Poslovni broj: P-905/2025-11

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Nives Grubišić Đogić, u pravnoj stvari tužitelja UI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Mislavu Bežovanu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika HEP ELEKTRA d.o.o., OIB: 43965974818, Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 1. lipnja 2026., u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tuženika, 9. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Dopušta se tužitelju povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja ročišta od 10. lipnja 2026. i ukida se rješenje poslovni broj P-531/2022-39 od 10. lipnja 2022. te se postupak vraća u stanje u kojem se nalazio prije propuštanja.

i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku HEP ELEKTRA d.o.o., OIB: 43965974818, Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, isplatiti tužitelju UI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.095,37 kn / 145,38 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, iznos od 323,73 kn / 42,97 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, iznos od 450,00 kn / 59,73 EUR s osnova troškova te iznos od 600,00 kn / 79,63 EUR s osnova neimovinske štete, sve u roku od 15 dana.“

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate, navodeći da mu tuženik odbija vratiti preplaćene iznose polugodišnjih obveza, odnosno akontacija, po računu broj 2200574399-220420-5 za razdoblje od 1. prosinca 2021. do 30. travnja 2022. Tužitelj u bitnom tvrdi da je uredno i pravodobno plaćao sve akontacijske rate po uplatnicama tuženika, pri čemu je svaka uplatnica imala naznačen jedinstveni broj, opis plaćanja, razdoblje na koje se odnosi i dospijeće. Smatra da je tuženik bio dužan njegove uplate knjižiti isključivo za razdoblja navedena na uplatnicama, a ne ih koristiti za zatvaranje drugih dugovanja. Stoga traži povrat iznosa od 1.095,37 kn, odnosno 145,38 EUR, tvrdeći da iz polugodišnjeg obračuna tuženika za razdoblje od 1. prosinca 2021. do 30. travnja 2022. proizlazi preplata u tom iznosu. Nadalje traži i povrat iznosa od 323,73 kn za lipanj 2019., navodeći da je taj iznos platio originalnom uplatnicom tuženika, ali da ga je tuženik pogrešno koristio za zatvaranje drugih obveza. Tužitelj se u svojim podnescima poziva i na zastaru pojedinih ranijih potraživanja tuženika, smatrajući da tuženik ne može navodnu preplatu koristiti za zatvaranje dugovanja koja su, prema njegovu shvaćanju, zastarjela, nepostojeća ili su predmet drugih sudskih postupaka. Tijekom postupka je dodatno pojasnio da s osnova naknade troškova traži 450,00 kn, a s osnova neimovinske štete 600,00 kn, navodeći da se troškovi odnose na kopiranje, skeniranje, slanje dokumentacije i druge administrativne izdatke, dok se neimovinska šteta odnosi na povredu prava osobnosti, odnosno duševnog mira, zbog postupanja tuženika. Na ročištu je pojasnio da predlaže financijsko vještačenje uplatnica upravo na okolnost da iz dokumentacije proizlazi njegova preplata u utuženom iznosu.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prigovorio je najprije neurednosti tužbenog zahtjeva, navodeći da je isti bio neodređen u dijelu u kojem se traži naknada troškova i neimovinska šteta. U bitnom je istaknuo da tužitelj nije dokazao postojanje štete, uzročno-posljedičnu vezu ni protupravnost postupanja tuženika. U odnosu na glavni zahtjev, tuženik tvrdi da iz računa broj 2200574399-220420-5 ne proizlazi preplata, već samo razlika u potrošnji u odnosu na prethodno obračunsko razdoblje. Prema tvrdnji tuženika, na dan obračuna 30. travnja 2022. na kartici kupca postojala su ranija dugovanja, pa se ne može govoriti o preplati u situaciji u kojoj kupac istodobno ima dospjela i nepodmirena dugovanja. Tuženik je naveo da je na računu iskazano dugovanje na dan obračuna u iznosu od 8.092,26 kn, a da nakon uračunavanja razlike od 1.095,37 kn i dalje ostaje dugovanje od 6.996,89 kn.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem dokumentacije u spisu te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07; 84/08; 123/08., 57/11., 148/11.,25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Sporno je, dakle, pravno pitanje ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu iznosa od 1.095,37 kn / 145,38 EUR kao povrat preplate, iako na istoj knjigovodstvenoj kartici prema evidenciji tuženika postoje ranija dospjela dugovanja. Također, sporan je osnov i visina štete.

6. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je vještak pregledao uplatnice, račune, dopise tuženika, opomenu, ispis otvorenih stavki i analitičku karticu kupca za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 27. veljače 2023. Vještak je utvrdio da tužitelj podmiruje izdane mjesečne akontacije, ali ne podmiruje razlike po izdanim računima i polugodišnjim obračunima, dok istodobno traži povrat iznosa ako unutar pojedinog obračunskog razdoblja dođe do razlike u njegovu korist.

7. Vještak je u mišljenju utvrdio da visina potraživanja tuženika prema tužitelju kao kupcu, za obračun do zaključno 30. travnja 2022., iznosi ukupno 6.230,96 kn, odnosno 826,98 EUR. Istodobno je utvrdio da je račun broj 2200574399-220420-5 za razdoblje od 1. prosinca 2021. do 30. travnja 2022. u tom obračunskom smislu iskazivao razliku u korist tužitelja od 1.095,37 kn, odnosno 145,38 EUR, ali da ukupan dug na kraju obračunskog razdoblja tom razlikom nije bio podmiren.

8. Radi potpunog razjašnjenja odlučnih činjenica, sud je na ročištu održanom 17. veljače 2026. naložio tuženiku dostaviti podatak o tome koje je tražbine zatvarao iznosom od 145,38 EUR, odnosno iznosom koji tužitelj označava kao preplatu. Tuženik se o navedenom očitovao podneskom od 4. ožujka 2026., u kojem je naveo da se ne može govoriti o postojanju preplate u situaciji kada kupac ima prethodno dospjela i nepodmirena dugovanja, jer je logički i knjigovodstveno nemoguće istodobno postojanje preplate i dospjelih dugovanja. Tuženik je pritom naveo da iznos od 145,38 EUR / 1.095,37 kn ne predstavlja preplatu za povrat, nego razliku u potrošnji u odnosu na prethodno obračunsko razdoblje, koja je umanjila postojeće dugovanje tužitelja. Tuženik je u istom podnesku naveo i koje su stavke zatvarane navedenom razlikom, među ostalim dio potraživanja po računu broj 012200574399-181021-7, dijelove mjesečnih novčanih obveza za razdoblje od prosinca 2021. do ožujka 2022., mjesečnu novčanu obvezu za travanj 2022. te potraživanja po računima broj 012200574399- 201020-6 i 012200574399-211120-7. Iz podneska tuženika proizlazi i da je potraživanje po računu broj 2200574399-181021-7 predmet postupka koji se vodi pod poslovnim brojem Povrv-179/20. Navedeno proizlazi iz podneska tuženika od 4. ožujka 2026.

9. Sud prihvaća navedenu argumentaciju tuženika. Naime, za odluku u ovom postupku nije odlučno samo to što je po jednom obračunskom razdoblju iskazana razlika u korist tužitelja, već je odlučno ukupno stanje obveza tužitelja prema tuženiku na kartici kupca. Upravo je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno da je, unatoč tome što je račun broj 2200574399-220420-5 za razdoblje od 1. prosinca 2021. do 30. travnja 2022. iskazivao razliku od 1.095,37 kn / 145,38 EUR u korist tužitelja, ukupan dug tužitelja na kraju obračunskog razdoblja tom razlikom nije bio podmiren. Vještak je utvrdio da visina potraživanja tuženika prema tužitelju za obračun do zaključno 30. travnja 2022. iznosi 6.230,96 kn / 826,98 EUR, te da navedena razlika od 145,38 EUR nije dovela do pozitivnog salda u korist tužitelja.

10. Stoga nije osnovana tvrdnja tužitelja da tuženik nije dokazao postojanje ranijeg duga. Raniji dug ne proizlazi samo iz jednostranih navoda tuženika, nego iz provedene financijsko-knjigovodstvene analize, analitičke kartice kupca i nalaza i mišljenja sudskog vještaka. Činjenica da tužitelj osporava pojedina ranija dugovanja ili da se u odnosu na neka od njih vode drugi sudski postupci ne znači da ta dugovanja u ovom postupku treba smatrati nepostojećima niti da ih je tuženik bio dužan izbrisati iz svojih poslovnih knjiga. Do eventualno drugačijeg zaključka moglo bi doći tek ako bi u postupcima u kojima se ta dugovanja osporavaju bilo pravomoćno utvrđeno da ona ne postoje.

11. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio kao stručan, jasan, potpun i obrazložen. Vještak je nalaz dao na temelju dokumentacije u spisu, analitičke kartice kupca i dostavljenih uplatnica, pri čemu je pregledno prikazao račune, uplate, razlike po obračunskim razdobljima i saldo dugovanja. Sud nije našao razloga sumnjati u pravilnost nalaza i mišljenja, osobito jer je nalaz u bitnom sukladan sadržaju računa i analitičke kartice.

12. Sud je cijenio i iskaz tužitelja, odnosno njegova očitovanja dana tijekom postupka, ali mu nije poklonio vjeru u dijelu u kojem tužitelj tvrdi da je samom činjenicom plaćanja akontacija po originalnim uplatnicama dokazao postojanje preplate koju mu je tuženik dužan vratiti. Iskaz tužitelja sud prihvaća u onom dijelu u kojem navodi da je plaćao mjesečne akontacije i da osporava ranija dugovanja koja tuženik vodi u svojim evidencijama. Navedeno je uostalom razvidno i iz nalaza vještaka, koji je utvrdio da tužitelj podmiruje izdane mjesečne akontacije. Međutim, sud ne prihvaća iskaz tužitelja u dijelu u kojem isti zaključuje da iz toga proizlazi njegovo pravo na povrat iznosa od 1.095,37 kn / 145,38 EUR. Naime, taj dio iskaza predstavlja subjektivno tumačenje tužitelja o načinu knjiženja uplata i o pravnim učincima pojedinih uplatnica, a ne dokaz o postojanju pozitivnog salda u njegovu korist. Sud pritom posebno ističe da tužitelj u svom iskazu polazi od pogrešne pretpostavke da se svaka uplata mora promatrati isključivo izolirano, prema razdoblju naznačenom na pojedinoj uplatnici, bez obzira na ukupno stanje kartice kupca. Takvo shvaćanje nije prihvatljivo, jer je za pitanje postojanja preplate odlučno ukupno stanje međusobnih obveza na dan obračuna, a ne samo činjenica da je za pojedino obračunsko razdoblje nastala razlika između plaćenih akontacija i stvarne potrošnje. Iskaz tužitelja sud nije prihvatio ni u dijelu u kojem tvrdi da je tuženik protupravno postupao, da je neosnovano prisvojio njegova sredstva te da mu je time prouzročio imovinsku i neimovinsku štetu. Ti navodi ostali su na razini tužiteljeve subjektivne ocjene postupanja tuženika i nisu potvrđeni izvedenim dokazima.

13. Pravo na povrat preplate pretpostavlja da nakon obračuna i uračunavanja svih dospjelih obveza na istoj kartici kupca postoji pozitivan saldo u korist kupca. Sama činjenica da je u jednom obračunskom razdoblju potrošnja bila manja od ukupno plaćenih akontacija ne znači automatski da postoji preplata koju je opskrbljivač dužan vratiti kupcu, ako kupac istodobno ima ranija dospjela dugovanja koja nisu podmirena. Drugim riječima, razlika u korist kupca unutar jednog obračunskog razdoblja nije isto što i preplata u pravnom i knjigovodstvenom smislu ako ukupno stanje kartice kupca i dalje pokazuje dugovanje. U konkretnom slučaju vještak je utvrdio da je, unatoč razlici po računu za razdoblje od 1. prosinca 2021. do 30. travnja 2022., ukupni dug tužitelja na kraju obračunskog razdoblja i dalje postojao.

14. Stoga sud prihvaća argumentaciju tuženika da tužitelj ne može zahtijevati povrat navodne preplate u situaciji kada postoje ranija dospjela dugovanja. U takvoj situaciji ne radi se o preplati u smislu iznosa koji bi tuženik bio dužan vratiti tužitelju, nego o obračunskoj razlici koja umanjuje postojeće dugovanje tužitelja. Pri tome nije odlučno što tužitelj osporava pojedina ranija dugovanja i što se u odnosu na neka od njih vode drugi sudski postupci. Sama činjenica da je tužitelj pokrenuo ili vodi druge sporove protiv tuženika ne može imati za posljedicu obvezu tuženika da ta dugovanja izbriše iz svojih poslovnih knjiga ili da tužitelja tretira kao osobu bez dugovanja prije nego što o tim dugovanjima bude pravomoćno odlučeno. Tuženik, kao pravna osoba koja vodi poslovne knjige, ima pravo i obvezu u svojim evidencijama iskazivati potraživanja koja smatra postojećima sve dok ista nisu plaćena, otpisana ili pravomoćnom odlukom utvrđena neosnovanima. Stoga nisu ostvarene pretpostavke stjecanja bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO) pa je njegov zahtjev za povrat navodne preplate valjalo odbiti.

15. Sud je razmotrio i navode tužitelja kojima se poziva na zastaru ranijih potraživanja tuženika. Međutim, takvo pozivanje tužitelja na institut zastare u ovom postupku je nejasno i ne utječe na drugačiju odluku suda. Predmet ovog postupka nije naplata ranijih potraživanja tuženika od tužitelja, niti odlučivanje o osnovanosti ili zastari pojedinih ranijih računa tuženika, već zahtjev tužitelja za povrat iznosa koji on smatra preplatom. Stoga se pitanje jesu li pojedine ranije tražbine tuženika zastarjele eventualno može raspravljati u postupcima u kojima tuženik potražuje naplatu tih tražbina ili u postupcima u kojima je tužitelj osporio njihovu osnovanost. Sama tvrdnja tužitelja da su određena ranija dugovanja zastarjela ne znači da je tuženik bio dužan ta potraživanja knjigovodstveno izbrisati iz svojih evidencija niti da je tužitelja bio dužan tretirati kao osobu bez dugovanja. Tek u slučaju da tužitelj u drugim postupcima uspije i da bude pravomoćno utvrđeno da određena ranija potraživanja tuženika nisu postojala, moglo bi se eventualno raspravljati o tome je li tuženik zadržao iznos za koji nije imao pravnu osnovu, odnosno o stjecanju bez osnove.

16. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu troškova u iznosu od 450,00 kn i neimovinske štete u iznosu od 600,00 kn, sud je taj zahtjev cijenio prema odredbama ZOO-a o odgovornosti za štetu.

17. Prema članku 1045. stavku 1. ZOO-a, tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prema članku 1046. ZOO-a, šteta je umanjenje nečije imovine, sprječavanje njezina povećanja i povreda prava osobnosti. Za postojanje odgovornosti za štetu potrebno je kumulativno utvrditi štetnu radnju, protupravnost, nastanak štete, uzročnu vezu između štetne radnje i štete te odgovornost štetnika.

18. U konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao nijednu od navedenih pretpostavki u mjeri potrebnoj za dosudu naknade štete. Prije svega, nije dokazao protupravnost postupanja tuženika, budući da je sud utvrdio da tuženik nije bez osnove zadržao tužiteljev novac, već je obračunsku razliku uračunao u postojeća ranija dugovanja tužitelja. Samo vođenje poslovnih knjiga, slanje obračuna, opomena i očitovanja tužitelju, kao i zastupanje vlastitog pravnog stajališta u vezi s postojanjem ranijih dugovanja, ne predstavlja samo po sebi protupravnu radnju.

19. Tužitelj nije dokazao ni nastanak imovinske štete u iznosu od 450,00 kn. Troškovi kopiranja, skeniranja, dostave dokumentacije i vlastitog dopisivanja, na koje se tužitelj poziva, predstavljaju troškove koje je tužitelj imao radi zaštite svojih interesa i vođenja komunikacije s tuženikom, odnosno pripreme i vođenja postupka, ali iz izvedenih dokaza ne proizlazi da su nastali kao posljedica protupravnog postupanja tuženika.

20. Nadalje, tužitelj nije dokazao ni postojanje neimovinske štete u smislu povrede prava osobnosti koja bi opravdavala dosudu pravične novčane naknade. Prema članku 1100. ZOO-a, sud može dosuditi pravičnu novčanu naknadu u slučaju povrede prava osobnosti, vodeći računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada te tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. U ovom postupku tužitelj nije dokazao da bi postupanje tuženika imalo intenzitet povrede prava osobnosti koji bi opravdavao dosudu novčane naknade. Njegovi navodi o povredi duševnog mira ostali su na razini subjektivnog doživljaja i nezadovoljstva načinom obračuna i knjiženja uplata, a takvo nezadovoljstvo, bez dokazane protupravnosti i bez dokaza o ozbiljnoj povredi prava osobnosti, nije dostatno za dosudu neimovinske štete.

21. Slijedom navedenog, budući da tužitelj nije dokazao protupravnost postupanja tuženika, nastanak štete, uzročnu vezu ni pretpostavke za dosudu pravične novčane naknade, zahtjev za naknadu imovinske i neimovinske štete valjalo je odbiti kao neosnovan.

22. U odnosu na prijedlog tužitelja za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja pristupanja na ročište 10. lipnja 2024. na kojem je sud utvrdio presumirano povlačenje tužbe, sud je odlučio kao u izreci rješenja.

23. Prema odredbi članka 117. stavka 1. ZPP-a, ako stranka propusti ročište ili rok za poduzimanje kakve radnje u postupku i zbog toga izgubi pravo na poduzimanje te radnje, sud će toj stranci na njezin prijedlog dopustiti da naknadno obavi tu radnju (povrat u prijašnje stanje) ako ocijeni da postoje opravdani razlozi za propuštanje. Stavkom 3. istog članka propisano je da se, kad se dopusti povrat u prijašnje stanje, parnica se vraća u ono stanje u kojem se nalazila prije propuštanja i ukidaju se sve odluke koje je sud zbog propuštanja donio.

24. Prema članku 118. ZPP-a, prijedlog za povrat u prijašnje stanje podnosi se sudu kod kojega je trebalo obaviti propuštenu radnju, u roku od osam dana od dana kada je prestao razlog koji je uzrokovao propuštanje, odnosno od dana kada je stranka saznala za propuštanje, ako je za njega saznala kasnije.

25. U konkretnom slučaju sud je uvažio navode tužitelja o zdravstvenoj nemogućnosti pristupa na ročište o čemu je dostavio liječničku potvrdu. Također, sud je prihvatio argumentaciju punomoćnika tužitelja iznesenu na ročištu, prema kojima punomoćnik tužitelja nije bio unesen u sustav e-komunikacije u ovom predmetu, zbog čega nije dogovoran za propuštanje. Budući da se radi o okolnosti koja nije posljedica nesavjesnog postupanja tužitelja ili njegova punomoćnika, sud ocjenjuje da su postojali opravdani razlozi za propuštanje u smislu članka 117. stavka 1. ZPP-a.

26. Kako je prijedlog za povrat u prijašnje stanje podnesen u zakonskom roku, a sud je ocijenio da su razlozi za propuštanje opravdani, valjalo je temeljem članka 117. stavaka 1. i 3. te članka 118. ZPP-a dopustiti povrat u prijašnje stanje i ukinuti odluke donesene zbog propuštanja ročišta te je ukinuo rješenje od 10. lipnja 2024.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavku 1. ZPP -a. Budući da tužitelj nije uspio u parnici, nema pravo na naknadu troška postupka.

28. Tuženik nije obveznik plaćanja pristojbe pa nema pravo na naknadu tog troška.

U Zagrebu, 9. srpnja 2026.

Sudac:

Nives Grubišić Đogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi županijskom sudu putem ovoga suda.

DNA:

- pun. tužitelja

- tuženiku