REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3686/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednika vijeća, dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKE ŠUME d.o.o., OIB 69693144506, Uprava šuma Podružnica Split, Split, Kralja Zvonimira 35, protiv tuženika SKLADGRADNJA d.o.o., OIB 84480158899, Split, Gundulićeva 33, kojeg zastupa punomoćnik Davor Drmić, odvjetnik u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-584/2017-59 od 9. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-584/2017-59 od 9. lipnja 2025. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom poslovni broj P-584/2017-59 od 9. lipnja 2025. Trgovački sud u Splitu naložio je tuženiku platiti tužitelju iznos od 35.833,94 EUR sa zateznim kamatama od 25. siječnja 2015. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke). Točkom II. izreke naložio je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.327,22 EUR sa zateznim kamatama od dana donošenja te presude do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose. Točkom III. izreke odbio je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 29,31 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je podnio žalbu protiv presude iz čijeg sadržaja proizlazi da je pobija u točkama I. i II. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ovome sudu da odluči u smislu žalbenih navoda. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u vidu troška sastava žalbe u iznosu od 1.652,50 EUR i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 1.327,22 EUR.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Presuda u pobijanom dijelu ispitana je sukladno odredbi članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Predmet spora je prema konačno određenom tužbenom zahtjevu isplata iznosa od 35.833,94 EUR s osnove naknade šumske štete zbog protupravnog korištenja šumskog zemljišta na dijelu katastarske čestice [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (stara izmjera), odnosno 5502/1 k. o. [katastarska općina]-Seoci (nova izmjera) koja je u vlasništvu Republike Hrvatske, a kojom upravlja tužitelj. Prvostupanjski sud je utvrdio spornom aktivnu i pasivnu legitimaciju, odgovornost tuženika za štetu te je li tužiteljeva tražbina zastarjela.

7. Prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije pozivom na odredbu članka 17. i članka 59. stavka 1. Zakona o šumama („Narodne novine“ broj: 140/05, 82/06, 129/08, 80/10, 124/10, 25/12, 68/12, 148/13 i 94/14; dalje: ZŠ) jer je tužitelj dokazao da gospodari predmetnom nekretninom.

8. Ocijenio je neosnovanim i prigovor promašene pasivne legitimacije utvrdivši na temelju provedenog dokaznog postupka činjenicu da su djelatnici tužitelja 25. siječanj 2016. upravo zatekli tuženika da se koristi predmetnom nekretninom koja nije dodijeljena (izvlaštena) za izgradnju predmetne dionice autoceste A1, dok tuženik nije dokazao da je imao odobrenje za njeno korištenje.

9. Prigovor zastare je ocijenio neosnovanim utvrdivši da je dionica autoceste A1 Ravča-Vrgorac otvorena 30. lipnja 2011., a dionica Vrgorac-Čvor Ploče- Karamatići 20. prosinca 2013., a da je tužitelj preko svojih djelatnika za nastalu štetu i počinitelja sazvao najranije 25. siječnja 2016. kada je izvršio kontrolu spornog područja, odnosno 89. veljače 2016. kada je sačinjeno Lugarsko izvješće. Stoga je zaključio da do podnošenja tužbe 30. kolovoza 2017. nije protekao ni subjektivni rok od tri godine iz članka 230. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), niti objektivni rok od pet godina iz stavka 2. tog članka.

10. Slijedom provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik koristio dio šume i šumskog prostora u vlasništvu Republike Hrvatske kojim upravlja tužitelj te da nije dokazao kako je sklopljen ugovor između društva Hrvatske autoceste d.o.o. i Hidroelektra niskogradnja d.d. kao glavnog izvođača radova za izgradnju tunela Šubir, niti da je sklopljen Ugovor o podizvođenju radova između društva Hidroelektra niskogradnja d.d. i tuženika, kao ni da je imao dopuštenje društva Hrvatske autoceste d.o.o. za korištenje tom nekretninom, kao niti činjenicu da je to društvo uopće njome i upravljalo.

11. Visinu štete utvrdio je na temelju podataka Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Dubrovnik, Ispostava Metković i prosječnoj vrijednosti poljoprivrednog zemljišta te na temelju nalaza i mišljenja instituta za Jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu i šumsko-odštetnog cjenika iz 2015. Tako je utvrdio da naknada za podizanje sastojine na dijelu kat. čest. zen. 5502/1 k. o. [katastarska općina] -Seoci u površni od 22.965 m2 (22965 ha) iznosi 3.912,59 EUR, a da naknada za korištenje šumskog zemljišta prema podacima dobivenim od Ministarstva financija i nalaza i mišljenja vještaka iznosi 31.921,35 EUR, odnosno sveukupno 35.833,49 EUR.

12. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 59. ZŠ-a. Ukazuje da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 94/14) odredba članka 59. Zakona o šumama izmijenjena na način da je iz te odredbe brisano da se šteta naknađuje Trgovačkom društvu. Stoga smatra da tužitelj nema aktivnu legitimaciju potraživati naknadu štete. Navodi i da sukladno odredbama članaka 12. i 13. Posebnih uvjeta građenja za dionice autoceste Ravča-Vrgorac-Ploče sve eventualne štete na šumi i šumskom zemljištu te sve troškove vezane za ispunjavanje uvjeta snosi investitor, dok je tuženik bio samo jedan od podizvođača radova. Stoga smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim i prigovor promašene pasivne legitimacije. U odnosu na prigovor zastare smatra da je objektivni rok protekao do dana podnošenja tužbe jer se sječa raslinja dogodila već na početku izvođenja radova 2008. godine. Navodi da on ne koristi cijelo područje predmetne nekretnine, kao da nije određen ni trenutak kada je građevinski materijal odložen na tu nekretninu. Smatra da je prvostupanjski sud propuštanjem utvrđenja odlučnih činjenica propustio pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje.

13. Donošenjem presude u pobijanom dijelu nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a na koju i tuženik ukazuje u žalbi svojim žalbenim navodima. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni sa sadržajem isprava u spisu i zapisnicima o iskazima saslušanih svjedoka.

14. Analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je drugostupanjskog suda da njima žalitelj nije uspješno osporio prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda.

15. Odredbom članka 59. stavka 1. ZŠ-a („Narodne novine“ broj: 140/05, 82/06, 129/08, 80/10, 124/10, 25/12, 68/12, 148/13) bilo je propisano da je osoba koja ošteti šumu u vlasništvu Republike Hrvatske dužna Trgovačkom društvu nadoknaditi štetu prema šumsko-odštetnom cjeniku. Točno je da je odredbom članka 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 94/14) izmijenjena odredba članka 59. tog Zakona na način da ona glasi „Osoba koja ošteti šumu dužna je nadoknaditi štetu prema šumsko-odštetnom cjeniku“. Stoga je u toj odredbi brisano da se šteta naknađuje trgovačkom društvu -tužitelju. Međutim, to ne utječe na tužiteljevu aktivnu legitimaciju potraživati naknadu štete zbog oštećenja šume.

16. Naime, prema odredbi članka 59. ZŠ-a osoba koja ošteti šumu u vlasništvu Republike Hrvatske dužna je nadoknaditi štetu prema šumsko -odštetnom cjeniku (stavak 1.). Prema odredbi članka 17. stavka 1. ZŠ-a šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske gospodari Trgovačko društvo (tužitelj).

17. Dakle, da bi tužitelj imao pravo potraživati od tuženika naknadu štete sukladno odredbi članka 59. stavka 1. ZŠ-a, potrebno je da je štetna radnja (krčenje, odnosno čista sječa šuma) počinjena upravo u šumi koja je u vlasništvu Republike Hrvatske i kojom upravlja tužitelj, i to bez dozvole za krčenje, odnosno čistu sječu šuma.

18. Budući da je u konkretnom slučaju nesporno da je predmetna nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske i da njome upravo upravlja tužitelj sukladno citiranoj odredbi članka 17. stavka 1. ZŠ-a, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije (takvo pravno shvaćanje je izraženo i u odukama ovog suda poslovni broj Pž-608/2016-3 od 25. veljače 2019. i Pž-1319/2022-2 od 23. ožujka 2022.).

19. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim i prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, nesporno je da je tuženik bio jedan od podizvođača radova na dionici autoceste Ravča -Vrgorac- Ploče. Prvostupanjski sud je pravilno na temelju Lugarskog izvještaja od 9. veljače 2016. i iskaza saslušanih svjedoka IC, KC i EC pravilno utvrdo da je tuženik koristio za vrijeme izgradnje dionice autoceste Ravča-Ploče i nakon toga koristio prostor (nekretninu) koji nije bio predviđen za izgradnju autoceste, niti je dodijeljen društvu Hrvatske autoceste d.o.o., ni tuženiku, a kojeg su s njegovom opremom, u vrijeme kontrole predmetne nekretnine 25. siječnja 2016. zatekli djelatnici tužitelja. S tim u vezi tuženiku se ukazuje da iako je upravo on zatečen sa svojom opremom na predmetnoj nekretnini od strane djelatnika tužitelja 25. siječnja 2016., kao i da je tog dana utvrđeno da je predmetni dio nekretnine devastiran i prepun ostataka betona, željeza, guma i raznog drugog otpada, da je na tuženiku u skladu s odredbom članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP -a bio teret dokaza da je netko, treći, a ne on, devastirao taj prostor, u cijelosti ili djelomično, a što nije dokazao.

20. U odnosu na tuženikove žalbene navode da je štetu dužan naknaditi investitor ovaj sud ukazuje da su konkretnom slučaju (a koju činjenicu ne osporava ni tuženik), djelatnici tužitelja na predmetnoj nekretnini koja je bila devastirana i na kojoj je zatačen otpadni građevinski i ostali materijal, zatekli upravo tuženika s njegovom građevinskom opremom, i to nekoliko godina nakon izgradnje predmetne dionice autoceste. Stoga se konkretno radi o šteti koja je nastala i nakon izgradnje te dionice autoceste, odnosno o devastiranju dijela predmetne nekretnine od strane tuženika i nakon izgradnje te dionice autoceste.

21. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare, pravilno zaključivši da u konkretnom slučaju nije protekao ni subjektivni ni objektivni rok iz odredbe članka 230. stavka 1. i 2. ZOO-a, o čemu je dao jasne i valjane razloge. U odnosu na tuženikove žalbene navode da je šteta počinjena već 2008. godine, odnosno da je tada započeta radnja sječe raslinja, ukazuje se da je na tuženiku bio teret dokaza da je tu nekretninu devastirao na gore opisani način upravo 2008. godine, odnosno da je tužitelju već onda počinjena šteta, a što on nije učinio. Stoga, uzimajući u obzir da je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je tuženik bez dozvole kontinuirano vršio oštećenje šume, dakle i za vrijeme izgradnje predmetne dionice autoceste i nakon toga (nakon 2013.) slijedom čega se radi o kontinuiranoj šteti (koja po svojoj prirodi čini jednu cjelinu) u kojem slučaju objektivni rok počinje teći od trenutka kada je šteta u cijelosti nastala, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da uzimajući u obzir da od dana 25. siječnja 2016., kada je od strane tužitelja izvršena kontrola spornog područja, i kada je tužitelj sačinio obračun cjelokupne nastale štete koju potražuje, odnosno kad se upoznao sa opsegom štete, nije protekao do dana podnošenja tužbe 30. kolovoza 2017. ni trogodišnji subjektivni rok niti petogodišnji objektivni zastarni rok.

22. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbe materijalnog prava iz članka 59. ZŠ-a i članka 1054. ZOO-a. Naime, iz utvrđene činjenične građe se zaključuje o postojanju svih pretpostavki odgovornosti za naknadu štete radi primjene odredbe članka 1054. ZOO-a (šteta, odgovornost i protupravnost – članak 59. ZŠ-a, štetna radnja i postojanje uzročne veze između štetne radnje i štete kao posljedice štetne radnje).

23. Stoga, analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju osporene presude u pobijanim točkama, u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je suda drugog stupnja da žalitelj nije osporio prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilno i zakonito prihvatio tužbeni zahtjev.

24. Odluka o troškovima parničnog postupka, na koju tuženik ne ukazuje nikakve posebne žalbene razloge, također je pravilna i zakonita, kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i po visini (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

25. Budući da tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, a prvostupanjski sud nije počinio nijednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu.

Zagreb, 8. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Tatjana Kujundžić Novak