Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-863/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja OČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Krznarić odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika JČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Tatjana Lindić, odvjetnica u Samoboru, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 2. travnja 2026. poslovni broj P- 322/2024-137, u sjednici vijeća 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 2. travnja 2026. poslovni broj P-322/2024-137 pod toč. I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 2. travnja 2026. poslovni broj P-322/2024-137 pod toč. II. izreke:

- potvrđuje se u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.398,71 EUR

- preinačuje se u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 623,50 EUR i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuje se da je tužitelj OČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], stekao pravo vlasništva na 1/3 dijela čest. br. 702/2 Trnac voćnjak od 1057 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pa je tuženik JČ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], dužan trpjeti upis njegova vlasništva na ovoj nekretnini u zemljišnim knjigama, za cijeli svoj suvlasnički udio.

II. Nalaže se tuženiku JČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknaditi tužitelju OČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 6.022,21 eura (šest tisuća dvadeset dva eura i dvadeset jedan cent), u roku od 15 dana."

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP) koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke iz st. 2. do 4. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 70/19.) i čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. do 7. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana u dijelu pobijane odluke o glavnoj stvari pod toč. I. izreke, dok je djelomično osnovana u dijelu pobijane odluke o troškovima postupka pod toč. II. izreke presude.

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev tužitelja za utvrđenje da je stekao pravo vlasništva na 1/3 dijela kčbr. [katastarska čestica] voćnjak u [adresa] čhv upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i da je tuženik dužan trpjeti njegov upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, a činjenično se temelji na tvrdnjama da je nakon kupnje nekretnine stekao pravo vlasništva temeljem dosjelosti, samostalnim i poštenim posjedom uključujući i posjed prodavatelja (pravnih prednika), te nesporne činjenice da je tužitelj uknjižen kao suvlasnik u 2/3 dijela kčbr. [katastarska čestica] u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na temelju kupoprodajnih ugovora koje je sklopio s CČ i IČ i presude iz postupka broj P-683/07 (ranije P-593/95), da je tuženik uknjižen kao suvlasnik u preostalih 1/3 dijela nekretnine i da se tužitelj nalazi u posjedu cijele nekretnine, a da je sporno je li tužitelj stekao pravo vlasništva i na 1/3 dijela nekretnine temeljem dosjelosti u vezi čega ostaje spornim je li njegov posjed imao kvalitetu poštenog (savjesnog) posjeda, kao i da li su kvalitetu poštenog (savjesnog) posjednika imale i njegove prednice CČ i IČ, ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da su na okolnost posjedovanja predmetne nekretnine saslušani svjedoci HČ, UČ, ĐČ, BČ, SČ, LČ, AČ, VČ, ŽČ, EČ, MČ i TČ, čiji su iskazi opisani pod toč. 12. do 23. obrazloženja, te tužitelj i tuženik čiji su iskazi opisani pod toč. 24. i 25. obrazloženja

- da je sud prihvatio kao vjerodostojne iskaze svjedoka HČ, UČ, LČ i TČ koji nisu u srodstvu sa strankama niti zainteresirani za ishod postupka te imaju neposredna i relevantna saznanja o stanju posjeda, a koji su u iskazima potvrdili da su isključive vlasnice i posjednice nekretnine bile sestre CČ i IČ nakon što su istu naslijedile po svom ocu GČ oko 1965. i da u posjedu nekretnine nije bila prednica tuženika (baka) ŠČ (opisano pod toč. 27. i 28. obrazloženja)

- da je sud prihvatio kao vjerodostojne i iskaze svjedoka ĐČ i BČ koji su u srodstvu s tužiteljem, kao i iskaze svjedoka SČ i EČ koji su u srodstvu s tuženikom, u dijelu u kojem navode da su predmetnu nekretninu uživale CČ i IČ, a da ŠČ „nije ništa imala u njoj“ (opisano pod toč. 29. obrazloženja)

- da sud nije prihvatio iskaz svjedokinje VČ jer je ista o posjednicima predmetne nekretnine tijekom postupka iskazivala proturječno, prvotno navodeći na ročištu 11. lipnja 2018. da su predmetnu nekretninu uživale CČ i IČ, a na ročištu 13. listopada 2025. da je nekretnina bila u vlasništvu njezine bake ŠČ,

pa povezujući navedeno s odredbom čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17., 152/14., 81/15, u daljnjem tekstu: ZV) koji propisuje da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, te sa st. 3. citirane zakonske odredbe koja propisuje da ako su rokovi određeni odredbama ZV počeli teći prije njegovog stupanja na snagu (1. siječnja 1997.) da nastavljaju teći ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen odredbom ZV koji je počeo teći njegovim stupanjem na snagu te povezujući isto i s odredbom čl. 28. st. 2. i 4. i čl. 30. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, u daljnjem tekstu: ZOVO) te s čl. 159. st. 2. i 3. ZV prvostupanjski sud zaključuje da su pravne prednice tužitelja CČ i IČ stupile u posjed cijele nekretnine 1965. kada su je naslijedile od oca GČ, da su bile u njezinom posjedu do kada su je prodale tužitelju i to CČ do 1995. a IČ do 1996., da su samostalnim posjedovanjem uz jasno manifestiranu volju držanja nekretnine kao svoje stekle pravo vlasništva temeljem dosjelosti je su do sklapanja kupoprodajnih ugovora s tužiteljem protekli svi rokovi za redovnu i izvanrednu dosjelost, a nakon toga je vlasništvo preneseno na tužitelja koji je po zaključenju ugovora stupio u posjed cijele nekretnine te je uračunavanjem posjeda pravnih prednica CČ i IČ kao isključivih vlasnica stekao pravo vlasništva temeljem dosjelosti. Naknadno saznanje tužitelja (1998.) da tuženik polaže pravo na 1/3 dijela nekretnine nije relevantno za ocjenu njegova poštenja jer je u trenutku stjecanja prava vlasništva nekretnine bio pošteni posjednik. Temeljem navedenog prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev pod toč. I. izreke presude.

6. U žalbi tuženik navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer u obrazloženju presude nije ocijenio niti se očitovao o dokaznom prijedlogu tuženika koji se odnosi na rješenje o smetanju posjeda Općinskog suda u Samoboru od 30. rujna 1987. broj P-223/87 i koje sud u presudi niti ne spominje. Iz navedenog dokaza proizlazi da je tuženik bio u suposjedu predmetne nekretnine zajedno s IČ, a što je u izravnoj suprotnosti sa zaključkom suda da su pravne prednice tužitelja bile isključive i samostalne posjednice cijele nekretnine. Time je sud postupio protivno čl. 8. ZPP te je počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Iz istih razloga osporava utvrđeno činjenično stanje koje se temelji na utvrđenju da su CČ i IČ bile isključive i samostalne posjednice cijele nekretnine, da su u posjed stupile „1065.g.“ (ispravno 1965.) kada su je naslijedile od oca GČ i da su bile u mirnom i isključivom posjedu do kada su istu prodale tužitelju, tvrdeći da iste nisu bile isključive nasljednice ĆČ već su nasljednice bile i ČČ i FČ pa proizlazi da je nekretnina bila u suvlasništvu više osoba uključujući i pravnu prednicu tuženika, a postojanje suposjeda isključuje mogućnost stjecanja vlasništva temeljem dosjelosti na cijeloj nekretnini. U postupku broj P . 593/95 tužitelj je svjesno zatajio da je ŠČ (tuženikova baka) u trenutku pokretanja postupka bila pokojna te je naveo da je „nepoznata boravišta“ da bi izbjegao tuženikovo sudjelovanje kao stranke u postupku radi čega je i ukinuta donesena presuda i uspostavljeno zemljišnoknjižno stanje na način da je na 1/3 dijela upisana ŠČ, pa se od tog trenutka tužitelj ne može smatrati poštenim posjednikom. S tim u vezi niti materijalno pravo nije pravilno primijenjeno jer su CČ i KČ na tužitelja mogle prenijeti samo pravo suvlasništva u 8/96 dijela svaka koji su imale, odnosno nisu mogle prenijeti više prava no što su same imale.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer razlozi o odlučnim činjenicama koji se odnose posjed predmetne nekretnine kako tužitelja tako i njegovih pravnih prednica, a koje su utvrđene na temelju iskaza svjedoka koje je sud analizirao i ocijenio kako to nalaže čl. 8. ZPP, imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza i presuda nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati njezinu zakonitost.

8. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP koju tuženik dovodi u vezu s činjenicom što sud nije uzeo u obzir kao dokaz rješenje Općinskog suda u Samoboru od 30. rujna 1987. broj P. 223/87.

8.1. Bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude (čl. 354. st. 1. ZPP).

8.2. Iz stanja u spisu proizlazi da je tuženik 26. studenog 2025. dostavio u spis rješenje Općinskog suda u Samoboru od 30. rujna 1987. broj P. 223/87 navodeći da je na njegovo postojanje ukazao svjedok ŽČ u svojem iskazu 13. listopada 2025. pa isto prilaže u svrhu utvrđivanja da se zajedno s KČ ČČ nalazio u suposjedu predmetne nekretnine, a što isključuje tvrdnju tužitelja da su IČ i CČ bile isključive posjednice cijele nekretnine.

8.3. Tužitelj se usprotivio da se navedeno rješenje koristi kao dokaz u postupku ukazujući da je pripremno ročište zaključeno 30. studenog 2017. i da je tužitelj prekludiran u iznošenju novih činjenica i predlaganja novih dokaza sukladno čl. 299. st. 1. ZPP i da isti dokaz sud nije ovlašten uzeti u obzir primjenom st. 3. citirane zakonske odredbe.

9. Odredba čl. 299. ZPP propisuje da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke (st.1.), da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka (st.2), te da nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. toga članka sud neće uzeti u obzir (st.3.).

9.1. S obzirom da je pripremno ročište zaključeno 30. studenog 2017. (list 110 spisa) i da je tuženik bio dužan iznijeti sve činjenice i predložiti sve dokaze kojima osporava činjenične navode iz tužbe najkasnije do zaključenja prethodnog postupka sukladno čl. 299. st. 1. ZPP, a da je novu činjenicu mogao iznijeti i novi dokaz predložiti samo ukoliko isto nije mogao iznijeti/predložiti bez svoje krivnje (čl. 299. st. 2. ZPP), te uzimajući u obzir da je u konkretnom slučaju rješenje Općinskog suda u Samoboru od 30. rujna 1987. broj P. 223/87 doneseno u postupku smetanja suposjeda u kojem je sudjelovao tuženik osobno kao stranka u postupku (također u svojstvu tuženika) ne postoje razlozi radi kojih tuženik nije bio u mogućnosti taj dokaz predočiti sudu do zaključenja prethodnog postupka, odnosno razlozi radi kojih taj dokaz nije predložen nalaze se isključivo u sferi krivnje samog tuženika. Naime, tuženik za taj postupak i za postojanje rješenja o smetanju posjeda nije mogao niti morao saznati tek iz iskaza svjedoka ŽČ (kako navodi) jer je znao da je vođen postupak i doneseno rješenje s obzirom da je neposredno sudjelovao u postupku.

9.2. S obzirom na navedeno prvostupanjski sud primjenom čl. 299. st. 3. ZPP nije bio ovlašten taj dokaz uzeti u obzir jer bi u toj situaciji počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 299. st. 1. i 2. ZPP, pa u situaciji jer sud taj dokaz nije uzeo u obzir nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP kada isti nije analiziran niti ocjenjen.

10. Utvrđeno činjenično stanje i na njemu zasnovanu primjenu materijalnog prava kao pravilnim prihvaća i ovaj sud te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

11. Polazeći od tvrdnji tužitelja da je predmetnu nekretninu stekao na način da je sklopio kupoprodajne ugovore - **.**.1995. s CČ kao prodavateljicom i **.**.1996. s IČ kao prodavateljicom, smatrajući iste isključivim vlasnicama cijele nekretnine o čemu je imao neposrednih saznanja jer je živio u blizini nekretnine, a nije sporno da je nakon toga stupio u posjed cijele nekretnine i da od tad posjed samostalno izvršava na način da je nekretninu očistio, ogradio i ima objekt, te polazeći od tvrdnje tuženika da tužitelj nije pošteni posjednik jer je 1998. stekao saznanje da postoje nasljednici iza ŠČ jer je tuženik u predmetu broj P- 683/07 (ranije P. 593/95) podnio prijedlog za ponavljanje postupka koji je usvojen te je ukinuta presuda kojom je tužitelj utvrđen vlasnikom predmetne nekretnine u 1/3 dijela upisane suvlasnice ŠČ, ovaj sud je u rješenju od 21. ožujka 2024. broj Gž- 327/2024-2 naveo pod toč. 12. i 13. obrazloženja - da je tužitelj pokrenuo parnični postupak za utvrđenje prava vlasništva u predmetu broj P . 593/95 protiv svih ostalih upisanih suvlasnika, između ostalih i suvlasnice ŠČ, u kojem je Općinski sud u Samoboru 9. listopada 1995. donio presudu broj P. 593/95 i utvrdio tužitelja suvlasnikom predmetne nekretnine u 80/96 dijela, da je povodom prijedloga za ponavljanje postupka tuženika Općinski sud u Samoboru je rješenjem od 17. svibnja 2006. broj P. 593/95 ukinuo presudu u dijelu kojim je tužitelj utvrđen suvlasnikom u 32/96 dijela (upisane ŠČ), da je potom tužba u tom dijelu utvrđena povučenom rješenjem istoga suda od 12. srpnja 2007. jer tužitelj po pozivu suda nije naznačio nasljednike upisane suvlasnice ŠČ, nakon čega je suvlasnički dio predmetne nekretnine raspoređen u ostavinskom postupku iza pok. ŠČ tuženiku kao njezinom nasljedniku (unuku) rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru od 23. travnja 2015. broj O-1522/15-41.

12. Isto tako ovaj sud je u ranije donesenoj odluci ukazao da je predmetna nekretnina prema rješenju Ureda za katastarsko-geodetske poslove od 23. kolovoza 1994. i 3. veljače 1998. bila upisana na posjednika CČ (Alojz) Branka – supruga CČ koji je umro **.**.1978. i da je promjena posjeda u katastru na predmetnoj nekretnini izvršena 2016. na način da je u pl. 1325 k. o. [katastarska općina] upisan tužitelj kao posjednik u 2/3 dijela i ŠČ kao posjednica u 1/3 dijela, što znači da ŠČ nije bila upisana kao posjednica sve do 2016. nego da je kao posjednik bio upisan CČ (Alojz) Branko – suprug CČ, radi čega stanje upisa posjeda nekretnine u katastru ne može biti relevantan podatak o stvarnom stanju posjeda u vrijeme kada je tužitelj kupio nekretninu i stupio u njezin posjed s obzirom da je CČ (Alojz) Branko umro 1978., dok je ŠČ umrla 1966.

13. Iskaze svjedoka koje je sud saslušao na okolnost utvrđenja tko je i na koji način izvršavao posjed predmetne nekretnine prvostupanjski sud je analizirao i ocijenio sukladno čl. 8. ZPP, te je iznio jasne i određene razloge na temelju kojih je pridao značaj vjerodostojnosti iskazima određenih svjedoka, odnosno razloge na temelju kojih je anulirao vjerodostojnost iskaza drugih, jasno navodeći u zaključku da niti iz jednog dokaza ne proizlazi da je u posjedu nekretnine bila ŠČ, koja je osim toga umrla 1966. pa ista u posjedu nije niti mogla biti. Nitko od saslušanih svjedoka nema saznanja da bi bio u posjedu netko od njezinih nasljednika npr. tuženikovi roditelji s obzirom da je on unuk ŠČ. Nasuprot tome, svjedoci čije je iskaze neposrednom ocjenom prvostupanjski sud prihvatio vjerodostojnim jasno potvrđuju odlučne tvrdnje tužitelja - da su CČ i IČ bile jedine u isključivom i samostalnom posjedu cijele nekretnine, što je i navedeno u kupoprodajnom ugovoru koji je sklopljen 11. rujna 1995. između tužitelja i CČ (čl. II.), pa tužitelj koji je o tome imao i neposrednih saznanja jer je živio u blizini nekretnine ne može se smatrati nesavjesnim stjecateljem kada je na temelju kupoprodajnih ugovora stupio u posjed cijele nekretnine jasno manifestirajući volju za samostalnim vlasničkim posjedom (ograđivanjem, čišćenjem) jer u tim okolnostima nije imao razloga posumnjati da mu pravo na posjed ne bi pripadalo.

14. Točne su tvrdnje tuženika da je tužitelju dano do znanja da polaže pravo na suvlasništvo u 1/3 dijela u parnici br. P. 683/2007 (ranije P. 593/95) kada je tuženik 4. lipnja 1998. podnio prijedlog za ponavljanje postupka koji je dostavljen odvjetnici tužitelja DČ **.**.1998. Međutim, u trenutku stjecanja nekretnine temeljem pravnih poslova i stupanja u njezin posjed, kao i temeljem sudske odluke tužitelj nije imao razloga sumnjati da mu ne pripada pravo na posjed jer je imao saznanje da su CČ i IČ izvršavale samostalni vlasnički posjed cijele nekretnine. To što je u odnosu na ŠČ u tužb i koju je podnio u predmetu P. 593/95 navedeno da je „nepoznata boravišta“ samo po sebi ne znači da je tužitelj postupao nesavjesno u namjeri da izostavi tuženika kao stranku u postupku, s obzirom da je tužitelj u iskazu opisao da mu je taj način postupanja sugerirala odvjetnica koja ga je zastupala, a što je prihvatljivo s obzirom na tadašnji pristup odvjetnika rješavanju pitanja vlasništva kada su upisani vlasnici u zemljišnoj knjizi bile umrle osobe, a koji su sudovi nekritički prihvaćali.

15. Stoga uzimajući u obzir da je sud na temelju provedenih dokaza pravilno utvrdio da su prednice tužitelja bile u samostalnom vlasničkom posjedu cijele nekretnine od 1965. godine do 1995. i 1996. kada su istu prodale tužitelju i da je nakon toga tužitelj stupio u samostalni vlasnički posjed cijele nekretnine, to uračunavanjem posjeda njegovih prednica sukladno čl. 30. st. 2. ZOVO i čl. 160. st. 2. ZV koje su to pravo imale proizlazi pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj stupanjem na snagu ZV 1. siječnja 1997. stekao pravo vlasništva temeljem izvanredne dosjelosti primjenom čl. 159. st. 1. i 3. ZV.

16. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. izreke.

17. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, navodeći pod toč. 39. obrazloženja vrste radnji, visinu nagrade koja je odmjerena tužitelju po pojedinim odvjetničkim radnjama i troškova za provedeno vještačenje, za sudskog dostavljača i sudske pristojbe.

18. U žalbi kojom pobija odluku o troškovima tuženik navodi da je tužitelj podnio sam tužbu pa nema pravo na odvjetnički trošak za sastav tužbe, da je za trošak vještačenja predujmljen iznos od 2.500,00 kn pa mu ne pripada trošak od 381,58 EUR i da je dvojben trošak dostavljača od 20,93 EUR jer se dostava nije izvršavala u odnosu na tuženika koji je imao punomoćnika cijeli postupak.

19. Osnovani su žalbeni navodi u kojima tuženik ističe da je tužbu pisao osobno tužitelj i da u toj fazi postupka nije imao odvjetnika pa nema pravo na trošak sastava tužbe po odvjetniku, kao niti pravo na trošak sudske dostave u iznosu od 20,93 EUR jer iz stanja u spisu nije evidentno na što bi se odnosila s obzirom da tuženik od podnošenja odgovora na tužbu ima odvjetnika i da mu sudska dostava nije rađena. Nisu osnovani žalbeni navodi da nema pravo na trošak vještačenja i izlaska sudske komisije u iznosu od 381,58 EUR jer je tužitelj imao trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn i za izlazak sudske komisije u iznosu od 375,07 kn čiji zbroj daje dosuđeni trošak po tom osnovu od 381,58 EUR (ranije 2.875,04 kn).

19.1. Ispitujući odluku po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da se podnesak od 16. veljače 2017. ne odnosi na tuženika nego na preostale osobe koje su u toj fazi postupka sudjelovale na strani tuženika i u odnosu na koje je tužba povučena pa tužitelj nema pravo na taj trošak, kao niti na trošak sudske pristojbe na presudu jer ista nije plaćena.

20. Stoga tužitelj ima pravo na trošak sastava podneska od 19. siječnja 2026. primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25., u daljnjem tekstu: Tarifa) u iznosu od 200,00 EUR, zastupanja na svim ročištima koja su navedena pod toč. 39. obrazloženja primjenom Tbr. 9. toč. 1. i 5. Tarife u visini kako su odmjereni, za sastav žalbe primjenom Tbr. 10. toč. 1. Tarife u iznosu od 250,00 EUR, što uz PDV primjenom Tbr. 46. Tarife, trošak uviđaja u iznosu od 381,58 EUR i odmjerenih troškova sudskih pristojbi na tužbu i žalbu koje su plaćene daje ukupni trošak od 5.398,71 EUR na koji tužitelj ima pravo temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

21. Stoga je ovaj sud djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika potvrdio presudu pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 5.398,71 EUR i djelomično preinačio u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 623,50 EUR i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbio primjenom čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP.

22. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP, s time da djelomični uspjeh u sporednom zahtjevu (odluci o troškovima) nije mjerodavan za ocjenu uspjeha tuženika u žalbenom postupku (čl. 35. ZPP).

U Varaždinu 9. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek