Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak

Ovr-488/2024-7

Z A K LJ U Č A K

Općinski sud u Sisku, po sutkinji Jasni Dumbović, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja CHROMOS AGRO d.o.o., OIB 82790074844, Zagreb, Radnička cesta 173/n, kojeg zastupa punomoćnica ŽBF odvjetnica u [adresa], protiv ovršenika ŽB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 1. Odvojak 33, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Špehar odvjetnik u Zagrebu, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa sredstava nedopuštenim i odgode izdavanja naloga bankama za prijenos novčanih sredstava , 9. srpnja 2026.

z a k lj u č i o  j e

I. Upućuje se ovršenik RB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 1. Odvojak 33, da u roku od 15 dana od dana primitka ovog zaključka pokrene parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim zbog žalbenog razloga iz članka 50. stavak 1. točka 11. Ovršnog zakona, za ukupan iznos od 14.666,26 eura odnosno za iznose:

- 2.379,97 eura naplaćen dana 27. kolovoza 2024.

- 1.059,36 eura naplaćen dana 6. rujna 2024.

- 930,64 eura naplaćen dana 7. listopada 2024.

- 929,30 eura naplaćen dana 8. studenog 2024.

- 36,00 eura naplaćen dana 20. studenog 2024.

- 1.187,26 eura naplaćen dana 6. prosinca 2024.

- 811,76 eura naplaćen dana 9. siječnja 2025.

- 43,48 eura naplaćen dana 7. veljače 2025.

- 725,07 eura naplaćen dana 7. travnja 2025.

- 1.185,99 eura naplaćen dana 8. svibnja 2025.

- 1.185,99 eura naplaćen dana 6. lipnja 2025.

- 1.185,99 eura naplaćen dana 8. srpnja 2025.

- 1.185,99 eura naplaćen dana 7. kolovoza 2025.

- 1.185,99 eura naplaćen dana 5. rujna 2025.

- 633,47 eura naplaćen dana 7. listopada 2025. Ako to učini nakon isteka ovog roka snositi će time prouzročene troškove.

II. Pokretanje parnice ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje tražbine ovrhovoditelja.

Obrazloženje

1. Ovršenik RB podnio je prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i odgodu prijenosa, u kojima navodi da je ovrhovoditelj je dana 27. lipnja 2024. dostavio Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu iznosa od 568.575,00 HRK/75.462,87 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. siječnja 2018. temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1736/17 od 19. siječnja 2018. Ovršenik je 9. kolovoza 2018. podnio prijedlog dužnika za otvaranje stečaja potrošača te je od tada u tijeku stečajni postupak radi nemogućnosti podmirenja dospjelih obveza prema vjerovnicima. Tijekom samog postupka provedeno je niz radnji, no još nije doneseno rješenje o otvaranju stečajnog postupka. Stečajni postupak provodi se radi nemogućnosti podmirenja dospjelih novčanih obveza, dok je cilj stečajnog postupka osloboditi poštenog potrošača od obveza koje preostanu nakon unovčenja njegove imovine i raspodjele prikupljenih sredstava vjerovnicima (oslobođenje od preostalih obveza). Obzirom na navedeno predlaže se da Naslovljeni sud izvrši uvid u spis Općinskog suda u Sisku broj: Sp-3/18 iz kojeg jasno proizlazi kako je ovršenik s razlogom podnio prijedlog za otvaranje postupka stečaja potrošača obzirom na tamo navedene neizvršene obveze, blokadu bankovnih računa te stanje preostale imovine. Postupkom izravne naplate radi namirenja tražbine iz točke I.) ovog prijedloga ovršenik bi trpio nenadoknadivu štetu (članak 65. Ovršnog zakona) slijedom čega predlaže odgodu pljenidbe. Nadalje, odgoda ovrhe zbog nenadoknadive štete koja bi nastala ovršeniku imala bi utemeljenja i u članka 50. stavak 6. Ovršnog zakona, obzirom na to da bi donošenje rješenja o otvaranju stečajnog postupka imalo za posljedicu nedopuštenost ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika slijedom čega bi se ovrha provodila na predmetu na kojem je mogućnost ovrhe ograničena odnosno u konačnici nedopuštena. Ovršenik citira i dostavlja: Shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sedme sjednice Građanskog odjela broj: Su-IV-56/19-15 od 21. studenog 2019., koje glasi: "Potraživanja zatezne kamate koje su zajedno s glavnicom utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, i koje dospijevaju ubuduće, sukladno članka 379. stavak 2. ZOO/91 (članak 233. stavak 2. ZOO/05) zastarijevaju u trogodišnjem roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina računajući od ovršnosti ovršnih isprava." Ovršenik ističe zastaru zateznih kamata na glavnicu potraživanja ovrhovoditelja, odnosno predlaže da se sukladno članku 50. Ovršnog zakona ovrha proglasi nedopuštenom zbog razloga iz točka 5 navedenog članka obzirom da je protekao rok propisan zakonom u kojem se može tražiti ovrha. Ovršenik je slabog imovinskog stanja te bi mu provedbom ovrhe bila narušena opća životna egzistencija iz razloga što ovršenik ima troje djece koju mora uzdržavati i brinuti se o njima, brinuti o plaćanju tekućih režijskih troškova, hrane i ostalih općenitih životnih potrepština. Provođenjem izravne naplate ovršeniku bi se nanijela teška i nenadoknadiva šteta. Slijedom navedenog, predlaže se Naslovljenom sudu da sukladno članku 210. Ovršnog zakona, a u svezi s člankom 50. i člankom 65. Ovršnog zakona donese rješenje kojim se pljenidba i prijenos novčanih sredstava ovršenika LB, [adresa], 44000 Vurot, Sisak, OIB [osobni identifikacijski broj] temeljem zahtjeva za izravnu naplatu ovrhovoditelja Chromos Agro d.o.o., Radnička cesta 173/n, 10000 Zagreb, OIB 82790074844 od 27. lipnja 2024. godine temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1736/17 od 19. siječnja 2018., proglašavaju se nedopuštenim te kojim se nalaže Financijskoj agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava ovršenika LB, [adresa], 44000 Vurot, Sisak, OIB [osobni identifikacijski broj] temeljem zahtjeva za izravnu naplatu ovrhovoditelja Chromos Agro d.o.o., Radnička cesta 173/n, 10000 Zagreb, OIB 82790074844 od 27. lipnja 2024. godine temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1736/17 od 19. siječnja 2018. uz naknadu troškova.

2. Prijedlog ovršenika dostavljen je na očitovanje ovrhovoditelju.

3. Ovrhovoditelj se očitovao na prijedlog ovršenika te isti osporava u cijelosti kao neosnovan. Ističe da su navodi ovršenika o pokrenutom postupku stečaja potrošača irelevantni obzirom da postupak do danas nije otvoren te stoga ne proizvodi nikakve pravne učinke niti je od utjecaja na ostale postupke, obzirom da Zakon o stečaju potrošača ("Narodne novine", broj: 100/15, 67/18, 36/22) u članku 57. jasno propisuje da pravne posljedice otvaranja postupka stečaja potrošača nastupaju trenutkom objave rješenja o otvaranju postupka stečaja potrošača na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova. Slijedom toga su navodi ovršenika kako bi eventualno otvaranje stečajnog postupka imalo za posljedicu nedopuštenost ovrhe na novčanim sredstvima jer bi se ovrha provodila na predmetu na kojem je mogućnost ovrhe ograničena i u konačnici nedopuštena, osim što su netočni su i potpuno bespredmetni za ovaj postupak, a navod da bi takvim postupanjem došlo do nenadoknadive štete je tek paušalno naveden pa je jasno da istaknuti razlog nikako ne predstavlja opravdan razlog niti za proglašenjem pljenidbe i prijenosa sredstava nedopuštenim niti za odgodu ovrhe. Nadalje, člankom 65. stvak 1. Ovršnog zakona (NN, 112/12 do 06/24, dalje u tekstu: OZ) propisano je kako na prijedlog ovršenika sud može u potpunost i ili djelomice odgoditi ovrhu ako su kumulativno ispunjena dva uvjeta. Prvi uvjet je da ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasil je, dok je drugi uvjet da je ovršenik poduzeo neku od pravnih radnji koje su zakonom taksativno navedene u odredbi članka 65. stavak 1. točka 1.-11. OZ. Ovrhovoditelj ističe da iz prijedloga ovršenika kao i pripadajućih priloga jasno proizlazi da ovršenik nije dokazao vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu štetu ili teško nadoknadivu štetu, na koji razlog se ovršenik isključivo i poziva. Nesporno je da bi ovršenik provedbom ovrhe trpio određenu štetu i nelagodu budući da je ovršni postupak sam po sebi tegoban za ovršenike, ali ovaj postupak je nužan da bi se ostvarila tražbina ovrhovoditelja utvrđena u sudskom postupku. Nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta koju ovršenik mora učiniti vjerojatnim u prijedlogu za odgodu ne može biti šteta koja po samom tijeku stvari nastaje u ovršnom postupku, već se mora raditi o vjerojatnosti štete u većem opsegu, kao i o vjerojatnosti da je takva šteta nenadoknadiva odnosno teško nadoknadiva, a što ovršenik ne obrazlaže, niti čini vjerojatnim. Naime, činjenice da bi provođenjem izravne ovrhe došlo do umanjenja imovine ovršenika te da je ovršenik osoba koja uzdržava troje maloljetne djece, nisu same po sebi okolnosti iz kojih se može zaključiti da bi provedbom ovrhe došlo do nastupa nenadoknadive ili teško nadoknadive štete. Kada bi do odgoda ovrha dolazilo iz razloga na koje se ovršenik poziva, onda bi zasigurno veći broj pokrenutih ovršnih postupaka bio odgađan, te bi ovrhovoditeljima bilo otežano ili nemoguće uopće naplatiti svoje tražbine, a ovršni postupci bi gubili svaki smisao. Vjerojatnost opasnosti trpljenja nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, kao razlog za odgodu, ovršenik je morao prijedlogom učiniti na jasan, određeni način i to okolnostima koje konkretno ukazuju na tu vjerojatnost. Pritom je morao učiniti vjerojatnim i da bi se nastupanje štete otklonilo upravo odgodom ovrhe – a što nije dokazao, slijedom čega je podnesen prijedlog neosnovan. Jedini dokaz koji ovršenik dostavlja sudu u svrhu dokazivanja nenadoknadive štete je očevidnik osnova za plaćanje, a kojim se dokazuje upravo suprotno te iz kojeg je razvidno da je predmetna ovrha samo jedna u nizu ovrha koje terete račune ovršenika kroz godine, te je nejasno kako bi baš ova ovrha prouzročila nenadoknadivu štetu. Također, kada se ispituje i ocjenjuje vjerojatnost da bi provođenjem ovrhe ovršenik trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, težište ispitivanja odnosi se i na imovinske prilike ovrhovoditelja i mogućnost ovršenika da u eventualnom postupku protuovrhe namiri svoju tražbinu od ovrhovoditelja. Obzirom da je ovrhovoditelj solventno trgovačko društvo koje uspješno posluje već dug niz godina, takve opasnosti u konkretnom slučaju nema, već je upravo ovršenik taj koji već godinama pokušava onemogućiti naplatu ovrhovoditelju. Stav kako naprijed navedeni razlozi nisu opravdani i dostatni razlozi za odgodu ovrhe zauzima i sudska praksa. Također, ono što je u konkretnom slučaju također bitno za odluku o prijedlozima ovršenika je i činjenica da je ovdje ovršenik protiv ovdje ovrhovoditelja ishodio ovršnu ispravu - pravomoćnu i ovršnu presudu zbog ogluhe Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-10608/23 u postupku pokrenutom tužbom ovršenika kao tužitelja protiv ovrhovoditelja kao tuženika. Na temelju te ovršne isprave ovršenik je dana 21. lipnja 2024. Financijskoj agenciji podnio zahtjev za izravnu naplatu temeljem koje je ovrhovoditelju zaplijenjen iznos od ukupno 91.786,48 eura s pripadajućim kamatama u korist ovršenika. Do donošenja presude zbog ogluhe došlo je uslijed tehničkih razloga i činjenice da ovrhovoditelju (u parničnom postupku tuženiku) nije dostavljena obavijest o pismenu u sigurnom elektroničkom pretincu, stoga nije ni imao saznanja o tužbi, niti se na istu imao prilike očitovati i osporiti navode ovršenika kao tužitelja. Zbog toga, ovršna isprava kojom raspolaže ovršenik nije prošla sudsku kontrolu jer niti sud, niti stranke nisu raspravljali o meritumu, dok je ovršna isprava protiv koje ovršenik izjavljuje ovaj prijedlog raspravljena u više sudskih instanci u kojima je potraživanje ovrhovoditelja prema ovršeniku pravomoćno utvrđeno. Iako je u konačnici irelevantno raspravljati o načinu donošenja ovršnih isprava kojima raspolažu ovrhovoditelj i ovršenik, jer su obje pravomoćne i ovršne, ovrhovoditelj isto navodi kako bi pojasnio širi kontekst dugogodišnjeg odnosa stranaka, u kojem je ovrhovoditelj bio višestruko oštećen postupanjem ovršenika, i u svojstvu fizičke osobe ali i u svojstvu odgovorne osobe i zakonskog zastupnika pravne osobe koja je bila dužnik ovrhovoditelja. Obzirom da je cjelokupan iznos iz ovršne isprave kojom ovršenik raspolaže trenutno zaplijenjen sa računa, te će protekom predviđenih rokova nesporno biti i prenesen obzirom da je ovrhovoditelj likvidno i aktivno društvo, to ovrhovoditelj dodatno ističe da su navodi ovršenika da bi mu predmetna ovrha izazvala nenadoknadivu štetu netočni i potpuno neutemeljeni. Upravo iz naprijed navedenih razloga, za slučaj da bi naslovni Sud usvojio prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe, ovrhovoditelj ovim putem predlaže da se odgoda uvjetuje davanjem primjerene jamčevine, sve sukladno članku 65. stavku 3. OZ-a, a u vezi s člankom 210. stavkom 2. OZ-a. Ovrhovoditelj predlaže da u slučaju odgode ovrhe, naloži ovršeniku davanje jamčevine u gotovom novcu, u roku ne dužem od 15 dana i u iznosu ne manjem od vrijednosti novčane tražbine koja je predmet ovog ovršnog postupka. Svrha davanja ovakve jamčevine je u tome da se ovrhovoditelj osigura od moguće štete koju bi pretrpio uslijed odgode ovrhe, a primjerenost iznosa jamčevine ima se cijeniti upravo s obzirom na iznos moguće pretrpljene štete, slijedom čega ovrhovoditelj predlaže jamčevinu odrediti u iznosu od 96.904,17 eura, što je iznos glavnice i kamata na dan podnošenja ovog podneska, a ukoliko ovršenik ne bi postupio po pozivu suda u ostavljenom roku, treba smatrati da je odustao od prijedloga za odgodu ovrhe. Zaključno, ovrhovoditelj osporava i ovršenikov prigovor zastare kamata na glavnicu potraživanja ovrhovoditelja. Ovršenik navodi da zatezne kamate koje su zajedno s glavnicom utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom zastarijevaju u trogodišnjem roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina računajući od ovršnosti ovršnih isprava te temeljem toga ističe zastaru zateznih kamata na glavnicu potraživanja, odnosno traži od suda da proglasi pljenidbu i prijenos nedopuštenim, pozivajući se na članak 50. stavak 1. točku 5. OZ-a kojom je kao žalbeni razlog propisan protek roka u kojem se po zakonu može tražiti ovrha. Ovrhovoditelj prvenstveno ističe da žalbeni razlog na koji se ovršenik poziva u konkretnom slučaju nije ispunjen, jer rok o kojem govori t. 5. je prekluzivan rok predviđen za pokretanje ovršnog postupka (kao npr. u članku 444. Zakona o parničnom postupku), a taj rok se ne treba miješati sa zastranim rokom iz točke 11. iz istog članka. Neovisno o tome, ovrhovoditelj osporava takve navode ovršenika ističući da kamata predstavlja sporednu tražbinu koja je akcesorna glavnom potraživanju, što znači da prati i njegovu sudbinu. Tako ona pretpostavlja postojanje glavne tražbine koja nije zastarjela, pa ako dužnik duguje glavnicu duguje i kamate, slijedom čega evidentno nije došlo do zastare te nije ispunjen uvjet za proglašenjem pljenidbe i prijenosa nedopuštenim. Shvaćanje Vrhovnog suda RH na koje se ovršenik poziva nije primjenjivo u konkretnoj situaciji, jer se istim zauzima shvaćanje glede potraživanja zateznih kamata koje su zajedno s glavnicom utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom, dok u konkretnom slučaju kamate na dosuđene troškove u ovom slučaju, nisu utvrđene (određene) ovršnom ispravom, već predstavljaju tražbinu na koju ovrhovoditelj ima pravo sukladno odredbi članka 30. stavak 2. i stavak 5. OZ-a, a ona ne proistječe iz ovršne isprave nego iz rješenja o ovrsi temeljenog na citiranoj odredbi OZ-a, pa stoga prigovor zastare ovršenika nije osnovan. U konačnici, ovršenik traži donošenje rješenja kojim će se pljenidba i prijenos novčanih sredstva proglasiti nedopuštenim u cijelosti, za što ne postoji nikakva osnova. Naime, kada bi i prigovor zastare ovršenika bio osnovan, nikako ne bi imao utjecaj na glavnicu, a odnosio bi se tek na dio kamata uzevši u obzir da je ovršna isprva stekla svojstvo ovršnosti tek 24. srpnja 2019. Slijedom svega navedenog, ovrhovoditelj predlaže odbiti prijedlog ovršenika za proglašenjem pljenidbe i prijenosa nedopuštenim kao neosnovan, odbiti prijedlog ovršenika za odgodom izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava kao neosnovan, te naložiti ovršeniku da ovrhovoditelju naknadi prouzročeni trošak.

4. U podnesku od 8. prosinca 2025. ovršenik navodi kako je u cijelosti naplaćena tražbina ovrhovoditelja čiju naplatu je ovrhovoditelj zahtijevao zahtjevom za izravnu naplatu, i to zaključno sa 7. listopadom 2025. kada je ovrhom s računa ovršenika naplaćen posljednji iznos. Slijedom navedenog, ovršenik povlači prijedlog za odgodu ovrhe koji je sada bespredmetan jer je ovrha provedena. Ovrha je provedena i ovrhovoditelj je naplatio ukupan iznos od 104.775,84 eura. Ovršenik ostaje kod prijedloga za proglašenje ovrhe nedopuštenom i to u dijelu koji se odnosi na zateznu kamatu za period 19. siječnja 2018. do 27. lipnja 2021., a zbog već istaknutog prigovora zastare (tri godine prije datuma podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu). U preostalom djelu prijedlog povlači. Zatezne kamate zastarijevaju u trogodišnjem roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina. O tome je ovršenik već dostavio pravno shvaćanje sa sedme sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ovrhovoditelj je na ime glavnice i zateznih kamata troška parničnog postupka po ovršnoj ispravi naplatio ukupan iznos od 104.775,84 eura. Prva naplata bila je 27. kolovoza 2024. kada je ovrhovoditelj na ime ovršne tražbine naplatio 92.489,55 eura od čega 28.849,72 eura na ime kamata, a 63.639,83 eura na ime glavnice. Prema obračunu ovršenika na iznos glavnice od 75.462,87 eura za period od 28. lipnja 2021. do 27. kolovoza 2024. zatezna kamata iznosi 14.646,71 eura. Ovo je obračun zatezne kamate koja nije bila u zastari u trenutku podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu. Iz ovoga proizlazi da je stanje duga na dan 27. kolovoza 2024. iznosio ukupno 90.109,58 eura, pa kako je ovrhovoditelj već tog dana naplatio 92.489,55 eura, to je već toga dana neosnovano naplatio iznos od 2.379,97 eura. Naravno, i svi kasnije naplaćeni iznosi, počevši od 06. rujna 2024. do 07. listopada 2025. su neosnovano naplaćeni. Ovrhovoditelj je neosnovano naplatio ukupan iznos od 14.666,26 eura. Slijedom navedenog, predlaže da, sukladno članku 210. Ovršnog zakona, a u svezi s člankom 50. i člankom 65., Ovršnog zakona, donese rješenje kojim se pljenidba i prijenos novčanih sredstava ovršenika LB, [adresa], 44000 Vurot, Sisak, OIB [osobni identifikacijski broj], provedeni temeljem zahtjeva za izravnu naplatu predanog dana 27. lipnja 2024. od strane ovrhovoditelja Chromos Agro d.o.o., Radnička cesta 173/n, 10000 Zagreb, OIB 82790074844 godine, a temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1736/17 od 19. siječnja 2018., proglašavaju se nedopuštenim za ukupan iznos od 14.666,26 eura, odnosno za iznose:

- 2.379,97 eura naplaćen dana 27. kolovoza 2024.

- 1.059,36 eura naplaćen dana 6. rujna 2024.

- 930,64 eura naplaćen dana 7. listopada 2024.

- 929,30 eura naplaćen dana 8. studenog 2024.

- 36,00 eura naplaćen dana 20. studenog 2024.

- 1.187,26 eura naplaćen dana 6. prosinca 2024.

- 811,76 eura naplaćen dana 9. siječnja 2025.

- 43,48 eura naplaćen dana 7. veljače 2025.

- 725,07 eura naplaćen dana 7. travnja 2025.

- 1.185,99 eura naplaćen dana 8. svibnja 2025.

- 1.185,99 eura naplaćen dana 6. lipnja 2025.

- 1.185,99 eura naplaćen dana 8. srpnja 2025.

- 1.185,99 eura naplaćen dana 7. kolovoza 2025.

- 1.185,99 eura naplaćen dana 5. rujna 2025.

- 633,47 eura naplaćen dana 7. listopada 2025.

5. Ovrhovoditelj u podnesku od 8. prosinca 2025. ističe da se ne protivi povlačenju prijedloga ovršenika za odgodu ovrhe, ali se protivi prijedlogu za proglašenje ovrhe nedopuštenom u dijelu koji se odnosi na dio zateznih kamata za period od 19. siječnja 2018. do 27. lipnja 2021. Naime, u rubriciranom predmetu koji je i pokrenut temeljem prijedloga ovršenika za proglašenjem pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i prijedlogom za odgodom prijenosa od 5. srpnja 2024. sud nije donio niti rješenje kojim bi pljenidbu i prijenos novčanih sredstava ovršenika proglasio nedopuštenim, niti rješenje o odgodi ovrhe sukladno članku 210. stavak 2. Ovršnog zakona (NN 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022, 6/2024, dalje OZ) te je ovrha u cijelosti provedena i tražbina ovrhovoditelja naplaćena, a kako to i sam ovršenik potvrđuje. Slijedom navedenog zahtjev ovršenika da sud donese rješenje kojim se po dovršetku i provedbi ovrhe zahtjeva od Suda donošenje rješenja o proglašenju i prijenosu novčanih sredstava ovršenika nedopuštenim, te potražuje povrat navodno neosnovano naplaćenog iznosa od ovrhovoditelja je potpuno bespredmetan i nije utemeljen na zakonskim odredbama. Opreza radi, ovrhovoditelj se ovim putem ujedno kratko očituje na postavljeni zahtjev ovršenika kojim od ovrhovoditelja potražuje iznos od 14.666,26 eura koji bi mu navodno bio neosnovano naplaćen u postupku izravne naplate navodeći kako se radi o naplati zatezne kamate koja je u trenutku podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu bila zastarjela jer se na istu ima primijeniti trogodišnji rok zastare predviđen za zastaru povremenih tražbina. U vezi s navedenim dodatno se poziva i na pravno shvaćanje sa sedme sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ovrhovoditelj osporava takve navode ovršenika ističući da kamata predstavlja sporednu tražbinu koja je akcesorna glavnom potraživanju, što znači da prati i njegovu sudbinu. Tako ona pretpostavlja postojanje glavne tražbine koja nije zastarjela, pa ako dužn ik duguje glavnicu duguje i kamate, slijedom čega u konkretnom slučaju evidentno nije došlo do zastare. Shvaćanje Vrhovnog suda RH na koje se ovršenik poziva nije primjenjivo u konkretnoj situaciji, jer se istim zauzima shvaćanje glede potraživanja zateznih kamata koje su zajedno s glavnicom utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom, dok u konkretnom slučaju kamate na dosuđene troškove u ovom slučaju, nisu utvrđene (određene) ovršnom ispravom, već predstavljaju tražbinu na koju ovrhovoditelj ima pravo sukladno egzaktnoj odredbi članka 30. stavak 2. OZ-a te koje je sukladno članku 30. stavak 5. OZ-a zatražio prilikom podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu svojeg potraživanja koje nije bilo zastarjelo, pa stoga takav prigovor zastare ovršenika nije osnovan. Naime, činjenica je da je ovršna isprva koja je bila temelj zahtjeva za izravnu naplatu stekla svojstvo ovršnosti 24. srpnja 2019., te je temeljem iste ovršenik bio dužan ovrhovoditelju naknaditi prouzročeni parnični trošak, što evidentno nije učinio, te je ovrhovoditelj bio prisiljen svoje potraživanje ostvariti prisilnim putem, ali je tada naravno iskoristio zakonsku mogućnost iz odredbe članka 30. stavak 2. OZ-a, te tražio i naplatu zateznih kamata od dana donošenja odluke do naplate. Konačno, ovrhovoditelj ukazuje i na činjenicu da se ovršenik u svom prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, poziva na članak 50. stavak 1. točka 5. OZ-a, te ističe da je zbog zastare protekao rok u kojem se po zakonu može tražiti ovrha. Navedena se točka uopće ne odnosi na zastaru kao razlog zbog kojeg se ovrha ne bi mogla tražiti, već druge razloge različite od zastare koja je kao žalbeni razlog navedena u točki 11. opisanog članka. Iz sudske prakse i stručne literature proizlazi da se ovaj žalbeni razlog (toč.5.) primjenjuje samo u slučajevima kada je zakonom izričito propisan poseban rok za pokretanje ovrhe, a taj rok je protekao, kao npr. rok za traženje ovrhe radi vraćanja zaposlenika na rad (članak 268. OZ-a). Ovršenik je zastaru podveo pod krivu točku, očito svjestan različitih posljedica koje pozivanje na žalbeni razlog iz točke 5. u odnosu na žalbeni razlog iz točke 11. ima kod odlučivanja o njegovom prijedlogu. Ovrhovoditelj se protivi i zahtjevu ovršenika za naknadu troškova. Predlaže da sud donese rješenje kojim se utvrđuje da je ovrha u cijelosti dovršena

6. Odredba članka 210. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6724, dalje: OZ) propisuje da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz članka 209. stavak 1. tog zakona, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidbu i prijenos proglasiti nedopuštenim (stavak 1.). Na prijedlog za odgodu prijenosa na odgovarajući se način primjenjuju odredbe zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim na odgovarajući se način primjenjuju odredbe zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (stavak 2.).

7. Odredba članka 50. stavak 1. točka 11. OZ propisuje da protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

8. Odredbom članka 52. stavak 1. Ovršnog zakona propisuje ako je žalba izjavljena iz razloga iz članka 50. stavak 1. točka 7. i točaka 9.-11. tog zakona, sud će dostaviti žalbu ovrhovoditelju radi očitovanja u roku od 8 dana. Ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od 8 dana, sud će donijeti zaključak da u roku od 15 dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga iz stavka 1. ovog članka zbog kojeg je izjavio žalbu (stavak 3). Okolnost da je protivnik osiguranja upućen u parnicu ili da ju je pokrenuo ne sprečava provedbu ovrhe i ostvarenje tražbine predlagatelja osiguranja (stavak 6.).

9. U ovom slučaju ovršenik se poziva na razloge navedene u članku 50. stavak 1. točka 11. OZ-a, a ovrhovoditelj je osporio postojanje tih razloga.

9. Slijedom navedenog sud je ovršenika uputio u parnicu zbog razloga navedenih u članku 50. stavak 1. točka 11. OZ-a, te je odlučeno kao u izreci ovog zaključka, na temelju odredbe članka 52. stavak 3. i stavak 6. OZ-a.

U Sisku 9. srpnja 2026.

Sutkinja

Jasna Dumbović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog zaključka nije dopuštena žalba.

Dostavna naredba:

1. Pun. ovrhovoditelja ŽBF odvjetnica iz [adresa]

2. Pun. ovršenika Tomislav Špehar odvjetnik iz Zagreba, uz podnesak od 12. veljače 2026.