REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1520/2026-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 08. lipnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja Marinele Marić, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika HB, odvjetničke vježbenice, dana 08. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 13.3. Ugovora o kreditu broj 9012270923 od 7. veljače 2007. godine zaključenog između tužitelja DB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kuna.'' utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak ovog postupka u iznosu od 913,09 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 08.07.2026. do isplate po godišnjoj stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi od 06.03.2026. tužitelj navodi da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 9012270923 od 7. veljače 2007. godine, kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 43.800,00 CHF prema srednjem tečaju Kreditora, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 228 mjeseci. Člankom 13.3. predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Tužitelju je za navedeni kredit naplaćena naknada za obradu zahtjeva. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 262,27 EUR. Spornim člankom (točkom) 13.3. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo.

2. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelj uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Završno, jedini interes i ratio sporne odredbe je dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita. Slijedom svega navedenog, tužitelj u tužbi predlaže donošenje slijedeće presude:

''1. Odredba članka 13.3. Ugovora o kreditu broj 9012270923 od 7. veljače 2007. godine zaključenog između tužitelja DB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kuna.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

2. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju DB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.''

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu od 24.04.2026. protivi u cijelosti tužbi i tužbenom zahtjevu kao nesnovanom. Tuženi prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, te se predlaže odrediti vrijednosti predmeta spora sukladno zakonu i primjenjivim propisima, a najviše u iznosu koji je plaćen temeljem odredbe koja se utvrđuje ništetnom. Predlaže se prvenstveno ovu tužbu odbaciti i to stoga jer je ista postavljena tako da se sastoji samo iz deklaratornog zahtjeva, naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat nečeg plaćenog temeljem ništetne odredbe. ZPP u čl. 187. st. 2. kaže: „Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.“, a ništa od navedenog u ovom konkretnom slučaju nije ispunjeno s obzirom da kondemnatornog zahtjeva nema. U odnosu na postavljeni VPS također se predlaže smanjenje istog jer se radi o deklaratornom zahtjevu za naknadu koja je vrijednosno iznosila iznos koji ne odgovara postavljenom VPS-u odnosno znatno je niži te je nelogično da bi vrijednost deklaratornog u vrijednosti predmeta spora bio označen i cijenjen u iznosu koji premašuje i višestruko iznos koji je iznosila naknada čija se osnovanost spori. (ulazna naknada 262,27 Eura). Slijedom navedenog zaključuje se da je ovaj naznačeni iznos višestruko povećano iskazan i potpuno je neodgovarajući obzirom na traženje tužitelja. Predlaže se sudu označiti vrijednost predmeta spora ispravno i to u visini vrijednosti glavnog zahtjeva za isplatu, odnosno u iznosu od 262,27 EUR.

4. Ukoliko sud ne odbaci tužbu, to tuženi daje nastavno odgovor i argumentira razloge zbog kojih predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti. Tuženi smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9012270923 koji je zaključen 07.02.2007. (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača niti je isti dokazao da bi bio potrošač, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, dok je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element. U odnosu na osiguranje kredita i naknadu za navedenu uslugu, radi se o osiguranju u slučaju nemogućnosti plaćanja, koji uvjet je koristan i ugovoren sa osiguravajućim društvom temeljem tada važećih zakona, a ugovori o kreditu se radi svoje nesigurnosti i osjetljivosti moraju osiguravati što je i praksa i uobičajeno postupanje koje regulator potiče. Naknada za osiguranje kredita u iznosu od 1,00% nije nerazmjerna niti tegotna, a jasno je iz njezina naziva da se radi o osiguranju, te je ta naknada uplaćena upravo za osiguranje, a ne banci, već osiguravajućem društvu pa se prigovara pasivnoj legitimaciji, jer nije tuženi stekao ovu naknadu, već je tu naknadu steklo osiguravajuće društvo. Tako na strani tuženika nije nastala povećana i neosnovana dobit ili kako to zakon kaže da je dio imovine prešao u korist tuženika – konkretno nije, jer je ovaj dio plaćen osiguravajućem društvu i nije došlo do neosnovanog bogaćenja banke. U odnosu na ovaj dio prigovara se i promašenoj pasivnoj legitimaciji jer se osiguranje plaća osiguravajućem društvu i za njegovu korist, a ne radi se o prihodu banke. Tako na toj strani niti ne može biti nikakovog stjecanja, niti ga je bilo, jer se radi o novcu koji je služio za osiguranje i uplaćen je za korist osiguravajućeg društva po polici – osnov postoji. Zahtjev transparentnosti je jasan jer se radi o uplati za osiguranje kredita. Naveden iznos nije prešao u imovinu tuženika, slijedom čega nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje bez osnove sukladno čl.1111 ZOOO. U konkretnom slučaju tužitelj je već pokrenuo i dovršio postupak radi utvrđenja i isplate temeljem ništetnih odredbi u odnosu na Ugovor o kreditu 9012270923, a kako je tamo bio pravno savjetovan to je imao i morao imati saznanja o ništetnosti i drugih odredbi ugovora, osim toga sud je navedeni ugovor uzeo u razmatranje i na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, te da je utvrdio da u ugovoru postoji i neka druga odredba koja je ništetna to bi uzeo u obzir prilikom donošenja navedene odluke, a to nije učinio. Svakako je i sud i tužitelj imao saznanja o ništetnosti pojedinih odredbi spornog ugovora još od završetka kolektivnog spora i razmatrao je ovaj ugovor.

5. Tuženi smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu, povrijeđena njegova prava kao potrošača niti je isti dokazao da bi bio potrošač, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora i to odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, …sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, dok je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element. Ne radi se o nejasnoj i nerazumljivoj odredbi, a plaćena je prilikom obrade kredita odnosno 2006. godine te je danom pokretanja tužbe 2026 godine to potraživanje u zastari. Do prekida zastare nije došlo, jer se nisu ispunile pretpostavke određene zakonom za prekid zastare, a kolektivna presuda „potrošač“ se ne odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, za koji dio se također ističe i prigovor pomanjkanja pasivne legitimacije te se svakako radi o zastarjelim potraživanjima. Kako je kondemnatorni dio u zastari, tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje isplatu - tako i ZPP u čl. 187. st. 2. kaže: „Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe“, a ništa od navedenog u ovom konkretnom slučaju nije ispunjeno s obzirom da je kondemnatorni zahtjev u zastari još od 2009 odnosno 2011. slijedom čega tužitelj za postavljeni deklaratorni zahtjev nema valjani poravni interes. Obzirom je Ugovor o kreditu parničnih stranaka zaključen 2007 godine te je izvršena isplata iznosa kredita umanjena za sporni iznos naknade 2007 godine kada je ugovor i zaključen, a ugovor nije utvrđen ništetnim, jasno je i nedvojbeno da je tužba podnesena izvan općeg zastarnog roka od pet godina. Presudom Općinskog suda u Splitu P-3322/2017 od 26.3.2021 godine pravomoćno je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o dužnosti plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i isplatu iznosa plaćenog na ime navedene naknade. U obrazloženju navedene pravomoćne presude navodi se da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i o cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive te da je konkretna odredba o naknadi vrlo razumljiva i jasna i da ih je tužiteljica jednostavnim iščitavanjem mogla uočiti i shvatiti i slijedom navedenog nema mjesta ocjeni te odredbe u smislu direktive i ZZP-a, kako to pogrešno smatra tužiteljica u žalbi, već je pravilan zaključak suda da predmeta klauzula nije ništetna, a tako je odlučio i Županijski sud u Zagrebu u predmetu Gž-3583/2018-2 od 3.9.2019 godine u kojem tužiteljica tuži identično ništetnost sporne odredbe ugovora o pozajmici i gdje sud odlučuje da nije ništetna odredba o plaćanju naknade, jer je ista predviđena unaprijed i s kojom je bila upoznata tužiteljica i odnosi se na troškove učinjene za uslugu Banke u svezi sklapanja predmetnog ugovora te nije protivna Ustavu RH niti prisilnim propisima niti moralu društva i radi se o slobodno uređenom obveznom odnosu u smislu čl.2 ZOO-a. Dalje sud u obrazloženju navodi da u smislu odredaba čl.326 ZOO st. Sve kada bi i bile utemeljene tvrdnje tužitelja o uzroku ništetnosti predmetne odredbe, iste ne bi bile od značaja obzirom je ugovor u cijelosti ispunjen. Isto tako Županijski sud u Zagrebu u predmetu Gž-253/2023 kada odbija zahtjev za isplatom naknade za prijevremenu otplatu jasno navodi da iako se temeljem čl.81 st.2 mjerodavnog ZPP/03 da se o unaprijed sastavljenim odredbama nije pregovaralo, to ne podrazumijeva da su se ujedno ostvarile pretpostavke za nepoštenost ugovornih odredbi. ..Naime da bi određene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo mogle smatrati nepoštenim i posljedično ništetnim, potrebno je da one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – za što je teret dokaza na onome tko tvrdi da se to dogodilo odnosno na tužitelju. Niti u ovoj pravnoj stvari, kao niti u Gž-253/2023 tužitelj nije dokazao da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na njegovu štetu. Slijedom navedenog jasno je da se konkretno u ovoj pravnoj stvari pregovaralo o ulaznoj naknadi nakon kojih pregovora je tužitelj odlučio da će istu platiti. Tuženi tako predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

6. Tuženik dodaje da tužitelj u tužbi navodi da je odredba i isplata iznosa koji predstavlja naknadu za obradu kredita i naknada za osiguranje kredita i to iznosa od 262,27 Eura predstavljala značajnu neravnotežu među ugovornim stranama. Tužitelju je temeljem Ugovora o kreditu isplaćen iznos koji odgovara vrijednosti od 43.800,00 CHF, a naplaćena je ovdje sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 262,27Eur. Navedeni iznos predstavlja 1,00% zaprimljenog iznosa od strane tužitelja, koji iznose ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj. Ne može se slijedom navedenog, a obzirom da se radi o iznimno malom iznosu (beznačajnom) u odnosu na isplaćeni iznos temeljem Ugovora o kreditu, govoriti da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta, niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakove neravnoteže u pravima ugovornih strana. Uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade, sasvim su jasni, nedvosmisleni i transparentni, te zakonom dopušteni, te svim primjenjivim propisima. Ovo naročito, jer se radi o točnoj i jasno određenoj naknadi sa kojom je tužitelj bio upoznat u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, koju naknadu je odmah i platio. Do dana podnošenja tužbe nije istu potraživao niti je smatrao da bi plaćanjem te naknade bio oštećen ili da bi imao bilo kakovu štetu, odnosno da je platio nešto bez osnova. Iz iznosa novca dobivenog temeljem ugovora o kreditu tužitelj je kupio vozilo koje je za njega predstavljalo određenu vrijednost, u odnosu na koju je iznos naknade beznačajan. Naknada za obradu kredita nije prekomjerna naknada niti tužitelj obrazlaže zbog čega bi se radilo o prekomjernoj naknadi, jer se u biti radi o beznačajnoj odnosno gotovo beznačajnoj naknadi, koja je bila određena, koja je jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu i koja se redovito naplaćivala. Ovdje bi istakli da npr. FINA prilikom izvršenja i provedbe osnova – ovršnih i vjerodostojnih isprava - naplaćuje naknadu u iznosu od npr. za tražbinu od 0,01 Eur do 26,54 Eur, naknadu od 6,64 Eura. Slijedom čega je naknada za provedbu osnove u visini od 26,54 Eura određena u iznosu od 6,64 Eura u postotku 25 % same tražbine. Ukoliko se ovdje radi o zakonitoj i određenoj naknadi, kako bi naknada od 1,00% bila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, ako je naknada od 25% tražbine propisana i naplaćuje se od državne agencije i ne predstavlja znatniju neravnotežu. Dakle državna agencija za poslove provedbe osnova naplaćuje naknade u visini od 25% tražbine koja se naplaćuje, i to je zakonito i ne predstavlja neravnotežu, dok u konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je naknada od 1,00% iznos koji je predstavljao neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka. Isto tako na primjer možemo uzeti i plaćanje sudskih pristojbi prilikom ulaganja žalbe – postavlja se pitanje „zna li žalitelj koje je ekonomsko opravdanje za to da pristojba koju je platio iznosi baš toliko i jesu li detaljno prikazani troškovi koje sud ima u svom radu da je plaćanje upravo takove pristojbe potrebno i primjereno?„ Tuženik napominje da je visina pristojbe vezana uz vrijednost predmeta spora bez obzira na broj radnji koje je potrebno provesti da se o žalbi odluči. Dakle radi se određenom postotku u odnosu na vrijednost predmeta spora iako sa svakom žalbom postoji određen trošak i rad službenika, te rad sudaca, a razlike u pristojbama su značajne. Tvrdnje tužitelja iz tužbe su tako neživotne su, nelogične i ne počivaju na zakonskim odredbama.

7. Tuženik navodi da nakade iz ovog Ugovora zasigurno ne predstavljaju neravnotežu, te su svakako jasne, transparentne i na zakonu osnovane. Osim ovih naknada koje su regulirane Zakonom, koje su jasno određene postoji i niz drugih naknada koje su također propisane zakonima i drugom regulativom, te nije propisano da je potrebno obrazlagati strukturu troškova naknada. Dapače i HNB ove naknade prati te se o istima izvješćuje regulator. Također su predmetom porezne i druge obrade, i predmetom reguliranja Ministarstva financija, slijedom čega se radi o reguliranoj materiji, koja ne može niti je nezakonita. Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/2014) propisuje vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača. U članku 2. Navedeni pravilnik određuje da vjerovnik u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje naknade sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita. Pravilnik nadalje određuje da za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja. Osim naknada koje su gore navedene, vjerovnik može naplatiti i drugu naknadu pod uvjetom da je bila sadržana u tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade u vrijeme zaključenja ugovora. Prema tome ugovaranje naknade koja je predmetom ovog postupka regulirana je i dozvoljena stavka ugovornog odnosa u potrošačkim kreditima, i regulirana je Pravilnikom ministarstva financija i to Pravilnikom o naknadma na potrošačke kredite. Dakle radi se o zakonitoj odredbi ugovora o kreditu slijedom čega ista nije ništetna niti protivna Ustavu, prisilnim propisima niti moralu društva. Tužitelj nije naveo niti jednu pretpostavku koja bi bila ispunjena odnosno na temelju koje bi bile ništetne odredbe ugovora o kreditu.

8. Tuženik ističe da se u konkretnom slučaju radi o slobodno uređenom ugovornom odnosu u smislu čl. 2 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO). Dapače i Zakon o platnom prometu regulira određene naknade, pa čak i one za samo informiranje klijenata. Ugovorom o kreditu jasno je i nedvosmisleno određeno kolika je naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Ista je jasno predočena i obrazložena te točno izračunata klijentu. Ugovorne odredbe o naknadama su razumljive i jasne, pa ih je tužitelj mogao uočiti jednostavnim čitanjem te razumjeti i shvatiti, a što je potvrdio svojim vlastoručnim potpisom ugovora o kreditu. Radi se o transparentnoj i jasnoj odredbi slijedom čega je tužitelj jasno mogao i morao, odnosno jasno je shvatio i ocijenio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja. Radi se o jasnim odredbama, jer je u ugovoru navedeno da se prije ili istodobno sa korištenjem kredita ova naknada ima platiti banci, a radi se o lako uočljivoj odredbi, jer je navedena u članku 11.3 Ugovora i to istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane i ostale odredbe Ugovora o kreditu. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti. Tako je ova odredba valjana i proizvodi pravne učinke u cijelosti. U predmetnom postupku treba primijeniti presudu Suda Europske unije C-621/17 od 3.10.2019 u kojoj je jasno navedeno da Banka ne mora klijentu prikazati niti strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade. Suprotan stav doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica i potpune pravne nesigurnosti. Tada bi npr. za svaki proizvod ili uslugu trebala analiza, struktura i opravdanost troškova što bi ne samo bilo nemoguće, već bi predstavljalo i nerazmjernu analitiku u odnosu na troškove same usluge, pa bi tako prilikom npr. slanja poštanskih pošiljaka Hrvatska pošta morala svakom korisniku navesti postotak svake stavke materijalnog troška, regulatornog troška, operativnog troška, troška radnika, troška prijevoza, troška razvoja IT sustava, trošak uredskog materijala, trošak energenta i itd., za svaku pošiljku i plaćanje usluge slanja. To bi svakako bilo nemoguće kao što je i za ovdje predmetnu uslugu to neadekvatno, nemoguće i ne proizlazi niti iz jedne zakonske odredbe, a niti iz prakse Europskog suda – dapače upravo suprotno Europski sud u svojoj odluci C-621/17 izričito navodi da nema ekonomske opravdanosti za prikazivanje strukture troškova naknade banke, jer ne postoje tablice niti pravni kriteriji koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjernosti. Tužitelj je bio upoznat s uvjetima ugovora i posljedicama koje iz tog ugovora proizlaze. Isto tako tužitelj u tužbi nije naveo konkretne negativne posljedice koje su nastupile, a koje nije mogao predvidjeti, odnosno s kojima nije bio upoznat prilikom potpisivanja i sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga za zaključiti je kako tužitelj nije bio u nepovoljnijem položaju prilikom sklapanja ugovora o kreditu iz razloga što je sklapanje ugovora o kreditu predmetom tuženikova poslovanja. Samo zato što se o ugovornoj odredbi o naknadi nije posebno pojedinačno pregovarala ne može se smatrati da bi iste bile ništetne. Tužitelj u tužbi nije naveo niti jedan valjani razlog da je ta ugovorna odredba o naknadi protivna samoj svrsi ugovora, dobrim poslovnim običajima, da je inače nepravična ili pretjerano stroga prema njemu, pa time se ne radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

9. Tuženik ističe da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je dapače ta naknada proizlazila iz zakona i svih drugih primjenjivih propisa. U vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o bankama (NN 84/02, 12/06) koji je predviđao i dozvoljavao ugovaranje naknada za obavljanje bankarskih poslova. Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita (ZOO čl. 1022 st. 2), a troškovi obrade kredita su sukladno ovom zakonskom članku uvjeti davanja kredita. Tako je ova naknada za obradu kreditnog zahtjeva ugovoreni uvjet davanja kredita. Dakle, radi se o valjanoj i zakonom određenoj pravnoj osnovi. Budući ZOO izričito navodi da se uvjeti ugovora utvrđuju Ugovorom o kreditu, ne može biti riječi o tome da su konkretne naknade ugovorene bez valjane pravne osnove. U vrijeme sklapanja konkretnog ugovora primjenjivao se Zakon o obveznim odnosima i Zakon o bankama, dok je Zakon o potrošačkom kreditiranju donesen tek 2009. godine i vrijedio je od 1.1.2010 godine. Članom 2. st.1. t. 7. zakona o potrošačkom kreditiranju određeno je da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi sa ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku osim troškova javnog bilježnika, koja činjenica govori u prilog toga da je tuženi osnovano naplatio spornu naknadu. Naknade za obradu kreditnog zahtjeva su zakonom određene i propisane naknade te se radi o naknadama koje su utemeljene na zakonu te o naknadama koje su standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta sa razvijenim tržišnim gospodarstvom.

10. Tuženik ističe također i prigovor zastare u odnosu na naknade koje su predmetom plaćanja po odredbama koje su predmetom zahtjeva. Kako nije određen posebni zastrani rok, to restitucijski zahtjev zastarijeva u općem zastavnom roku od 5 godina, prema čl. 215. ZOO-a zastara počinje teći protekom prvog dana nakon dana dospjelosti obveze. Obzirom na navedeno od dospijeća do dana podnošenja tužbe prošlo je više od 5 godine. Pravno shvaćanje vrhovnog suda RH od 30.1.2020 je neprimjenjivo u predmetnom postupku zbog opće zabrane retroaktivne primjene prava. Prema navedenom shvaćanju petogodišnji restitucijski zastrani rok počinje teći tek s danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost, no temeljem Zakona i sudske prakse koja je bila na snazi prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tuženik je stekao subjektivno pravo na isticanje prigovora zastare. Slijedom čega u navedeno subjektivno pravo na isticanje prigovora zastare, sa ustavnopravnog aspekta nije dopušteno retroaktivno zadirati niti naknadnim zakonskim izmjenama niti izmijenjenim pravnim shvaćanjem suda Republike Hrvatske (niti Vrhovnog suda Republike Hrvatske) . U suprotnom bila bi osujećuju stečena prava tuženika. Za istači je također da sud nije utvrdio trenutak saznanja tužitelja za ništetnost ugovornih odredbi koje isti smatra ništetnim. Slijedom navedenog zastara počinje teći od njihova saznanja u odnosu na isplatu, jer je utvrđenje deklaratorne prirode, dok se isplata može tražiti u zastarnom roku. Slijedom navedenog važno je uzeti u obzir i neposredno primijeniti praksu sud Europske unije, jer nakon presude Velikog vijeća Suda Europske unije od 11. srpnja 2024. u spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21, ECLI:EU:C:2024:594 (tzv. Hann-Invest presuda), u pogledu zauzetog pravnog shvaćanja vezanog za istaknute prigovore zastare u postupcima po tužbama protiv Banke, sudovi svih razina (uz jedinu poznatu nam iznimku iz presude VTSRH broj Pž- 2637/2023 od 9. travnja 2024.), odlučuju u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. S time u vezi, tuženik smatra da se ne može zanemarivati obvezujuća pravna shvaćanja Suda Europske unije u pogledu rokova računanja početka zastare (tj. datum dospijeća tražbine). Nema osnove za fiksiranje dospijeća i posljedično početka tijeka zastare uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe, proizlazi iz presude Suda EU u predmetu C-561/21 od 25. travnja 2024. (GP i BG protiv Banco Santander SA), prema kojoj je taj Sud, među ostalim, ustvrdio da se članci 6(1) i 7(1) Direktive 93/13/EEZ ne protive tome da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke. Dakle, na temelju presude Suda EU, koja djeluje prema svima (erga omnes) i retroaktivno (ex tunc), pa tako i u odnosu na hrvatske sudove, sud bi trebao utvrditi mogućnost da je potrošač bio i mogao biti svjestan da bi se po njegovom mišljenju radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbe i prije donošenja presude - konkretne o utvrđenju ništetnosti te ugovorne odredbe.

11. Tuženi smatra da je to svakako znao – imajući u vidu veliku medijsku izloženost ove vrste sporova, udrugu koja je radi zaštite potrošača upravo u kolektivnom sporu iznjedrila čak i saborske zastupnike, činjenicu da se svaki mjesec, ako ne i svaki tjedan u medijima piše upravo o ovoj problematici i to od strane navedenih udruga, objave u novinama i na društvenim mrežama, činjenicu pokretanja niza postupaka vezanih uz kolektivni spor i problematiku vezanu uz isto – dakle saznanje je neupitno i svakako jasno u krajnjem slučaju trenutkom pravomoćnosti kolektivnog spora. Da je tome tako proizlazi i iz usporedne prakse sudova drugih država članica EU pa tako, primjerice, u Republici Sloveniji nije sporno da se dospijeće restitucijskog/kondicijskog zahtjeva iz ništetnih pravnih poslova (dakle, trenutak od kojeg počinje teći rok u kojem vjerovnik gubi pravo na prisilno ostvarenje tražbine) ne veže za datum pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost nego za trenutak kada je tužitelj postao svjestan ništetnosti ugovora i posljedica koje iz toga proizlaze. U tom smislu, Višje sodišče v Mariboru donijelo je odluku broj Cp 62/2023 od 31.08.2023. (točka 19. obrazloženja) prema kojoj taj sud prihvaća argumente prvostupanjskog suda i potvrđuje stajalište da zastarijevanje kondicijskog zahtjeva koji je posljedica ništetnosti ugovora počinje teći od trenutka kada postoji svijest da je ugovorena ništetna odredba te svijest o pravima koja proizlaze iz ništetnosti, zbog čega su sudovi u tom postupku prihvatili da se taj trenutak u konkretnom slučaju dogodio 2015., kada je tužitelja na navedeno upozorila njegova/njena majka, iz čega je nedvojbeno za zaključiti kako za osnovanost prigovora zastare nije važan datum pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost (što tražbinu čini nedospjelom u trenutku zaključenja glavne rasprave), nego neki događaj koji je prethodio podnošenju tužbe, što je u konkretnom slučaju bilo upozorenje majke. Konkretno zasigurno je i notorno obzirom na sudsku praksu i medijsku pozornost i zainteresiranost za ovu tematiku, svijest potrošača o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze morala nastati, ako ne ranije, onda 2014. kada je prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan. Jer, neovisno od toga što se prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ veže za klauzulu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom, riječ je o istim „standardima“ koji se mogu primijeniti i na ostale klauzule ugovora, što je između ostalog i argumentacija sudova kada sude o ništetnosti odredaba ugovora na koje se presuda po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite ne primjenjuje izravno, ali se prema argumentaciji sudova primjenjuju „standardi“ po kojima je utvrđena ništetnost za ugovorne odredbe iz CHF ugovora o kreditu. Svijest potrošača o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze morali su nastati/postojati, ako ne ranije, onda 2018. kada je i drugi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan. Prema tome tužbeni zahtjevi vezani za restituciju plaćenih naknada su u zastari.

12. Tuženik navodi da se tužitelj u ovoj tužbi poziva kao dokaz na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-673/2023 od 13.2.2024 godine, a koja sudska praksa se u obrazloženju poziva na odredbe tzv. kolektivnog spora, odnosno predmeta Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13, prethodno Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012. Obzirom na navedeno, a kako se tužitelj poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, to je za zaključiti da je, obzirom na zastaru potraživanja iz predmeta kolektivne presude, i ovo potraživanje u zastari, jer je zastara nastupila za sva potraživanja koja su utemeljena na postupku, odnosno individualnim zahtjevima koji se pozivaju na postupak kolektivne zaštite. Naime, ne može se tužitelj pozivati na kolektivni spor i utvrđenja istog samo kada bi to njemu odgovaralo, već posljedice istog vrijede za sve i za sve se jednako primjenjuju, a tako i na zastrane rokove ovdje tužitelja koji su protekli. Svako drugo stajalište dovodi u ozbiljnu pravnu nesigurnost sudionike obvezno pravnih odnosa i ozakonjuje ponašanje suprotno načelima obveznog prava, te mogu proizvesti dalekosežne posljedice i to kako financijske, a tako i druge prirode. Ovdje sporna ugovorna odredba nije ništetna prema čl.322 ZOO-a (Zakon o obveznim odnosima – dalje ZOO), jer nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva. Radi se o slobodno uređenom obveznom odnosu u smislu čl.2 ZOO-a. Odredba je jasna i transparentna, razumljiva te iz nje tužitelj može i mogao je lako razabrati ekonomske posljedice iste. Obzirom da nema značajne neravnoteže u odnosu na obveze ugovornih strana, a vezano uz ovu spornu odredbu i naknadu, to nema niti ništetnosti ugovorne odredbe koja je predmetom ovog spora. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. (tako i Presuda VSRH , Revt-89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11). Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu.

13. Tuženik ističe da su Ugovor ugovorne strane potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu klijent je dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna, te da tužitelj nije bio informiran. Tužitelj u tužbi navodi kako ugovor o kreditu nepošten jer je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedeno je netočno jer se ne radi o neravnoteži jer se radi o neznatnom dijelu u odnosu na obveze koje su predmetom ugovora. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen, da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima. Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tako su navodi tužitelja u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o ovom ugovornom odnosu. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora.

14. Tuženik smatra da je pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta. U tom slučaju uistinu bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time dvostrano obvezne ugovore neosnovano pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana. Banka ne može preuzeti odgovornost za klijenta, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakovim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir klijentu/ korisniku kredita. Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi klijent mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Tužitelj je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Za istaći je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž-1881/00 od 14.11.2000. godine pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama). Javnobilježnički akti su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci. Samim time postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno. U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj. Prema tome kao i drugu izreku presude ne može se utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele. Tuženik, a nastavno na gore navedeno, smatra da nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB- a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, već je naprotiv isti u svom očitovanju na upit potrošača istakao kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjiva kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB-a.

15. Tuženik navodi da se tužitelj poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Iako se prigovara da bi tužitelj imao navedeni status potrošača, dok to i ne dokaže, ističe se da prema Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi (ZZP 2003), takva odredba o kojoj se navodno nije pregovaralo mogla bi biti ništetna samo ukoliko takvo što „suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“, dok tu znatnu neravnotežu tužitelji ničim nije dokazao, a što je logično jer iste nije niti bilo. Naime, odredba o Bančinoj naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu (iz čl. 81. st. 1. ZZP 2003) pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe (o čemu svjedoči i stav Suda EU iz odluke C-621/17). Iako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. prema stavu Suda EU nije primjenjiva na odnose nastale prije pristupanja RH Europskoj uniji, ipak je interesantno reći da Sud EU u izreci odluke C-621/17 koja kaže: ''Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.; Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.'' U ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja, jer to nije bila obveza Banke , a kao što nije niti danas. Jasno je propisana obveza plaćanja naknade ukoliko dođe do prijevremene otplate te je ista odrediva. Osim toga ovo potraživanje je u zastari jer se radi o potraživanju sa dospijećem iz 2006 godine za čije je utuženje proteklo vrijeme od 5 godina. Tako je tužitelj u zastari i sa pravom i sa zahtjevom za isplatu.

16. Tuženik opreza radi prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., J, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja. Tuženik ističe kako je neosnovana tvrdnja tužitelja iz tužbe da bi naknada za prijevremenu otplatu kredita bila nepoštena i ništetna radi toga, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, Ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nije suprotna čl.1024 ZOO-a kako to tužitelj u tužbi pogrešno navodi. Naknada za prijevremenu otplatu kredita nema karakter ugovorne kazne niti ne predstavlja kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, jer se ne radi o kamatama već o naknadi za prijevremenu otplatu. Prema odredbama ZOO-a u slučaju prijevremene otplate klijent je dužan o tome obavijestiti banku unaprijed, a u slučaju vraćanja prije roka banka ne može zaračunati kamate od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, dakle nije zabranjeno odredbama ZOO-a ugovaranje predmetne naknade niti ima mjesta navodima tužitelja da bi takova ugovorna odredba bila protivna prisilnim propisima, Ustavu RH niti moralu društva, odnosno ne radi se o ništetno ugovornoj odredbi. Upravo suprotno ovom ugovornom odredbom stranke su ugovorom uredile pravo tužitelja na mogućnost prijevremenog vraćanja kredita što je on u ovom slučaju i iskoristio. Tužitelj u tužbi ne navodi niti jedan valjani razlog iz kojega bi proizlazilo da bi samim ugovaranjem sporne naknade bilo otežano tužiteljevo pravo na prijevremenu otplatu kredita, a nesporno je da je prilikom sklapanja kredita bio upoznat sa ugovornom odredbom kojom mu je prezentirana mogućnost prijevremene otplate zajedno sa posljedicama koje iz nje proizlaze, a koja mu je odredba i jasno prezentirana što je potvrdio vlastoručnim potpisom. U konkretnom slučaju ne radi se o unaprijed određenom iznosu naknade štete u visini dijela neisplaćenih kamata zbog prijevremene otplate kredita odnosno o kamatama za razdoblje od dana vraćanja do dana kada je tužitelj po ugovoru taj kredit trebao vratiti. Takvo ugovaranje plaćanja kamata nije zakonom dopušteno niti je tuženik to ikada ugovorio, obračunao niti je naplatio prilikom prijevremene otplate kredita. Iz relevantnih zakonskih odredba jasno proizlazi da su ugovorne strne ovlaštene naknade kao protučinidbe za usluge tuženika prilikom prijevremene otplate kredita za troškove koji su mu nastali. Dakle riječ je o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora, koju je prihvatio prilikom sklapanja ugovora, koja je predviđena i koja se naplaćuje prilikom prijevremene otplate kredita. Ugovor o kreditu nastaje kad se stranke slože o bitnim sastojcima, a odredbe o načinu i uvjetima prijevremene otplate predstavljaju nuzgredne sastojke ugovora bez kojih ugovor može opstati. Odredbe o ugovornoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita su nuzgredne odredbe o kojima se nije moralo pregovarati kao o posebnoj ugovornoj odredbi, jer je u vrijeme potpisivanja ugovora ova odredba tužitelju bila poznata uzevši u obzir činjenicu da je tužitelj ugovor pročitao, a odredba je jasna, razumljiva te je i sam tužitelj to potvrdio svojim potpisom. U tužbi prema tome nema navedene niti jedne činjenice koja bi ukazivala da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, te da je naknada prouzročila očiglednu neravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Također se ističe kako je tuženik pod stalnim i neposrednim nadzorom Hrvatske narodne banke, a sukladno važećoj regulativi, a koja nikada nije dovela u pitanje zakonitost ugovaranja niti naplaćivanja predmetnih naknada jer je to standard bankarskog poslovanja u cijelo svijetu.

17. Tuženik se, a kako je gore detaljno obrazložio protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbiti i to kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan. Neosnovanost proizlazi iz naprijed navedenih obrazloženja te se još jednom zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer:

- nema osnove za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi jer nije ostvaren niti jedan zakonski razlog za navedeno;

- sporna je odredba transparentna, uočljiva i jasna;

- naknada ne predstavlja neravnotežu u odnosu ugovornih strana;

- tužitelj je bio svjestan ekonomskog značenja ugovorene odredbe;

- je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom;

- je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama;

- tužitelj nije dokazao da je bio potrošač;

- nema stjecanja bez osnove, te je tužitelj ostvario određene koristi;

- Protekli su svi rokovi koji određuju zastaru, te se radi o zastarjelim potraživanjima i pravima;

- nema neravnoteže u pravima i obvezama strana;

- nisu se ispunile pretpostavke za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva, a nastavno niti kondemnatornog. Slijedom svega iznesenog tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

18. Na pripremnom ročištu od 08.06.2026. stranke su suglasno navele da nije sporno da je tužitelj tuženiku dana 22.02.2007. platio tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 262,27 EUR odnosno ranije 1.976,04 kn.

19. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u knjigovodstvenu karticu (list 9-81 spisa), Ugovor o kreditu broj 9012270923 s prilozima (list 82-86 spisa) i u otplatni plan (list 89- 94 spisa). Sud je saslušao tužitelja osobno (list 164-165 spisa).

20. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni osnovan.

21. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9012270923 s prilozima (list 82-86 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su u Zagrebu, dana 07.02.2007. tuženik, kao banka i kreditor, te tužitelj, kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 9012270923 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), a kojim je ugovoren kredit za otplatu kredita u banci tuženika ili drugim bankama, s ugovorenim iznosom kredita od 43.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 228 mjeseci i redovnom kamatnom stopom od 4,20 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno Odluci banke, tj. tuženika o kreditiranju građana i Ugovoru o poslovnoj suradnji između tuženika i Lantee d.d. Citirani Ugovor o kreditu u čl. 13.3. sadrži odredbu za koju tužitelj u tužbi tvrdi da je ništetna i to odredbu o plaćanju tzv. ulazne naknade koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kuna.''

22. Iako je odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom banke, tj. tuženika o kreditiranju građana i Ugovoru o poslovnoj suradnji između tuženika i Lantee d.d., te iako je odredbom čl. 13.9. Ugovora o kreditu određeno da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika s građanima, kao i ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanje tog Ugovora, tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika koji se spominju u Ugovoru o kreditu (Odluku banke, tj. tuženika o kreditiranju građana, Opće uvjete poslovanja tuženika, kao i ostale akte banke kojima je regulirano kreditiranje građana) predao tužitelju na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate citiranog Ugovora o kreditu, te kako u Ugovoru o kreditu nije izrijekom navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, a niti je tuženik iste opće akte dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) utvrdio da isti opći akti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

23. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu zaključen dana 07.02.2007., jasno je da se na isti ne primjenjuju odredbe Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (''Narodne novine'' broj 15/14), a kako to neosnovano tvrdi tuženik, a jer je ovaj Pravilnik stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

24. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi i iz knjigovodstvene kartice (list 9- 81 spisa) i otplatnog plana (list 89-94 spisa), da je tužitelj tuženiku dana 22.02.2007. platio tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 262,27 EUR odnosno ranije 1.976,04 kn (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn).

25. Nadalje, a iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi imao neki poseban trošak obrade kredita koji je odobrio tužitelju, tj. da tuženik nije predložio niti dostavio nikakve dokaze na okolnost da je za administrativne troškove vezane uz obradu kredita tužitelja imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja (npr. platio za prekovremeni rad svojim zaposlenicima ili platio drugoj osobi za obavljanje ovih poslova), a osobito tuženik nije dokazao da je platio osiguravajućem društvu za osiguranje predmetnog kredita, a niti je tuženik dokazao da bi imao trošak obrade kredita odobrenog tužitelju upravo u visini naplaćene tzv. ulazne naknade. Na isti zaključak sud upućuje i činjenica da je tuženik očito svojim općim aktima kojima je regulirano kreditiranje građana unaprijed propisao visinu naknade za obradu kredita, a bez da je naveo od čega se sastoji ovaj navodni trošak tuženika ili kako se isti trošak može utvrditi u svakom konkretnom slučaju. Stoga, neosnovano tvrdi tuženik da je imao troškove obrade kredita odobrenog tužitelju upravo u visini naplaćene tzv. ulazne naknade i da je platio osiguravajućem društvu za osiguranje predmetnog kredita, a neosnovani su i navodi tuženika da na strani tuženika nije nastala povećana i neosnovana dobit, jer da naplaćena tzv. ulazna naknada nije ušla u imovinu tuženika, jer je plaćena osiguravajućem društvu i da nije došlo do neosnovanog bogaćenja banke, pa da se radi o promašenoj pasivnoj legitimaciji.

26. Sud je saslušao tužitelja osobno (list 164-165 spisa), te je sud njegov iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koju je sud pregledao. Na temelju ovakve analize iskaza tužitelja, sud nalazi da je tužitelj iskazivao jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud njegovom iskazu u cijelosti poklonio vjeru. Sud iz iskaza tužitelja, te uspoređujući njegov iskaz sa sadržajem pregledane dokumentacije, utvrdio da tužitelj s djelatnicima banke prije sklapanja Ugovora o kreditu uopće nije razgovarao o ugovornoj odredbi vezanoj uz tzv. ulaznu naknadu, niti su mu djelatnici banke rekli ili objasnili koje usluge banke su naplaćene ovom tzv. ulaznom naknadom, da je tužitelj tek nakon nekog vremena od sklapanja Ugovora o kreditu shvatio da je u ugovor unesena odredba o tzv. ulaznoj naknadi, koja mu je naplaćena iz sredstava odobrenog kredita, da je Ugovor o kreditu je pripremila i sastavila banka, te da je tužitelj u vrijeme odobravanja predmetnog kredita bio zaposlen u firmi Lantea d.o.o. na radnom mjestu aranžera izloga/unapređenje prodaje, a sredstva odobrenog kredita je iskoristio za adaptaciju kuće u kojoj nakon adaptacije pa do danas živi sa svojom obitelji.

27. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bila kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj u vrijeme odobravanja predmetnog kredita bio zaposlen u firmi Lantea d.o.o. na radnom mjestu aranžera izloga/unapređenje prodaje, a sredstva odobrenog kredita je iskoristio za adaptaciju kuće u kojoj nakon adaptacije pa do danas živi sa svojom obitelji, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužitelj nije samostalno obavljao poduzetničku djelatnost za koju bi mu bila potrebna sredstva odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužitelja sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužitelj prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bio potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključio izvan njegova zanimanja i poslovne djelatnosti. Stoga, neosnovano tuženik prigovara da tužitelj nije dokazao da je potrošač.

28. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor pripremljen, sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava).

29. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu iz čl. 13.3. Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kuna.'', odnosno da se u odnosu na tzv. ulaznu naknadu navodi da ta naknada iznosi ''1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita'', ali nije navedeno koliko točno iznosi ova naknada, a niti je navedeno od čega, odnosno od kojeg točno iznosa se dobiva ovaj postotak - tj. da li od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan ugovaranja kredita ili po tečaju na dan isplate kredita (pri čemu sud ističe da je iznos kredita ugovoren kao kunska protuvrijednost iznosa od 43.800,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, tj. isplate kredita, a ugovoreno je da se tzv. ulazna naknada plaća prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita, što znači da se u slučaju plaćanja tzv. ulazne naknade prije korištenja kredita i ne zna dan korištenja, tj. isplate kredita, pa posljedično tome niti tečaj na taj dan), nije navedeno niti po čijem i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (tj. da li tečaju tuženika ili neke druge banke, npr. Hrvatske narodne banke, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju). Stoga, a suprotno tvrdnji tuženika, sud je utvrdio da je pobijana odredba o plaćanju tzv. ulazne naknade iz čl. 13.3.

Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva.

30. Odredbom čl. 295. ZOO-a određeno je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.), da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.), da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje (st. 3.), da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način (st. 4.) i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora (st. 5.). Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO- a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u vrijeme zaključenja predmetnog ZZP, kao lex specialis, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u čl. 81. st. 2. ZZP-a propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u čl. 81. st. 3. ZZP-a propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u čl. 81. st. 4. ZZP-a propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

31. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovoru koje je pripremio i sastavio tuženik, imajući u vidu da je pobijana odredba iz čl. 13.3. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva (sve kako je gore sud obrazložio), te imajući u vidu da djelatnici tuženika nisu pregovarali sa tužiteljem prilikom ugovaranja Ugovora o kreditu o odredbi iz čl. 13.3. Ugovora o kreditu, a kojom je ugovoreno obvezno plaćanje naknade za obradu kredita, sud je ocjenjujući ovdje spornu odredbu iz čl. 13.3. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kuna.'' sukladno gore citiranim zakonskim odredbama ZOO-a i ZZP-a utvrdio da je ista odredba neodređena, a stoga jer je tuženiku dano pravo da naplaćuje naknadu za obradu kredita u visini koju je odredio sam tuženik, a s tim da tuženik nije precizno označio na što se ova naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade, odnosno nije dao informacije o načinu određivanja visine te naknade, a niti obrazložio zašto je naknada za obradu kredita naplaćena upravo u iznosu od 262,27 EUR odnosno ranije 1.976,04 kn (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn).

32. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba iz čl. 13.3. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kuna.'' neodređena i neodrediva, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, jer je tužitelj primjenom ove odredbe tuženiku isplatio na ime ove naknade po čl. 13.3. Ugovora o kreditu dana 22.02.2007. iznos od 262,27 EUR odnosno ranije 1.976,04 kn (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), to je ista odredba sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 87. st. 1. u vezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. alineja 3. i 10. ZZP-a ništetna. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. i čl. 2. st. 1. ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je utvrdio da je ovdje pobijana odredba iz čl. 13.3. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kuna.'' ništetna.

33. Također, s obzirom da je upravo temeljem ništetne odredbe iz čl. 13.3. Ugovora o kreditu tužitelj tuženiku isplatio dana 22.02.2007. iznos od 262,27 EUR odnosno ranije 1.976,04 kn (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), odnosno relativno i apsolutno velik novčani iznos imajući u vidu iznos kredita od 43.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i iznos početno ugovorene rate kredita od 279,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti (kako to proizlazi iz otplatnog plana uz Ugovor o kreditu, list 89-94 spisa), to je sud utvrdio da se unošenje ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika, a kako to tuženik predlaže.

34. Neosnovano tuženik prigovara da tužitelj nema pravni interes za vođenje ove parnice, a jer da je postavio samo deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita. Naime, tužitelj, a primjenom odredbi čl. 327. st. 1. i čl. 328. ZOO-a ima pravo u svako doba isticati ništetnost, a tužitelj primjenom odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti i prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

35. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare, a jer je odredbom čl. 328. ZOO određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

36. Neosnovano tuženik prigovara i u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Naime, tužitelj u ovom predmetu postavlja zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita, pa je primjenom odredbe čl. 40. st. 2. ZPP-a sud utvrdio da je tužitelj u tužbi pravilno označio vrijednost predmeta spora.

37. Odluka o naknadi parničnog troška tužitelju temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu. Tužitelju je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 EUR i na ovu presudu u iznosu od 110,00 EUR, te trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora, te je tužitelju priznat kao potreban i dosuđen trošak zastupanja tužitelja koji se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podneska od 08.05.2026. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištu od 08.06.2026. (Tbr. 9/1) od po 100 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 300 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, što ukupno iznosi 600,00 EUR, a uz PDV od 25% u iznosu od 150,00 EUR, to ukupno iznosi 750,00 EUR. Uz trošak sudskih pristojbi, to ukupno iznosi 913,09 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužitelju kao u izreci ove presude u točci II. Sud je tužitelju temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ) na ovaj iznos dosudio i zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate, a visina kamatne stope određena je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a jer se radi o "ostalim" odnosima.

38. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP- sud tužitelju nije dosudio naknadu za zastupanje tužitelja na ročištu za objavu presude jer ova radnja nije bila potrebna tužitelju za vođenje ove parnice, imajući u vidu da li bi se ovo ročište održalo bez obzira na dolazak tužitelja na isto, kao i da tužitelj na ovom ročištu nije iznosio nikakve navode.

39. Kako je je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu, to tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci III.

U Zagrebu, dana 08. srpnja 2026. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužitelja - uz rješenje – nalog tužitelju za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 110,00 EUR

2. Pun. tuženika