REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1919/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i dr. sc. Jelene Čuveljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2a, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1219/2023-27 od 26. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana te se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1219/2023-27 od 26. veljače 2026. u pobijanim točkama I. i III. izreke presude.
II. Uvažava se tužiteljeva žalba i preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1219/2023-27 od 26. veljače 2026. u točki II. i sudi:
1. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana platiti tužitelju zatezne kamate koje na iznos od 12.200,09 € teku od 12. kolovoza 2004. do 11. lipnja 2023. po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 11. lipnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
2. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 649,40 €, dok se u preostalom dijelu za iznos od 63,10 €, tužiteljev zahtjev odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1219/2023-27 od 26. veljače 2026. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 12.200,09 € sa zateznim kamatama koje teku od 12. lipnja 2023. do isplate (točka I. izreke). Odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 12.200,09 € koje teku od 12. kolovoza 2004. do 11. lipnja 2023. (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.418,26 € sa zateznim kamatama koje teku od 26. veljače 2026. do isplate (točka III. izreke). Odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 656,54 € sa zateznim kamatama (točka IV. izreke).
2. Protiv točke II. izreke presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. Ističe da je u tužbenom zahtjevu jasno odredio utuženi iznos sa zateznim kamatama koje teku od 12. kolovoza 2004., pa smatra da prvostupanjski sud nije imao osnovanog razloga djelomično odbiti njegov zahtjev u pogledu zateznih kamata (od 12. kolovoza 2004. do 11. lipnja 2023.). Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 712,50 €.
3.1. Protiv točaka I. i III. izreke presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. U obrazloženju žalbe tuženik u bitnome navodi da tužitelj nije aktivno legitimiran za vođenje ovog postupka jer nije potrošač, već pravna osoba koja je tražbinu stekla ugovorom o ustupu. Smatra da se na tužitelja ne mogu prenijeti prava koja su po svojoj naravi vezana uz osobu potrošača, niti se tužitelj može pozivati na zaštitu koja pripada potrošaču. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 80. do 84. Zakona o obveznim odnosima jer predmetna tražbina, prema stavu tuženika, nije obična novčana tražbina koja se može slobodno ustupiti, već tražbina koja proizlazi iz potrošačkog odnosa i zaštite potrošača.
3.2. Nadalje, tuženik osporava zaključak prvostupanjskog suda da se tužitelj može pozivati na pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navodi da se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017, ne može primijeniti na tužitelja kao cesionara koji nije potrošač. Smatra da sud nije mogao samo na temelju kolektivne presude zaključiti da je u konkretnom ugovornom odnosu odredba o valutnoj klauzuli nepoštena i ništetna.
3.3. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odredbu o valutnoj klauzuli ocijenio ništetnom. Ističe da je valutna klauzula dopuštena odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te da se zato ne radi o ugovornoj odredbi koja bi mogla biti predmet ispitivanja nepoštenosti u smislu propisa o zaštiti potrošača. Poziva se na odluke Suda Europske unije C-81/19 i C-243/20, tvrdeći da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti odnosno nepoštenosti.
3.4. Tuženik nadalje ističe da prvostupanjski sud nije ispitao je li korisniku kredita bilo poznato da se radi o nepoštenoj odredbi te je li korisnik kredita bio dovoljno informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita. Navodi da je korisnik kredita bio upoznat s činjenicom da je kredit vezan uz CHF, da je znao ili morao znati za mogućnost promjene tečaja te da je imao mogućnost izbora između različitih kreditnih proizvoda. Smatra da je prvostupanjski sud propustio pravilno ocijeniti dokaze koje je tuženik predložio i dostavio radi dokazivanja informiranosti korisnika kredita.
3.5. Tuženik se poziva i na odluku Suda Europske unije C-452/18 ŽĆ te ističe da sud mora ispitati okolnosti konkretnog slučaja, a ne automatski primijeniti zaključke iz kolektivnog spora. Navodi da mu je takvim postupanjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, jer prvostupanjski sud, prema žalbenim navodima, nije dao valjane razloge o svim odlučnim činjenicama niti je pravilno ocijenio dokaze koje je tuženik predložio. Tuženik osporava i odluku o prigovoru zastare. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare za individualne zahtjeve te da zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u kolektivnom sporu. Ističe prigovor zastare, osporava trošak parničnog postupka te traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 481,05 €.
4. Tužiteljeva žalba je osnovana.
5. Tuženikova žalba nije osnovana.
6. Nakon što je ispitao pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je presuda pravilna i na zakonu osnovana, osim u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate.
7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za povrat preplaćenog iznosa od 12.200,09 € s pripadajućim zateznim kamatama po osnovi ništetnosti odredbe 7. Ugovora o kreditu od 12. kolovoza 2004., sklopljenog između RĆ kao korisnika kredita i tuženika u iznosu od 12.200,09 € s pripadajućim zateznim kamatama i koju tražbinu je tužitelju ustupio korisnik kredita.
8. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, u skladu s odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO), vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. U konkretnom slučaju ne radi se o tražbini čiji bi ustup bio zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi. Radi se o novčanoj tražbini, čiji je ustupitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP/3) prema primatelju koji je pravna osoba (tužitelju), odnosno osobi koja nije potrošač. Dakle, novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne naravi te se njihova narav ne protivi ustupanju.
9. S tim u vezi prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da predmetnim ustupanjem tražbine nije promijenjen identitet tražbine i da tužitelj kao primatelj tražbine, u skladu s odredbom čl. 84. st. 1. ZOO-a, ima prema tuženiku kao dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku (tuženiku) do ustupanja. Stoga je i pravilan zaključak prvostupanjskog suda da u odnosu na tužitelja kao primatelja tražbine djeluje pravomoćnost presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača te da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, a koji zaključak prihvaća i ovaj sud. Pored toga, za ukazati je da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka (poslovni broj Rev-1014/2023, Rev-258/2024, Rev-692/2023, Rev-1153/2023) izrazio pravno shvaćanje da osoba (pravna ili fizička), kojoj je potrošač na temelju ustupa tražbine prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača, može od potrošačeva dužnika potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač. To zato što pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu Ugovora o kreditu).
10. Suprotno tuženikovom stajalištu, prvostupanjski sud se pravilno pozvao na odredbu čl. 502.c ZPP-a, te se pravilno pozvao na shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, koja je donesena u postupku u povodu kolektivne tužbe. Navedenom pravomoćnom presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditu koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora.
11. Odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već su utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u navedenom kolektivnom sporu, a kojim utvrđenjima je sud vezan i u ovom sporu. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnim s obzirom na to da potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Stoga nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika kojima osporava učinke utvrđene ništetnosti pozivajući se na ostvarenu kolektivnu zaštitu.
12. U postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe, odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od takvih ugovornih odredaba i u tom postupku sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa. Međutim, u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe treba raspraviti s obzirom na osobu potrošača i sve okolnosti slučaja, jer se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na okolnosti slučaja. Zato je tuženik mogao u ovom sporu tvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze; da je sporne odredbe ugovora korisnik kredita razumio u potpunosti te da je unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, i prema ocjeni ovog suda, tuženik to nije dokazao.
13. Prvostupanjski je sud radi utvrđenja odlučnih činjenica, odnosno, je li odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila razumljiva, saslušao korisnika kredita RĆ. Iz njegovog iskaza proizlazi da mu tuženik prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije objasnio značenje valutne klauzule i moguće posljedice vezanja kredita uz valutu švicarski franak (CHF) te da mu nije dao informacije koje su potrošaču potrebne za razumijevanje i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Korisnik kredita je iskazao da mu u smislu rizika i posljedica sporna odredba Ugovora o kreditu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, kao i da nije mogao pregovarati o valutnoj klauzuli za koju će se vezati Ugovor o kreditu.
14. Nastavno na navedeno pravilno je prvostupanjski sud primijenio i odredbe čl. 81. ZZP/3. Naime, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca i potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, dok je prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 trgovac dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je korisnik kredita prije sklapanja ugovora bio jasno, potpuno i razumljivo informiran o ekonomskim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita vezanog uz CHF, niti da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo.
15. Nadalje, prvostupanjski sud je osnovano otklonio tuženikov prigovor zastare predmetnog potraživanja. Naime, zastara je u konkretnom slučaju počela teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke o ništetnosti takve ugovorne odredbe donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, konkretno 14. lipnja 2018. Budući da je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2023., pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nije istekao opći zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.
16. Suprotno žalbenim navodima tuženika, dopuštenost valutne klauzule kao instituta predviđenog odredbom čl. 22. ZOO-a, ne znači da je svaka konkretna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u potrošačkom ugovoru automatski poštena, transparentna i razumljiva. U konkretnom slučaju nije ocjenjivana dopuštenost valutne klauzule kao pravnog instituta, već poštenost i transparentnost konkretne unaprijed formulirane ugovorne odredbe.
17. Neosnovano se tuženik poziva na odluke Suda Europske unije C -81/19 i C-243/20 jer se u konkretnom slučaju ne radi o ugovornoj odredbi čiji bi sadržaj bio određen obveznom zakonskom normom, već o standardnoj ugovornoj odredbi banke koja podliježe kontroli poštenosti prema propisima o zaštiti potrošača. Također, neosnovano se tuženik poziva na odluku Suda Europske unije C-452/18 Ibercaja Banco jer ni iz te odluke ne proizlazi da bi banka bila oslobođena obveze dokazivanja stvarne i potpune informiranosti potrošača o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovorne odredbe.
18. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredaba, pri čemu se ništetnost osporene ugovorne odredbe razmatra kao prethodno pitanje za odluku o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva za isplatu. U vezi s tim pravilno je primijenjena odredba čl. 323. st. 1. ZOO-a prema kojoj je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, kao i odredba čl. 324. st. 1. ZOO-a prema kojoj ništetnost pojedine ugovorne odredbe ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
Međutim, tužiteljev žalbeni navod kojim ističe da ima pravo na zatezne kamate na dosuđeni iznos od 12. kolovoza 2004. je osnovan. To stoga što se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, odnosno primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Pravomoćna presuda donesena po kolektivnoj tužbi kojom je utvrđeno nepošteno postupanje tuženika kod ugovaranja promjenjive kamatne stope prema odlukama banke i valutne klauzule izražene u švicarskom franku uz koju je vezana glavnica i kamata, isključuje savjesnost tuženika kroz razdoblje otplate kredita. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o nepoštenom stjecatelju te da zatezne kamate na pojedine iznose počinju teći od trenutka kada je tuženik stekao utuženi iznos bez pravne osnove, po stopi propisanoj za ostale odnose iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.
19. Budući da je tužiteljeva žalba osnovana, tužitelju pripada i pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, i to trošak sastava žalbe prema Tbr. 10. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, 107/25) u iznosu od 250,00 €, uvećano za PDV od 25% u iznosu od 62,50 €, kao i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 336,90 € prema Tar. br. 3. u vezi s Tar. br. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23), što ukupno iznosi 649,40 €.
20. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama I. i III. izreke, dok je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP -a valjalo uvažiti tužiteljevu žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanoj točki II. izreke u odnosu na odluku o tijeku zateznih kamata, kao u izreci ove presude.
Zagreb, 8. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća
Branka Šabarić Zovko
