Poslovni broj: P-785/2021

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, Stjepana Radića 81, OIB: 29399232217, po sucu Anđelki Bagić u pravoj stvari tužitelja AŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi ništetnosti i isplate, nakon održanog i zaključenog ročišta javne glavne rasprave dana 19. svibnja 2026. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Branimira Zmijanovića, odvjetnika u Šibeniku te zamjenika punomoćnika tuženika JŠ, odvjetnički vježbenik kod A i partneri, odvjetničko društvo u Splitu na ročištu objave i dostave presude održanom dana 07. srpnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

'' I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 168-50-4684864 zaključen između tužitelja i tuženika dana 01.veljače 2008.godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 17.302,08 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

− iznos od 398,17 EUR sa kamatom od 15.3.2008. godine

− iznos od 1924,48 EUR sa kamatom od 30.5.2008. godine

− iznos od 1924,48 EUR sa kamatom od 29.9.2008. godine

− iznos od 3981,68 EUR sa kamatom od 28.4.2009. godine

− iznos od 1061,78 EUR sa kamatom od 9.7.2009. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 21.9.2009. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 30.10.2009. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 1.2.2010. godine

− iznos od 212,36 EUR sa kamatom od 1.4.2010. godine

− iznos od 212,36 EUR sa kamatom od 31.5.2010. godine

− iznos od 212,36 EUR sa kamatom od 3.8.2010. godine

− iznos od 225,63 EUR sa kamatom od 4.10.2010. godine

− iznos od 238,90 EUR sa kamatom od 3.12.2010. godine

− iznos od 230,41 EUR sa kamatom od 1.2.2011. godine

− iznos od 237,04 EUR sa kamatom od 30.3.2011. godine

− iznos od 254,05 EUR sa kamatom od 31.5.2011. godine

− iznos od 265,84 EUR sa kamatom od 22.7.2011. godine

− iznos od 257,61 EUR sa kamatom od 20.9.2011. godine

− iznos od 247,53 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine

− iznos od 256,42 EUR sa kamatom od 31.1.2012. godine

− iznos od 254,56 EUR sa kamatom od 2.4.2012. godine

− iznos od 257,08 EUR sa kamatom od 1.6.2012. godine

− iznos od 255,49 EUR sa kamatom od 1.8.2012. godine

− iznos od 251,51 EUR sa kamatom od 28.9.2012. godine

− iznos od 256,04 EUR sa kamatom od 1.12.2012. godine

− iznos od 250,16 EUR sa kamatom od 2.2.2013. godine

− iznos od 254,83 EUR sa kamatom od 3.4.2013. godine

− iznos od 247,46 EUR sa kamatom od 31.5.2013. godine

− iznos od 247,79 EUR sa kamatom od 31.7.2013. godine

− iznos od 253,77 EUR sa kamatom od 2.10.2013. godine

− iznos 253,50 EUR sa kamatom od 2.12.2013. godine

− iznos 255,34 EUR sa kamatom od 31.1.2014. godine

− iznos 256,69 EUR sa kamatom od 2.4.2014. godine

− iznos 1269,52 EUR sa kamatom od 4.6.2014. godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2002. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe

II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.''

II. Prihvaća se eventualni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

'' I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj 168-50 4684864 zaključen između tužitelja i tuženika dana 01.veljače 2008.godine, slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 01.veljače 2008.godine pa na dalje.

II. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 2.458,52 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

- iznos od 22,54 EUR sa kamatom od 15.03.08. godine

- iznos od 421,99 EUR sa kamatom od 30.05.08. godine

- iznos od 140,82 EUR sa kamatom od 28.04.09. godine

- iznos od 293,38 EUR sa kamatom od 09.07.09. godine

- iznos od 5,58 EUR sa kamatom od 21.09.09. godine

- iznos od 10,98 EUR sa kamatom od 30.10.09. godine

- iznos od 10,73 EUR sa kamatom od 01.02.10. godine

- iznos od 23,89 EUR sa kamatom od 01.04.10. godine

- iznos od 23,88 EUR sa kamatom od 31.05.10. godine

- iznos od 23,62 EUR sa kamatom od 03.08.10. godine

- iznos od 36,75 EUR sa kamatom od 04.10.10. godine

- iznos od 49,78 EUR sa kamatom od 03.12.10. godine

- iznos od 41,13 EUR sa kamatom od 01.02.11. godine

- iznos od 47,83 EUR sa kamatom od 30.03.11. godine

- iznos od 64,34 EUR sa kamatom od 31.05.11. godine

- iznos od 75,78 EUR sa kamatom od 22.07.11. godine

- iznos od 68,35 EUR sa kamatom od 20.09.11. godine

- iznos od 58,96 EUR sa kamatom od 30.11.11. godine

- iznos od 70,92 EUR sa kamatom od 31.01.12. godine

- iznos od 69,08 EUR sa kamatom od 02.04.12. godine

- iznos od 71,58 EUR sa kamatom od 01.06.12. godine

- iznos od 70,01 EUR sa kamatom od 01.08.12. godine

- iznos od 66,07 EUR sa kamatom od 28.09.12. godine

- iznos od 70,54 EUR sa kamatom od 01.12.12. godine

- iznos od 64,72 EUR sa kamatom od 02.02.13. godine

- iznos od 69,34 EUR sa kamatom od 03.04.13. godine

- iznos od 62,08 EUR sa kamatom od 31.05.13. godine

- iznos od 62,39 EUR sa kamatom od 31.07.13. godine

- iznos od 68,30 EUR sa kamatom od 02.10.13. godine

- iznos od 68,04 EUR sa kamatom od 02.12.13. godine

- iznos od 69,85 EUR sa kamatom od 31.01.14. godine

- iznos od 71,18 EUR sa kamatom od 02.04.14. godine

- iznos od 84,09 EUR sa kamatom od 04.06.14. godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2002. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.882,16 € sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude 8. srpnja 2026. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj i tuženik su dana 01. veljače 2008. godine zaključili Ugovor o kreditu broj:168 50-4684864 kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 20.919,01 CHF. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 6.75% (čl.2 ugovora).

2. Tuženik je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio, dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor. Tužitelj je, istina, kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je od početno ugovorene rate rata znatno porasla međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja ostali su bez ikakvog rezultata. Sa niti jednom promjenom tužitelj se, dakle, nije usuglasio.

3. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja ( popularno nazvano Lobora na CHF).Od početka 2009.godine Libor neprestano pada tako daje tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 % pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nisu zakoniti ni zbog slijedećih razloga: ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl.96 Zakona o zaštiti potrošača. Sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope, a bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl. 97 st.1 alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača.

4. Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96 i 97. Zakona o zaštiti potrošača su prema čl.102. toga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl.296 ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl.82 st.1 alineja 11 Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl.87 st.1 Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl.110 st.1 i 2 alineja 8 te čl.111.st.1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača.

5. U svakom slučaju, nepoštena praksa je prema čl.108 Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Osim što je, dakle, nepoštena i samim time ništetna odredba u citiranom ugovoru o promijeni kamatne stope što je, u konačnici, utvrđeno od strane Trgovačkog suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi to je, također, utvrđeno i da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Sve ovo, ponavlja se, utvrđeno je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu pod posl.br. P-1401/12. Takvo postupanje tužene strane, dakle ugovaranje ništetnih odredbi, suprotno je odredbama Direktive 93/13/EEZ naročito odredbi čl.3 st.1 i čl.5 citirane Direktive. Zbog naprijed navedenog, a kako predmetni ugovor ne može opstati bez ništetnih odredbi, cijeli je ugovor ništetan što je, uostalom, utvrdio i Europski sud za ljudska prava u odluci doneseno u predmetu C-118/17, C-260/18 u identičnoj pravnoj stvari.

6. Tužitelj, nažalost, tim više što tuženik nije dostavljao cjelokupnu dokumentaciju, ne raspolaže sa potpunom dokumentacijom vezanom za cit. Ugovor o kreditu.

Tužitelj je nakon dopune nalaza i mišljenja vještaka financijske struke uredio tužbeni zahtjev podneskom od dana 18. svibnja 2026. godine na način da je specificirao točno određeni iznos koji potražuje u ovom postupku istaknuvši dva tužbena zahtijeva i to glavni i eventualni u slučaju da sud ne prihvati glavni tužbeni zahtjev.

7. Tuženik u tužbi i tijekom postupka ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 168-50-4684864, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava.

8. Nadalje, tuženik ističe da tužba u predmetnoj pravnoj stvari ne sadržava sve što je potrebno da bi se po njoj nastavilo postupati. Naime, člankom 106. stavak 2. ZPP-a propisano je da podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se u vezi s njima moglo postupiti, između ostalog, i OIB stranaka, a što tužba u ovom slučaju ne sadrži. Slijedom navedenog, predlaže se sudu temeljem članka 109. ZPP-a naložiti tužitelju da tužbu ispravi odnosno dopuni u skladu s danom uputom i u tu svrhu mu vratiti istu radi ispravka ili dopune, a ako tužitelj propusti učiniti navedeno, donijeti rješenje kojim se utvrđuje da je tužba povučena, odnosno kojim se ista odbacuje.

9. Nadalje, tuženik skreće pozornost sudu da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP a nije dopušteno postaviti tužbeni zahtjev na način kako to čini tužitelj u predmetnoj tužbi. Naime, sukladno članku 186.b stavak 3. ZPP-a, u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. S tim u vezi, kao prvo, tuženik ističe da nije točno da tužitelj u konkretnoj pravnoj stvari ne može postaviti određeni zahtjev na isplatu novčanog iznosa. Naime, pretpostavlja se da tužitelj ima podatke o tome je li, kada i na koji način vršio uplate u korist tuženika temeljem predmetnog ugovora o kreditu te je potpuno izvjesno da ima predodžbu o tome koliki mu novčani iznos (navodno) duguje tuženik. Tuženik ističe da sukladno članku 186. ZPP-a tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak, a slijedom čega je tužitelj taj koji je prije podnošenja tužbe bio obvezan poduzeti primjerene radnje (npr. pribaviti potrebnu dokumentaciju, analizirati podatke o uplatama po predmetnom ugovoru o kreditu, po potrebi angažirati osobu koja raspolaže stručnim znanjima i koja je u mogućnosti za tužitelja izvršiti potrebne izračune i sl.) koje bi istome omogućile postavljanje točno određenog tužbenog zahtjeva. Kao drugo, tužitelj u tužbi nije na jasan i nedvosmislen način specificirao koji su to podaci koje mu tuženik (navodno) ne želi dati, a dostava kojih će mu omogućiti da postavi određen tužbeni zahtjev. Pritom se ističe da je tuženik u vezi s pravnim odnosom zasnovanim predmetnim ugovorom o kreditu tužitelju, kao i svim ostalim klijentima s kojima je poslovao i s kojima posluje, uredno dostavljao sva pismena, obavijesti i sl., koje je temeljem istog i bio dužan dostaviti te u spisu ne samo da nema dokaza, nego nema niti jasnog i nedvosmislenog navoda o tome koje bi to bile isprave, odnosno podaci, koje tuženik ne želi dostaviti tužitelju. Prema mišljenju tuženika, tužba s ovakvim tužbenim zahtjevom ne može se uspješno postaviti samo na temelju ničime potkrijepljenog ni dokazanog navoda da tuženik nije ili ne želi dostaviti određene podatke, a što upravo čini tužitelj u ovoj pravnoj stvari. Uostalnom, sve i kad bi zahtjev za dostavom dokumentacije kako to u tužbi traži tužitelj i bio osnovan, a što ovdje nije slučaj, potpuno je nejasno koju dokumentaciju tužitelj uopće potražuje, te se stoga u svakom slučaju navedenom zahtjevu tužitelja ne može udovoljiti, obzirom je navedeni zahtjev potpuno neodređen i nejasan. Imajući u vidu navedeno, jasno je da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za postavljanje tužbenog zahtjeva na način na koji to čini tužitelj u svojoj tužbi, te da se radi o zlouporabi procesnih ovlaštenja s ciljem odugovlačenja postupka, odnosno uzrokovanja daljnjih troškova postupka, a slijedom čega se predlaže sudu odbaciti predmetnu tužbu kao nedopuštenu.

10. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

11. Tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, od dana 04.07.2013. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedena presuda donesena je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Dakle, predmetnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu priznato je takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Navedeni sud nije u predmetnom postupku utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Trgovački sud donio gore navedenu presudu nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe.

12. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Aljoše Gojanovića, pod brojem OV-765/2008, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998, 16/2007) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina ŠŠ, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata.

13. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Nadalje, a sve ako bi sud unatoč prije navedenome, smatrao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja kojim se utvrđuje da je predmetni ugovor o kreditu ništetan, tuženik ovime ističe prigovor radi prebijanja u visini utuženog iznosa, odnosno iznosa od 23.000,00 HRK, a sve na temelju isplaćenog mu iznosa temeljem navodno ništetnog ugovora o kreditu, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana isplate kredita, odnosno od dana 01.02.2008. godine pa do isplate.

14. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

15. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

16. U ovom postupku izvedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 168- 50-4684864 od dana 1. veljače 2008. godine, otplatni plan, zadužnica od 05.02.2008. godine, suglasnost o zapljeni plaće od 05.02.2008. godine, zahtjev za kredit od 31.01.2008. godine, ponuda broj 006/2008 od 31.01.2008. godine, obavijest o promjenjivoj kamatnoj stopi od 23.10.2013. godine, rješenje općinskog suda u Šibeniku poslovni broj: P-785/2021 od dana 28. ožujka 2024. godine, rješenje županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj: Gž-847/2024 od dana 19. srpnja 2024. godine, odgovor porezne uprave u [adresa]. klasa: 410-01/24-01/126, urbroj: 513-07- 15-01-24-2 od dana 19. travnja 2024. godine, nalaza i mišljenja vještaka Danijele Bijelić od 14. svibnja 2025. godine i dopune nalaza i mišljenja od 11. svibnja 2025. godine, te saslušanjem tužitelja AŠ.

17. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

18. Punomoćnik tužitelja i punomoćnik tuženika su popisali troškove postupka.

19. Glavni tužbeni zahtjev sud je utvrdio neosnovanim budući da isti nije postavljan sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Danijele Bjelić, dipl. oecc. , a niti zauzetom stavu kolektivne zaštite potrošača.

20. Eventualni tužbeni zahtjev sud je utvrdio osnovanim.

21. U ovom postupku nije sporno da je između tužitelja i tuženika sklopljen ugovor o kreditu dana 01. veljače 2008. godine u [adresa], solemniziran od javnog bilježnika Aljoše Gojanovića u Vodicama pod poslovnim brojem OV-765/08 te stranke ne spore sadržaj istog, nadalje nije sporno da je tužitelj otplaćivao kredit u mjesečnim anuitetima te je tuženik tijekom utuženog vremenskog razdoblja, a što je vidljivo iz kreditne dokumentacije jednostrano mijenjao ugovorenu kamatnu stopu i visinu anuiteta po predmetnom kreditu.

22. U ovom postupku sporno je da li je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u kojoj je glavnica vezana za švicarski franak nepoštena, odnosno ništetna budući da je jednostranim postupanjem kreditora promijenjena, nadalje sporna je i mjesna nadležnost suda.

23. Pregledom ugovora o kreditu broj: 168-50-4684864 od dana 1. veljače 2008. godine u [adresa], solemniziran od javnog bilježnika Aljoše Gojanovića u Vodicama pod poslovnim brojem OV-765/08 dana 05. veljače 2008. godine u Vodicama, isti je sklopljen između tužitelja i tuženika u iznosu od 20.919.01 CHF po kamatnoj stopi sukladno čl. 2. od 6.75% koja je promjenjiva jednostranom odlukom kreditora uz rok otplate 84 mjeseca te namjenu korištenja kredita za kupnju automobila marke Hyundai. Pregledom dodatka ugovora o kreditu ponude br. 006/2008 od dana 31. siječnja 2008. godine, izdana od Zadar mobile d.o.o. utvrđeno je da ponuda glasi na kupca AŠ za osobno vozilo marke Hyundai, tip i model: Tucson 2,0 DOHO Dynamics u iznosu od 151.888,18 kn.

24. Uvidom u otplatni plan utvrđeno je da je korisnik kredita, ovdje tužitelj predmetni kredit plaćao od dana 31. ožujka 2008. godine do 30. studenog 2014. godine u jednakim mjesečnim anuitetima i to u iznosu od 313.17 CHF.

25. Uvidom u zadužnicu ovjerenu od javnog bilježnika Aljoše Gojanovića pod brojem: Ov-766/2008 od dana 05. veljače 2008. godine utvrđeno je dužnik AŠ dao suglasnost radi naplate vjerovnika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb u iznosu od 20.919,01 CHF.

26. Uvidom u rješenje općinskog suda u [adresa] poslovni broj: P-785/2021 od dana 28. ožujka 2024. godine utvrđeno je da je odbijen kao neosnovan prigovor tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, kojim se prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Šibeniku.

27. Uvidom u rješenje županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj: Gž-847/2024 od dana 19. srpnja 2024. godine utvrđeno je da je prihvaćena žalba tuženika te je ukinuto rješenje Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-785/2021 od 28. ožujka 2024. godine i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak, te će o troškovima žalbenog postupka biti odlučeno u konačnoj odluci.

28. Uvidom u odgovor porezne uprave u [adresa]. klasa: 410-01/24-01/126, urbroj: 513-07-15-01-24-2 od dana 19. travnja 2024. godine utvrđeno je da porezna uprava uvidom u informacijski sustav porezne uprave prema raspoloživim podatcima iz 2014. godine je utvrdila da je tužitelj evidentiran kao obveznik poreza na cestovno motorno vozilo marke Hyundai, proizvodnje 2007. godine, datum stjecanja 26. veljače 2008. godine.

29. Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Danijele Bijelić od 14. svibnja 2025. godine proizlazi da je ukupna razlika više plaćenih anuiteta od strane tužitelja u razdoblju korištenja kredita zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja u odnosu na početni tečaj na dan isplate kredita, iznosi po izračunu ovog vještaka 20.177,28 kn ili po mjesecima kako je to navedeno u koloni 19, odnosno 2.677,99 EUR kao u koloni 20 tabele u prilogu. Negativnih tečajnih razlika nije bilo, jer je tužitelj u početnom razdoblju otplate kredita uplaćivao veće iznose nego što je to bila obveza po utvrđenim anuitetima, a kad su se mogle eventualno pojavljivati negativne tečajne razlike na dan uplate zbog manjeg tečaja od početno ugovorenog. Iznos više plaćene kamate zbog primjene veće kamatne stope od početno ugovorene je iskazan u: - - - koloni 16 u CHF - kao ugovorenoj valuti u ukupnom iznosu od 304,07 CHF, odnosno u koloni 17 u HRK

- tadašnjoj službenoj valuti RH, u ukupnom iznosu od 1.497,82 kn, te u koloni 18 u EUR – iznosi kuna iz kolone 17 preračunato po tečaju konverzije u EUR sadašnjoj službenoj valuti RH u ukupnom iznosu od 198,79 EUR, ili pojedinačno po mjesecima s danom dospijeća na dan plaćanja a kako je to navedeno u prethodno naznačenim kolonama 16, 17 i 18 tabele u prilogu.

29.1. Tužitelj prigovara na dostavljeni nalaz te navodi da vještak nije postupio sukladno zadatku, nastavno navodi da je potrebno da vještak posebno prikaže pretplatu tužitelja po predmetnom ugovoru o kreditu temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te posebno pretplatu temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli budući da je utužena samo valuta.

29.2. Tuženik nije bio suglasan s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke koji se odnosi na izračun pretplaćenih iznosa odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se tečaj nije mijenjao.

30. Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka financijske struke od 11. svibnja 2025. godine proizlazi da sukladno podnesku tužitelja od 27. travnja 2026. kojim je uredio tužbeni zahtjev, dodatno je pozvan vještak na dopunu nalaza i mišljenja na način da prikaže uplate tužitelja tijekom oplate kredita i to u važećoj valuti EUR, a sve kako bi tužitelj uredio „osnovni tužbeni zahtjev usmjeren na uvrđenje ništetnosti cijeloga Ugovora…“ U svezi s predloženim vještak u tabeli u privitku prikazuje otplate kredita na datum otplate izraženo u kunama (tada važećoj valuti) i EUR (sada važeća valuta). Ukupan iznos otplate spornog kredita je iznosio 130.362,57 kuna ili pojedinačno kako je prikazano u sljedećoj tablici (kolona 2), odnosno 17.302,08 EUR (kolona 3) na dan svake pojedinačne otplate (kolona 1).

31. Tužitelj AŠ u svom iskazu navodi da je on inače imao nešto ušteđevine i odlučio se na kupnju novog automobila Hyundai ali kako mu je falio jedan iznos do 80,000,00 kuna obratio se kod Raiffeisen banke podružnica u [adresa] da mu oni daju ponudu, odnosno da ga izvijeste o tome kakvi su njihovi uvjeti kreditiranja. On da je sam došao u banku i javio se kod njihovog referenta i kada mu je kazao da bi podigao kredit u kunama, on ga je uputio da bi bilo bolje za njega, savjetovao ga da bi bilo bolje financijski da podigne kredit u Švicarskim Francima. Nakon tog savjeta on se odlučio na franke smatrajući da je to ispravno. Nakon toga referent ga je tražio tri zadnja mjeseca primanja pa mu je on rekao da može podići kredit i digao je u protuvrijednosti 80.000,00 kuna, a kredit je bilo 20.919,01 CHF. Banka mu je uručila otplatni kredit i u međuvremenu, od 2008. i plaćao ga je do 2014. godine u tom vremenskom razdoblju banka je podizala dva puta svojom jednostranom odlukom kamate na kredit, kao što je valuta tečaja također išla 50% više na raniju uplatu. U početku rata kredita mu je bila 1.300,00 kuna, a na koncu mu je bila i 2.000,00 kuna, odnosno između 1.900 i 2.000,00 kuna. Banka kao davatelj kredita, kao kreditor ga nije obavještavala o odluci o povećanju kamatne stope, on bi saznao da mi je kamata povećana onog momenta kad bi došao uplatiti ratu kredita, a inače mora kazati da nije nikoga pitao, saznao je da mora platiti više, a o ničemu nije mogao nikoga pitati. Službenik je vidio njegovo zaduženje i ja on je to plaćao, a to je bilo onda i afera oko tih kredita, da su i kamate i tečaj išli više nego što je to ugovoreno i nisi se imao kome obratiti u banci zašto je to tako. Automobil koji je kupio služio mi je za njegovu osobnu potrebu, kako su on i supruga radili, putovali su na posao i s posla kao što im je koristio i za obitelj. Nadalje ističe kako je u ekonomiji laik i ja vjerovao je službenoj osobi banke koja mu je dala upute da je kredit u CHF najpovoljniji i zbog tog razloga je i podigao kredit. Na posebno pitanje zamjenika punomoćnika tužitelja kazao je da mu od strane referenta u banci s kojim sam razgovarao da li ispunjava uvjete da mu se kredit odobri, nije ga upozorio što je to kamata, kolika je kamata, a niti promjene u valuti tečaja. Niti u jednom trenutku da je imao mogućnost da bi pregovarao o kamatnoj stopi ili valuti tečaja koje je tuženik mijenjao. Na posebno pitanje zamjenika punomoćnika tuženika može kazati da mu je Raiffeisen banka bila najbliža i inače je mogao i u Jadranskoj banci podići kredit, ali ta je banka već tada bila u krizi pa se njima nije niti obraćao.

32. Temeljem svih izvedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u njihovoj cjelokupnosti ovaj sud je sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92 i 112/99, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 125/13), 70/19, dalje: ZPP), utvrdio da je eventualni tužbeni zahtjev tužitelja osnovan po isplati pretplaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu.

33. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 221a. ZPP-a) u tijeku ovog postupka tuženik nije niti predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja činjenica da bi tužitelju kao korisniku kredita dostavljao osobno kao ugovornoj stranci obavijest o promijeni kamatnih stopa kao i obavijest o promjeni mjesečnih anuiteta te valutne klauzule, niti da je s tužiteljem pregovarao o odredbi ugovora kojom je ugovorena promjenljiva kamatna stopa i valutne klauzule, a niti je tužitelja upozorio na ekonomske posljedice odredbe o promjenljivosti kamatne stope i valute tečaja, već je o svemu banka u momentu sklapanja ugovora o kreditu prešutjela, jer je tužitelju pri sklapanju ugovora tuženik plasirao u prvi plan pogodnosti kredita u CHF u odnosu na kredite u drugoj valuti, te na taj način se nepošteno ponašao i doveo tužitelja u nepovoljniji položaj u ugovornom odnosu što je protivno odredbi članka 8. ZOO-a koji propisuje da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojima se može drugom prouzročiti šteta, a posebno članku 10. st.4 ZOO-a kojim je propisano da sudionik u obveznim odnosima se je dužan u ostvarenju svog prava suzdržavati od postupka kojima bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika.

34. U odnosu na navode tuženika da sporne odredbe ugovora nisu ništetne, potrebno je istaknuti da su odredbe ugovora već utvrđene ništetnim kolektivnom tužbom radi zaštite potrošača, a koja utvrđenja vežu i ovaj sud u ovom konkretnom slučaju, pa ga u odnosu na svaki pojedinačni slučaj nema potreba ponovno posebno dokazima utvrđivati, a niti obrazlagati. To posebno iz razloga što se prema odredbi članka 502 c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvani na pravno utvrđenje iz presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502 a st.1 ZPP-a , da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom slučaju sud je vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati kao što se sad na njih poziva i tužitelj.

35. Dakle, samo u ovakvim parnicama je dopušteno proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni kao što je slučaj u ovom predmetu.

36. U ovom konkretnom slučaju da su sporne odredbe ugovora o valuti ništetne sud je posebno utvrdio i po izvedenom dokazu saslušanjem tužitelja koji je u svom iskazu naveo da prilikom donošenja odluke o tome koji kredit će podići za kupnju automobila kao najpovoljnije uvijete kreditiranja ujedno je i naveo da mu je referent banke sugerirao da bi bilo bolje financijski podignuti kredit u CHF te da je on prihvatio taj savjet i tako se odlučio podignuti predmetni kredit navodi nadalje da je banka jednostranom odlukom podigla visinu kamata kao i valutnog tečaja, te je došlo do povećanja anuiteta bez da ga je tuženik obavijestio o tome, već je samo dobio obavijest da je anuitet povećan.

37. Dakle, tuženik je jednostrano odlučivao svojom odlukom kamatu povećavao kao što je i promijenio valutu tečaja, a da pri donošenju te odluke nije kontaktirao tužitelja da li isti može obzirom na promijenjene kamatne stope i valutu tečaja obzirom na svoja primanja kredit plaćati, a što je tuženik utvrđivao kada je donosio odluku o tome da li tužitelj udovoljava uvjetima da mu se odobri kredit, pa je i u ovom konkretnom slučaju postupajući na takav način tuženik nepošteno postupio prema tužitelju.

38. Ovakvim ponašanjem da je tuženik povrijedio i Ustava RH kao i Zakonske odredbe Zakona o HNB članku 3. i 4. , kojim je regulirana monetarna politika Republike Hrvatske, a kojom je preko Hrvatske Narodne banke zajamčena stabilnost cijena, financijskog sustava i domaće valute, kune i to na način da HNB štiti tečaj domaće valute i kune i to isključivo u odnosu prema EURU. Ovakvo ponašanje da je ključno i za primjenu članka 293 st. 2. ZOO te članka 81. st. 1 i 83. ZZP/03. Sve naprijed navedeno da je zauzeo stav i Visoki Trgovački Republike Hrvatske u svojoj odluci pod posl. br. Pž-6632/17, gdje je jasno naveo kako potrošačima nije objašnjeno niti razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi oni mogli predvidjeti ukupne ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze iz ovog ugovaranja odnosno na temelju kojih kriterija bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.

39. Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, tuženik u ovom postupku bila je i jest svjesna da postoji rizik valutne klauzule u švicarskim francima s kojim bi svi potrošači trebali biti upoznati, te da korisnici kredita prema obavijesti o navedenim rizicima odluče o sklapanju ili nesklapanju ugora kojima je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Objavljivanjem niskih kamatnih stopa za kredit u švicarskim francima i istovremeno propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke postupale suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je također promjenljiva u švicarskim francima.

40. Nejednakost u pregovaranjima s jedne strane (koja leži kao osnova sustava zaštite potrošača kako je uspostavljan Direktivom 93/13) te dalekosežnost ekonomskih, socijalnih i političkih posljedica do kojih je takva poslovna praksa tuženika realizacijom rizika dovela, s druge strane kod tuženika kao kreditne institucije stoga stvara izuzetno visoki stupanj pravne nesigurnosti koji je ovako definiran i uspostavljen u navedenoj presudi Suda EU, C-186/16. U kontekstu pravilne primjene članka 296. ZOO, te članka 98 . ZZP, , a sve vezano za Direktivu 93/13 i u ovom konkretnom slučaju sud EU je utvrdio da je u procijeni poštenosti i ravnoteže prava i obveza apsolutno presudan izostanak pružanja bilo kakvih informacija u predugovornoj i ugovornoj fazi ugovornog odnosa. Ovakvo stajalište da podržava i najnovija obvezujuća presuda Visokog trgovačkog suda RH PŽ-6632/2017, u sporu kolektivne zaštite, slučaj „Franak“. Tuženik da je kao financijski subjekt (profesionalna osoba) ekspertno upoznat s uvjetima i detaljima financijskih usluga koje uostalom sam kreira i pruža kao u konkretnom slučaju i karakteristikama valutnoinduciranih kreditnih rizika (dalje VIKR). Tužitelj niti je znao niti je uostalom morao znati parametre koji utječu na povećanje ili smanjenje kamatne stope valutne klauzule jer kao fizička osoba koja nastupa izvan svoje profesionalne djelatnosti veoma teško može dobiti potrebne informacije o financijskoj kupovini ili raznijeti kompleksne financijske proizvode, radi čega je bila potreba tuženika da prije sklapanja pravnog posla na jednostavan i razumljiv način koji tužitelj razumije omogući uspoređivanje predmetnog sa konkurentnim bankarskim proizvodima, a sve navedeno da od strane tuženika je izostalo.

41. Sud je u ovom postupku sud u svrhu svrsishodnosti konačnog rješenja odnosa između stranka ovog postupka dopustio da tužitelj uredi tužbeni zahtjev, a sve obzirom da isti nije mogao točno i precizno urediti podnošenjem tužbe, pa je i iz razloga što je po obavljenom dopunskom nalazu i mišljenju u ovom postupku financijskim vještačenje to tužitelj jedino i mogao učiniti što je i u skladu sa stavovima koji su zauzeti od Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7061/2010 od 23. studenog 2010. godine gdje se navodi:" Smisao dopuštene objektivne preinake tužbe je upravo u tome da se riješe sporni odnosi među strankama, dakle da se odluči o zahtjevu tužitelja za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja koju tužitelj traži od suda obzirom na tuženog za kojeg tvrdi da se prema njemu nalazi u određenoj građansko pravnoj obvezi koju neće dobrovoljno ispuniti."

42. Dakle, unošenje neodređene formulacije glede promjenljive valute tečaja o kojoj se nije pregovaralo u ugovor o kreditu, na način kako su je banke unosile, suprotno je načelima obveznog prava koje ugovorne strane sukladno zakonu su dužne poštivati kako je to i naprijed navedeno jer u protivnom su time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnika kredita kao potrošača dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, obzirom da je jednino banka imala saznanja o tome po kojim parametrima će doći do promjene valute tečaja i koliko je ona rizična, te promjeni kamatne stope.

43. Iz sadržaja ugovora o kreditu sud nije našao da bi tužitelj dao pristanak na promjenu kriterija i parametara na temelju kojih je promijenjena valuta tečaja, a koji nisu jasno ni navedeni, odnosno nisu uopće navedeni u ugovoru, a niti je tužitelj imao bilo kakvih saznanja o tome u momentu zaključenja ugovora o kreditu što nedvojbeno ukazuje na nepošten odnos banke prema predniku tužiteljice što tužitelju daje za pravo da u ovom postupku zahtjeva isplatu na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF.

44. Slijedom navedenog obzirom da je ovaj sud nedvojbeno utvrdio da je tuženik postupio protivno osnovnim načelima ZOO, Uredbama Europske unije, a posebno i Direktive 93 što obvezuje ugovorne stranke, to je osnovan i tužbeni zahtjev na isplatu sukladno članku 323 st. 1 ZOO-a po kojem u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnova po odredbi članka 1111. ZOO-a .

45. Kako je po provedenom financijskom vještačenju utvrđeno da je tužitlj temeljem naprijed navedenih ništetnih odredbi prplatio tuženiku na ime ukupne razlike više plaćenih anuiteta od strane tužitelja u razdoblju korištenja kredita zbog promjene kamatne stope i valute tečaja u odnosu na početni tečaj na dan isplate kredita iznosi 2.677,99 to je valjalo prihvatiti eventualni tužbeni zahtjev u cijelosti sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude.

46. Ugovaratelj kredita nominiranog u švicarskim francima, koji je prvenstveno služio za kupnju automobila, odnosno za osobne potrebe ugovaratelja kredita, a koji ugovaratelj ima pravni položaj potrošača jer je riječ o fizičkoj osobi koja sklapa ugovor o kreditu radi osobnih potreba, prijevoza, odnosno izvan svoje poslovne, trgovačke ili profesionalne djelatnosti. Iz čega možemo zaključiti da Zakonom o potrošačkom kreditiranju u čl. 2. stavku 1. točki 1. propisano je da je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenim tim zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, što možemo zaključiti, a to je da je svrha za koju je kredit sklopljen je važan kriterij. Zakon o zaštiti potrošača u čl.5 st.1 točki 15. na sličan način određuje potrošača, kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje poslovne, trgovačke, obrtniče i profesionalne djelatnosti. Na predmetni ugovor primjenjuju se i čl. 295. i čl. 296. ZOO-a koja zahtijevaju savjesno i pošteno postupanje te transparentnost ugovornih odredbi, a banka je kao kreditor dužna korisnika kredita jasno, nedvojbeno i nedvosmisleno upoznati s povećanjem kamatne stope, jednako kao i s valutnim rizikom, a propuštanje te obveze jest povreda prava korisnika kredita te ništetnost ugovornih odredbi.

47. Temeljem odredbe članka 325. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva, dok člankom 327. ZOO-a propisano je da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, stoga tužiteljev pravni interes za vođenje ovog postupka jest i zahtjev za restitucijom iznosa stečenih primjenom ništetnih ugovornih odredbi.

48. Sukladno članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora obvezuju jednu i drugu ugovornu stranu samo ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u trenutku sklapanja ugovora, a dok čl. 296. ZOO-a izričito propisuje ništetnost onih ugovornih odredbi koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja ili koje dovode do neravnopravnosti stranaka. Banka kao profesionalni sudionik pravnog prometa i stručna financijska institucija dužna je korisniku kredita pružiti jasne, odgovarajuće, nedvosmislene, transparentne informacije o svim elementima ugovora o mogućoj promjeni tečaja i riziku istog te promjeni kamatne stope. Samim tim što korisnik kredita nije bio informiran o takvim elementima ugovora, može se zaključiti da je narušena ravnoteža ugovornih strana.

49. Budući da se radi o unaprijed formuliranim tipskim ugovorima, koje sastavlja banka, a o kojima potrošač nije imao i nema stvarnu mogućnost pojedinačnog pregovaranja takve odredbe možemo protumačiti u skladu sa čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača, prema kojem je svaka nepoštena ugovorna odredba koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

50. Odredbom članka 70. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91,91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 , 25/13, 89/14 i 70/19; u daljnjem tekstu : ZPP-a) propisano je da se ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. Stavkom 3. istog članka propisano je da sporazum važi samo ako je sastavljen u pisanom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa. Iz priloženog Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke u točci 16. za slučaj spora ugovorili nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora Odredbom članka 49. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14; dalje: ZZP-a) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj. Poglavito s obzirom da se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca članak 49. Stavak 2. ZZP-a, a pravna posljedica takvih odredbi je propisana u članku 50. stavku 1. ZZP- a na način da je određeno kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

51. U ovom konkretnom slučaju radi se o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi radi ostvarivanja svojih prava pred sudom tužitelj trebao putovati u Zagreb, što s obzirom da isti živi u [adresa] uzrokuje značajnu neravnotežu među ugovornim stranama. Za istaknuti je da je odredba Ugovora koja se odnosi na mjesnu nadležnost za slučaj spora bila unaprijed formulirana od strane tuženika, slijedom čega tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj. Iz svega navedenog proizlazi da su ispunjene sve pretpostavke propisane citiranim odredbama ZZP-a koje moraju biti ostvarene da bi se određena ugovorna odredba smatrala nepoštenom.

52. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopljen u [adresa], a kako se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog Ugovora o kreditu to treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je Ugovor sklopila, a koja banka je upravo imala poslovnu jedinicu u [adresa]. Člankom 59. ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Poslovna jedinica tuženika je u [adresa], dakle jest poslovna jedinica u smislu odredbe članka 59. ZPP-a, a ispunjene su i ostale pretpostavke iz te zakonske odredbe, jer se poslovna jedinica nalazi izvan sjedišta tuženika pravne osobe i spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice. Dakle, u ovom konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu članka 59. ZPP-a za određivanje mjesne nadležnosti suda, a to tim više što je ovaj sud utvrdio da između stranka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a, te je slijedom navedenog odlučeno kao u pravorijeku ovog rješenja.

53. Odredbom članka 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba članka 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Dakle, podnošenjem tužbe sudu na čijem se području nalazi poslovna jedinica pravne osobe tužitelj je iskoristio svoje pravo izbora mjesno nadležnog suda između tog suda i suda općemjesne nadležnosti. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

54. Dakle, podnošenjem tužbe sudu na čijem se području nalazi poslovna jedinica pravne osobe tužitelj je iskoristio svoje pravo izbora mjesno nadležnog suda između tog suda i suda općemjesne nadležnosti.

55. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154 st.1., 155. 156. i 164. ZPP-a kao i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("NN" 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: OT), pa je tužitelju obzirom na popisani trošak po Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. OT po vrijednosti predmeta spora od 2.458,52 eura priznat kao opravdan trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska dana 14. travnja 2022. godine u iznosu od 50,00 eura, sastav obrazloženog podneska 8. lipnja 2022. godine u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska 9. prosinca 2022. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu dana 12. ožujka 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu dana 5. studenog 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska dana 20. kolovoza 2025. godine u iznosu od 50,00 eura, sastav podneska dana 05. studenog 2025. godine u iznosu od 50,00 eura, zastupanje na ročištu dana 03. veljače 2026. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu dana 22. travnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od dana 18. svibnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu dana 19. svibnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura, što čini ukupan iznos od 1.950,00 eura, uvećano za 25% pdv iznosi 2.437,50 eura, čemu valja pridodati trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura, te pristojba tužbe 144,50 iznosu što čini sveukupno priznat trošak u iznosu od 2.882,16 eura, sa pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi članka 29. st. 2 ZOO-a, a vrijeme od kad kamata teče je određeno sukladno odredbi članka 30. st. 2 Ovršnog zakona ("NN" broj 112,25/13 i 94/14, 131/20, dalje: OZ-a ).

U Šibeniku, dana 08. srpnja 2026. godine

SUDAC

Anđelka Bagić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu za Županijski sud u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke.

DN-a:

- kao na zapisniku objave i dostave od dana 08. srpnja 2026. godine