Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-64/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Bruni Čeru, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-34/2023-43 od 14. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-34/2023-43 od 14. studenog 2025.

- u točci I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi članaka 4. i 7. Ugovora o kreditu broj 9011233716 od 2. svibnja 2006. kojima je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

- u točci II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje teku na:

iznos 186,97 EUR od 30. 6. 2009. do 30.9.2015.

iznos 38,32 EUR od 31. 7. 2009. do 30.9.2015.

iznos 38,32 EUR od 31. 8. 2009. do 30.9.2015.

iznos 38,32 EUR od 30. 9. 2009. do 30.9.2015.

iznos 98,71 EUR od 31. 10. 2009. do 30.9.2015.

iznos 38,32 EUR od 30. 11. 2009. do 30.9.2015.

iznos 38,32 EUR od 31. 12. 2009. do 30.9.2015.

iznos 38,32 EUR od 31. 1. 2010. do 30.9.2015.

iznos 38,32 EUR od 28. 2. 2010. do 30.9.2015.

iznos 38,32 EUR od 31. 3. 2010. do 30.9.2015.

iznos 210,86 EUR od 30. 4. 2010. do 30.9.2015.

iznos 38,32 EUR od 31. 5. 2010. do 30.9.2015.

iznos 38,32 EUR od 30. 6 .2010. do 30.9.2015.

iznos 144,50 EUR od 31. 7. 2010. do 30.9.2015.

iznos 38,38 EUR od 31. 8. 2010. do 30.9.2015.

iznos 38,32 EUR od 30. 9. 2010. do 30.9.2015.

iznos 38,32 EUR od 31. 10. 2010. do 30.9.2015.

iznos 110,21 EUR od 30. 11. 2010. do 30.9.2015.

iznos 110,21 EUR od 31. 12. 2010. do 30.9.2015.

iznos 521,65 EUR od 31. 1. 2011. do 30.9.2015.

iznos 110,21 EUR od 28. 2. 2011. do 30.9.2015.

iznos 110,21 EUR od 31. 3. 2011. do 30.9.2015.

iznos 110,21 EUR od 30. 4. 2011. do 30.9.2015.

iznos 130,11 EUR od 31. 5. 2011. do 30.9.2015.

iznos 130,11 EUR od 30. 6. 2011. do 30.9.2015.

iznos 130,11 EUR od 31. 7. 2011. do 30.9.2015.

iznos 159,84 EUR od 31. 8. 2011. do 30.9.2015.

iznos 159,84 EUR od 30. 9. 2011. do 30.9.2015.

iznos 159,84 EUR od 31. 10. 2011. do 30.9.2015.

iznos 159,84 EUR od 30. 11. 2011. do 30.9.2015.

iznos 159,84 EUR od 31. 12. 2011. do 30.9.2015.

iznos 584,56 EUR od 31. 1. 2012. do 30.9.2015.

iznos 159,84 EUR od 29. 2. 2012. do 30.9.2015.

iznos 726,57 EUR od 31. 3. 2012. do 30.9.2015.

iznos 267,32 EUR od 30. 4. 2012. do 30.9.2015.

iznos 267,32 EUR od 31. 5. 2012. do 30.9.2015.

iznos 267,32 EUR od 30. 6. 2012. do 30.9.2015.

iznos 267,32 EUR od 31. 7. 2012. do 30.9.2015.

iznos 267,32 EUR od 31. 8. 2012. do 30.9.2015.

iznos 267,32 EUR od 30. 9. 2012. do 30.9.2015.

iznos 267,32 EUR od 31. 10. 2012. do 30.9.2015.

iznos 267,32 EUR od 30. 11. 2012. do 30.9.2015.

iznos 267,32 EUR od 31. 12. 2012. do 30.9.2015.

iznos 267,32 EUR od 31. 1. 2013. do 30.9.2015.

iznos 267,32 EUR od 28. 2. 2013. do 30.9.2015.

iznos 267,32 EUR od 31. 3. 2013. do 30.9.2015.

iznos 267,32 EUR od 30. 4. 2013. do 30.9.2015.

iznos 267,32 EUR od 31. 5. 2013. do 30.9.2015.

iznos 267,32 EUR od 30. 6. 2013. do 30.9.2015.

iznos 267,32 EUR od 31. 7. 2013. do 30.9.2015.

iznos 267,32 EUR od 31. 8. 2013. do 30.9.2015.

iznos 267,32 EUR od 30. 9. 2013. do 30.9.2015.

iznos 267,32 EUR od 31. 10. 2013. do 30.9.2015.

iznos 267,32 EUR od 30. 11. 2013. do 30.9.2015.

iznos 267,32 EUR od 31. 12. 2013. do 30.9.2015.

iznos 211,09 EUR od 31. 1. 2014. do 30.9.2015.

iznos 236,15 EUR od 28. 2. 2014. do 30.9.2015.

-te u točci III. izreke.

II. Djelomično se preinačuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P- 34/2023-43 od 14. studenog 2025.

-u točci I. izreke na način da se odbija zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe članaka 1. Ugovora o kreditu broj 9011233716 od 2. svibnja 2006.

- u točci II. izreke na način da se odbija zahtjev za isplatu iznosa od 10.933,36 EUR i zahtjev za isplatu zateznih kamata koje teku na pojedine mjesečne iznose iz točke II. izreke prvostupanjske presude za razdoblje od 1. listopada 2015. pa do isplate

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika te se odluka o troškovima postupka iz točke IV. izreke presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-34/2023-43 od 14. studenog 2025. preinačuje na način da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Točka V. izreke presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-34/2023-43 od 14. studenog 2025. te rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe nisu bili predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom su presudom, u točci I. izreke, utvrđene su ništetnim ugovorne odredbe članaka 1., 4. i 7. ugovora o kreditu broj 9011233716 od 2. svibnja 2006. kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (dalje: CHF) i izmjena redovne kamatne stope odlukom tuženika. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 10.933,36 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke. Točkom III. izreke utvrđeno je nepostojanje tražbine prema tužitelju koja iznosi 1.458,81 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 2.277,83 EUR sa zateznim kamatama od 14. studenog 2025. do isplate.

2. Nepobijanom točkom V. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 450,00 EUR, uvećano za PDV, dok je nepobijanim rješenjem u sklopu prvostupanjske presude dozvoljena preinaka tužbe tužitelja kako je zatraženo pismenim podneskom od 20. kolovoza 2025.

3. Navedenu presudu u dijelovima pod točkama I., II., III. i IV. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne Novine“ broj 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2. i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. istog članka - dalje u tekstu: ZPP), uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova sastavljanja žalbe i sudske pristojbe na žalbu prema odluci suda.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 9011233716 koji su stranke sklopile 2. svibnja 2006. te zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u valuti CHF i nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni redovne kamatne stope u tom potrošačkom ugovoru, a u odnosu na koji su stranke sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016., dalje ZPK) 18. prosinca 2015. zaključile Aneks uz ugovor o kreditu broj (dalje: Aneks ugovora o kreditu).

7. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne kao i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provedenim financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 2. svibnja 2006. između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu broj 9011233716 za izgradnju kuće, s ugovorenim iznosom kredita od 82.000,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita i s rokom otplate 180 mjeseci, uz redovnu kamatu od 4,35% godišnje, promjenjivu;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju ;

- da su se stranke bez pojedinačnog pregovaranja sporazumjele o tome da će tužitelj plaćati tuženiku promjenjive kamate pri čemu će se konkretna stopa tih kamata utvrđivati u skladu s odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom banke ;

- da je riječ o potrošačkom ugovoru (tužitelj ga je sklopio kao fizička osoba a namjena je za izgradnju kuće, što proizlazi i iz ugovora i iz iskaza) koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odluci o valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018.;

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope, kolektivni spor u odnosu na tuženika završio na način da pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je tuženik (uz druge banke iz navedenog spora) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP/2003) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007) povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali ;

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je tuženik (uz druge banke iz navedenog spora) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/2007, povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ;

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen;

- da su stranke 18. prosinca 2015. sklopile Aneks uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015., dalje: ZID ZPK/2015);

- da iz vještačenja provedenog tijekom prvostupanjskog postupka proizlazi da je tužitelj zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita do 30. rujna 2015. (bez umanjenja za iznos priznat u konverziji) više platio 11.707,92 EUR, a prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik je tužitelju priznao preplatu u iznosu od 1.458,81 EUR, kojom preplatom je u nalazu zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 684,25 EUR i nalazom utvrđene razlike zbog valute u iznosu od 774,56 EUR, pa je preostala razlika više plaćenog u iznosu 10.933,36 EUR;

- da je s financijsko-računovodstvenog motrišta izračun konverzije proveden u skladu s odredbama članka 19.c ZPK-a;

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2019.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud sporne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrdio ništetnima te je kao pravnu posljedicu njihove ništetnosti naložio tuženiku vratiti sve uplate koje su učinjene na ime ispunjenja tih ništetnih ugovornih odredbi u ukupnom iznosu od 10.933,36 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je pojedine iznose primio do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare te je zaključio da sklopljeni Aneks uz ugovor o kreditu nije od značaja za osnovanost tužbenog zahtjeva jer se tim Aneksom potrošač nije odrekao zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu.

9. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

10. Ispitujući na taj način pobijanu presudu ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. U tom dijelu nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda u tom dijelu može ispitati.

11. U odnosu na žalbene navode kojima se osporava odluka o ništetnosti odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i ništetnosti odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope:

12. Imajući na umu odredbu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO/2005) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu, a prema kojoj se na ništavost može pozivati svaka zainteresirana osoba, što su prije svih ugovorne strane, neosnovano tuženik osporava da tužitelj ima pravni interes za utvrđenje (djelomične) ništetnosti navedenog ugovora o kreditu i to stoga što su ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope izmijenjene Aneksom od 18. prosinca 2015. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., koje je doneseno u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, potrošač ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iako je sklopi dodatak ugovoru kojim su izmijenjene te odredbe ugovora, kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Zbog toga su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženik u žalbi osporava pravno shvaćanje suda prvog stupnja o pravnom interesu tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora.

13. Nadalje, pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P - 1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 u točci I. izreke pobijane presude iste utvrdio ništetnima, pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a u tom dijelu žalba odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

14. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu prava, ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja neosnovano prihvatio zahtjev za utvrđenje da je ništetan dio odredbe članka 1. Ugovora o kreditu koja glasi: „Banka se obvezuje staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 82.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF na dan korištenja kredita“.

15. Naime, po ocjeni ovog suda, za proglašenje i tog dijela ugovora o kreditu koji određuje iznos kredita kao glavnu obvezu kreditora prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, nema uporišta ni u utvrđenjima sadržanim u presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. niti u sadržaju provedenog postupka.

16. Pritom, polazeći od izreke pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. evidentno je da odredba čl.1. u dijelu u kojem na njezinoj ništetnosti pledira tužitelj u predmetnom postupku, nije obuhvaćena niti pravnim učinkom citirane presude proizašle iz kolektivnog spora, niti je tužitelj tijekom postupka dokazao njezinu ništetnost. Naime, sporni čl. 1. ugovorne odredbe definira glavnicu kredita izraženu u valuti CHF - prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, što znači da definira obvezu tuženika, a ne obvezu prednika tužitelja kao potrošača.

17. Iz cjelovitog sadržaja presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. jasno proizlazi da se utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, vezuje uz utvrđenje da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u švicarskim francima prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita a da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i da je upravo na taj način ugovorena zaštitna klauzula valute u kojoj je izražena glavnica kredita, čime da je potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Kao što je to ranije navedeno, čl.1. predmetnog ugovora u kojim je definirana glavna obveza kreditora ni na koji način potrošača nije stavila u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, to više što u istome nije ustanovljena nikakva obveza potrošača.

18. S obzirom na iznijete razloge je temelju 373. točke 3. ZPP-a djelomično preinačena točka I. izreke prvostupanjske presude i zahtjev za utvrđenje ništetnosti gore navedene ugovorne odredbe čl. 1. Ugovora je odbijen.

19. U odnosu na žalbu protiv odluke o isplati:

20. Osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši u točci II. izreke pobijane presude glavni kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa (10.933,36 EUR) koji je na ime ispunjenja kredita do 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) plaćen na temelju ništetne ugovorne odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u sadržanih u ugovoru o kreditu i to kao pravnu posljedicu njihove nepoštenosti utvrđene u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

21. Iz stanja spisa i utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je Aneks uz ugovor o kreditu sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 te da je izračun konverzije obavljen u skladu s prisilnim propisom iz članka 19.c toga Zakona.

22. Kad ZZP/2003, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, on ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi, pa se, u nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju opća pravila obveznog prava (ZOO/2005) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

23. U odnosu na predmetni potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke sklopile 2. svibnja 2006. stupio je 30. rujna 2015. na snagu ZID ZPK/2015.

24. ZID ZPK/15 donesen je nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

25. Uređuje li taj Zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003, ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

26. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

27. Osim toga, nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i o otplati kredita uz valutnu klauzule u CHF iz ugovora o kreditu, nakon zaključenog Aneksa, više ne obvezuju tužitelja, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR. U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak tih nepoštenih ugovornih odredbi u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

28. Stranke su Aneksom uz Ugovor o kreditu, koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u korist potrošača i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništene ugovorene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

29. U tom smislu, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi , pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje su učinjene na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope, na temelju među strankama sklopljenog valjanog Aneksa, iskorištene za ispunjenje daljnjih obveza prema tom Aneksu, ne može se zaključiti da Aneks nema restitucijski učinak u odnosu na navedene nepoštene ugovorne odredbe, bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate vraćaju potrošaču, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom.

30. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos- 1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK715 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

31. Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK -a u izračune konverzije uvrstio sve primljene iznose, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa, kao i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, očito je da ta razlika koja se sada zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa uz ugovor nije (više) bez osnove u imovini tuženika, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO/2005.

32. Tuženik je na temelju sklopljenog Aneksa u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015 unio iznose koji se sada traže tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije), u skladu sa sklopljenim Aneksom iskorišteni za namirenje anuiteta s valutnom klauzulom u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu, a glede utvrđenog manjka, u skladu sa zakonom postignut je sporazum o namirenju.

33. Zbog toga je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i stvarno primijenjene kamatne stope, odnosno za isplatu tečajnih razlika prema valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu od 2. svibnja 2006., jer su i uplate koje čine te razlike u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

34. Imajući na umu navedene razloge, zaključak je ovog suda da je sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a, s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete aneksom. Stoga mu prema pravnom shvaćanju ovog suda ne pripada dosuđena isplata od 10.933,36 EUR.

35. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci proširenog vijeća od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. gdje je na postavljeno revizijsko pitanje "Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama ZID ZPK/15 ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?" odgovoreno "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

36. Naposljetku, neodlučno je pozivanje tuženika u žalbi na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje.

37. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., I, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C- 699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

38. U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive (Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 38.).

39. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik (i njegov prednik) stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud.

40. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

41. Nadalje, vezano za visinu zahtjeva utvrđenu vještačenjem, neosnovano tuženik u žalbi ističe kako vještak nije otklonio prigovore tuženika, niti je uzeo u obzir iznos preplate utvrđen Aneksom ugovora o kreditu. Upravo suprotno, iz nalaza proizlazi da je prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik tužitelju priznao preplatu u iznosu od 1.458,81 EUR, kojom preplatom je u nalazu zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 684,25 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 774,56 EUR, pa je preostala razlika više plaćenog u iznosu 10.933,36 EUR, upravo koliko je tužitelj konačno postavljenim zahtjevom i tražio.

42. Slijedom svega navedenog, s obzirom na to da je u odlukama o isplati iz točke II. izreke pobijane presude u dijelu koji se odnosi na iznos glavnice od 10.933,36 EUR pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 19.c ZPK-a, na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a u tom je dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev za isplatu glavnih iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope odbijen.

43. Iako je tuženik na temelju sklopljenog Aneksa uz ugovor o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose koje tužitelj traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015., kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.).

44. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost u smislu članka 81. stavka 1. tada važećeg ZZP/2003 (jer su protivno načelu dobre vjere stvarale značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužitelja držao kao nepošteni stjecatelj. S obzirom na to da u skladu s člankom 1115. ZOO/ 2005 nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, na dan obračuna konverzije (dan prestanaka obveze vraćanja), dugovao i zatezne kamate koje su na pojedine iznose tekle od dana kada ih je primio do dana obračuna konverzije, kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelja preuzete Aneksom.

45. Izračun konverzije u skladu s odredaba članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se te zatezne kamate iskorištavaju za ispunjenje tužiteljeve obveze prema Aneksu sklopljenom prema tom propisu. Zbog toga je zaključak ovog suda da Aneks nema restitucijski učinak u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu. Zbog toga, u skladu s općim pravilom iz članka 1115. ZOO/2005 tužitelju, u odnosu na iznose plaćene do dana obračuna konverzije, pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope pa do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužitelja za ispunjenje tužiteljeve obveze preuzete Aneksom (30. rujna 2015.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja.

46. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32. i Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1. i 56.1., Revd-4600/2025-2 od 19. studenog 2025. kao i u odluci proširenog vijeća od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.

47. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud neosnovano odbio prigovor radi prebijanja, a koji prigovor se odnosi na razliku nastalu u periodu otplate kredita kao rezultat razlike između početno ugovorenog anuiteta kredita, odnosno tečaja u trenutku isplate kredita po početnom planu otplate i tečaja po kojem je anuitet kredita plaćen, a koji je bio manji od početno ugovorenog. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO kojom je određeno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Obzirom da u spornom razdoblju tužitelj nije ništa primio od tuženika, već je upravo on tuženiku vršio uplate kako je on od njega tražio i obračunao, kao i da je u razdoblju kada je tečaj CHF bio manji od početnog došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne obratno, to tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja.

48. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Stavljanjem sporne odredbe u Ugovor o kreditu tuženik je ugrozio visoku razinu zajamčene zaštite koju uživaju potrošači od nepoštenih ugovornih odredbi, pa se svrsi zaštite i prirodi razloga radi kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom protive zahtjevi tuženika da se na temelju takve odredbe, koju je sam unio u Ugovor o kreditu, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao, odnosno kada se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača, s obzirom da potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za ugovaranje ništetne odredbe nema pravo od tužitelja kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora, s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je u konkretnom slučaju tužitelj.

49. U tom smislu neosnovana je žalba tuženika protiv točke III. izreke prvostupanjske presude u kojoj je utvrđeno nepostojanje tražbine prema tužitelju koja iznosi 1.458,81 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a što se odnosi na negativne tečajne razlike.

50. Konačno, u skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualna je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF). Zbog toga je tuženik tijekom postupka neosnovano prigovarao zastari.

51. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje su na pojedine iznose plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tekle od dana plaćanja do 30. rujna 2015., kada je tuženikova obveza vraćanja tih iznosa prestala. Stoga je u tom dijelu, na temelju članka 368. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i djelomično je potvrđena točka II. izreke prvostupanjske presude, dok je odnosu na zatražene zatezne kamate koje teku u kasnijem razdoblju uz primjenu članka 373. točke 3. ZPP-a preinačena točka II. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev za isplatu tih zateznih kamata odbijen.

52. S obzirom na to da je tužitelj djelomično uspio u sporu sa zahtjevom za utvrđenje, i sa sporednim kondikcijskim zahtjevom za kamatama, dok u odnosu na glavni kondikcijski zahtjev nije uspio, odnosno u tom je dijelu tuženik uspio u sporu, ocjena je ovog suda da su stranke, kvalitativno i kvantitativno, djelomično uspjele u parnici s približno jednakim dijelovima. Stoga je uz primjenu članka 154. stavka 4. ZPP -a odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove pa je na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u točci IV. izreke prvostupanjske presude na način da je određeno da svaka strana snosi svoje troškove sukladno čl. 154. st. 4. ZPP-a.

53. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka vrijedi i za troškove žalbe pa je stoga odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

54. Točka V. izreke presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-34/2023-43 od 14. studenog 2025. te rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe nisu bili predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

U Varaždinu 8. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer