tužitelja po osnovi ustupljenih potraživanja građana na ime deviznih štednih uloga u stranim valutama. Dakle, upravo je takav, usuglašen sporazum, koji je sklopljen između stranaka, temelj za odlučivanje u ovome predmetu, a takav sporazum obje stranke dužne su ispuniti prema temeljnom načelu dužnost ispunjenja obveza, sadržanom u čl. 17. st. 1. ZOO-a.

41. S obzirom da su se tužitelj i prvotuženik prilikom sastavljanja Zapisnika o usklađenom stanju ustupljenih deviznih depozita građana usuglasili oko iznosa po svim pojedinačno navedenim valutama koji taj dug predstavljaju i to učinili temeljem dokumentacije i evidencije koja im je u trenutku sastavljanja Zapisnika bila na raspolaganju i dostupna te je usuglašavanje salda učinjeno zajednički s ovlaštenim osobama tužitelja i prvotuženika upravo u iznosu, koji umanjeno za prodano potraživanje, čini iznos od 68.240.343,57 EUR, to je sud, iz prethodno navedenih razloga, odbio dokazni prijedlog na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provođenjem financijskog vještačenja i to na način da tužitelj dostavi originale deviznih štednih knjižica građana i pojedinačnih izjava o cesiji građana za koje tužitelj tvrdi da su mu ustupili svoje potraživanje po osnovu deviznih štednih uloga u stranim valutama. Naime, potpisom Zapisnika prvotuženik je potvrdio da su na tužitelja prenesena točno konkretna i određena potraživanja građana Republike Hrvatske prema njoj, s time da je u Zapisniku navedena i visina i valuta i dospijeće tog potraživanja. Dakle, sadržaj osnovno-pravnog posla i devizno potraživanje dokazano je ispravama priloženim u spis. Prema stavu ovog suda nije važno koji su točno, poimence navedeni štediše ustupili svoja potraživanja domaćoj banci, budući da nakon sastavljanja zapisnika prvotuženik nema nikakvih obveza prema štedišama, već ima jedino obvezu prema tužitelju i to u visini usuglašenoj predmetnim Zapisnicima koji prileže spisu.

42. Zapisnicima je za sva ustupljena potraživanja, bez obzira na valutu obveze i oročenje kao datum valute odnosno datum dospijeća naveden datum 1. siječnja 1992. Stoga sud smatra da se ono stanje koje je utvrđeno u zapisniku ima smatrati dospjelim dugom prvotuženika prema tužitelju na dan 1. siječanj 1992. te od naznačenog datuma dospijeća teku zatezne kamate, jer je očito da su tako navedene obveze, pobrojane po svakoj valuti posebno, dospjele na tako naznačeni datum. Zatezna kamata dosuđena je na temelju odredbe čl. 277. st. 1. ZOO-a, u visini koju tužitelj potražuje po ispravama koje spisu prileže kao dokazi o visini stope kamata koju banka plaća na deviznu štednju po viđenju, a koje isprave, kao ni visina kamatne stope, nisu ni sporne u ovome predmetu.

43. Što se tiče prigovora drugotuženika da je on osnovan kao novi pravni subjekt 27. srpnja 1994., da nije i ne može biti pravni slijednik prvotuženika, da je na njega preneseno poslovanje i imovina prvotuženika, osim prava i obveza koje je prvotuženik zadržao i to u dijelu ukupnih obveza za devize koje Republika Slovenija nije pretvorila u svoj javni dug te potraživanja prema Narodnoj banci Jugoslavije iz iste osnove, da je imovina prvotuženika prenesena na drugotuženika po sili zakona, a ne ugovorom, te da su oba tuženika trgovačka društva pa se ne može primijeniti odredba čl. 452. ZOO- a, valja reći slijedeće. Odredba čl. 452. st. 1. ZOO-a propisuje da osoba na koju prijeđe na temelju ugovora neka imovinska cjelina pojedinca ili građanske pravne osobe, ili dio te cjeline, odgovara za dugove koji se odnose na tu cjelinu odnosno njezin dio, pored dosadašnjeg imaoca i solidarno s njim, ali samo do vrijednosti njene aktive. Iako u toj odredbi nije izričito navedeno da se treba raditi o trgovačkim društvima, već da se radi o građanskim pravnim osobama, ovaj sud smatra da su tuženici građanske pravne osobe, pa da se na njih citirana odredba može primijeniti. Naime, citirana odredba govori o onim osobama koje mogu raspolagati imovinom koja nije u društvenom vlasništvu, dakle i pojedincima i građanskima pravnim osobama, a zbog nekadašnjeg režima društvenog vlasništva, ta se odredba nije odnosila jedino na odgovornost društvenih pravnih osoba, pa se tako danas te odredbe odnose na sve pravne osobe, budući da društvenih pravnih osoba više nema.

44. Nije sporno da je drugotuženik osnovan na temelju Ustavnog zakona o dopuni Ustavnog zakona o samostalnosti i neovisnosti Republike Slovenije (u daljnjem tekstu Ustavni zakon), od 27. srpnja 1994. godine. Ta činjenica je utvrđena analizom odredbi Ustavnog zakona, kojim je propisano da prvotuženik prepušta poslovanje i imovinu novoosnovanoj banci - drugotuženiku, osim cjelokupnih obveza za devize na deviznim računima i deviznim računima za koje nije preuzela jamstvo Republika Slovenija te obveza prema Narodnoj banci Jugoslavije i ostalim stranim vjerovnicima iz iste osnove. Iz toga prema stavu ovog suda proizlazi da je na drugotuženika prešla gotovo sva imovina prvotuženika, što znači da su se osim imovine na drugotuženika prenesene i sve obveze prema trećima. Naime, predmetna tražbina spada u imovinska prava koja čine imovinu nekog pravnog subjekta, pa ako se po zakonu prenosi imovina jednog subjekta na drugog, onda se prenose i imovinska prava tog subjekta, sve to jer se imovina definira kao skup imovinskih prava koja pripadaju nekoj fizičkoj ili pravnoj osobi. Prijenos prava bez prijenosa obveza protivan je osnovnim pravnim načelima, načelima obveznog prava i moralu, ali i javnom poretku Republike Hrvatske, jer bi u tom slučaju ostala nezaštićena imovina onih vjerovnika koji imaju tražbine prema dužniku čija je imovina prešla na drugog pravnog subjekta, a nepovredivost vlasništva štiti se kroz odredbu čl. 3. Ustava Republike Hrvatske kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stav je ovog suda da odredba čl. 452. ZOO-a propisuje tzv. singularnu sukcesiju, odnosno onu situaciju kada dužnik svoju imovinu prenosi na drugu osobu, a ne radi se o slučaju univerzalne sukcesije (kao što pravilno ukazuje drugotuženik, da on nije pravni slijednik prvotuženika, odnosno prvotuženik kada navodi da nije bilo prijenosa imovine i bankarskog poslovanja na treću pravnu osobu) odnosno ne radi se o prijenosu obveza na stjecatelja imovine nego se radi o njegovom pristupanju dugu prenositelja te imovine - prenositelj imovine, naime, ne prestaje postojati već i dalje ostaje dužnikom, a kao dužnik mu se pridružuje onaj koji stječe imovinu ili neki njezin dio, jer prima od prenositelja imovine određenu imovinsku cjelinu, dakle - i prava i obveze. Imovinu nekog pravnog subjekta ne može se odvajati na način da se dijele imovinska prava, ali ne i obveze, jer bi takva situacija dovela do opće pravne nesigurnosti. Činjenica što je imovina prvotuženika na drugotuženika prešla temeljem Ustavnog zakona, a ne temeljem pravnog posla, prema stavu ovog suda, a suprotno stavovima tuženika, nema utjecaja na primjenu čl. 452. Zakona o obveznim odnosima, budući da je ovaj sud mišljenja da se odredbe zakona ne bi trebale tumačiti strogo gramatički, već smisleno. Naime, tumačenje da je riječ o prijenosu imovine koji je učinjen zakonom bez pružanja zaštite vjerovnicima u odnosu na tu imovinu, pa da se ne bi mogla primijeniti odredba čl. 452. st. 1. ZOO-a, imala bi za posljedicu činjenicu da takav propis ne bi bio u skladu sa vladavinom prava. Stoga se odredba čl. 452. st. 1. ZOO-a primjenjuje u ovom konkretnom sporu, dok prelaskom gotovo cjelokupne imovine prvotuženika na drugotuženika i to bez naplate (a zbog čega je prvotuženikova mogućnost ispunjavanja obveza kao dužnika bitno smanjena), drugotuženik solidarno s prvotuženikom snosi odgovornost za obveze prvotuženika.

45. Neosnovan je i prigovor zastare, kojega ističu tuženici u ovome postupku. Naime, opći zastarni rok propisan je odredbom čl. 371. ZOO-a i iznosi pet godina, a kako su tužitelj i prvotuženik sastavili predmetne Zapisnike o usklađenom stanju ustupljenih deviznih depozita, sa stanjem ustupljenih deviznih depozita na tužitelja s prvotuženika s dospijećem 1. siječnja 1992., pa tako, imajući u vidu datum podnošenja tužbe (8. veljače 1996.) nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 371. ZOO te nije osnovan prigovor zastare u odnosu na prvotuženika, pa tako ni u odnosu na drugotuženika kao solidarnog dužnika.

46. Dakle, s obzirom da je tužitelj, kao inkaso cesionar, ovlašten naplatiti utuženu tražbinu u svoje ime i za račun Republike Hrvatske, te da su se tužitelj i prvotuženik prilikom sastavljanja Zapisnika o usklađenom stanju ustupljenih deviznih depozita građana usuglasili oko iznosa po svim pojedinačno navedenim valutama koji taj dug predstavljaju i to učinili temeljem dokumentacije i evidencije koja im je u trenutku sastavljanja Zapisnika bila na raspolaganju i dostupna te je usuglašavanje salda učinjeno zajednički s ovlaštenim osobama tužitelja i prvotuženika, to je primjenom odredbe čl. 17. ZOO-a, kojom je propisano opće načelo obveznog prava prema kojemu su sudionici u obveznom odnosu dužni izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje, kao i primjenom odredbe čl. 436. - 440. ZOO-a, tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti.

47. Ostale isprave pa tako bilance prvotuženika, prijave poreza na dobit, financijska izvješća, izvješća o poslovanju, izvatci iz kontnog plana, nisu odlučne za predmet spora pa njihov sadržaj nije bio predmetom ocjene u ovome postupku.

48. Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odlučeno je o troškovima postupka, a s obzirom na uspjeh tužitelja u sporu u cijelosti.

49. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u visini od 10.000 bodova (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa), trošak sastava četiri obrazložena podneska od 8.10.2001., 17.7.2002., 29.11.2002. i 12.8.2013. u visini od 10.000 bodova za svaki (Tbr 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 26.9.2001., 2.7.2022., 18.12.2002., 9.1.2018., 18.1.2022., 4.9.2023., 30.11.2023., 25.3.2024. i 28.5.2026. u visini od 10.000 bodova za svako (Tbr. 9/1 Tarife), trošak sastava obrazloženih podnesaka izvan Tbr. 8 toč. 1. i to od 13.8.2014., 21.11.2017., 11.5.2018., 11.12.2018., 21.10.2019., 31.7.2020., 12.10.2020., 2.2.2021., 23.11.2021., 2.9.2022., 24.8.2023., 22.11.2023., 5.2.2026. i 21.5.2026. u visini od 100 bodova za svaki (Tbr. 8/3 Tarife) te trošak sastava revizije od 3.8.2006. u visini od 15.000 bodova (Tbr. 10/5 Tarife). Trošak sastava podnesaka od 30.3.2001., 18.2.2013. i 8.4.2013. nije bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP-a jer se istima požuruje postupanje suda i traži odgoda ročišta, dok trošak sastava podnesaka od 31.1.1996., 24.7.1997. i 15.9.1998. nije dokazan jer ti podnesci ne prileže spisu. Također, tužitelju nije dosuđena naknada troškova sastava žalbe i plaćene pristojbe na žalbu, jer s istima nije uspio u žalbenom postupku. Broj bodova odmjeren je u skladu s Tbr. 7/1 Tarife, kojim je broj bodova određen u maksimalnoj visini od 10.000 bodova, tako da je tužitelj previsoko postavio zahtjev za traženih 20.000 bodova za svaku radnju. Pritom tužitelju nije priznato povisivanje tarifnih stavki za 100% zbog potrebnog stručnog i specijalističkog znanja po Tbr. 41., jer se po ocjeni suda ne radi o posebnom stručnom i specijalističkom znanju te nije bilo potrebno proučavanje stranog prava, s obzirom da se na pravni odnos stranaka primjenjuje domaće pravo.

Dakle, ukupan potreban trošak tužitelja odmjeren je u visini od 156.400 bodova, što, uvećano za vrijednost boda od 2,00 Eur (Tbr. 50. Tarife) i za porez na dodanu vrijednost, iznosi 391.000,00 Eur, kojem iznosu je nadodan trošak plaćenih sudskih pristojbi na tužbu, presudu i reviziju, kao i trošak prijevoda na slovenski jezik, u ukupnom iznosu od 2.669,71 Eur, tako da sveukupno trošak tužitelja koji je bio potreban za vođenje ovoga postupka u smislu čl. 155. ZPP-a iznosi 393.669,71 Eur, kako je i dosuđeno izrekom ove presude, a na koji iznos teče zatezna kamata od dana donošenja prvostupanjske presude u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu 9. srpnja 2026.

Sutkinja:

Ela Mišura Stopfer

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Prvotuženiku po punomoćniku

3. Drugotuženiku po punomoćnici

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte