REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-2814/2026-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženika GEDŽIĆ GRADNJA d.o.o., OIB 32206210680, Hrvatski Leskovac, Povrtlarska 18, kojeg zastupa punomoćnik Marko Andrijanić, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1945/2022 od 17. lipnja 2026., 8. srpnja 2026.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1945/2022 od 17. lipnja 2026.
Obrazloženje
1. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1945/2022 od 17. lipnja 2026. odbijen je tužiteljev prigovor protiv rješenja o plaćanju pristojbe. U obrazloženju rješenja prvostupanjski sud navodi da su, prema odredbi članka 11. stavka 1. točke 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18. i 51/23.; dalje: ZSP) od plaćanja pristojbi oslobođeni, među ostalim, osobe i tijela koja obavljaju javne ovlasti u postupcima proizašlim iz obavljanja tih ovlasti, no da u ovom postupku tužitelj ne postupa u obavljanju javne ovlasti, pa stoga nije oslobođen obveze plaćanja sudske pristojbe.
2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio tužitelj, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi da se u ovom slučaju radi o predmetu proizašlom iz obavljanja javnih ovlasti zbog čega bi tužitelj trebao biti oslobođen obveze plaćanja pristojbe, pa predlaže ukinuti pobijano rješenje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno članka 365. stavka 2. u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
5. U ovom predmetu temeljno je pravno pitanje da li je tužitelj, kao jedno od tijela koja obavljaju javne ovlasti, oslobođen od plaćanja pristojbe u ovom predmetu temeljem obavljanja javnih ovlasti.
6. Naime, suprotno navodu prvostupanjskog suda, tužitelj nije tijelo državne vlasti iz članka 11. stavka 1. točke 1. ZSP-a, koje nije dužno plaćati sudsku pristojbu u svakom slučaju, već je tijelo koje, u pojedinim konkretnim slučajevima, obavlja javnu ovlast. Popisi tijela javne vlasti sastavljali su se (i objavljivale u „Narodnim novinama“) temeljem odredbe članka 5. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“ broj 172/03.), a navedenom je odredbom bilo izričito propisano da se pravne osobe koje imaju javne ovlasti smatraju tijelima javne vlasti samo u smislu tog zakona. Dakle, to što se tužitelj, kao tijelo koje obavlja određene javne ovlasti, nekada nalazio na listi tijela koja se smatraju tijelima javne vlasti temeljem odredbe članka 5. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama ne pretvara tužitelja, samo po sebi, u tijelo javne vlasti, već vrijedi samo za prava i obveze propisane Zakonom o pravu na pristup informacijama.
7. Pri tome ovaj sud ukazuje i na to da je Popis tijela javne vlasti nevažeći propis od 2011. godine. Naime, navedeni je popis Vlada Republike Hrvatske objavljivala najkasnije do 31. siječnja za svaku godinu, temeljem odredbe članka 3. stavka 2. Zakona o pravu na pristup informacijama. Ta je obveza Vlade Republike Hrvatske ukinuta temeljem članka 2. stavka 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“ broj 77/11.), koji je stupio na snagu 15. srpnja 2011., pa od 2011. godine Vlada Republike Hrvatske više ne objavljuje Popise tijela javne vlasti.
8. No, prvostupanjski sud u obrazloženju rješenja pravilno ukazuje kako tužitelj nije oslobođen plaćanja pristojbe neovisno o vrsti predmeta, već da se moguće oslobođenje odnosi isključivo na obvezu plaćanja pristojbe koja nastane u okviru vršenja javnih ovlasti, u smislu odredbe članka 11. stavka 1. točke 2. ZSP-a.
9. Predmet u kojemu tužitelj traži od suda da svojom presudom naloži tuženiku plaćanje naknade štete, neovisno o tome na koji bi se račun takva šteta trebala isplatiti, ne predstavlja predmet u kojemu tužitelj vrši javnu ovlast. Naime, da je u pitanju izvršenje javnih ovlasti, tužitelj bi imao pravo samostalno, svojom odlukom, naložiti tuženiku izvršenje obveze, a što u ovom predmetu nije slučaj. Pri tome se prvostupanjski sud pravilno poziva i na odredbu članka 145. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22.; dalje: ZOMO) kojom je propisano da tužitelj ima javne ovlasti u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja, a to u ovom predmetu nije slučaj.
10. Prema tome, ovaj postupak nije proizašao iz obavljanja javnih ovlasti tužitelja, pa tužitelj u ovom konkretnom slučaju nije oslobođen obveze plaćanja sudske pristojbe, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.
11. Slijedom navedenog, tužiteljeva je žalba odbijena kao neosnovana, a pobijano rješenje potvrđeno (članak 380. točka 2. u vezi članka 381. ZSP -a).
Zagreb, 8. srpnja 2026.
Sudac
Mladen Šimundić
