REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2244/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Baran, u pravnoj stvari tužitelja ČFŽ, vl. Obrta [obrt] turizam Auto Habek iz Zagreba, Blažuni 10, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnica Tamara Stanić Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 88,09 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1921/2025-11 od 23. prosinca 2025., 8. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1921/2025-11 od 23. prosinca 2025. u točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nedopuštena tuženikova žalba podnesena protiv točke III. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1921/2025-11 od 23. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 88,09 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. listopada 2023. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanima u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 144,91 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 23. prosinca 2025. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka II. izreke presude) dok je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 6,63 EUR (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tužitelj, na kojeg je oštećenik BKS-leasing Croatia d.o.o. Ugovorom o ustupu tražbine od 4. listopada 2024. u smislu odredbe članka 80. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) prenio tražbinu prema tuženiku, osnovano potražuje od tuženika utuženi iznos popravka oštećenikova vozila kojeg je obavio tužitelj i to prema cijenama sata rada po kojima popravke naplaćuje tužitelj. Odluke o troškovima postupka sud prvog stupnja je donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je u cijelosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi nespornom činjenicu da je on s Car Fleet Menagement d.o.o. sklopio ugovor o kasko osiguranju cestovnih vozila broj 03068200064328 za vozilo reg. oznake [registarska oznaka] prema kojem je BKS leasing Croatia d.o.o. osiguranik te da tužitelj nije vlasnik stvari ni osiguranik vezano za predmetno vozilo. Nadalje, nesporno je da se na pravni odnos između tuženika i njegovog osiguranika primjenjuju odredbe iz Uvjeta za kasko osiguranje cestovnih vozila kao materijalno pravo iz kojih jasno proizlazi da tužitelj nije aktivno legitimiran za bilo kakvo potraživanje u ovoj pravnoj stvari pa je tužbeni zahtjev neosnovan. Žalitelj smatra da samo vlasnik vozila odnosno osiguranik ima pravo aktivne legitimacije u odnosu na tuženika pa je prvostupanjski sud nezakonito postupio kada tužitelja nije odbio s tužbenim zahtjevom. Nadalje, žalitelj ističe da je on tijekom postupka osporavao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, a tužitelj na kojem je teret dokaza nije predložio nikakve dokaze na tu okolnost, a sud ne raspolaže stručnim znanjima kako bi bez odgovarajuće stručne pomoći vještaka odgovarajuće struke mogao utvrditi visinu štete odnosno u konkretnom slučaju osigurnine. Žalitelj ukazuje i na to da je u točki 12. obrazloženja presude navedeno da cijena radnog sata 40,00 EUR uvećana za porez na dodanu vrijednost iznosi 90,00 EUR pa je stoga odluka nerazumljiva i nezakonita čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. U nastavku žalbe žalitelj se poziva na odredbe Uvjeta za kasko osiguranje cestovnih vozila prema kojem (točka E.-I.) on ima pravo odrediti mjesto popravka vozila ili organizirati i izvršiti popravak vozila, a (točka H. -II.) osiguranik je dužan pridržavati se obveza umanjivanja štete i pri tome pridržavati se uputa tuženika u pogledu odabira ovlaštenog servisa. Tuženik je uputio oštećenika na dvije radionice, no oštećenik je odbio popraviti vozilo u tim servisima već je isto popravio kod izvođača po svom izboru koji ima veću cijenu rada od tržišne cijene. Žalitelj navodi da se vozilo moglo popraviti u mjestu i okolnim mjestima kod servisa koji bi popravak obavili na identično kvalitetan način, ali uz nižu cijenu usluge. Međutim, oštećenik je odbio popraviti vozilo u servisima na koje ga je uputio tuženik čime je postupio protivno odredbama članaka 5. i 10. Zakona o obveznim odnosima. Žalitelj predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom te da se tuženiku naknade zatraženi parnični troškovi uključujući i trošak drugostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 88,27 EUR, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak i odluku.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tuženikova žalba je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu u točkama I. i II. izreke temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Između stranaka nije sporno da se 3. veljače 2023. dogodila prometna nezgoda u kojoj je nastala šteta na vozilu reg. oznake [registarska oznaka] u vlasništvu oštećenika BKS leasing Croatia d.o.o. kao i da je to vozilo osigurano kod tuženika sukladno polici kasko osiguranja. Jednako tako, između stranaka je nesporna i činjenica da se oštećenik obratio tuženiku odštetnim zahtjevom 7. veljače 2023. te da su djelatnici tuženika 9. veljače 2023. pregledali vozilo, procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete broj 238203200502. Međutim, budući da je tužitelj izvršio popravak vozila oštećenika te je za taj popravak izdao račun broj 272/01/2 u iznosu od 239,15 EUR (bez poreza na dodanu vrijednost), a tuženik je nesporno djelomično podmirio taj račun 31. listopada 2023. u iznosu od 151,06 EUR (str. 22. spisa), to je u ovom parničnom postupku sporno da li tužitelj osnovano potražuje preostalu štetu u iznosu od 88,09 EUR – ovo stoga jer je oštećenik Ugovorom o ustupanju tražbina umjesto ispunjenja od 4. listopada 2024. sa str. 26. - 28. spisa preostali iznos potraživanja naknade štete prema tuženiku od 88,09 EUR prenio na tužitelja.

4.1. Nadalje, nesporna je činjenica da se sporna razlika u cijeni popravka odnosi na razliku cijene rada limara i lakirera koju je tužitelj fakturirao računom - otpremnicom broj 272/01/2 sa str. 16. spisa u iznosu od 40,00 EUR/sat uvećan za porez na dodanu vrijednost sukladno svom Cjeniku sa str. 29. spisa koji je u primjeni od 1. veljače 2023. i cijene za koju tuženik smatra da je primjerena cijena rada limara i lakirera (18,58 EUR/sat uvećan za porez na dodanu vrijednost), a koliko prema tuženikovu odgovoru na tužbu sa str. 84. spisa iznosi cijena sata rada u servisima u koje je tuženik uputio oštećenika (premda tuženik nije dostavio sudu niti jedan dokaz o tome da cijena sata rada u tim servisima iznosi upravo toliko); pri tome, sama količina utrošenih radnih sati za popravak vozila između stranaka nije sporna.

4.2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja smatrajući da u konkretnom predmetu ne postoji aktivna legitimacija na strani tužitelja budući da tužitelj nije s tuženikom sklopio policu kasko osiguranja te da je oštećenik dužan pridržavati općih načela obveznih odnosa iz članka 10. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je također smatrao da je oštećenik trebao postupati na način da se umanji šteta te se pri tome tuženik pozivao na odredbe članaka 1085. i 1092. Zakona o obveznim odnosima, a što znači da je oštećenik trebao popraviti vozilo u radionici na koju ga je uputio tuženik što oštećenik nije učinio, no zbog toga tuženik smatra da oštećenik nema pravo na veće troškove popravka. S obzirom na navedeno, između stranaka je sporno je li tužitelj aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari te da li on osnovano potražuje naknadu štete na ime preostale cijene popravka vozila oštećenika.

5. Prethodno, ovaj sud napominje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničkog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku na što u žalbi ukazuje tuženik. Naime, premda je prvostupanjski sud u točki 12. obrazloženja pobijane presude doista naveo da je računom tužitelja obračunata cijena radnog sata u iznosu od 40,00 EUR što uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost iznosi ukupno 90,00 EUR, ne radi se o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka nego o pogrešci u pisanju jer je umjesto iznosa od 50,00 EUR (koliko iznosi cijena sata rada od 40,00 EUR uvećana za porez na dodanu vrijednost) pogrešno naveden iznos od 90,00 EUR. Tu pogrešku u pisanju prvostupanjski sud u svako doba može ispraviti rješenjem sukladno članku 342. stavku 1. Zakona o parničnom postupku.

5.1. Nadalje, prvostupanjski je sud u točki 9. obrazloženja pobijane presude pravilno ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne (građansko pravne) legitimacije. Naime, budući da je oštećenik BKS leasing Croatia d.o.o. (koji je nesporno osiguranik i ujedno oštećenik) kao ustupitelj u smislu odredbe 80. Zakona o obveznim odnosima prenio tužitelju kao primatelju potraživanje kojeg je BKS leasing Croatia d.o.o. imao prema tuženiku kao dužniku i to u iznosu od 88,09 EUR (ovo proizlazi iz Ugovora o ustupanju tražbine umjesto ispunjenja sa str. 26. -28. spisa), to je tužitelj u odnosu na (ovdje) utuženu tražbinu u iznosu od 88,09 EUR s pripadajućim kamatama (članak 81. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima) u ovom sporu aktivno građansko pravo legitimiran potraživati od tuženika utuženi iznos s pripadajućim kamatama.

6. Prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika da isplati tužitelju neplaćeni dio štete nastale na vozilu oštećenika BKS leasing Croatia d.o.o. u iznosu od 88,09 EUR s pripadajućim kamatama. Naime, tuženik neosnovano osporava visinu štete koja odgovara iznosu naknade za obavljene tužiteljeve radove koji su bili potrebni da bi se vozilo oštećenika dovelo u stanje prije nastanka oštećenja na tom vozilu – zapravo cijene sata limara i lakirera u iznosu od 40,00 EUR (uvećane za porez na dodanu vrijednost) koja je fakturirana tužiteljevim računom broj 272/01/2 od 21. listopada 2023. i koja je u skladu s tužiteljevim cjenikom od 1. veljače 2023. sa str. 24. spisa. Premda je tuženik u odgovoru na tužbu smatrao da je tržišna cijena (zapravo, naknada) sata rada limara i lakirera niža od one koju je tužitelj fakturirao računom broj 272/01/2, tuženik u ovom sporu nije dokazao da je tržišna cijena sata rada limara i lakirera (u vrijeme popravka vozila oštećenika) niža od iznosa od 40,00 EUR (uvećanog za porez na dodan vrijednost) koji je sukladan tužiteljevu cjeniku od 1. veljače 2023.; štoviše, tuženik u ovom sporu nije dostavio sudu nikakve dokaze iz kojih bi proizlazilo da cijena sata rada u trgovačkim društvima Autocentar Agram d.d. i Auto Remetinec d.d. (u čije je radionice tuženik uputio oštećenika na popravak vozila) iznosi 18,58 EUR, a što je naveo u odgovoru na tužbu premda je na njemu bio teret dokazivanja te činjenice u smislu odredbe članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

6.1. Osim toga, a kako to i tužitelj navodi u tužbi, oštećenik može slobodno odabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo; uostalom, to proizlazi i iz mišljenja Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Klasa: 034-08/18-01/093, Ur. broj: 580-09/84- 2020-043 od 20. veljače 2020. sa str. 54. -57. spisa koju je tužitelj dostavio uz tužbu. Prema tome, oštećenik svoje vozilo može popraviti u servisu za popravak vozila po svom izboru. Međutim, budući da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je prije nego što je oštećenik BKS leasing Croatia d.o.o. s tužiteljem sklopio ugovor o djelu obavijestio tog oštećenika o „tržišnojˮ cijeni sata rada limara i autolakirera koju tuženik priznaje (štoviše, niti u primjerku izvida štete broj 238203200502 sa str. 92. spisa kojeg je tuženik dostavio uz tužbu nije naveden iznos cijene sata rada limara i lakirera kojeg tuženik priznaje), to je oštećenik s tužiteljem sklopio ugovor o djelu kojim je ugovorena cijenu sata tog rada od 40,00 EUR (uvećanog za porez na dodanu vrijednost). Dakle, sama činjenica da tuženik nije pravovremeno obavijestio oštećenika o tome da mu tuženik neće priznati cijenu sata rada višu od 18,58 EUR (uvećanu za porez na dodanu vrijednost) ne ukazuje na postupanje oštećenika protivno odredbi članka 1092. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima time što je oštećenik ugovorio cijenu tog rada od 40,00 EUR uvećanu za porez na dodanu vrijednost, već je upravo tuženik odgovoran za taj eventualni propust obavještavanja oštećenika o tome da (eventualna) tržišna cijena rada iznosi upravo 18,58 EUR, a ne 40,00 EUR prema tužiteljevu cjeniku i računu broj 272/01/2 od 21. listopada 2023.

7. Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u točkama I. i II. izreke, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

8. Međutim, u dijelu u kojem tuženik žalbom pobija točku III. izreke prvostupanjske presude, ovaj sud nalazi da tuženik nema pravni interes žalbom pobijati taj dio presude. Naime, upravo zbog toga što je točkom III. izreke presude odbijen dio zahtjeva tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 6,63 EUR, to je u tom dijelu presude tuženik uspio u sporu. Zbog navedenog, ovaj sud nalazi da je tuženikova žalba podnesena protiv te točke izreke prvostupanjske presude nedopuštena u smislu odredbe članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku jer on usvajanjem njegove žalbe protiv te točke izreke prvostupanjske odluke ne bi postigao povoljniju pravnu zaštitu od one koju mu je pružio prvostupanjski sud.

8.1. Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu u dijelu kojim pobija točku III. izreke prvostupanjske presude je valjalo odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe članka 380. točke 1. Zakona o parničnom postupku, te riješiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 8. srpnja 2026.

Sudac

Nevenka Baran