Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-205/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, kao predsjednika vijeća te Mirne Mavriček i Rajka Kipkea, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv optužene RO, zbog kaznenog djela iz članka 140. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. 126/19. , 84/21. i 114/22. dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika protiv presude Općinskog suda u Zlataru od 22. studenog 2024. broj K-101/2024-26, u javnoj sjednici održanoj 19. svibnja 2026., a dana 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Zlataru od 22. studenog 2024. broj K- 101/2024-26, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupu („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24. – dalje: ZKP-I.), optužena RO oslobođena je optužbe da bi počinila kazneno djelo protiv osobne slobode – nametljivo ponašanje iz članka 140. stavka 1. i 2. KZ/11. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP-I., odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. ZKP-I. padaju na teret državnog proračuna.

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući drugostupanjskom sudu da prihvati žalbu, pobijanu presudu ukine te "predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje".

3. Na žalbu državnog odvjetnika odgovorila je optužena RO, po branitelju, odvjetniku Ivanu Zubiću, predlažući njezino odbijanje.

4. U skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP-I., spis predmeta je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu.

5. Sjednica vijeća održana je dana 19. svibnja 2026. u prisutnosti državne odvjetnice i branitelja optuženice, odvjetnika Ivana Zubića te , u skladu s odredbom članka 475. stavkom 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26. – dalje: ZKP-II.) u odsutnosti optužene RO, koja je o sjednici uredno obaviještena.

6. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

7. Nije u pravu državni odvjetnik kada, ukazujući na pogrešne konstatacije u zapisnicima od 26. rujna 2024. i 19. studenog 2024., tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. u vezi s člankom 467. točke 1. ZKP-I.

7.1. Naime, naprijed navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP-a državni odvjetnik nalazi u činjenici što je prvostupanjski sud dana 26. rujna 2024., kada nije bilo uvjeta za održavanje rasprave, zbog čega je odlučeno da će svjedoci biti ispitani izvan rasprave, u zapisniku konstatirao da se rasprava nastavlja i da se ukratko iznosi tijek prethodne rasprave. Isti oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka državni odvjetnik nalazi i u konstataciji s raspravnog zapisnika od 19. studenog 2024., kojom prilikom je rasprava održana, ali je u zapisniku navedeno da će svjedoci biti ispitani izvan rasprave.

7.2. Međutim, suprotno tvrdnjama državnog odvjetnika, navedenim pogrešnim navođenjem u zapisniku od 26. rujna 2024. da se rasprava nastavlja i pogrešnim navođenjem u zapisniku o raspravi od 19. studenog 2024. da će svjedoci biti ispitani izvan rasprave, a potom su ispitani na raspravi i u prisutnosti stranaka, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP -I. jer na opisani način prvostupanjski sud nije povrijedio pravo obrane, niti su navedene očigledne omaške u pisanju utjecale ili mogle utjecati na presudu.

7.3. Stoga, nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog žalbene osnove iz članka 468. ZKP-I.

8. Nadalje, s obzirom na to da je pobijanom presudom optužena RO oslobođena optužbe da bi počinila kazneno djelo nametljivog ponašanja iz članka 140. stavka 1. i 2. KZ/11., to nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je, time što je u naznaci Kaznenog zakona koji je ovdje primijenjen, prvostupanjski sud pogrešno naznačio brojeve "Narodnih novina" u kojima su objavljene izmjene i dopune tog Zakona koje su naknadno stupile na snagu (pa i broj 36/24. u kojem su objavljene izmjene tog Zakona koje nisu blaže za počinitelja), stoga da je glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen kazneni zakon koji se ne može primijeniti, pa da bi time bila počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP-I. Naime, s obzirom na zakonski opis kaznenog djela iz oslobađajuće presude, očigledno je da prvostupanjski sud ovdje nije primijenio naknadne izmjene Kaznenog zakona i da su brojevi "Narodnih novina" 114/23. i 36/24. očigledno omaškom navedeni u uvodu pobijane presude.

9. Pobijajući pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da provedenim dokazima nije utvrđeno da bi optužena RO pismima koje je slala odvjetniku BO i djelatnicima dječjeg vrtića te pozivima koje joj je upućivala, kod kćeri PO izazvala tjeskobu i strah za njezinu sigurnost, državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, životno i logično da su navodi koje je optuženica iznosila u pismima (pa tako i u pismu od 2. lipnja 2020. koje je adresirano na oštećenu PO) podobni kod oštećenice izazvati tjeskobu s obzirom na to da su bili upućeni od strane optužene RO koja joj je majka.

9.1. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud, s obzirom na iskaz oštećene PO koja je iskazala da se zbog pisama optuženice osjećala omalovažavano i poniženo, a danas se zbog toga osjeća tužno te s obzirom na iskaz svjedoka ĆO iz kojeg dokaza proizlazi da je oštećenica zbog pisama i telefonskih poziva optužene RO bila tužna i da je povremeno plakala, utvrdio da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi pisma koje je optuženica slala odvjetniku DO, odnosno odvjetničkom društvu Tus-Andrijanić i djelatnicima vrtića, a koja je adresirala na Dječji vrtić "Mali kaj" te telefonskim pozivima, kod oštećene PO izazvala tjeskobu i strah za vlastitu sigurnost. Naime, pojam tjeskobe, koja prema zakonskom opisu kaznenog djela iz članka 140. KZ/11. (alternativno uz strah za sigurnost žrtve ili sigurnost njoj bliskih osoba) predstavlja obilježje ovog kaznenog djela, odnosi se na neugodni osjećaj strepnje, nesigurnosti, zabrinutosti zbog očekivane opasnosti, a osjećaji tuge, poniženosti i povrijeđenosti, koje u svom iskazu opisuje oštećena PO, protivno žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika, ne predstavljaju ostvarenje obilježja kaznenog djela nametljivog ponašanja iz članka 140. KZ/11. Naime, ovdje se radi o kaznenom djelu iz glave XIII. KZ/11., dakle o kaznenom djelu protiv osobne slobode koje je počinjeno ako počinitelj ustrajno i kroz dulje vrijeme prati ili uhodi drugu osobu ili nastoji uspostaviti ili uspostavlja neželjeni kontakt sa drugom osobom ili je na drugi način zastrašuje i time kod nje izazove tjeskobu ili strah za njezinu sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba. Prema tome, s obzirom na to da su oštećena PO i drugi svjedoci čije iskaze u žalbi ističe državni odvjetnik opisali druge, doduše neugodne osjećaje (osjećaj tuge, povrijeđenosti ili omalovažavanja), to s pravom prvostupanjski sud zaključuje da provedenim dokazima nije utvrđeno da bi postupanje optužene RO kod oštećene PO izazvalo tjeskobu i strah za vlastitu sigurnost, kako je opisano u činjeničnom opisu terećenog kaznenog djela. Jednako tako, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da nije dokazano ni da bi optužena RO telefonskim pozivima kod oštećene PO izazvala tjeskobu i strah za njezinu sigurnost, budući da iz iskaza oštećenice proizlazi da ju je majka RO u telefonskim pozivima omalovažavala.

9.2. Osim toga, prvostupanjski je sud ujedno analizirao sadržaj pisama i to 19 pisama koje je optužena RO naslovila na odvjetničko društvo, odnosno odvjetnika Marka Andijanića i 14 pisama poslanih Dječjem vrtiću "Mali kaj" te sadržaj pisma od 2. lipnja 2020. za koje, prema sadržaju, zaključuje da je adresirano na oštećenu PO te pri tom utvrdio da se u tim pismima optužena RO pritužuje zbog buke koja joj smeta, žali se na pojedine djelatnike dječjeg vrtića, na ponašanje djece i njihovih roditelja, kao i zbog korištenja zajedničkog dvorišta bez odgovarajuće novčane naknade, dok u pismu oštećenoj PO od 2. lipnja 2020. iznosi svoju ogorčenost i razočaranje zbog ponašanja oštećenice. S obzirom na takav sadržaj pisama, koji se odnosi na funkcioniranje dječjeg vrtića koji je smješten u istoj obiteljskoj kući u kojoj živi i optužena RO, to je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, da provedenim dokazima nije utvrđeno da bi optuženica tim pismima, koje nije ni slala oštećenoj PO (osim pisma od 2. lipnja 2020.) nego dječjem vrtiću, odnosno odvjetniku DO, nastojala ostvariti neželjeni kontakt sa oštećenicom. To što je oštećena PO i dalje "dio vrtića" jer i dalje dolazi u vrtić u kojem je zaposlena na pola radnog vremena, kako proizlazi iz iskaza svjedokinje CO, odnosno činjenica da je izvanbračni partner oštećenice osnivač Dječjeg vrtića "Mali kaj", suprotno žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika, nije dokaz da je optužena RO pismima odvjetniku i dječjem vrtiću, pa čak ni nazivajući telefonski broj oštećenice, nastojala sa oštećenom FO ostvariti neželjeni kontakt, jer sadržaj pisama, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, upućuje na zaključak da je optuženica tražila rješavanje problema buke i uređenje imovinskopravnih odnosa između nje, kao suvlasnice nekretnine i dječjeg vrtića koji na toj nekretnini posluje . To što je optužena RO u pismima koje je slala odvjetniku DO iznosila "puno detalja koji nisu relevantni za problem zbog kojeg mu se obratila", suprotno žalbenoj tvrdnji državnog odvjetnika, a s obzirom na to da je optuženica pisma slala DO, a ne oštećenoj PO, nije osnova za zaključak da je optuženica, iznošenjem okolnosti koje se nisu odnosile na problem buke ili neriješena imovinskopravna pitanja vezana za korištenje dvorišta, nastojala ostvariti neželjeni kontakt sa oštećenicom. Osim toga, u činjeničnom opisu terećenog kaznenog djela iz optužnice nije opisano da bi inkriminiranim postupanjem (slanjem pisama uvredljivog i omalovažavajuće sadržaja putem odvjetnika DO i djelatnika vrtića kojeg imenovana vodi ... te ju nazivala na njezin broj mobitela ... i pri tom joj upućivala različite uvrede...) optužena RO nastojala ostvariti neželjeni kontakt sa oštećenom PO, već je opisana nakana uznemiravanja oštećenice, odnosno postupanje optuženice s ciljem da naškodi poslovanju vrtića.

9.3. Pobijajući ocjenu prvostupanjskog suda da provedenim dokazima nije utvrđeno da bi optužena RO inkriminirane radnje poduzimala ustrajno, državni odvjetnik u žalbi ukazuje na iskaz svjedoka IO, sina oštećene PO, koji je iskazao da je optuženica njegovoj majci poslala veliki broj pisama "na sve adrese", dio tih pisama je i sam pročitao i uvjerio se u njihov uvredljivi sadržaj, tvrdeći pri tom i da je optužena RO od njegove majke iznuđivala novac. Međutim, s obzirom na to da iz iskaza oštećene PO proizlazi da je "u prosjeku stizalo jedno pismo mjesečno", kraj činjenice da optuženica većinu pisama slala odvjetniku DO i dječjem vrtiću te da iz iskaza oštećene proizlazi da ju je optužena RO nazivala u prosjeku jednom mjesečno, time da je sud, kod razmatranja jesu li postupanjem optuženice ostvarena obilježja kaznenog djela, vezan činjeničnim opisom djela iz optužnice, to je potpuno opravdano prvostupanjski sud ocijenio da državni odvjetnik ovdje nije dokazao da su u postupanju optužene RO ostvarena sva objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela protiv osobne slobode, nametljivog ponašanja iz članka 140. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.

10. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da nije dokazano da je optužena RO verbalno napadala roditelje djece koja pohađaju dječji vrtić "R kaj" i zaposlenike dječjeg vrtića te udarala po metalnoj ogradi s nakanom da uspostavi neželjeni kontakt sa oštećenom PO ili da ju ustraši. To stoga jer iz iskaza optuženice, koji je potvrđen iskazom nepristranog svjedoka DO, proizlazi da je optuženica tražila da se smanji razina buke koja je njoj, u prostoru u kojem živi, koji je njezin dom, smetala, što dovodi u sumnju tvrdnju optužbe da je optužena RO na opisani način nastojala izazvati reakciju oštećene PO. Osim toga, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, čak ni iz iskaza oštećene PO ne proizlazi da bi na opisani način (vrijeđajući roditelje djece i zaposlenike dječjeg vrtića te lupajući po ogradi) optužena RO izazvala kod nje osjećaj tjeskobe i straha za vlastitu sigurnost. Što se pak tiče činjeničnog navoda iz optužnice da je optuženica na opisani način postupala "kako bi naškodila poslovanju vrtića" treba odgovoriti da takva nakana postupanja ne predstavlja ostvarenje kaznenog djela koje je optužnicom stavljeno na teret optuženoj RO.

11. Slijedom izloženog, ovaj drugostupanjski sud nalazi da prigovorima istaknutim u žalbi državnog odvjetnika, pa tako ni žalbenom tvrdnjom da je "već sama količina pisama koja je oštećenici upućena, kao i količina telefonskih poziva koja joj je upućena" dostatna za zaključak o ostvarenju zakonskih obilježja kaznenog djela , nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, pa tako ni zaključak da nije dokazano da je optužena RO počinila kazneno djelo nametljivog ponašanja iz članka 140. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.

12. Stoga, s obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija presudu prvostupanjskog suda, a niti povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP-II., na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo, na temelju članka 482. ZKP-II, odlučiti kao u izreci presude.

Varaždin, 9. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic