REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 15

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-325/2022-22

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K A

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužitelja SV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Betachu, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivenkoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave 9. lipnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika Višnje Babić, odvjetnice iz Slavonskog Broda i rasprave održane 9. srpnja 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su članak 2. i 7. Ugovora o kreditu br. 918-50-3217777 između tužitelja SV iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Petrinjska 59, Zagreb, kao banke, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, bez pravnog učinka i ništetne.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta br.69, Zagreb, da tužitelju SV iz [adresa], na ime stečenog bez osnove zbog razlike preplate po valutnoj klauzuli isplati novčani iznos od 1.520,57 eura (slovima: tisuću petsto dvadeset eura i pedeset sedam centi) s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje kamate teku na iznose od:

− 2,74 EUR počev od dana 01.11.2008. pa do dana

− 5,10 EUR počev od dana 01.01.2009. pa do dana

− 6,80 EUR počev od dana 01.02.2009. pa do dana

− 8,41 EUR počev od dana 04.03.2009. pa do dana

− 3,55 EUR počev od dana 11.04.2009. pa do dana

− 4,32 EUR počev od dana 13.05.2009. pa do dana

− 3,25 EUR počev od dana 04.06.2009. pa do dana

− 0,23 EUR počev od dana 01.07.2009. pa do dana

− 2,80 EUR počev od dana 04.09.2009. pa do dana

− 2,80 EUR počev od dana 04.09.2009. pa do dana

− 2,01 EUR počev od dana 01.10.2009. pa do dana

− 0,74 EUR počev od dana 01.11.2009. pa do dana

− 3,08 EUR počev od dana 03.12.2009. pa do dana

− 5,04 EUR počev od dana 01.01.2010. pa do dana

− 7,76 EUR počev od dana 01.02.2010. pa do dana

− 7,14 EUR počev od dana 01.03.2010. pa do dana

− 10,83 EUR počev od dana 01.04.2010. pa do dana

− 10,13 EUR počev od dana 01.05.2010. pa do dana

− 11,50 EUR počev od dana 01.06.2010. pa do dana

− 23,32 EUR počev od dana 01.07.2010. pa do dana

− 20,89 EUR počev od dana 01.08.2010. pa do dana

− 29,97 EUR počev od dana 04.09.2010. pa do dana

− 25,76 EUR počev od dana 01.10.2010. pa do dana

− 21,62 EUR počev od dana 01.11.2010. pa do dana

− 30,63 EUR počev od dana 04.12.2010. pa do dana

− 41,44 EUR počev od dana 01.01.2011. pa do dana

− 34,66 EUR počev od dana 03.02.2011. pa do dana

− 36,34 EUR počev od dana 01.03.2011. pa do dana

− 32,83 EUR počev od dana 01.04.2011. pa do dana

− 33,46 EUR počev od dana 01.05.2011. pa do dana

− 47,97 EUR počev od dana 04.06.2011. pa do dana

− 44,66 EUR počev od dana 05.07.2011. pa do dana

− 62,21 EUR počev od dana 02.08.2011. pa do dana

− 55,83 EUR počev od dana 01.09.2011. pa do dana

− 48,84 EUR počev od dana 01.10.2011. pa do dana

− 49,58 EUR počev od dana 04.11.2011. pa do dana

− 47,55 EUR počev od dana 01.12.2011. pa do dana

− 50,88 EUR počev od dana 01.01.2012. pa do dana

− 53,79 EUR počev od dana 01.02.2012. pa do dana

− 54,18 EUR počev od dana 01.03.2012. pa do dana

− 52,17 EUR počev od dana 01.04.2012. pa do dana

− 53,53 EUR počev od dana 01.05.2012. pa do dana

− 54,25 EUR počev od dana 07.06.2012. pa do dana

− 52,89 EUR počev od dana 01.07.2012. pa do dana

− 53,30 EUR počev od dana 01.08.2012. pa do dana

− 52,13 EUR počev od dana 01.09.2012. pa do dana

− 51,81 EUR počev od dana 03.10.2012. pa do dana

− 52,29 EUR počev od dana 03.11.2012. pa do dana

− 53,27 EUR počev od dana 04.12.2012. pa do dana

− 52,69 EUR počev od dana 01.01.2013. pa do dana

− 47,60 EUR počev od dana 01.02.2013. pa do dana

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta br.69, Zagreb, tužitelju SV iz [adresa] naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.328,09 eura sa zateznim kamatama koje teku od 9. srpnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Prigovor tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta br. 69, Zagreb, radi prebijanja se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj je kod ovog suda podnio tužbu protiv tuženika radi isplate.

1.1. U tužbi je navedeno da je tužitelj je s tuženikom 4. siječnja 2006. potpisao Ugovor o kreditu br.918-50-3217777. Člankom 1 tužitelj i tuženi ugovorili su kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18,700,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita Člankom 2 Ugovoreno je da je korisnik kredita obvezan platiti Banci redovnu kamatu 5,50% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora dok je člankom 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu… Ugovoreno je člankom 4 da se kredit otplaćuje u 84 mjeseca. Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak. Tužitelj nije bio upozoren od strane banke kao financijske institucije te obrazovanog i upućenog trgovca na visoku rizičnost ugovorene valutne klauzule, odnosno, nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim i razumljivim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke koja je utemeljena na potpunoj i razumljivoj obavijesti, niti u vrijeme zaključenja ugovora niti tijekom pregovora. Ovakvo postupanje tuženika kao posljedicu ima neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana, što dovodi do toga da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena, a temeljem toga i primijenjena valutna klauzula, ništetna. Tužitelj je u predmetu ovog suda poslovni broj P-404/19 pokrenuo tužbeni zahtjev radi isplate razliku u kamati , a u istom predmetu obavljeno je vještačenje po sudskom vještaku knjigovodstveno financijske struke. Osim razlike u kamati vještak je za utuženo razdoblje izračunao i razliku pretplaćeno iznosa po razlici u tečaju CHF i utvrđena razlika je upravo specificirana ovim tužbenim zahtjevom. Ukoliko tuženi osporava nalaz i mišljenje stalnog sudsko vještaka glede utvrđene visine razlike u tečaju CHF iz predmeta P-404/19 tužitelj predlaže da se provede knjigovodstveno financijsko vještačenje. Tužitelj je predložio da su nakon provedenog postupka utvrdi da je ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i da tuženika obveže na isplatu pretplate po valutnoj klauzuli u kreditu.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da se tuženik se protivi tužbenom zahtjevu iz tužbe u cijelosti te osporava tužiteljeve navode iz tužbe. Potpuno je neosnovana tvrdnja tužitelja kako se presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine. Štoviše, takav stav Tužitelja je u najmanju ruku apsurdan, budući da je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi pojedinosti u svrhu utvrđivanja je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka. Tuženik ovim putem ističe kako je Tužitelj u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF, te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da se će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o u cijelosti jasnoj i odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija. Tuženik ističe kako je Tužitelj mogao odabrati i druge valute, pa i fiksnu kamatnu stopu, ali je odabrao predmetni kreditno aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za njega najpovoljniji. Tuženik ističe kako je Ugovor o kreditu solemnizirana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena Tužitelju od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužitelj bio upoznat s činjenicom da će se ta klauzula primjenjivati. Valutna klauzula je u Ugovoru o kreditu ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada taj tečaj pada, slijedom čega se u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati kako je ugovaranje te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U konkretnom slučaju se uslijed više nepredvidivih faktora, na koje nije mogao utjecati Tuženik i koji su bili neočekivani za mnogo veće gospodarske subjekte, dogodio rast CHF u odnosu na HRK, ali se moglo dogoditi i suprotno te bi u tom slučaju rata kredita bila umanjena. Presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu izričito navodi kako se ista primjenjuje na određene kradite koji su rizični iz razloga što imaju dva skupna faktora, promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Predmetni tužbeni zahtjev je usmjeren na utvrđivanje ništetnosti obaju navedenih faktora iz čega proizlazi kako bi usvajanje jednog dijela predmetnog tužbenog zahtjeva samo po sebi rezultiralo upravo nemogućnošću usvajanja drugog po navedenoj presudi P-1401/12 jer bi se otklonio jedan od rizičnih faktora čime bi drugi prestao biti ništetan. Tuženik isto tako ovim putem naglašava kako je Tužitelju stavio na znanje promotivne uvjete zaduženja te kako je Tužitelj bio u mogućnosti podizanja kredita i u drugim valutama. Sam Tužitelj niti ne predlaže dokaze nit navodi činjenice na kojima temelji svoju tvrdnju o ništetnosti valutne klauzule i njegovom navodnom nerazumijevanju iste, a u konkretnom slučaju je na njemu teret dokazivanja činjenica koje na kojem temelji svoj tužbeni zahtjev. Tuženik ovim putem podredno i opreza radi ističe uvjetni prijeboj eventualne gore navedene razlike s zahtjevom koji u ovom postupku ističe Tužitelj. Tužitelj cijeli svoj tužbeni zahtjev iz Tužbe temelji isključivo na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, s time da u isto vrijeme propušta predložiti sve potrebne dokaze i činjenice koji su po samoj toj presudi bitni da bi se takav zahtjev mogao usvojiti. Navedeno se, između ostalog, odnosi na utvrđenje razloga povećanja rate kredita kako je to gore opisano. Sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-7129/13 jasno navodi kako je ovdje "(...) riječ o apstraktnoj zaštiti kolektivnog interesa i prava svih potencijalnih potrošača koja nema kompenzacijski karakter, a ne o zaštiti pojedinačnog interesa pojedinog potrošača. Te činjenice ispitivat će se u postupku kojeg potrošač može osobno pokrenuti radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banke (...)".1 Tuženik u konkretnom slučaju uopće niti ne dostavlja podatak o uplatama koje je vršio Tuženiku i na kojima temelji predmetni tužbeni zahtjev, što je u cijelosti neprimjereno s obzirom na pravilo o teretu dokazivanja. Dakle, teret dokaza u pogledu visine tužbenog zahtjeva je u cijelosti na Tužitelju, a isti to u konkretnom slučaju propušta dokazati. Tuženik opreza radi, ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 3 godina od podnošenja predmetne Tužbe. Sukladno odredbi iz čl. 230. st. 1. ZOO-a, tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je tu štetu počinila. Budući da se u konkretnom slučaju Tužiteljev zahtjev referira na presude koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa stoga isti predstavlja zahtjev za naknadu štete prema prethodno navedenoj odredbi čl. 138.a ZZP, nesporno je da je gore navedeni dio potraživanja u zastari, slijedom čega Tuženik predlaže da Naslovni sud odbije Tužbu u tom dijelu. Podredno, Tuženik ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije 5 godina od podnošenja predmetne Tužbe. Tuženik isto tako ističe te da nema mjesta određivanju zakonske zatezne kamate na utužena potraživanja budući da Tuženik nije povrijedio nikakav zakon ili propis koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu te je cijelo vrijeme postupao po uputama HNB-a. Obzirom da je Tuženik u trenutku potpisivanja ugovora o kreditu bio u dobroj vjeri te nije imao namjeru oštetiti Tužitelja, nema mjesta kažnjavanju istog u pogledu zatezne kamate od dana isplate svake rate kako to predlaže Tužitelj (prema čl. 1115. ZOO). Tuženik je predložio da sud nakon provedenog postupka odbije tužitelja sa tužbenim zahtjevom.

3. Rješenjem ovog suda broj P-325/2022-11 od 25. kolovoza 2025. sud je odbio prigovor tuženika u svezi mjesne nadležnosti ovog suda.

4. U parničnom predmetu broj P-404/19 predmet spora je bila preplata radi promjenjive kamatne stope i utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u svezi iste i vještačio je vještak Filip Tolić koji je izradio nalaz i mišljenje i na okolnosti pretplate radi valutne klauzule i stranke su se suglasile da se taj nalaz i mišljenje koristi i u ovom predmetu, a sa istim se je suglasio i ovaj sud jer to nije protivno interesima stranaka u postupku.

5. Konačni tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 24. veljače 2026. i predložio da sud nakon provedenog postupka obveže tuženika na isplatu iznosa od 1.520,57 eura.

6. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen 4. siječnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora na iznos kredita od 18.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje novog vozila SEAT (str. 5 do 8 spisa). Sud je izvršio uvid u parnični premet broj P-404/2019 iz kojeg je vidljivo da je SV kao tužitelj bio podnio tužbu protiv Raiffeisenbank Austria d.d. radi isplate u svezi pretplatne po promjenjivoj kamatnoj stopi i presudom broj P-404/2019-36 od 7. rujna 2023. je usvojen tužbeni zahtjev i presuda je pravomoćna. Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

6.1. Iz iskaza tužitelja SV je utvrđeno da je zaključio Ugovor o kreditu sa tuženikom 4. svibnja 2006. za kupnju osobnog automobila. Taj automobil koristio je za osobne, a ne za poslovne svrhe. Nije u vrijeme zaključenja Ugovora imao otvoren obrt niti poslovne udjele. Sam je vraćao rate kredita. Tijekom školovanja nije imao ekonomske predmete. Zaključio e taj Ugovor u CHF jer koliko se sjeća to je bila jedina opcija. Auto kuća je radila sa tom bankom, sa stavljane je Ugovor i išao je u banku potpisati Ugovor pročitao je Ugovor. Ne sjeća se da li mu je bilo što nejasno u svezi Ugovora, davno je to bilo. Kredit je otplaćen u cijelosti i nije bio u konverziji. Nije znao da se promjenom tečaja CHF može doći do povećanja rate kredita. Bio je i kod drugih banka ali Ugovor je zaključio sa tuženikom jer je auto kuća imala nekakav dogovor sa bankom pa mu je tako rečeno.

6.2. Vještak Filip Tolić je u nalazu i mišljenju naveo da je preplata po valutnoj klauzuli 1.520,57 eura, a manja je plaćen radi promjene tečaja iznos od 281,34 eura.

7. Na nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi i po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti i prihvatio.

8. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

9. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- je tužitelj kao korisnik kredita s tuženik kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu 4. siječnja 2006. za kupnju osobnog automobila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18,700,00 CHF

- je kredit otplaćen,

- kredit nije bio u konverziji

- je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

- je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli, odlukom tuženika kao kreditora, odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane prednika tuženika kao kreditora,

- na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužitelja u konkretnom slučaju, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke. U njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri , unaprijed su unesene u predmetni ugovor po tuženiku i o njima stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik objasnio tužitelju niti ga upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

10. U svezi navedenog, po ocjeni ovog suda, primjenom odredbe članka 1111. (koji sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s člankom 1115. (koji određuje opseg vraćanja), Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), tužitelju pripada pravo na povrat pretplaćenih iznosa, pa prigovori tuženika nisu osnovani.

11. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, je neosnovan, jer se u konkretnom slučaju radi o potraživanju s osnova stjecanja bez osnove u smislu članka 1111. ZOO, a ZOO kod instituta stjecanja bez osnove ZOO ne predviđa posebni zastarni rok, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

12. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

12.1. Nesporno je da zastarni rok teče od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenja presude tog suda Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi. U svezi navedenog nesporno je da utužena tražbina tužitelja nesporno nije zastarjela u pogledu valutne klauzule, jer je zastarni rok je 14. lipnja 2023., dakle tužba je podnesena prije isteka zastarnog roka 31. svibnja 2022.

12.2. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je stav da citirane odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove kada donose odluke u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pojedinih potrošača, te se stoga sudovi mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. ZPP.

13. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao ili mogao pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) rata kredita, te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

14. Tuženik je kao banka kreditor, bila dužna svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o valutnoj klauzule i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi valutna klauzula u budućem razdoblju trajanja kredita, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

15. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05. Taj preplaćeni iznos, utvrđen je temeljem nalaza i mišljenja vještaka

16. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

17. Nesporno je da tužitelj ima svojstvo potrošača, što je utvrđeno iz njegovog iskaza u kojem je naveo da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopio u svrhu za kupnje osobnog automobila. U tom dijelu sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja, jer je tako navedeno i u samom Ugovoru, podređenost tužitelja proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio tuženik, a na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane na uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

18. Na temelju čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; dalje - ZPP-a) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/2025; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi troškove postupka jer je tužitelj u cijelosti uspio sa zahtjevom.

18.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 20,00 eura (tbr. 7.t.1OT), trošak zastupanja raspravama održanim kod ovog suda 5.studeni 2024. u iznosu od 200,00 eura 8tbr. 9.t.1OT), 20.siječnja 2026. u iznosu od 20,00 eura (tbr. 9.t.1OT), 12.ožujka 2026. u iznosu od 200,00 era (tbr. 9.t.1OT), 9.lipnja 2026. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t. 1. OT). Priznat je i trošak sastava obrazloženih podnesaka od 14.srpnja 2022. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), 8. svibnja 2023. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), 24.veljače 2026. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8. t. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t.3. OT). Pripadajući porez iznosi 425,00 eura. Tužitelj je uplatio pristojbu na tužbu u iznosu od 53,09 eura, predujam za vještačenja u iznosu od 150,00 eura. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 2.328,09 eura kako je to i navedeno u izreci presude.

19. Pristojbu na presudu tužitelj nije u obvezi platiti jer je Zakonom o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu 20. svibnja 2023. propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, u ovom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa tužitelj nije dužan platiti pristojbu.

20. Na troškove postupka teče zatezna kamata od 9.srpnja 2026. kao dana presuđenja do isplate na temelju čl. 29.st.2. i 8. Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje - ZOO-a).

26. Tuženik je na pripremnom ročištu istakao prigovor radi prebijanja eventualne razlike kada je tečaj bio manji početnog i vještak je na te okolnosti izradio nalaz i mišljenje, a tuženik nije specificirao svoje potraživanje u svezi istaknutog prigovora pa je sud u svezi navedenog odlučio kao u izreci presude i odbio prigovor kao neosnovan.

21. Sud je odbio prijedlog tuženika da se sasluša kao svjedok javni bilježnik Ruža Medunić iz [adresa] jer u skladu sa odlukom Ustavnog suda broj U- III-4372/21 više nema osnove za izvođenje tog dokaza.

Slavonski Brod, 9. srpnja 2026.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.