REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1656/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i dr. sc. Jelene Čuveljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD KORČULA, OIB 92770362982, Korčula, Trg Antuna i Stjepana Radića 1, kojeg zastupa punomoćnica Nada Ogresta, odvjetnica u Dubrovniku, protiv tuženika LEDA d.o.o. za brodogradnju, trgovinu i turizam, OIB 19131454393, Korčula, Dubrovačka cesta 20, kojeg zastupa punomoćnik Ante Dragičević, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja osporene tražbine, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-57/2024-57 od 2. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-57/2024-57 od 2. veljače 2026. u pobijanoj točki I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se tužiteljeva žalba te se ukida presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-57/2024-57 od 2. veljače 2026. u pobijanoj točki II. izreke i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. Ukida se odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke presude Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-57/2024-57 od 2. veljače 2026. te se predmet i u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

III. O troškovima žalbenog postupka prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-57/2024-57 od 2. veljače 2026. utvrđena je osnovanom tužiteljeva tražbina kao tražbina drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 17.727,19 € u stečajnom postupku nad stečajnim dužnikom LEDA d.o.o. (točka I. izreke). Odbijen je tužiteljev zahtjev u dijelu kojim traži utvrditi osnovanom tražbinu kao tražbinu drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 102.289,16 € u stečajnom postupku nad stečajnim dužnikom LEDA d.o.o. (točka II. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.568,22 €, dok je tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 7.227,36 €, odbijen kao neosnovan.

2.1. Protiv točke II. izreke presude i dijela točke III. izreke za tuženiku dosuđeni trošak u iznosu od 5.568,22 € tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. U obrazloženju žalbe navodi da je presuda u pobijanom dijelu neutemeljena, nerazumljiva i kontradiktorna. Tužitelj navodi da je njegov zahtjev za potraživanje u iznosu od 102.289,16 € odbijen uz obrazloženje da je nastupila apsolutna zastara potraživanja, iako je takav zaključak suprotan zakonu i nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. Nadalje, tužitelj navodi da stranke ne raspolažu financijskim i računovodstvenim znanjem zbog čega i je određen dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, a sud potom ne prihvaća nalaz i mišljenje vještaka u dijelu koji se odnosi na zastaru. Tužitelj u žalbi navodi da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da je tražbina prijavljena s osnove glavnice komunalne naknade i vodne naknade zastarjela u razdoblju od 2. veljače 2026. unatrag šest godina, koliko prema stajalištu prvostupanjskog suda iznosi apsolutna zastara, pa da je time zastarjela svaka tražbina tužitelja iz izvatka poslovnih knjiga u razdoblju od 1. srpnja 2016. do 2. siječnja 2020. Tužitelj ističe da je takvo stajalište prvostupanjskog suda neutemeljeno te suprotno zakonu i nalazu i mišljenju vještaka.

2.2. Tužitelj navodi da se presuda temelji na pogrešnoj primjeni odredaba Općeg poreznog zakona te da je sud trebao primijeniti Opći porezni zakon iz 2016. godine. Navodi da računanje zastare „unatrag šest godina od dana donošenja presude“ predstavlja pravni standard koji zakon ne poznaje te dovodi do pogrešnog zaključka o zastari većeg dijela tražbine. Tužitelj nadalje ističe da se sud poziva na odredbe Općeg poreznog zakona o zastari prava na utvrđivanje i naplatu javnih davanja, ali pritom ne uzima u obzir tužiteljevo potraživanje u kontinuitetu od prijedloga za pokretanje ovršnog postupka. Navodi da je prijedlog za ovrhu podnesen 2019., da je nakon prigovora protiv rješenja o ovrsi postupak nastavljen kao parnični postupak, da je nakon toga otvoren stečajni postupak nad tuženikom te da je osporeni dio tražbine nastavljen u ovoj parnici radi utvrđenja osporene tražbine. Nastavno ističe da je sud zanemario činjenicu kontinuiranog tijeka potraživanja komunalne i vodne naknade od pokretanja prijedloga za ovrhu do donošenja prvostupanjske presude te da u konkretnom slučaju, dok traju postupci pred sudom uključujući i stečajni postupak, zastara ne teče. Ističe da sud nije pravilno analizirao prekid zastare te da je pogrešno primijenio institut zastare računajući rok od dana donošenja presude unatrag šest godina.

2.3. Tužitelj navodi da je pogrešna odluka prvostupanjskog suda kojom je odbijen prijedlog za dopunu vještačenja radi mogućnosti uređenja tužbenog zahtjeva. Ističe da je sud zaključio raspravljanje na ročištu održanom 30. listopada 2025. i odbio provesti sve predložene dokaze, osobito dopunu vještačenja iako je nalaz i mišljenje vještaka nepotpun. Navodi da je tražio provođenje predloženih dokaza kako bi uredio tužbu i tužbeni zahtjev te da se ispravi zapisnik, kako je navedeno u podnesku od 3. studenoga 2025., na što se sud oglušio. Tužitelj nadalje navodi da je na ročištu održanom 30. listopada 2025. sud odredio novo ročište za 11. prosinca 2025., ali je tek na tom ročištu obaviješten da se ono neće održati te da će mu biti dostavljeno rješenje o održavanju novog ročišta. Ističe da sud nije obavijestio stranke o održavanju novog ročišta za objavu presude te da je tek naknadno kroz e-komunikaciju saznao da je presuda objavljena 2. veljače 2026., gotovo tri mjeseca nakon zaključenja rasprave. Osporava trošak parničnog postupka te traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.537,50 €.

3. Protiv točke I. izreke presude i dijela točke III. izreke presude u dijelu u kojem nije uspio u sporu (trošak) tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. U obrazloženju žalbe navodi da je dostavio Ugovor o koncesiji, ukazao na činjenicu da se sam tužitelj koristi dijelom nekretnine za koji je sklopljen ugovor o koncesiji, a za dio nekretnine onda obračunava doprinose koji su utvrđeni kao tražbina drugog višeg isplatnog reda. Smatra da je prvostupanjski sud trebao provesti građevinsko vještačenje i utvrditi kojim se stvarnim dijelom nekretnine koristi tuženik, a kojim tužitelj, te razmjerno tome smanjiti iznos doprinosa koji su temelj za utvrđenje tražbine drugog višeg isplatnog reda. Osporava i trošak parničnog postupka.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu ističe da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je utvrdio osnovanom tužiteljevu tražbinu iz točke I. izreke presude i odbio tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 7.227,36 €.

5. Tužiteljeva žalba je osnovana.

6. Tuženikova žalba nije osnovana.

7. Pobijana presuda ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13., 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje osnovanosti tražbine drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 120.016,35 € u stečajnom postupku koji se vodio nad društvom LEDA d.o.o. pred Trgovačkim sudom u Dubrovniku pod poslovnim brojem St-46/2020. Tražbina po svojoj osnovi predstavlja komunalnu naknadu i naknadu za uređenje voda za korištenje poslovnih prostora od strane tuženika. Tužitelj je zahtijevao utvrđenje osnovanosti osporenog dijela tražbine budući da je u stečajnom postupku koji se vodio dio njegove prijavljene tražbine bio priznat, a dio osporen te je vjerovnik upućen na parnicu radi utvrđenja osporene tražbine.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio da iz uređenog tužbenog zahtjeva od 19. travnja 2023. proizlazi da tužitelj nije tražio utvrditi osnovanost tražbine u iznosu od 100.262,99 kn za koju je rješenjem Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj St-46/2020 od 17. veljače 2021. utvrđeno da ju je priznao stečajni upravitelj, već je svojim tužbenim zahtjevom tražio utvrditi osnovanim osporeni dio tražbine u iznosu od 904.263,23 kn odnosno 120.016,35 €. Sud je utvrdio da je tužitelj kao stečajni vjerovnik zahtijevao utvrditi osnovanom svoju tražbinu drugog višeg isplatnog reda prema tuženiku kao stečajnom dužniku po osnovi neplaćene komunalne i vodne naknade za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 1. srpnja 2020., dakle za razdoblje neposredno prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, a da navedeno proizlazi iz izvatka iz poslovnih knjiga na dan 16. prosinca 2020. koji je bio sastavni dio prijave tražbine u stečajnom postupku. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da je među strankama nesporno da je tuženik koristio predmetne prostore kao koncesionar i da je bio u obvezi Vladi Republike Hrvatske kao davatelju koncesije plaćati koncesijsku naknadu za korištenje općeg dobra, ali da je među strankama bilo sporno utječe li činjenica što je tuženik obveznik plaćanja koncesijske naknade na njegovu obvezu da istodobno kao korisnik koncesijskog područja plaća komunalnu naknadu i naknadu za uređenje voda Gradu Korčuli (tužitelju), može li se utvrditi osnovanost takve tražbine te spada li odlučivanje o toj tražbini u sudsku ili upravnu nadležnost.

10. Sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu te je utvrdio da iz rješenja tužitelja od 30. ožujka 2012. proizlazi obveza tuženika na plaćanje komunalne naknade za poslovne prostore označene kao prostor 5110 i prostor 5111, dok iz rješenja Hrvatskih voda od 7. prosinca 2018. proizlazi obveza tuženika na plaćanje naknade za uređenje voda za poslovni prostor u Dominču bb, Korčula. Sud je utvrdio da tuženik nije osporavao primitak navedenih rješenja. Iz Ugovora o koncesiji na pomorskom dobru prvostupanjski je sud utvrdio da je između Vlade Republike Hrvatske kao davatelja koncesije i tuženika kao ovlaštenika koncesije 10. listopada 2011. sklopljen taj Ugovor radi gospodarskog korištenja pomorskog dobra luke posebne namjene – brodogradilišne luke na dijelu k. o. [katastarska općina]. Iz sadržaja Ugovora sud je utvrdio da ukupna površina koncesije iznosi 78.016 m², od čega se dio odnosi na kopneni prostor, a dio na morski akvatorij. Sud je također utvrdio da je Dodatkom broj 1 Ugovoru o koncesiji od 5. lipnja 2019. uređen odnos između davatelja koncesije i ovlaštenika koncesije nakon sklapanja predstečajnog sporazuma nad društvom LEDA d.o.o.

11. Prvostupanjski sud izvršio je uvid u rješenje Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj St-299/2019 od 7. veljače 2019. te je utvrdio da je u predstečajnom postupku nad tuženikom potvrđen predstečajni sporazum, kojim je tužitelju bila utvrđena tražbina u ukupnom iznosu od 286.465,68 kn. Sud je utvrdio da je dio tražbine otpušten, dok je dio u iznosu od 100.262,99 kn trebalo podmiriti kroz plan restrukturiranja te da upravo taj iznos predstavlja dio tražbine koji je kasnije priznat tužitelju u stečajnom postupku. Sud je nadalje utvrdio da je rješenjem Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj St-46/2020 od 9. studenoga 2020. otvoren stečajni postupak nad tuženikom. Iz rješenja Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj St-46/2020 od 17. veljače 2021. sud je utvrdio da je stečajni upravitelj priznao tražbinu tužitelja u iznosu od 100.262,99 kn, dok je osporio iznos od 904.263,23 kn te je tužitelj kao stečajni vjerovnik upućen na parnicu radi utvrđenja osporene tražbine. Sud je utvrdio da je žalba tužitelja protiv navedenog rješenja odbijena rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-904/2023 od 22. ožujka 2023., kojim je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Dubrovniku.

12. Nadalje, iz izvatka iz poslovnih knjiga na dan 16. prosinca 2020. sud je utvrdio da je ukupno potraživanje tužitelja prema tuženiku evidentirano u iznosu od 1.004.526,22 kn. Sud je utvrdio da se tražbine s datumom dokumenta od 1. srpnja 2016. do 1. listopada 2017. odnose na tražbine koje su bile predmet predstečajnog postupka i koje su u tom postupku bile utvrđene u ukupnom iznosu od 286.465,68 kn, da se tražbine od 1. siječnja 2018. do 1. lipnja 2019. odnose na tražbine koje su bile predmet ovršnog postupka pokrenutog na temelju rješenja o ovrsi poslovni broj Ovrv-113/2019 od 25. rujna 2019., dok se preostale evidentirane tražbine odnose na razdoblje nakon donošenja rješenja o ovrsi pa sve do otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom. Sud je utvrdio da je rješenjem o ovrsi naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 338.547,96 kn po osnovi komunalne naknade i naknade za uređenje voda. Sud je nadalje utvrdio da je Općinski sud u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, rješenjem poslovni broj Povrv-291/19 od 18. listopada 2019. stavio izvan snage navedeno rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha te odredio da će se postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

13. Kako je već naprijed navedeno, sud je utvrdio da je tijekom postupka tužitelj podneskom od 19. travnja 2023. preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva na iznos od 904.263,23 kn odnosno 120.016,35 €. U odnosu na prigovor tuženika da tužbeni zahtjev koji je postojao u trenutku osporavanja tražbine nije istovjetan tužbenom zahtjevu iz podneska tužitelja od 19. travnja 2023., odnosno da u vrijeme otvaranja stečajnog postupka nije bio pokrenut parnični postupak za iznos od 120.016,35 € nego za iznos od 44.932,98 €, sud je ocijenio da takav prigovor nije osnovan. Sud je naveo da iz odredbe čl. 266. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 71/15, 104/17, 36/22 i 27/24; dalje: SZ) proizlazi da se stečajni vjerovnik čija je tražbina osporena upućuje u parnicu radi utvrđenja osporene tražbine, dok iz odredbi Zakona o parničnom postupku proizlazi da je dopuštena preinaka tužbe. Sud je zaključio da je pitanje može li tužitelj povećati tužbeni zahtjev iznad prvotno utuženog iznosa dopušteno rješavati primjenom odredbi čl. 190. i čl. 191. ZPP -a o preinaci tužbe te je dopustio preinaku tužbe radi svrsishodnog rješavanja odnosa među strankama. Sud je utvrdio da tužitelju nije isplaćena tražbina iz prihvaćenog plana restrukturiranja potvrđenog u predstečajnom postupku te je zaključio da tužitelj ima pravo u stečajnom postupku prijaviti i u ovom postupku tražiti utvrđenje osnovanosti i dijela tražbine iz predstečajnog postupka u kojem je pristao na otpust dijela duga. Sud je nadalje zaključio da predmet ovog postupka nije ocjena zakonitosti upravnih rješenja o komunalnoj naknadi i naknadi za uređenje voda, nego pitanje postoji li i u kojem opsegu osporena tražbina u stečajnom postupku.

14. U odnosu na prigovor tuženika vezan uz koncesiju, sud je naveo da je komunalna naknada novčano javno davanje koje se plaća za održavanje komunalne infrastrukture, dok se naknada za koncesiju koristi za financiranje građenja i održavanja komunalne infrastrukture čijim se korištenjem obavlja komunalna djelatnost za koju je koncesija dodijeljena. Sud je zaključio da oba davanja predstavljaju javna davanja koja se međusobno ne isključuju te da činjenica što tuženik plaća koncesijsku naknadu ne isključuje njegovu obvezu plaćanja komunalne naknade i naknade za uređenje voda. Sud nije proveo dokaz građevinskim vještačenjem koji je predložio tuženik radi utvrđenja stvarne površine objekata danih u koncesiju, mogućnosti korištenja objekata i usklađenosti površina za koje je obračunata komunalna naknada. Sud je zaključio da bi provođenje takvog vještačenja značilo ispitivanje pravilnosti upravnih rješenja o komunalnoj naknadi, a ne pitanja koja su predmet ovog postupka radi utvrđenja osporene tražbine u stečajnom postupku. Sud je naveo da bi pitanja stvarne površine objekata, mogućnosti njihova korištenja te pravilnosti obračuna komunalne naknade bila predmet eventualnog upravnog postupka i upravnog spora protiv pojedinačnih upravnih rješenja, a ne predmet ovog parničnog postupka.

15. Međutim, sud je proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije. Iz nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da je vještak smatrao kako prvotno utuženo razdoblje iz prijedloga za ovrhu nije zastarjelo te da od 1. siječnja 2018. nadalje nije ništa zastarjelo. Vještak je naveo da je prijavljena tražbina u stečajnom postupku u iznosu od 100.262,99 kn priznata bez navođenja na što se odnosi, dok je za tražbinu u iznosu od 904.263,23 kn navedeno da se osporava radi vođenja parnice bez navođenja što se osporava. Vještak je također naveo da se iz dostavljene dokumentacije ne može utvrditi jesu li u osporeni iznos uključene kamate jer pri osporavanju nije navedeno koji se iznosi osporavaju. Na ročištu održanom 30. listopada 2025. vještak je usmeno pojasnio da su iznosi iskazani u tablici koja je prilog osnovnog vještačenja iskazani u kunama jer su takvi podaci bili sadržani u spisu i prijavi tražbine te da je u tablici obuhvaćeno razdoblje od 1. srpnja 2016. do 26. siječnja 2018., dok prema njegovom mišljenju od 1. siječnja 2018. nadalje nije ništa zastarjelo.

16. Sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u dijelu koji se odnosi na zastaru. Pozivajući se na odredbe Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 127/00, 86/01, 150/02 i 147/08; dalje: OPZ), uključujući njegove kasnije izmjene i dopune, kojima je uređena zastara prava na utvrđivanje i naplatu poreza i drugih javnih davanja, kao i na odredbe kojima je propisan apsolutni rok zastare od šest godina, sud je zaključio da se u odnosu na tužiteljevu tražbinu prijavljenu po osnovi komunalne i vodne naknade radi o tražbinama koje su zastarjele u razdoblju od donošenja presude unatrag šest godina. Sud je naveo da se radi o apsolutnoj zastari prava na naplatu javnih davanja te je zaključio da su zastarjele sve tražbine iz izvatka iz poslovnih knjiga od prve tražbine odnosno od 1. srpnja 2016. do 2. siječnja 2020., dok u zastari nisu tražbine od 1. lipnja 2020. i 1. srpnja 2020. Sud je utvrdio da ukupni iznos tražbina koje nisu zastarjele iznosi 133.565,54 kn odnosno 17.727,19 € te je za taj iznos prihvatio tužbeni zahtjev, dok je za preostali dio zahtjeva zaključio da je osnovan prigovor zastare.

17. Ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je utvrdio osnovanom tužiteljevu tražbinu kao tražbinu drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 17.727,19 € u stečajnom postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Dubrovniku pod poslovnim brojem St-46/2020. Prvostupanjski sud je u tom dijelu dao jasne i pravilne razloge koje prihvaća i ovaj sud. Iz rješenja Jedinstvenog upravnog odjela Grada Korčule od 30. ožujka 2012. proizlazi obveza tuženika na plaćanje komunalne naknade za predmetne poslovne prostore, a iz rješenja Hrvatskih voda od 7. prosinca 2018. proizlazi obveza plaćanja naknade za uređenje voda. Riječ je o pojedinačnim aktima na temelju kojih je tužitelj iskazao tražbinu u poslovnim knjigama i prijavio je u stečajnom postupku. Prvostupanjski sud je pravilno polazio od toga da se u ovoj parnici ne ispituje zakonitost tih rješenja, nego se odlučuje o osnovanosti osporene tražbine prijavljene u stečajnom postupku.

18. Nastavno na navedeno, neosnovan je žalbeni navod tuženika da je trebalo provesti građevinsko vještačenje radi utvrđenja kojim se stvarnim dijelom nekretnine koristi tuženik, a kojim tužitelj. Predmet ovog postupka nije utvrđivanje stvarnog opsega korištenja nekretnine niti preispitivanje pravilnosti i zakonitosti pravomoćnih upravnih rješenja o komunalnoj naknadi i naknadi za uređenje voda. Predmet ovog postupka je utvrđenje postoji li osporena tražbina tužitelja prijavljena u stečajnom postupku, i to na temelju postojećih pojedinačnih akata i isprava priloženih spisu. Tuženik u ovoj parnici ne može građevinskim vještačenjem osporavati osnovicu, površinu ili način obračuna iz upravnih rješenja. Takvo bi vještačenje značilo posredno preispitivanje tih rješenja izvan upravnog postupka, što nije dopušteno u parnici radi utvrđenja osporene tražbine u stečaju. Zbog toga za odluku o točki I. izreke nije odlučno kojim se dijelom prostora eventualno koristi tužitelj, niti je bilo potrebno provoditi građevinsko vještačenje radi umanjenja komunalne ili vodne naknade.

19. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio i da Ugovor o koncesiji na pomorskom dobru od 10. listopada 2011. ne isključuje obvezu plaćanja komunalne naknade i naknade za uređenje voda. Iz tog ugovora proizlazi da je tuženik ovlaštenik koncesije radi gospodarskog korištenja pomorskog dobra luke posebne namjene – brodogradilišne luke na dijelu k. o. [katastarska općina]. Međutim, činjenica da tuženik plaća koncesijsku naknadu Republici Hrvatskoj sama po sebi ne isključuje obvezu plaćanja komunalne naknade i naknade za uređenje voda utvrđene posebnim pojedinačnim rješenjima. Iz izvatka iz poslovnih knjiga na dan 16. prosinca 2020., prijave tražbine u stečajnom postupku i rješenja Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj St-46/2020 od 17. veljače 2021. proizlazi da je tužitelj prijavio predmetnu tražbinu, da je dio tražbine priznat, a dio osporen te da je tužitelj upućen na parnicu radi utvrđenja osporenog dijela tražbine. U okviru tako postavljenog zahtjeva prvostupanjski sud utvrdio je da tražbina u iznosu od 17.727,19 € nije zastarjela pa je u tom dijelu osnovano prihvatio tužbeni zahtjev.

20. Međutim, nepravilno je prvostupanjski sud postupio kada je odbio tužiteljev zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj tražio utvrditi osnovanom njegovu tražbinu kao tražbinu drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 102.289,16 € u stečajnom postupku nad tuženikom. Osnovano tužitelj u žalbi ukazuje da prvostupanjski sud nije dao dostatne i jasne razloge o pitanju zastare predmetne tražbine. Prvostupanjski sud je zaključio da su zastarjele tražbine iz izvatka iz poslovnih knjiga za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 2. siječnja 2020., polazeći od stajališta da se apsolutna zastara računa „od donošenja presude unatrag šest godina“, međutim iz obrazloženja pobijane presude nije moguće na jasan način ispitati na temelju kojih je konkretnih činjenica prvostupanjski sud došao do takvog zaključka. Nadalje, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud primijenio odredbe Općeg poreznog zakona koje uređuju zastaru prava na utvrđivanje i naplatu javnih davanja, međutim sud nije jasno naveo koje odredbe Općeg poreznog zakona primjenjuje na pojedina razdoblja predmetne tražbine niti je obrazložio iz kojih razloga smatra da se apsolutna zastara računa upravo na način kako je to navedeno u pobijanoj presudi. Budući da se predmetna tražbina odnosi na razdoblje od 1. srpnja 2016. do 1. srpnja 2020., a tijekom tog razdoblja mijenjale su se odredbe Općeg poreznog zakona kojima je uređeno pitanje zastare javnih davanja, prvostupanjski sud je bio dužan jasno obrazložiti koje zakonske odredbe primjenjuje na pojedine tražbine te iz kojih razloga. Također, prvostupanjski sud je bio dužan jasno obrazložiti od kojeg trenutka računa početak tijeka apsolutne zastare u odnosu na pojedine dijelove predmetne tražbine.

21. Osnovano tužitelj u žalbi ukazuje i da prvostupanjski sud nije dovoljno ocijenio pravni značaj ranije pokrenutih postupaka u odnosu na pitanje tijeka i prekida zastare. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj prije otvaranja stečajnog postupka pokrenuo ovršni postupak na temelju vjerodostojne isprave, u kojem je doneseno rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-113/2019 od 25. rujna 2019. radi naplate iznosa od 338.547,96 kn. Nadalje proizlazi da je Općinski sud u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, rješenjem poslovni broj Povrv-291/19 od 18. listopada 2019. stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha te odredio nastavak postupka kao povodom prigovora protiv platnog naloga. Isto tako iz spisa proizlazi da je nad tuženikom rješenjem Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj St-46/2020 od 9. studenoga 2020. otvoren stečajni postupak, da je tužitelj prijavio predmetnu tražbinu u stečajnom postupku te da je rješenjem istoga suda od 17. veljače 2021. dio tražbine priznat, dok je osporeni dio upućen u parnicu radi utvrđenja osporene tražbine.

22. Prvostupanjski sud navedene okolnosti nije na dostatan način doveo u vezu s pitanjem tijeka i prekida zastare. Iz obrazloženja pobijane presude nije moguće ispitati na koji je način prvostupanjski sud ocijenio pravni učinak pokretanja ovršnog postupka, nastavljenog parničnog postupka te prijave tražbine u stečajnom postupku na pitanje zastare predmetne tražbine, niti je moguće ispitati je li sud u odnosu na pojedine dijelove tražbine razlikovao učinke tih postupaka.

23. Osnovano tužitelj u žalbi ukazuje i da prvostupanjski sud nije dao dostatne razloge zbog kojih ne prihvaća nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka u dijelu koji se odnosi na zastaru. Iz nalaza i mišljenja vještaka te njegova usmenog očitovanja na ročištu održanom 30. listopada 2025. proizlazi da je vještak naveo da prvotno utuženo razdoblje iz prijedloga za ovrhu nije zastarjelo te da od 1. siječnja 2018. nadalje ništa nije zastarjelo. Prvostupanjski sud nije prihvatio takvo mišljenje vještaka, međutim iz obrazloženja pobijane presude nije moguće na jasan način ispitati iz kojih razloga sud odstupa od nalaza i mišljenja vještaka niti na temelju kojih konkretnih činjenica i pravnih razloga utvrđuje drukčiji tijek zastare.

24. Nadalje, iz izvatka iz poslovnih knjiga na dan 16. prosinca 2020. proizlazi da ukupno evidentirano potraživanje obuhvaća tražbine iz različitih vremenskih razdoblja i različitih procesnih situacija. Prvostupanjski sud je sam utvrdio da se dio tražbina odnosi na tražbine koje su bile predmet predstečajnog postupka Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj St-299/2019, dio na tražbine koje su bile predmet ovršnog postupka Ovrv-113/2019 odnosno nastavljenog parničnog postupka Povrv-291/19, dok se dio odnosi na tražbine nastale nakon toga pa do otvaranja stečajnog postupka. Međutim, unatoč tome prvostupanjski sud nije pojedinačno i jasno obrazložio na koji način navedene okolnosti utječu na pitanje zastare pojedinih dijelova predmetne tražbine.

25. Isto tako, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe podneskom tužitelja od 19. travnja 2023. radi utvrđenja osporene tražbine u iznosu od 904.263,23 kn odnosno 120.016,35 €, međutim iz pobijane presude nije moguće ispitati na koji je način sud tu procesnu situaciju doveo u vezu s pitanjem zastare pojedinih dijelova predmetne tražbine. Slijedom navedenog, osnovano tužitelj u žalbi ukazuje da obrazloženje prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na zastaru nije dostatno, jasno i potpuno te da za sada nije moguće ispitati pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva iz točke II. izreke pobijane presude.

26. Kako u odnosu na dio pobijane presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje tuženik upire u žalbi, a niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanoj točki I. izreke, dok u odnosu na točku II. izreke prvostupanjske presude odlučne činjenice nisu potpuno i pravilno utvrđene, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu u točki II. i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

27. Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima sadržanu u točki III. izreke prvostupanjske presude te i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

28. Slijedom navedenog, u ponovljenom postupku prvostupanjski sud će ponovno raspraviti i potpuno utvrditi odlučne činjenice vezane uz pitanje zastare osporene tražbine tužitelja kao tražbine drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 102.289,16 €, imajući u vidu razloge navedene u ovoj odluci.

29. Također, prvostupanjski sud će ponovno izvršiti uvid u izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja na dan 16. prosinca 2020., na temelju kojeg je predmetna tražbina prijavljena u stečajnom postupku, te će jasno utvrditi na koje se vremensko razdoblje odnosi osporeni dio tražbine u iznosu od 102.289,16 €, koje su pojedine stavke tog osporenog dijela tražbine bile predmet ranije pokrenutog ovršnog odnosno parničnog postupka, a koje nisu, budući da iz obrazloženja pobijane presude nije moguće ispitati na temelju kojih je konkretnih činjenica sud zaključio da je upravo taj osporeni dio tražbine zastario. Nadalje, prvostupanjski sud će ponovno ocijeniti pravni učinak rješenja o ovrsi poslovni broj Ovrv-113/2019 od 25. rujna 2019., kao i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli, poslovni broj Povrv-291/19 od 18. listopada 2019., u odnosu na pitanje tijeka i prekida zastare osporene tražbine koja je predmet ovog postupka, budući da iz obrazloženja pobijane presude nije moguće ispitati je li prvostupanjski sud te okolnosti cijenio prilikom donošenja zaključka o zastari. Prvostupanjski sud će također ponovno ocijeniti pravni učinak prijave predmetne tražbine u stečajnom postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Dubrovniku pod poslovnim brojem St-46/2020, kao i pravni učinak rješenja toga suda od 17. veljače 2021. kojim je predmetna tražbina djelomično priznata, a djelomično osporena te je tužitelj upućen na parnicu radi utvrđenja osporenog dijela tražbine, budući da iz obrazloženja pobijane presude nije jasno na koji je način prvostupanjski sud navedene okolnosti cijenio prilikom odlučivanja o zastari osporenog dijela tražbine. Nadalje, prvostupanjski sud će jasno i određeno obrazložiti koje odredbe Općeg poreznog zakona primjenjuje na pitanje zastare predmetne tražbine te iz kojih razloga, uzimajući u obzir vrijeme nastanka i dospijeća predmetne tražbine, kao i vrijeme pokretanja ovršnog, parničnog i stečajnog postupka. Pri tome će voditi računa o pravnoj prirodi predmetne tražbine kao javnog davanja i sudskoj praksi o pitanju apsolutne zastare tražbina s osnove komunalne naknade i naknade za uređenje voda. Posebno će obrazložiti na temelju kojih konkretnih činjenica i pravnih razloga smatra da je u odnosu na osporeni dio tražbine nastupila zastara. Prvostupanjski sud će ponovno ocijeniti i nalaz i mišljenje financijsko - knjigovodstvenog vještaka, kao i njegovo usmeno očitovanje dano na ročištu održanom 30. listopada 2025., osobito u dijelu u kojem se vještak očitovao o pitanju zastare predmetne tražbine. Ukoliko prvostupanjski sud i nadalje ne prihvati nalaz i mišljenje vještaka u tom dijelu, svoju odluku će jasno i potpuno obrazložiti navođenjem konkretnih činjenica i pravnih razloga zbog kojih odstupa od nalaza i mišljenja vještaka, a po potrebi će provesti dopunu vještačenja radi pravilnog utvrđenja odlučnih činjenica vezanih uz pitanje zastare predmetne tražbine.

30. Nakon što ponovno raspravi i ocijeni navedene okolnosti te izvede potrebne dokaze, prvostupanjski sud će donijeti novu zakonitu i pravilno obrazloženu odluku o osporenom dijelu tražbine tužitelja u iznosu od 102.289,16 € i troškovima postupka.

Zagreb, 8. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Branka Šabarić Zovko