Poslovni broj 19 P-710/2022-18

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Ani Srhoj, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB:52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, protiv tuženika BZ, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nedjeljka Asanović Sarić, odvjetnica iz Dubrovnika, radi isplate i predaje u posjed, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 26. svibnja 2026., u nazočnosti zakonske zastupnice tužiteljice i punomoćnice tuženika, 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužiteljici preda u posjed nekretninu koja predstavlja poljoprivredno zemljište u to nekretninu označenu kao kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] putem Ministarstva poljoprivede, u roku od 15 dana. .

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od presuđenja pa do isplate po stopi za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana."

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 EUR u roku od 15 dana, sa zateznim kamatama koje teku od 9. srpnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja ja na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim tužiteljica zahtijeva isplatu iznosa od 3.341,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužiteljica podnosi tužbu protiv tuženika radi predaje u posjed nekretnine i isplate naknade za korištenje. U tužbi navodi da je vlasnica nekretnine koja predstavlja poljoprivredno zemljište zemljišnoknjižnih oznaka kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], nastalu parcelacijom od 25/1 k. o. [katastarska općina]. U posjedovnom listu br.148 k. o. [katastarska općina] kao posjednik predmetnih čestica upisana je Republika Hrvatska. Nekretninu označenu kao kat. čest. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] u ukupnoj površini od 0,77 ha uživa i obrađuje tuženik bez valjane pravne osnove, odnosno bez ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta koja činjenica je utvrđena obavljenim inspekcijskim nadzorom.

1.1. Slijedom navedenog, tuženik na ime naknade za korištenje zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske bez pravnog osnova za razdoblje od 19. svibnja 2017. do dana podnošenja zahtjeva duguje ukupan novčani iznos od 3.341,80 kuna (koji iznos je najmanje što je tuženik stekao bez pravne osnove u navedenom razdoblju /čl.161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te čl.1111 i čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima/). Naime, čl. 57. st. 5. Zakonom o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ broj: NN 20/18, 115/18 i 98/19) propisano je da su korisnici poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države dužni plaćati naknadu u visini zakupnine koji je bio ugovoren po prijašnjim ugovorima, ali ako korištenje nije bilo regulirano sklopljenim ugovorima odnosno ukoliko je pravni odnos bio uređen nagodbom koja je istekla, prilikom sklapanja nagodbe ugovara se plaćanje naknade u visini iznosa dvostruke zakupnine. Obzirom da je iz Uredbe o načinu izračuna početne zakupnine poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske te naknade za korištenje voda radi obavljanja djelatnosti akvakulture („Narodne novine“ broj: NN 89/18) odnosno iz Tablica priloženih toj Uredbi za k. o. [katastarska općina] razvidno da ta naknada iznosi 434,00 kuna po hektaru, odnosno za dio nekretnine koja je predmet postupka koju koristi tuženik ta naknada u dvostrukom iznosu iznosi 668,36 kuna godišnje. Također, budući da tuženik nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske koristi bez pravne osnove, dužan ih je Republici Hrvatskoj predati u posjed i to po skidanju usjeva u roku od dvije godine od dana donošenja pravomoćne presude u ovom postupku.

1.2. Prije podnošenja ove tužbe, u smislu odredbe čl. 186. a st. 8. Zakona o parničnom postupku, tužiteljica se obratila tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora. Tužiteljičin zahtjev tuženiku je dostavljen 25. svibnja 2022., a u roku iz stavka 5. članka 186.a tog Zakona tuženik se nije odredio prema zahtjevu. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže sudu prihvatiti tužbeni zahtjev sadržajno naveden u izreci odluke.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se ne protivi točki I. tužbenog zahtjeva kojom mu se nalaže platiti novčani iznos od 3.341,00 kuna, te je e mailom od 02. studenog 2022.godine zatražio od punomoćnika tužitelja dostavu podataka za uplatu ovoga iznosa. Tuženik se protivi točki II. tužbenog zahtjeva, budući da je suprotan svakom logičnom zaključku, donesenom nakon procjene cjelokupne životne situacije vezano za predmetno zemljište.

Tuženik je kao i niz drugih osoba, njegovih susjeda 2003.godine zapušteno šumsko zemljište, koje je jednim dijelom bilo deponij za odlaganje građevinskog materijala i glomaznog otpada uredio, obnovio i izgradio kamene podzide i zasadio vinovu lozu. Tuženik je oduvijek htio imati ugovor o korištenju ovoga zemljišta i plaćati naknadu, obraćao se Hrvatskim šumama, Općini Ston, Ministarstvu poljoprivrede, no do zaključenja toga ugovora nikada nije došlo iz razloga koji nisu na strani tuženika.

O tome najbolje svjedoči dopis Ministarstva poljoprivrede Klasa: 945-01/16-01/2718, Urbroj: 525-07/0182-20-5 od 20. srpnja 2020.godine upućen Državnom inspektoratu, kojeg je tužitelj priložio tužbi, kojim se navode imena osoba koji su podnijeli zahtjev za sklapanjem ugovora o privremenom korištenju, a među kojima je i ime tužitelja. U istom dopisu se navodi da je Rješenjem Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva, Klasa: UP/I-946-02/09-01-247, Urbroj: 538-07-10-03 od 9. rujna 2010.godine kat. čest. [katastarska čestica] izdvojena iz šumskogospodarskog područja Republike Hrvatske, obzirom da je utvrđeno da nije šumsko zemljište. U tom trenutku više nije bilo šumsko zemljište, upravo zato što su ga tuženik i ostali korisnici zemljišta učinili poljoprivrednim zemljištem. Za svo vrijeme korištenja zemljišta tuženik i ostali korisnici zemljišta su imali potporu i odobrenje Općine Ston. Osim novih količina grožđa i proizvodnje vina, interes jedinice lokalne samouprave je bio da održavanjem tih površina se sprječavaju šumski požari, pa je tuženik kao i ostali dobivali poticaje Poljoprivredne zadruge Stoviš iz Stona. Poticaje za poljoprivrednu proizvodnju su dobivali i od Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju. Temeljem svega navedenoga nema ekonomskog opravdanja da bi tužitelj tražio predaju u posjed predmetnih nekretnina, drugim riječima tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe, pa se predlaže, ukoliko tužitelj odbije mirno riješiti ovaj spor sklapanjem sudske nagodbe, odbiti tužitelja u toč. II tužbenog zahtjeva.

3. Podneskom od 23. siječnja 2023. godine tuženik izvješćuje sud da je u međuvremenu pokušao sa tužiteljicom postići mirno rješenje spora, kako bi i dalje nastavio nesmetano koristiti vinograd kojega je sam uredio i zasadio. No zbog činjenice da tužiteljica nije voljna spor riješiti privremenim korištenjem zemljišta od strane tuženika, već i dalje inzistira na uklanjanju trajnih nasada, to tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužiteljice za podnošenje ove tužbe, obzirom da u trenutku podnošenja ove tužbe nije bila donesena odluka Ministrice poljoprivrede o preuzimanju raspolaganja i poslova raspolaganja iz nadležnosti jedinica lokalne samouprave u skladu sa čl. 55. st. 9. Zakona o izmjenama Zakona o poljoprivrednom zemljištu (NN 115 2253/2018, 98-1954/2019) i Zakona o izmjenama i dopunama... NN 57-806/2022 što nedvojbeno proizlazi iz dopisa Ministarstva poljoprivrede Državnom odvjetništvu u Dubrovniku, Klasa: 945-01/16-01/2718, Urbroj: 525-07/0182-20-7 od 15. rujna 2020.godine, koji dopis je tužiteljica priložila uz tužbu. Sve kad to ne bi bilo tako, onda je tužba preuranjena, jer je jedinici lokalne samouprave (Općini Ston) odobreno produljenje roka za donošenja Programa upravljanja iz čega proizlazi da je postupak za zaključenje ugovora o zakupu u tijeku, a baš krivnjom tužiteljice do sada nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njeno podnošenje. Time je tužba neutemeljena, poglavito u dijelu zahtjeva za predaju u posjed nekretnina označenih kao kat.čest.

25/19 K. O. [katastarska općina], koje su nastale parcelacijom kat.čest 25/1 Boljenovići, koja predstavlja poljoprivredno zemljište – vinograd, a i u visini te se stoga predlaže podnesenu tužbu i u njoj istaknuti tužbeni zahtjev odbaciti kao nedopuštene, podredno odbiti kao neutemeljene. Podredno i opreza radi navodi se kako slijedom čl. 49. st. 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu od sredstava ostvarenih od zakupa poljoprivrednog zemljišta, tužiteljici, kao korisnici prihoda državnog proračuna pripada 25%, dok 10% pripada proračunu jedinice područne (regionalne) samouprave (Županiji dubrovačko-neretvanskoj) dok 65% pripada proračunu jedinice lokalne samouprave (Općini Ston). Ni Županija dubrovačko-neretvanska niti Općina Ston nisu ništa od ovdje tuženika tražili niti su ovlastili ovdje tužiteljicu da to ona bilo što traži u njihovo ime i za njihov račun. Dalje, ova tužba se, između ostaloga, temelji, prema navodima punomoćnika tužiteljice i na osnovi provedenog inspekcijskog nadzora, te se prilaže i Zapisnik o obavljenom poljoprivrednom nadzoru Državnog inspektorata od 20. kolovoza 2020.g. koji inspekcijski nadzor je zatražen dopisom Ministarstva poljoprivrede od 20.srpnja 2020.g. Iz navedenih i priloženih isprava je vidljivo kako je Ministarstvo zatražilo nadzor nakon što su zahtjev za zaključenje Ugovora o privremenom korištenju zemljišta zatražili zainteresirani poljoprivrednici, između ostalih i ovdje tuženik. Prema tome da zainteresirani poljoprivrednici nisu tražili da se njihova situacija pravno uredi vjerojatno ne bi ni bilo ovog postupka, za kojeg tužiteljica nije niti pravno legitimirana, kako je naprijed izneseno. Međutim slijedom čl. 31. st. 27. Zakona o poljoprivrednom zemljištu Ministarstvo nije bilo ovlašteno tražiti inspekcijski nadzor, s obzirom da u vrijeme njegovoga traženja i provođenja nije bila donesena odluka ministrice o preuzimanju raspolaganja i poslova raspolaganja iz nadležnosti jedinica lokalne samouprave. Da bi ovdje tuženik ili bilo koja druga zainteresirana osoba mogla zaključiti ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske, temeljem važećeg Zakona o poljoprivrednom zemljištu u čl. 29. je propisano kako se poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države raspolaže na temelju Programa raspolaganja . . . koje se donosi za područje te jedinice lokalne samouprave (Općina Ston). Prijedlog programa raspolaganja donosi jedinica lokalne samouprave te ga nakon javne rasprave i razmatranja primjedbi dostavlja Ministarstvu poljoprivrede na prethodnu suglasnost. Nakon dobivanja prethodne suglasnosti Ministarstva Program donosi općinsko vijeće na prijedlog općinskog načelnika. Tek nakon toga jedinica lokalne samouprave (Općina Ston) može Ministarstvu dostaviti prijedlog za raspisivanje javnog natječaja na prethodnu suglasnost. Nakon dobivanja te prethodne suglasnosti odluku o javnom natječaju donosi općinsko vijeće. Nakon toga općinsko vijeće raspisuje javni natječaj te prijedlog odluke o izboru najpovoljnije ponude za zakup utvrđuje Povjerenstvo za zakup, (imenovano od općinskog vijeća) koji prijedlog Povjerenstva o izboru najpovoljnije ponude za zakup se dostavlja Ministarstvu na prethodnu suglasnost. Nakon što ta odluka dobije prethodnu suglasnost Ministarstva općinski načelnik u ime Republike Hrvatske sa odabranim ponuditeljem zaključuje ugovor o zakupu. Ali to nije sve; nacrt toga ugovora o zakupu se prije potpisivanja mora dostaviti na prethodno mišljenje o pravnoj valjanosti područnom županijskom državnom odvjetništvu. Tek kada nadležno županijsko odvjetništvo izda tu suglasnost može se, u roku od 30 dana, pristupiti zaključenju valjanog ugovora o zakupu, sve kako je navedeni u važećem Zakonu o poljoprivrednom zemljištu. Ministarstvo nije odlukom Ministrice do trenutka podnošenja ove tužbe preuzelo raspolaganje i poslove raspolaganja iz nadležnosti jedinice lokalne samouprave- Općine Ston. Nesporno je kako ovdje tuženik nema sa Republikom Hrvatskom zaključen ugovor o zakupu za kat. čest. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] čiji je mirni i pošteni posjednik od 2003 godine (vidi potvrdu Općine Ston od 26. 05. 2016.godine), iako je više puta tražio zaključenje toga ugovora. Međutim on nema zaključen taj ugovor, jer se nije javio na javni natječaj na kojemu bi bio odabran, ali nije se ni mogao javiti, jer javni natječaj nije niti raspisan, a nije raspisan jer jedinica lokalne samouprave nije donijela Program raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države. Sada ta ista država (neovlašteno) tuži mirne, poštene i zakonite posjednike zemljišta ( za koje im je zakonito isplaćivala i poticaje za unaprjeđenje istog) za naknadu štete i predaju, jer da nemaju ugovor o zakupu, a ista ta država nije provela zakonske postupke i predradnje kako bi se uopće mogao zaključiti taj ugovor. Dakle za svoje propuste tereti drugu, u ovome postupku inferiornu stranu, iako joj je itekako poznato sve dosada izneseno, što nedvojbeno proizlazi iz dopisa Ministarstva poljoprivrede Državnom odvjetništvu u Dubrovniku,Klasa: 945-01/16 01/2718, Urbroj: 525-07/0182-20-7 od 15. rujna 2020. godine. Gornje pretpostavljeno ovakvo postupanje tužiteljice, a poglavito podnošenje ove tužbe, je svakako protivno zakonu, dobrim poslovnim običajima pa i moralu, jer se tuženik tereti zbog toga što nije ispunio neku obvezu, a sama tužiteljica ga je u tome svjesno i namjerno onemogućila i još uvijek onemogućava. Stoga se predlaže kako je uvodno izneseno; podnesenu tužbu i u njoj istaknuti tužbeni zahtjev odbaciti kao nedopuštene, podredno tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti i dosuditi tuženiku troškove ovoga postupka uvećane za pripadajuću zakonsku kamatu po stopi koja se određuj eza svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do isplate. Osim svega gore navedenoga, sve da su tužba i tužbeni zahtjev osnovani, tuženik odbija predaju predmetne nekretnine, jer bi uklanjanje vinove loze mu prouzročilo nenadoknadivu štetu, pa u smislu odredbe članka 164. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ističe prigovor zadržanja sve dok mu ne bude nadoknađen iznos nužnih i korisnih troškova koje je imao za vrijeme posjedovanja.

4. Na ročištu održanom dana 24. ožujka 2023. određena je vrijednost predmeta spora u iznosu od 6.637,00 EUR/50.000,00 kn. Na ročištu od 11. listopada 2023. tužiteljica je povukla tužbu u dijelu koji se odnosi na točku I. tužbenog zahtjeva iz razloga što je tuženik nakon utuženja udovoljio istome. Kako je tuženik pristao na povlačenje u navedenom dijelu, primjenom čl. 193. stavak 2. ZPP -a, odlučeno je kao u točki I. rješenja.

5. Tijekom postupka sud je pregledao i pročitao isprave iz spisa, i to dopis Ministarstva poljoprivrede klasa:945-01/16-01/2718, Urbroj:525-07/0182-20-7 od 15. rujna 2020. (stranica 4 spisa), dopis Ministarstva poljoprivrede, klasa:945-01/16- 01/2718, Urbroj: 525-07/0182-20-5 od 20. srpnja 2020. (stranica spisa 5-6), dopis Općini Ston od 18. ožujka 2022. (strania spisa 7), izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranica 8-13 spisa), preslik posjedovnog lista broj 148 k. o. [katastarska općina] (stranica spisa 14-15), rješenje Područnog ureda za katastar Dubrovnik od 1. kolovoza 2019. (stranica spisa 16-19), preslika zahtjeva za mirno rješenje spora s potvrdom primitka (stranica spisa 20-22), zapisnik o obavljenom poljoprivrednom nadzoru Državnog inspektorata, Područni ured Split, Ispostava Ploče, klasa: 320 - 18/20-03/809 od 26. kolovoza 2020. (stranica spisa 23-24), potvrda Općine Ston od 27. svibnja 2016. godine (stranica 30 spisa), potvrda Općine Ston Klasa: 320-02/22-

01/03 od 26. svibnja 2022. godine (stranica 31 i 39 spisa), zahtjev za potporu za 2021 godinu (stranica 40-54 spisa), saslušan je svjedok UZ (stranica spisa 80- 82.), proveden je dokaz saslušanjem tuženika (stranica 59-60 spisa).

5.1. Sud je uzeo u obzir te pregledao i pročitao potvrdu Općine Ston Klasa: 320- 02/25-01/13 od 29. rujna 2025. godine (stranica 84 spisa), koju je tuženik predao na ročištu glavne rasprave, držeći da obzirom na vrijeme izdavanja te potvrde 29. rujna 2025. tuženik nije bio u mogućnosti priložiti istu do zaključenja prethodnog postupka (zaključen 17. veljače 2023.), a istom se potvrđuju tvrdnje tuženika koje on dokazuje prethodno predanim potvrdama (stranica 30, 31 i 39 spisa). Sud nije uzeo u obzir ispravu koju je tužiteljica dostavila na ročištu glavne rasprave - povijesni izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] jer smatra da se ne radi o dokazu kojeg bez svoje krivnje nije mogla predložiti prije zaključenja prethodnog postupka u smislu odredbe članka 299. ZPP-a, a imajući u vidu da je tuženik sve prigovore i razloge zbog kojih se protivi prihvaćanju tužbenog zahtjeva iznio do zaključenja prethodnog postupka i držeći da iskaz svjedoka UZ, pored činjenica koji proizlaze iz materijalnih dokaza u spisu predmeta, ne predstavlja nove iznesene činjenice u postupku.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao vlasnice za predaju nekretnine kat.čest.

25/19 k. o. [katastarska općina] u posjed.

8. Među parničnim strankama nisu sporne sljedeće činjenice:

- da je tužiteljica vlasnica nekretnine oznake kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],

- da je tuženik u posjedu predmetne nekretnine na kojoj je zasadio vinograd i obrađuje ga,

- da tuženik nije s tužiteljicom zaključio ugovor o zakupu za kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],

- da se radi o poljoprivrednom zemljištu, a što proizlazi i iz izvatka iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu iz kojeg proizlazi da kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] predstavlja vinograd,

- da je kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nastala parcelacijom kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],

- da su ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe u smislu čl. 186.st.8. Zakona o parničnom postupku.

9. U postupku se ukazalo prvenstveno spornim pitanje aktivne legitimacije Republike Hrvatske i osnovanost zahtjeva za predaju nekretnine u posjed.

10. Tužitelj se radi opravdanja osnovanosti tužbe poziva na odredbe čl.161 . i čl.162 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje ZV) te čl.1111 i čl.1115 Zakona o obveznim odnosima. Prema stavu ovog suda u konkretnom slučaju je riječ o pravoj vlasničkoj tužbi, koja je kao takva određena odredbom čl.162. ZV-a.

11. Prema odredbi čl.162. st.1. ZV-a da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu. Prema čl.163.st.1.ZV- a je propisano da posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

11.1. Prema odredbi članka 164. stavak 1. ZV-a pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu za posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pri tom oštećeno ili uništeno. Nepošten, pak, posjednik tuđe stvari prema odredbi članka 165. stavak 1. ZV-a mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

12. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije pozivajući se na odredbe Zakona o poljoprivrednom zemljištu ( NN 20/18, 115/18, 98/19, 57/22), dalje u tekstu „ZPZ“ te Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu (,,Narodne novine" broj 57/22) iz kojih proizlazi osnovanost istaknutog prigovora. Naime, sukladno odredbama čl. 27.st.1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu ( NN 20/18, 115/18, 98/19, 57/22), poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države raspolaže se prema odredbama toga Zakona, a prema općim propisima o raspolaganju nekretninama ako tim Zakonom nije drukčije određeno.

13. Sud nije posebno cijenio dokaze kojima se utvrđuju činjenice koje među strankama nisu bile sporne.

13.1. Sud je utvrdio da je zapisnikom od 26.08.2020.g. Državni inspektorat, Područni ured Split, Ispostava Ploče pod Klasom 320-18/20-03/833, Urbroj 443-02-03-22/3-20- 1 o inspekcijom nadzoru obavljenom po nalogu Državnog inspektorata, Sektora za nadzor poljoprivrede, a koji je obavljen kod tuženika BZ o uvjetima i načinu korištenja državnog poljoprivrednog zemljišta u k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], konstatirano kako je utvrđeno da je tuženik kako korisnik dijela kč. br [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] podnio zahtjev za sklapanje Ugovora o privremenom korištenju dijela navedene čestice u površini od 0,77 ha kod Agencije za poljoprivredno zemljište. Nadalje je utvrđeno da je OPG Pinčević Ante navedeno zemljište upisao u Arkod sustav koji se vodi u Regionalnom uredu Dubrovnik. Iz zapisnika dalje proizlazi da je obilaskom i vizualnim pregledom utvrđeno da je nekretnina u posjedu tuženika zasađena vinovom lozom sorte Plavac Mali. Dalje je utvrđeno da su zbog nagnutosti terena prisutni izgrađeni suhozidi dok je prema izjavi BZ zasađeno 6000 čokota vinove loze, prosječne starosti 12 godina. Nadalje, iz zapisnika proizlazi da je BZ izjavio da je dugogodišnji korisnik predmetnog dijela zemljišta kojim je davno ranije gospodarila zemljišna zajednica općinskog odlomka Boljenovići, da je zemljište bilo devastirano i obraslo šumskom makijom te da je uz suglasnost Općine Ston zemljište priveo svrsi i zasadio vinovu lozu koju održava i obrađuje.

13.2. Iz potvrde Općine Ston Klasa: 320-02/22-01/03 od 26. svibnja 2022. godine (stranica 31 i 39 spisa) i potvrde Općine Ston Klasa: 320-02/25-01/13 od 29. rujna 2025. godine (stranica 84 spisa), proizlazi da tuženik kao nositelj gospodarstva BZ, [adresa], MIBPG: 109607 koristi kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisane kao vlasništvo tužiteljice u površini cca 0,74 ha.

13.3. Dalje je utvrđeno da su zainteresirane osobe, a među njima i tuženik zatražili od Općine Ston dopisom od 18.03.2022.g. rješavanje statusa korištenja poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na kojem se nalaze dugogodišnji nasadi vinograda.

13.4. Odredbom čl.29.st.1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu (Narodne novine br. 20/2018, 115/2018, 98/2019, 57/2022) je propisano da se poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države raspolaže na temelju Programa raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države (u daljnjem tekstu: Program) koji se donosi za područje jedinice lokalne samouprave odnosno Grada Zagreba. Odredba čl.27.st.1. istog zakona propisuje da se poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države raspolaže prema odredbama ovoga Zakona, a prema općim propisima o raspolaganju nekretninama ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. Člancima 29.st. 5- 11 je određeno da se prijedlog Programa s popratnom dokumentacijom izlaže se na javni uvid u trajanju od 15 dana u sjedištu jedinice lokalne samouprave odnosno Grada Zagreba; da će obavijest o početku javnog uvida u prijedlog Programa ob javit u javnom glasilu i na oglasnoj ploči i mrežnoj stranici jedinice lokalne samouprave odnosno Grada Zagreba; da zainteresirane osobe mogu dati primjedbe na prijedlog Programa najkasnije do isteka roka iz stavka 5. ovoga članka; da nakon razmatranja primjedbi jedinice lokalne samouprave odnosno Grad Zagreb prijedlog Programa s popratnom dokumentacijom dostavljaju na prethodnu suglasnost Ministarstvu; da Ministarstvo daje prethodnu suglasnost iz stavka 8. ovoga članka u roku od 30 dana od dana primitka potpune dokumentacije odnosno u istom roku odbija davanje prethodne suglasnosti s obrazloženjem; da nakon dobivanja prethodne suglasnosti Ministarstva Program donosi općinsko ili gradsko vijeće za svoje područje na prijedlog općinskog načelnika odnosno gradonačelnika odnosno Gradska skupština Grada Zagreba za svoje područje na prvoj sjednici općinskog ili gradskog vijeća odnosno Gradske skupštine Grada Zagreba koja se održava nakon primitka prethodne suglasnosti te konačno da jedinice lokalne samouprave odnosno Grad Zagreb ne mogu raspolagati poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države prije donošenja Programa.

13.5. Dakle odredba članka 29. Zakona o poljoprivrednom zemljištu (»Narodne novine«, br. 20/2018, 115/2018, 98/2019, 57/2022) nedvojbeno određuje kako Program donosi gradsko odnosno općinsko vijeće za svoje područje na prijedlog načelnika odnosno gradonačelnika, a za Grad Zagreb donosi Gradska skupština Grada Zagreba za svoje područje te se Program dostavlja na prethodno mišljenje županije i suglasnost Ministarstva, a kako proizlazi iz Odluka o nedavanju vjerodostojnog tumačenja članka 29. Zakona o poljoprivrednom zemljištu (Narodne novine, br. 20/18.) (Narodne novine, br. NN 112-2241/2019), objava od 20.11.2019, na snazi od 14.11.2019.

13.6. Stranke su na ročištu od 17. veljače 2023. izjavile da Općina Ston za svoje područje, kojem pripada nekretnina koja je predmet ovog tužbenog zahtjeva, nije donijela Program raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države, a prema Pravilniku o dokumentaciji potrebnoj za donošenje programa raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske (stranica 37 spisa). Tužiteljica je navela da je Ministarstvo poljoprivrede šumarstva i ribarstva donijelo program raspolaganja poljoprivrednim zemljište u vlasništvu RH na području Općine Ston 16.09.2025. Klasa : 945-01/25-01/6, Urbroj 525-06/173-25-23 iz kojeg je razvidno da korisnici koji su podigli višegodišnje nasade nemaju pravnu osnovu utemeljenu na zakonskim odredbama za korištenje tog zemljišta. Sve poljoprivredno zemljište u vlasništvu RH na području Općine Ston određeno je za zakup , međutim, kako je tužiteljica napomenula, taj program raspolaganja nije od utjecaja u ovoj pravnoj stvari budući da isti uređuje buduća raspolaganja za koja će se tek raspisati javni natječaj, radi čega je ovaj sud stajališta, uzimajući u obzir navode same tužiteljice, da ta činjenica nije od utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, radi čega sud nije vršio ni uvid u isti.

13.7. Saslušan je svjedok UZ (stranica 81-82 spisa) koji je iskazao da je 1993. bio na mjestu zamjenika načelnika Općine [adresa], te je od 2000. do danas načelnik iste općine i jako dobro upoznat sa problemom o kojem je pozvan svjedočiti. Riječ je o zemljištu koje je ranije bilo vlasništvo Općine Ston i na kojem je Općina Ston bila uknjiženi zk vlasnik. Općina je sukladno zakonu to zemljište u to vrijeme dodijelila zainteresiranim mještanima na korištenje radi obrađivanja zemlje, na kojem su pretežno zasađeni vinogradi. Nakon toga je presudom suda vlasnikom proglašena RH i Općina je bila u obvezi izraditi program raspolaganja poljoprivrednim zemljištem, zašto je bila angažirana i posebna tvrtka koja je radila na izradi, međutim, taj program nikada nije dobio zeleno svjetlo od strane Ministarstva poljoprivrede iz razloga što su Hrvatske šume uvijek dopunjale odluke te to više nije bilo moguće pratiti. Općina nije nikada tražila od ljudi da to zemljište prestanu obrađivati, a u Ministarstvu su bili upoznati s činjenicom da je predmetno zemljište u posjedu osobe kojima je Općina dozvolila da to koriste. Općina je pomogla ljudima da to zemljište privedu svrsi. Općina je zajedno sa korisnicima izradila geodetsku podlogu i prijedlog parcelacije kako bi se kada se za to steknu uvjeti, točno znalo tko što drži i na što ima pravo. I danas je stav Općine i njegov osobni, da ti ljudi trebaju dalje nastaviti koristiti i raditi na toj zemlji, naravno, uz uvjet da za to plaćaju određenu naknadu. Također je činjenica da se uređenjem tog zemljišta, štiti cijeli prostor od požara i erozija, obzirom na to da je zemljište često gorilo, a što je u konačnici korisno kako za same korisnike tako i za cijelu Općinu. Smatra da je zemljište i nemoguće vratiti u prvobitno stanje, obzirom na zemljište koje je u naravi prije bilo borova šuma. Na upit zz tužitelja je li svjedoku poznato da je u međuvremenu donesen program raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem, svjedok odgovara da mu je poznato.

13.8. Saslušani tuženik BZ (stranica 59-60 spisa) je iskazao da su na toj zemlji sigurno 60-tih godina prošlog stoljeća ljudi počeli saditi lozu. U tom njihovom kraju je poznato da dosta zemlje nije kvalitetno za obradu, jer je na takvim pozicijama da pati od suše, te pošto je zemlja već bila provjerena i na njoj je bilo pogodno saditi lozu, budući je zemlja bolja time i kvaliteta grožđa, odlučili su ovaj dio obrađivati za nasade loze. To je sve bilo u dogovoru sa Općinom Ston kao i Šumarijom. On je konkretno 2003. počeo pripremati ovu zemlju za nasade loze, te im je Općina Ston plaćala bagere po 10 sati dnevno kao i njihova zadruga Stoviš Ston, kako bi se zemlja što prije privela toj svrsi. Također su ih iz šumarije poticali na obradu, budući su na taj način htjeli spriječiti požare. Zna da je u to doba bio spor između Općine Ston i Šumarije vezano za vlasništvo zemlje, tako da u tom momentu nisu niti znali niti mogli za zakup te zemlje plaćati zakupninu. Svakako nitko od njih to nije tražio. Loza kada se zasadi traje do 50 godina, te su osim njega, još 10 -12 poljoprivrednika na tom mjestu krenuli sa pripremom i sadnjom loze. Pošto poto su htjeli riješiti pitanje zakupa, međutim, oni su nemoćni obzirom da su se obraćali Općini koja ih je ohrabrivala da i dalje obrađuju tu zemlju, ali nikakvog rješenja nije bilo. On i žena žive od te zemlje odnosno od proizvodnje grožđa i imaju nešto maslina. Kada su krenuli u obradu na tom dijelu zemlje je bila makija, šuma i borovi, nije bilo nikakvo odlagalište otpada. Ponovno napominje da je 5 godina pripremao zemlju za posadit lozu, uz to napravio 1000m podzida, a čemu se nitko nikada nije usprotivio. Također je primao poticaje od EU fondova putem mjere 631 koje je isplaćivala Agencija za plaćanja u poljoprivredi nadležnog ministarstva. Ono što je bitno da bi imali poticaj je veličina posjeda te ako on dođe u situaciju da više ne može obrađivati zemlju, izgubit će svo pravo i sve novce koje je primao kao poticaj biti u obvezi vratiti. Oni su voljni plaćati zakup zemlje kome i koliko treba, međutim, naglašava da ako ostane bez ove zemlje ne zna kako će dalje moći financijski preživjeti. On je za zahtjev i vlasništvo RH saznao tek u ovom postupku. Ima još obrađivača koji RH traži predaju u posjed. Od tih proizvođača najviše zemlje ima proizvođač B, a njih desetak manjih proizvođača imaju svako oko hektar zemlje. Ne može nabrojati koliko puta su išli s načelnikom [adresa] UZ na razgovore kako bi razriješili status i nastavili obrađivati zemlju. On je uvijek usmeno obećavao da će napraviti sve što može u cilju da se to riješi, a što je pravno poduzimao po tome pitanju ne zna. Na pitanje punomoćnika tužitelja kada je 2003. stupio u posjed nekretnine, da li je znao kome ona pripada, navodi da je znao da je to nekretnina Općine Ston, te da je prethodno išao kod načelnika radi dogovora i suglasnosti da tamo može početi raditi.

14. Prigovor aktivne legitimacije nije osnovan. Činjenica što je donošenje Programa raspolaganja poljoprivrednim zemljištem bilo u nadležnosti jedinice lokalne samouprave ne govori u prilog tome da je na taj način Općina Ston stekla prava koja proizlaze iz prava vlasništva nekretnine. Aktivna legitimacija Republike Hrvatske je neupitna jer je uknjižena vlasnica nekretnine te nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije koju ističe tuženik, pozivajući se na odredbe Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ broj: 20/18, 115/18, 98/19 i 57/22) iz razloga što je tužiteljica vlasnica predmetne nekretnine pa primjenom odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst; dalje: ZV) ima pravo na podizanje ove tužbe.

15. Međutim, ono što se u ovom postupku nameće kao pitanje je legitimno očekivanje tuženika kao dugogodišnjeg korisnika nekretnine da je i dalje drži u posjedu. Doktrina legitimnih očekivanja predstavlja u biti načelo koje je općeprihvaćeno u domaćoj i međunarodnoj judikaturi, a promatra se u okviru načela pravne sigurnosti, vladavine prava i pravičnosti. Ova doktrina često je suprotstavljena načelu zakonitosti pa tako i u ovom slučaju. Legitimna očekivanja mogu se temeljiti na razumno opravdanom pozivanju na pravni akt s čvrstom osnovom, ustaljenoj sudskoj praksi, promjeni pravnog režima te obećanju. Ključna je pretpostavka da građani moraju moći pouzdati se u postupanje države kako bi planirali i donosili odluke, čak i kada su očekivanja stvorena na temelju obećanja države ili njezinih tijela, ili ustaljene prakse, pa i kada ta obećanja ili praksa odstupaju od propisa. Dakle, kao osnovu legitimnog očekivanja tuženika u konkretnom slučaju može se prihvatiti ponašanje javne vlasti na čijem ponašanju je i stvoreno povjerenje tuženika u činjenicu da slobodno ulaže novčana sredstva i rad u zemljište koje je predmet ovog spora.

16. Iz odredbi Zakona o poljoprivrednom zemljištu (Narodne novine br. 152/2008, 25/2009, 153/2009, 21/2010, 90/2010, 39/2011, 63/2011, 39/2013), članak 30., bilo je propisano da se poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države raspolaže na temelju Programa raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države (u daljnjem tekstu: Program), a da programe donose općinska, odnosno gradska vijeća, odnosno gradska skupština Grada Zagreba uz suglasnost Agencije. Prijedlog Programa s popratnom dokumentacijom izlaže se na javni uvid u trajanju od 15 dana u sjedištu općine ili grada, odnosno Grada Zagreba koji donosi Program. Isto tako je bilo propisano da jedinice lokalne samouprave, odnosno Grad Zagreb, ne mogu raspolagati poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države prije donošenja Programa. Kasniji Zakon o poljoprivrednom zemljištu (Narodne novine br. 39/2013, 48/2015, 20/2018) u čl.27.st.7. propisuje da Odluku o dodjeli zakupa poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države donosi Agencija na prijedlog Povjerenstava za dodjelu zakupa na poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo za zakup) kojeg čine tri predstavnika Agencije i dva predstavnika jedinice lokalne samouprave na čijem području se zemljište nalazi, od kojeg jednog predstavnika određuje predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave odnosno Gradska skupština Grada Zagreba, a drugog predstavnika izvršno tijelo jedinice lokalne samouprave, dok je pod točkom 13.5. ovog obrazloženja navedeno kako je to regulirano zakonom koji je sada na snazi.

16.1. Dakle pojednostavljeno tumačeći gornje odredbe Zakona o poljoprivrednom zemljištu, jasno proizlazi kako se cijeli postupak davanja poljoprivrednog zemljišta u zakup odvija u suradnji države, kao najvišeg tijela javne vlasti i jedinice lokalne samouprave te se njihove zadaće i funkcije isprepliću na način da jedna donosi i predlaže planove raspolaganja na svom području dok ih druga vlast odobrava. Tuženik je nesporno u posjedu spornog zemljišta od 2003.g., kako on tvrdi, a tužitelj ne osporava. Za tuženika, kao fizičku osobu, javnu vlast predstavlja bilo država, bilo jedinica regionalne ili jedinica lokalne samouprave. Dakle posjed tuženika koji je stečen na predmetnom zemljištu nije proizašao iz njegove samovolje već iz dopuštenja i ovlaštenja jedinice lokalne samouprave, koja je prema Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, imala značajnu ulogu u upravljanju zemljištem koje u vlasništvu Republike Hrvatske. Nije manje značajna činjenica što je člankom 49.st.1. ZPZ propisano da sredstva ostvarena od zakupa, prodaje, prodaje izravnom pogodbom, privremenog korištenja i davanja na korištenje izravnom pogodbom prihod su državnog proračuna 25%, 10% proračuna jedinice područne (regionalne) samouprave i 65% proračuna jedinice lokalne samouprave odnosno Grada Zagreba, na čijem se području poljoprivredno zemljište nalazi.

16.2.S druge strane Republika Hrvatska tek tužbom od 7.listopada 2022.g., dakle 19 godina nakon što je tuženik kultivirao, zasadio, obrađivao, financirao i ulagao u predmetno zemljište i tu uz nespornu potporu same države dobivenu putem poticaja Agencije za plaćanja u poljoprivredi, traži od tuženika predaju predmetnog zemljišta u posjed, ne obrazlažući pritom koja šteta za državu proizlazi iz činjenice što su nekretnine u posjedu tuženika i za koju on želi plaćati zakupninu tužiteljici. Tuženik ne polaže nikakva vlasnička prava nad predmetnim nekretninama, niti to tvrdi tijekom postupka međutim ističe, i to mišljenju ovog suda opravdano, da je ovakvim postupanjem države, njegova egzistencija ugrožena. Analizom iskaza tuženika kao i iskaza svjedoka UZ, načelnika [adresa], sud zaključuje da je tuženik, oslanjanjući se na stanovite radnje jedinice lokalne samouprave, kao tijela vlasti, koja mu je pomogla i u privođenju zemljišta svrsi, postupao u dobroj vjeri i opravdano imao očekivanje koje je legitimno jer je kroz čitavo vrijeme njegov posjed podržavan od strane općine tj, jedinice lokalne samouprave. Naime, tuženik je iskazao da su svi poljoprivrednici željeli riješiti pitanje zakupa, ali da su bili nemoćni zbog spora između Općine i Šumarije, a da su ih svake na svoj način poticale da obrade predmetno zemljište, ali nikakvog rješenja nije bilo. Tuženik ističe da on i supruga žive od proizvodnje na ovoj zemlji, da bi vraćanjem zemljišta u posjed državi postalo upitno i vraćanje dobivenih novaca od potpore, da je voljan plaćati zakup kome i koliko treba i da ako ostane bez ove zemlje da ne zna kako će financijski preživjeti. Tek je pokretanje ovog postupka saznao da se radi o zemljištu u vlasništvu tužiteljice, a kada je 2003. stupio u posjed nekretnine da je znao da je to nekretnina Općine Ston te da je prethodno išao kod načelnika na dogovor.

16.3.Dalje je povjerenje tuženika dodatno utemeljeno i na potvrdi koju je izdala Općina Ston 26. svibnja 2022. godine (stranica 31 i 39 spisa) te naknadno 29. rujna 2025. godine (stranica 84 spisa), kojima se potvrđuje da tuženik kao nositelj gospodarstva BZ koristi kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te da je Općina Ston suglasna da imenovani i dalje koristi predmetnu poljoprivrednu površinu dok se ne uspostavi novi način korištenja iste.

17. Dakle tuženi je kao osoba koja tvrdi da su mu povrijeđena legitimna očekivanja dokazao osnovu, povjerenje i za njega moguću nastajuću štetu ,dok je država s druge strane mogla tvrditi da je miješanje bilo opravdano, čime dolazimo do nužnosti provođenja testa razmjernosti koji se provodi na način da valja odgovoriti na tri pitanja: 1/ Je li miješanje u neko zaštićeno pravo utemeljeno na zakonu?

2/ Je li miješanje u neko zaštićeno pravo usmjereno na postizanje legitimnog cilja? 3/ Je li miješanje u neko zaštićeno pravo bilo nužno u demokratskom društvu?

Odgovor na prvo pitanje je potvrdan jer je pravo vlasništva Rh itekako utemeljeno na zakonu. Odgovor na drugo pitanje je također potvrdan jer je legitiman cilj pravo vlasnika Republike Hrvatske da svoju nekretninu drži u posjedu. Za treći kriterij valja poći od činjeničnog supstrata koje je utvrđen u ovom postupku. Dakle tuženik 19 godina koristi predmetne nekretnine na kojima temelji životnu egzistenciju, iste je kultivirao vinovom lozom, dok tužitelj, s druge strane ne dokazuje da postoji neodgodiva društvena potreba koja čini opravdanim ostvarenje legitimnog cilja u javnom interesu, a to je predaja u posjed nekretnina od strane tuženika. Nameće se pitanje što će tužitelj s nekretninama kada mu budu predane u posjed. Tužitelj nije isticao iz kojeg razloga, a koji je jači od same egzistencije tuženika postoji nužnost i jači razlog da se tužitelju nekretnine predaju u posjed i za koju će se svrhu iste koristiti.

18. Stoga je zaključak suda da je tužbeni zahtjev za predaju u posjed neosnovan i zbog toga što RH tuži mirnog posjednika zemljišta za koje mu je zakonito isplaćivala poticaje za unapređenje tog istog zemljišta, a s druge strane nije provela zakonsku proceduru kojom bi omogućila tuženiku zaključenje ugovora o zakupu te na taj način svoje propuste prevaljuje na tuženika kao slabiju stranku, iako bi svoj problem trebala prvenstveno rješavati sa jedinicom lokalne samouprave. Zbog svega iznesenoga sud je odbio tužbeni zahtjev.

19. Stoga, odluka o troškovima postupka se temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a te ih je sud odmjerio sukladno članku 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, 107/2025 dalje u tekstu: Tarifa).

19.1. Kao potreban trošak tuženika za vođenje parnice, sud je utvrdio trošak sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8. t. 1.) u iznosu od 100 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 17.2.2023., 11.10.2023. i 26.5.2026. u iznosu od po 100 bodova (tbr, 9. t. 1. Tarife), zastupanje na ročištu od 24.3.2023. u iznosu od 50 bodova (Tb r. 9. t. 2. Tarife), pristup na ročišta od 22.1.2026. i 5.3.2026. u iznosu od po 25 bodova (Tbr. 9. t. 5. Tarife), trošak sastava podneska od 23.1.2023. u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.t.1. Tarife), trošak sastava prijedloga za mirno rješenje spora u iznosu od 100 bodova (tbr. 7. t. 8. u vezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), ukupno 700 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 1.400,00 EUR-a, uz pripadajući PDV od 25% od 350,00 EUR- a, sveukupno iznosi 1.750,00 EUR-a. Slijedom navedenog, naloženo je tužiteljici naknaditi tuženicima trošak postupka u iznosu od 1.750,00 EUR-a u roku od 15 dana (točka II. izreke), sa zateznim kamatama određenim u skladu s odredbom članka 151. stavak 3. ZPP-a.

U Dubrovniku 9. srpnja 2026.

Sutkinja

Ana Srhoj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu odnosno od primitka ovjerenog prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika