REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3464/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i dr. sc. Jelene Čuveljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2a, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Šooš, Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1327/2023-42 od 13. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana te se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1327/2023-42 od 13. lipnja 2025. u pobijanim točkama I., II. i III. izreke presude.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana te se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1327/2023-42 od 13. lipnja 2025. u pobijanoj točki IV. izreke presude.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1327/2023-42 od 13. lipnja 2025. utvrđene su ništetnima dijelovi odredaba čl. 4., čl. 5. i čl. 6. Ugovora o kreditu broj 9010728074 od 16. rujna 2005., sklopljenog između tuženika i MĐ kao korisnika kredita i to:

- čl. 4. u dijelu koji glasi:

„Kamata se obračunava u CHF.....“,

- čl. 5. u dijelu koji glasi:

„Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate“,

- čl. 7. u dijelu koji glasi:

„....plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...“ (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.929,79 € sa zateznim kamatama koje teku na više pojedinačnih iznosa od njihovog dospijeća do isplate (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.194,43 € sa zateznim kamatama koje teku od 13. lipnja 2025. do isplate (točka III. izreke). Odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 707,55 € (točka IV. izreke).

2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud u bitnome navodi da je između stranaka nesporno da su MĐ i tuženik sklopili ugovor o kreditu broj 9010728074 od 16. rujna 2005., kojim je MĐ odobren kredit u valuti CHF (švicarski franak) te da je kredit otplaćen u cijelosti. Zaključuje da se radi o potrošačkom ugovoru, a da je MĐ valjano ustupila tužitelju tražbinu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega je tužitelj aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Zaključuje da je u konkretnom slučaju, u smislu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), sud vezan pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri čemu je tuženik mogao dokazivati da korisnik kredita nema svojstvo potrošača, da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za potrošača i da se o njima pojedinačno pregovaralo, međutim da tuženik to nije dokazao. O visini tužbenog zahtjeva zaključuje na temelju nalaza i mišljenja financijsko - knjigovodstvenog vještaka. Otklanja tuženikov prigovor zastare predmetnog potraživanja te na temelju odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) prihvaća tužiteljev kondemnatorni tužbeni zahtjev.

3. Protiv točaka I., II. i III. izreke presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti. Prvenstveno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te navodi da odredba čl. 502.c ZPP-a nije primjenjiva u konkretnom slučaju i da je prvostupanjski sud trebao ispitivati ništetnost konkretnih ugovornih odredaba u smislu Zakona o zaštiti potrošača. Također, ističe da je nastupila zastara predmetnog potraživanja, da je pogrešna odluka prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata, i da je nezakonita odluka o parničnom trošku te traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 538,40 €.

4. Protiv točke IV. izreke presude (trošak) tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti. Smatra da mu je prvostupanjski sud trebao priznati trošak sastava podneska od 10. travnja 2025., jer se tim podneskom očitovao na tuženikove navode iz podneska kojim se tuženik očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, i to u iznosu od 200,00 €, uvećano za PDV od 25%. Zahtijeva i trošak sudske pristojbe na tužbu koju je platio u iznosu od 56,47 €, za koji smatra da nije bio dužan platiti budući da se u trenutku podnošenja tužbe pristojba plaća u iznosu od 50% stvarnog iznosa. Traži i trošak sastava žalbe u iznosu od 50,00 € (uključujući PDV od 25%), uvećano za sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 50,00 €.

5. Tuženikova žalba je neosnovana.

6. Tužiteljeva žalba je neosnovana.

7. Nakon što je ispitao pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. ZPP -a („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je presuda u pobijanom dijelu pravilna i na zakonu osnovana.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 9010728074 od 16. rujna 2005., sklopljenog između korisnika kredita MĐ i tuženika, a kojom je ugovorena valutna klauzula u odnosu na valutu švicarski franak (CHF). Također, predmet spora je tužiteljev zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti predmetnih odredaba Ugovora o kreditu u iznosu od 1.929,79 €, koju tražbinu je tužitelju ustupila korisnica kredita MĐ.

9. Pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a na koju tuženik ukazuje u žalbi. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka presude nije nerazumljiva ni proturječna sama sebi i razlozima presude. Presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovana, ti razlozi nisu međusobno proturječni niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima zastupnika po zakonu stranaka i samih tih isprava i zapisnika. Presuda sadrži valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, o ocjeni istaknutih prigovora te o sadržaju materijalnog prava koje je prvostupanjski sud primijenio.

10. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, u skladu s odredbom čl. 80. st. 1. ZOO -a, vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. U konkretnom slučaju ne radi se o tražbini čiji bi ustup bio zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi. Radi se o novčanoj tražbini, čiji je ustupitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP) prema primatelju koji je pravna osoba (tužitelju), odnosno osobi koja nije potrošač. Dakle, novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne naravi te se njihova narav ne protivi ustupanju.

11. S tim u vezi prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da predmetnim ustupanjem tražbine nije promijenjen identitet tražbine i da tužitelj kao primatelj tražbine, u skladu s odredbom čl. 84. st. 1. ZOO-a, ima prema tuženiku kao dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku (tuženiku) do ustupanja. Stoga je i pravilan zaključak prvostupanjskog suda da u odnosu na tužitelja kao primatelja tražbine djeluje pravomoćnost presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača te da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, a koji zaključak prihvaća i ovaj sud. Pored toga, za ukazati je da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka (poslovni broj Rev-1014/2023, Rev-258/2024, Rev-692/2023, Rev-1153/2023) izrazio pravno shvaćanje da osoba (pravna ili fizička), kojoj je potrošač na temelju ustupa tražbine prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača, može od potrošačeva dužnika potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač. To zato što pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu).

12. Suprotno tuženikovom stajalištu, prvostupanjski sud se pravilno pozvao na odredbu čl. 502.c ZPP-a, te se pravilno pozvao na shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, koja je donesena u postupku u povodu kolektivne tužbe. Navedenom pravomoćnom presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditu koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora.

13. Odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već su utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u navedenom kolektivnom sporu, a kojim utvrđenjima je sud vezan i u ovom sporu. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnim s obzirom na to da potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima poslovni broj Pž-2905/2025-3 i obvezama ugovornih strana, zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Stoga nema niti osnove za prihvaćanje tuženikovog žalbenog navoda da je riječ o ništetnosti manjeg značaja, zbog ostvarene kolektivne zaštite.

14. U postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe, odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od takvih ugovornih odredaba i u tom postupku sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa. Međutim, u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe treba raspraviti s obzirom na osobu potrošača i sve okolnosti slučaja, jer se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na okolnosti slučaja. Zato je tuženik mogao u ovom sporu tvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze; da je sporne odredbe ugovora korisnik kredita razumio u potpunosti te da je unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, i prema ocjeni ovog suda, tuženik to nije dokazao.

15. Nadalje, prvostupanjski sud je osnovano otklonio tuženikov prigovor zastare predmetnog potraživanja. Naime, zastara je u konkretnom slučaju počela teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke o ništetnosti takve ugovorne odredbe donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, konkretno 14. lipnja 2018. Budući da je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2023., pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nije istekao opći zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

16. Neosnovani su tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je nejasno zašto prvostupanjski sud smatra da je on nepošten stjecatelj i s tim u vezi pogrešno odlučuje o tijeku zateznih kamata. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi čl. 1115. ZOO-a, kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Pravomoćna presuda donesena po kolektivnoj tužbi kojom je utvrđeno nepošteno postupanje tuženika kod ugovaranja promjenjive kamatne stope prema odlukama banke i valutne klauzule izražene u švicarskom franku uz koju je vezana glavnica i kamata, isključuje savjesnost tuženika kroz razdoblje otplate kredita. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odlučio o tuženikovom nepoštenju zaključivši da zatezne kamate u konkretnom slučaju počinju teći na pojedine iznose od trenutka kada je tuženik stekao utužene iznose bez pravne osnove, po stopi propisanoj za ostale odnose iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO -a.

17. Tužitelj s druge strane konkretno pobija odluku o parničnom trošku, u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadom parničnog troška. Smatra da mu je prvostupanjski sud trebao priznati trošak sastava podneska od 10. travnja 2025., jer se tim podneskom očitovao na tuženikov podnesak kojim se tuženik očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, i to u iznosu od 200,00 €, uvećano za PDV od 25%. Zahtijeva i trošak sudske pristojbe na tužbu koju je platio u iznosu od 56,47 €, za koji iznos smatra da nije bio dužan platiti.

18. Ispitujući predmetnu odluku o parničnom trošku ovaj sud je utvrdio da je odluka o parničnom trošku pravilna i zakonita, u skladu s odredbama čl. 154. i čl. 155. ZPP-a.

19. Tužitelju osnovano nije priznat trošak sastava podneska od 10. travnja 2025. Naime, u konkretnom se slučaju ne radi o očitovanju tužitelja na navode tuženika kojima se tuženik očituje na nalaz i mišljenje vještaka, nego se radi o tužiteljevom podnesku kojim se očituje na navode tuženika kojima tuženik ističe da je sud po službenoj dužnosti trebao uzeti u obzir tzv. „negativne razlike“, a o kojima se tužitelj mogao na temelju podataka u spisu, slijedom čega taj podnesak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a. Također, neosnovano tužitelj osporava dosuđeni iznos sudske pristojbe u dijelu naknadno plaćenog iznosa pristojbe, jer prema Tr. br. 1. st. 2. Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23) prilikom podnošenja tužba plaća se polovica pristojbe propisane st . 1. iste tarifne odredbe, dok se preostali dio pristojbe plaća naknadno. Slijedom navedenog, naknadno plaćeni iznos ne predstavlja posebni trošak, već preostali dio jedinstvene pristojbene obveze, pa je pravilno odbijen tužiteljev zahtjev za naknadno plaćeni dio sudske pristojbe u iznosu od 56,47 EUR, kao neosnovan.

20. Slijedom svega iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Zagreb, 8. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Branka Šabarić Zovko