Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-35/2025-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mariji Predovan Matoković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Smiljanu Kirinčiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Čajkovski i Beg j.t.d., Rijeka, protiv tuženika INA – INDUSTRIJA NAFTE d.d. Zagreb, Avenija V. Holjevca 10, OIB: 27759560625, zastupanog po punomoćniku Siniši Baričeviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Stanić i partneri j.t.d., Rijeka, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, zaključene dana 26. lipnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, objavljene 8. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku INA-INDUSTRIJA NAFTE d.d. Zagreb, Avenija V. Holjevca 10, OIB: 27759560625, da tužitelju VK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati bruto iznos od 12.867,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi 12% godišnje tekućom do 01.05.2014. do 31.07.2015., po stopi 8,14% godišnje od 01.08.2015. do 31.12.2015., po stopi 8,05% godišnje od 01.01.2016. do 30.06.2015., po stopi 7,88% godišnje od 01.07.2016. do 31.12.2016., po stopi 7,68% od 01.01.2017. do 60.06.2017., po stopi 7,41% od 01.07.2017. do 31.12.2017., po stopi 7,09% od 01.01.2018., do 30.6.2018., po stopi od 6,82% godišnje od 1.7.2018 do 31.12.2018., po stopi od 6,54% godišnje od 1.1.2019. do 30.6.2019., po stopi od 6,30% godišnje od 1.7.2019. do 31.12.2019., po stopi od 6,11% godišnje od 1.1.2020. do 30.6.2020., po stopi od 5,89% godišnje od 1.7.2020. do 31.12.2020., po stopi od 5,75% godišnje od 1.1.2021. do 30.6.2021., po stopi od 5,61% godišnje od 1.7.2021. do 31.12.2021., po stopi od 5,49% godišnje od 1.1.2022. do 30.6.2022., po stopi od 5,31% godišnje od 1.7.2022. do 31.12.2022. , po stopi od 5,50% godišnje od 1.1.2023. do 30.6.2023., po stopi od 7,00% godišnje od 1.7.2023. do 31.12.2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a od 1. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče:

- na iznos od 92,98 eura od 01.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 537,46 eura od 01.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 586,79 eura od 01.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 510,42 eura od 01.08.2014. pa do isplate,

- na iznos od 561,01 eura od 01.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 424,18 eura od 01.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 421,52 eura od 01.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 432,46 eura od 01.12.2015. pa do isplate,

- na iznos od 410,17 eura od 01.01.2016. pa do isplate,

- na iznos od 459,28 eura od 01.02.2016. pa do isplate,

- na iznos od 517,20 eura od 01.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 421,81 eura od 01.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 500,86 eura od 01.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 550,67 eura od 01.06.2015. pa do isplate,

- na iznos od 455,38 eura od 01.07.2015. pa do isplate,

- na iznos od 546,28 eura od 01.08.2015. pa do isplate,

- na iznos od 554,92 eura od 01.09.2015. pa do isplate,

- na iznos od 546,09 eura od 01.10.2015. pa do isplate,

- na iznos od 569,03 eura od 01.11.2015. pa do isplate,

- na iznos od 476,76 eura od 01.12.2015. pa do isplate,

- na iznos od 461,82 eura od 01.01.2016. pa do isplate,

- na iznos od 475,07 eura od 01.02.2016. pa do isplate,

- na iznos od 446,11 eura od 01.03.2016. pa do isplate.

- na iznos od 544,48 eura od 01.04.2016. pa do isplate.

- na iznos od 109,98 eura od 01.05.2016. pa do isplate.

- na iznos od 112,97 eura od 01.06.2016. pa do isplate.

- na iznos od 128,84 eura od 01.07.2016. pa do isplate.

- na iznos od 119,27 eura od 01.08.2016. pa do isplate.

- na iznos od 115,12 eura od 01.09.2016. pa do isplate.

- na iznos od 113,60 eura od 01.10.2016. pa do isplate.

- na iznos od 113,83 eura od 01.11.2016. pa do isplate.

- na iznos od 116,40 eura od 01.12.2016. pa do isplate.

- na iznos od 119,84 eura od 01.01.2017. pa do isplate,

- na iznos od 129,77 eura od 01.02.2017. pa do isplate,

- na iznos od 110,66 eura od 01.03.2017. pa do isplate,

- na iznos od 105,48 eura od 01.04.2017. pa do isplate,

u roku od 15 dana.

II, Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima iz točke I. izreke, kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 4.725,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u radnom odnosu kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 01. siječnja 2014. na radnom mjestu Operater proizvodnih procesa 1, sistematiziranog u organizacijskoj jedinici Proizvodnja, Grupa postrojenja 5, s osnovnom mjesečnom plaćom u bruto iznosu od 5.190,00 kn. Nadalje, navodi kako je 20. listopada 2011. s tuženikom sklopio prvi ugovor o radu na određeno vrijeme za radno mjesto Operater proizvodnih procesa 1 , a u razdoblju do 01. siječnja 2014. da je bio u radnom odnosu kod tuženika temeljem nekoliko ugovora o radu na određeno vrijeme za isto radno mjesto, a to zbog povećanog obima poslova, odnosno zbog nedovoljnog broja smjenskih radnika na Grupi postrojenja 5. U tom razdoblju da se dodatno obučavao i stekao specifična znanja o tehnološkom procesu, te da je 01. siječnja 2014. potpisao Ugovor na neodređeno vrijeme za isto radno mjesto s plaćom od 5.190,00 kn. Međutim, usprkos pro forma sklopljenom ugovoru koji da je bio primoran potpisati kako bi ostao u radnom odnosu kod tuženika jer da je istjecalo vrijeme na koje je bio sklopljen ugovor na određeno, tužitelj da je već prethodno sklapanju tog ugovora pa tako i u kontinuitetu nakon sklapanja istog faktično obavljao i danas obavlja poslove radnog mjesta Viši operater proizvodnih procesa 2. Prema opisu poslova tog radnog mjesta, svrha istog da su specijalistički operativni poslovi više razine složenosti, dok iz opisa poslova radnog mjesta Operater proizvodnih procesa 1 da proizlazi da se radi o jednostavnim operativnim poslovima srednje razine složenosti. Međutim, poslovi koje tužitelj obavlja da se ne mogu opisati niti kao jednostavni niti kao srednje razine složenosti, već upravo suprotno, da se radi o složenim poslovima većeg stupnja odgovornosti, za čije obavljanje tužitelj ima potrebnu kvalifikaciju. Na predmetnom postrojenju da su radnici raspoređeni u četiri smjene koje se sastoje od šest radnika, od kojih da su trojica operateri, dok je tužitelj jedan od 12 operatera na postrojenju, odnosno jedan od tri operatera u smjeni "A", s time da postoji smjena "5". Svi operateri na tom postrojenju, pa tako i tužitelj, da samostalno obavljaju iste poslove, svatko u svojoj smjeni, a prema opisu poslova da je riječ o radnom mjestu Viši operater proizvodnih procesa 2. Od 12 radnika operatera, tužitelj i još trojica radnika (SK, BK i MK) da nisu odgovarajuće plaćeni za poslove koje obavljaju, čime da je njihov rad manje vrednovan negoli rad kolega na istom radnom mjestu. Naime, tužitelj da prima plaću određenu prevođenjem iz prijašnjeg koeficijenta složenosti poslova 1,85, dok drugi radnici operateri na tom radnom mjestu primaju plaću određenu prevođenjem iz koeficijenta 2,60. Tužitelju i trojici navedenih radnika da je 01. travnja 2015. godine ponuđen novi ugovor s nazivom Viši operater proizvodnih procesa 1 i s plaćom uvećanom za 5%, što da je još uvijek značajno manje od ostalih radnika, slijedom čega da tužitelj nije htio potpisati takav ugovor. Napominje da je, temeljem odredbi Zakona o radu, tuženik kao poslodavac dužan radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću. Budući da tužitelj za obavljeni rad i dalje prima manju plaću negoli njegove radne kolege na istom radnom mjestu, to predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i to kako njegov osnov, tako i visinu. Nadalje, osporava da bi Ugovor o radu od 01. siječnja 2014. bio pro forma sklopljen te osporava i da bi tužitelj bio primoran potpisati taj ugovor je da je radni odnos dobrovoljan i da nitko nije primorao tužitelja da ostane u radnom odnosu kod tuženika. Također, osporava i da bi tužitelj obavljao poslove radnog mjesta Viši Operater proizvodnih procesa 2. Također, ističe da je tužitelju ponuđen novi ugovor o radu za radno mjesto Viši operater proizvodnih procesa 1 s datumom primjene od 01. travnja 2015., ali da je tužitelj odbio potpisati taj ugovor, što da znači kako je tuženik imao potrebu za obavljanjem poslova tog radnog mjesta i da tužitelj u stvarnosti obavlja poslove tog radnog mjesta, a ne radnog mjesta Viši operater proizvodnih procesa 2. Ističe da radno mjesto Viši operater proizvodnih procesa 1 je vrednovano i nalazi se u platnom razredu E10, za koji je utvrđen raspon osnovne plaće od 5.300,00 do 8.300,00 kn bruto, s time da u taj platni razred ulaze manje složeni poslovi i zadaci koji zahtijevaju osnovna stručna znanja ili dodatno osposobljavanje, primjenu precizno utvrđenih postupaka, metoda rada i stručnih tehnika, te dosljednu primjenu propisanih postupaka metoda rada i stručnih tehnika. Također, osporava i navod tužitelja da bi na predmetnom postrojenju svi operateri obavljali iste poslove jer da takve tvrdnje tužitelj ničim nije dokazao, a teret tih navoda da je na njemu. Slijedom navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška.

3. Prvotno se napominje kako je u ovoj pravnoj stvari 21. srpnja 2017. donesena presuda poslovni broj Pr-163/2015-24 (stranica 91-97 spisa) kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatražena od tuženika isplata iznosa od 32.435,00 kn s kamatama na pojedine iznose, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (točka 1. izreke). Tužitelj je obvezan nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 13.125,00 kn s kamatama tekućim od 21. srpnja 2017. do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbijen (točka 2. izreke). Rješenjem sadržanim u istom pisanom otpravku utvrđeno je da preinaka tužbenog zahtjeva, učinjena u podnesku od 16. lipnja 2017., nije moguća.

4. Odlučujući povodom žalbe tuženika, Županijski sud u Rijeci je rješenjem poslovni broj Gž R-486/2017 od 20. svibnja 2019. (stranica 108-111 spisa) uvažio istu i ukinuo presudu ovoga suda poslovni broj Pr-163/2015-24 od 21. srpnja 2017., kao i rješenje sadržano u istoj, te predmet vratio na ponovno suđenje.

5. U ponovljenom postupku ovaj sud je raspravio sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud te je na taj način postupio na temelju odredbe čl. 377. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08.

- ispr., 57/11., 25/13., 89/14. - odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje u tekstu: ZPP).

6. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu, te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl.oec. čiji nalaz i mišljenje od 29. travnja 2026. prileži na stranici 240-265 spisa, nadalje, dokaz saslušanjem svjedoka KK (stranica 61-62 spisa), ĆK (stranica 62 spisa), FK (stranica 65-66 spisa), SK (stranica 66 spisa), BK (stranica 67 spisa), MK (stranica 67-68 spisa), UK (stranica 70-71 spisa) te tužitelja kao stranke (stranica 60-61 spisa).

7. Obzirom da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena tek pismenim nalazom vještaka Tomislava Prpića, dipl. oec., osnovano je tužitelj postavio stupnjevitu tužbu sukladno odredbi čl. 186.b ZPP-a, jer iz činjeničnih navoda tužbe jasno proizlazi da nije raspolagao potrebnom knjigovodstvenom dokumentacijom za izračun pripadajuće razlike plaće u utuženom razdoblju, a kojim podacima je raspolagao tuženik kao poslodavac, slijedom čega je sud prihvatio manifestacijski zahtjev i naložio tužen iku dostavu tražene dokumentacije. Slijedom navedenog, u okolnostima konkretnog slučaja, sukladno citiranoj odredbi kojom je propisan izuzetak od obveze postavljanja određenog tužbenog zahtjeva u slučaju kada tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka kojima raspolaže tuženik, tužitelj je nakon što je tuženik dostavio tražene isprave i nakon što je provedeno vještačenje, podneskom od 20. svibnja 2026. na način da je tužitelj istaknuo dva zahtjeva za isplatu. Po mišljenju ovog suda, ovdje nije riječ o objektivnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva niti su u pitanju eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi (čl. 188. st. 2. ZPP - a). Navedeno iz razloga što se oba zahtjeva temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, bitno su istovrsni (isplata novčanog iznosa), a zahtjev istaknut u tužbi uključuje i daljnji utuženi, niži iznos potraživanja.

8. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 20. svibnja 2026. (stranica 272-276 spisa) tužitelj potražuje da mu tuženik isplati na ime razlike plaće ukupan iznos od 12.867,07 eura bruto s pripadajućom zateznom kamatom.

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

10. Među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio djelatnik tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2014. (stranica 4 spisa) i to na radnom mjestu „Operater proizvodnih procesa 1“ (čl. 2. ugovora o radu) sistematizirano u organizacijskoj jedinici Proizvodnja, Grupa postrojenja 5, za koje radno mjesto je ugovorena plaća u iznosu od 5.190,00 kn bruto (čl. 6. ugovora o radu), zatim u 2015., temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2015. (stranica 16 spisa) na radnom mjestu „Viši operater proizvodnih procesa 1“ (čl. 2. ugovora o radu) sistematizirano u organizacijskoj jedinici Proizvodnja Urinj, Grupa postrojenja 5, za koje radno mjesto je ugovorena plaća u iznosu od 5.450,00 kn bruto (čl. 6. ugovora o radu).

11. U ovoj fazi postupka i dalje je sporno da li tužitelj osnovano od tuženika potražuje utuženi bruto iznos od 12.867,07 eura na ime razlike plaće za utuženo vremensko razdoblje, obzirom na činjenične navode tužbe i tužitelja tijekom postupka da je u utuženom razdoblju kod tuženika obavljao poslove radnog mjesta „Viši operater proizvodnih procesa 2“, za koje ima potrebnu kvalifikaciju i koje je složenije od radnog mjesta „Operater proizvodnih procesa 1“ i „Višeg operatera proizvodnih procesa 1“, za koje je imao sklopljene ugovore o radu.

12. Ocjenom provedenih dokaza, napose iskaza tužitelja kao stranke proizlazi da je tužitelj 2014. zaključio ugovor o radu za radno mjesto Operater vanjskih proizvodnih procesa 1, da bi u 2015. godini zaključio ugovor o radu za radno mjesto Viši vanjski operater proizvodnih procesa 1, uz napomenu kako nema razlike između radnog mjesta Viši vanjski operater proizvodnih procesa 1 i Višeg operatera proizvodnih procesa 2, pod čime podrazumijeva opis poslova, dok da postoji razlika u primanjima, jer da on kao Viši vanjski operater proizvodnih procesa 1 ima plaću nižu za cca 2.000,00 kn neto. Također je naveo da za vrijeme dok je imao zaključen ugovor za radno mjesto Operater vanjskih proizvodnih procesa 1, kao i za radno mjesto Viši vanjski operater proizvodnih procesa 1, da je obavljao poslove radnog mjesta Višeg operatera proizvodnih procesa 2, i to kada je trebalo nekoga mijenjati u smjeni, uz napomenu kako je poslove tog radnog mjesta obavljao i kada je bio sam u smjeni, s time da je 26. travnja 2014. imao položene sve državne ispite kao i ostali zaposlenici koji su tada radili na radnom mjestu Viši operater proizvodnih procesa 2. Ove poslove za koje je bio manje plaćen da je radio po nalogu svog tadašnjeg poslovođe PK, koji da je sada u mirovini (iskaz dan 6. prosinca 2016), a kada je bio u nekoj drugoj smjeni, tada da je te poslove radio po nalogu poslovođe te smjene. Nadalje, iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi da je u smjeni radio skupa s FK i LK, kojima da je plaća iznosila 7.500,00 kn do 7.800,00 kn neto, a njemu 5.100,00 kn do 5.200,00 kn neto.

13. Suglasno navedenom iskazivali su i svjedoci ĆK i FK, koji su kod tuženika u utuženom razdoblju radili na radnom mjestu Viši operater proizvodnih procesa 2. Naime, svjedoci su iskazali kako su njih trojica skupa s tužiteljem radili smjene i da su radili iste poslove, uz napomenu da je tužitelj u svom radu samostalan. Naime, svjedok ĆK je pojasnio da razliku između radnog mjesta operater proizvodnih procesa 1 i radnog mjesta Višeg operatera proizvodnih procesa 2 predstavlja to što bi operateri proizvodnih procesa 1 trebali obavljati samo jednostavne poslove, uz nadzor višeg operatera proizvodnih procesa 2, dakle, samostalno da nisu smjeli ništa obavljati, dok da je tužitelj svoje poslove obavljao bez njihova nadzora, tj. sto posto samostalno, s time da je obavljao identične poslove kao on i svjedok FK. Nadalje, i sam svjedok FK u svom iskazu potvrđuje da operater 1 i operater 2 rade iste poslove, tj. da je razlika samo u plaći, a ne i u poslovima koje obavljaju, jer da tužitelju, po posebnom ugovoru kojeg je zaključio, plaća iznosi 7.100,00 kn bruto, dakle 500,00 kn manje od njegove, a prije toga da je tužitelju plaća iznosila oko 5.000,00 kn bruto, tj. za 2.500,00 kn bruto manje od njegove.

14. Da je razlika između radnog mjesta Viši vanjski operater 1 (prije vanjski operater 1) i radnog mjesta Viši operater proizvodnog procesa 2 samo u nazivu tih radnih mjesta i plaći, u svojim iskazima potvrđuju i svjedoci SK i BK , koji su kod tuženika zaposleni na radnom mjestu Viši operater proizvodnih procesa 1, a prije toga na radnom mjestu Operater proizvodnih procesa 1. Naime, svjedoci su potvrdili navod tužitelja i svjedoka ĆK i FK, zaposlenih na radnom mjestu Viši operater proizvodnog procesa 2 da obavljaju iste poslove jer da rade skupa u smjeni, i da kao Viši operateri proizvodnih procesa 1 imaju položene iste ispite kao i Viši operater proizvodnog procesa 2.

15. Nadalje, da Viši operateri proizvodnog procesa 2 imaju višu plaću od Viših operatera proizvodnih procesa 1 u svom iskazu potvrđuje i svjedok MK, također Viši operater proizvodnih procesa 1 kod tuženika, koji pak navodi da je jedina razlika između njega i Viših operatera proizvodnih procesa 2 ta što oni imaju duži radni staž kod tuženika od njega.

16. Naime, i sam svjedok UK, direktor Službe za nagrađivanje i operativno poslovanje ljudskim resursima u svom iskazu navodi da je moguće da i nakon uvođenja HAY metode postoje razlike u plaći na istom radnom mjestu, i to zbog različitog radnog staža, a što objašnjava činjenicom da je prilikom transformacije koeficijenta složenosti u sustav bruto plaće po HAY metodi, dodatak za radni staž zamrznut s danom uvođenja te metode, tj. s 1. studenoga 2012., zbog čega da su, već u početku, radnici na istom radnom mjestu s istim koeficijentom složenosti poslova imali različitu plaću, a tako da je bilo i ranije.

17. Suglasno navedenom, iskazivao je i svjedok KK, koji je naveo da su prije uvođenja HAY metode postojali samo koeficijenti složenosti poslova, a uvođenjem te metode svi koji su imali koeficijent 2,6 da su prešli u platni razred E9, s rasponom plaće u koji ulazi koeficijent 2,6, uz napomenu kako mu se čini da je tužitelj prije uvođenja ove metode imao koeficijent 1,85, u platnom razredu E12. Također je naveo da tri operatera koja su bila zaposlena na radnom mjestu operater specijalist, i koji su prvotno radila u Grupi 5, da su imali koeficijent 2,6, koji da je nakon uvođenja ove metode postao platni razred E9, a kada su oni počeli odlaziti u mirovinu ili na druga radna mjesta, da se više nije poštivalo da u toj smjeni rade samo oni koji su u platnom razredu E9, već da su te poslove počeli obavljati i oni u platnom razredu E12. U konačnici je naveo da se novčani iznos od sedam i nešto tisuća kuna bruto odgovara koeficijentu složenosti poslova 2,6, s time da se razlika odnosi na radni staž.

18. Prema odredbi čl. 5. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13.; dalje – ZR/09), koja odredba je istovjetna odredbi čl. 7. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14., 127/17., 98/19. i 151/22.; dalje ZR/14), poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Ovu odredbe valja tumačiti na način da je poslodavac radniku dužan isplatiti plaću za konkretno obavljeni faktički rad, pa i onaj koji se ne odnosi na poslove za koje je sklopljen ugovor o radu, budući da je plaća ekvivalent davanja za faktični rad te njezina isplata ovisi o obavljenom faktičnom radu.

19. Slijedom sadržaja citiranih odredbi, kao i odredbe čl. 6. i čl. 82. st. 1. ZR/09, i čl. 8. i čl. 90. st. 1. ZR/14 za obavljeni rad radniku pripada plaća primjerena njegovom radu, tada u situaciji kada poslodavac radniku naloži da obavlja poslove za koje nije sklopljen ugovor o radu, a radnik je po nalogu poslodavca te poslove i obavio je, tada radniku pripada plaća koju poslodavac isplaćuje za poslove koje je radnik obavio (stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 738/2024 -2 od29. svibnja 2024.).

21. Slijedom navedenog, zaključak je ovoga suda da tužitelj osnovano potražuje isplatu razlike plaće između radnog mjesta Operater proizvodnih procesa 1, a potom Viši operater proizvodnih procesa 1 i radnog mjesta Viši operater proizvodnog procesa 2, obzirom da je iz rezultata provedenog dokaznog postupka nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj u cijelom utuženom razdoblju po nalogu i uz suglasnost tuženika faktički obavljao u potpunosti iste poslove kao i radnici ovdje komparanti. Navedeno neovisno o činjenici što bi tužitelju prema ugovoru o radu, kojeg je dobrovoljno prihvatio i potpisao, pripadala manja plaća, slijedom čega mu pripada pravo na isplatu razlike plaće koju mu je tuženik kao poslodavac uskratio, iako je drugim radnicima (FK i LK) koji su obavljali isti posao kao i tužitelj isplaćivao veću plaću. Ovdje se posebno napominje činjenica da je tuženik s tužiteljem 1. travnja 2017. zaključio ugovor o radu za radno mjesto Viši vanjski operater 2 (stranica 113 spisa), čime je potvrdio da su tužitelj i svjedoci FK i ĆK obavljali identične poslove i da su očito svi bili jednako stručni.

21.1. Navedeno iz razloga što je tužitelj nakon 26. travnja 2014. imao položene sve potrebne ispite za radno mjesto Viši operater proizvodnog procesa 2, koje poslove je obavljao na isti način i u istom obujmu kao i radnici s višom plaćom na tom radnom mjestu, a takvo utvrđenje sud temelji na iskazima svjedoka (FK, ĆK, SK, BK, MK, KK i UK) koji su potvrdili da su svi radnici u smjeni obavljali iste poslove (bez obzira na zaključeni ugovor o radu i pripadajući platni razred) i da između njih nije bilo nikakve razlike u samostalnosti u obavljanju tih poslova, a na koju nije utjecalo ni veće ili manje iskustvo radnika.

22. Izuzev navedenog, tužitelju bi ta naknada pripadala i po osnovu stjecanja bez osnove temeljem čl. 1111. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.; dalje - ZOO), budući da je tužitelj obavljajući taj posao, na isti način i u istom obimu, kao što taj posao obavljaju radnici s višom plaćom , omogućio tuženiku da stvori imovinsku korist u vidu iznosa bruto plaće koji bi inače bio dužan platiti svojim radnicima za obavljanje istog posla, a koji imaju ugovor o radu za radno mjesto Viši operateri proizvodnog procesa 2.

23. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec. koji je u svom nalazu i mišljenju od 29. travnja 2026. (stranica 240-265 spisa) koji je obračun razlike plaće izvršio u dvije varijante. Varijanta prikazana u Tablici 2. (12.867,07 eura) temelji se na razlici plaća isplaćenih radnicima istog radnog mjesta Viši operater proizvodnih procesa 2 – komparantima JK, FK, HK i ĐK, i plaćama tužitelja, koje su u istom razdoblju i isplaćene, uz napomenu da ista obuhvaća sve elemente plaće (osnovnu plaću s pripadajućim dodacima: redovan rad, pripadajuće naknade i dodaci), dok se varijante prikazana u Tablici 3. (11.682,01 eura) temelji na razlici isplaćenih prosječnih plaća komparanata i plaća tužitelja u utuženom razdoblju.

23.1. Sud je prihvati nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao stručan i objektivan, te sačinjen prema pravilima struke. Primjedbe tuženika dane na isti sadržane su u podnesku od 22. svibnja 2026. sa stranice 278-279 spisa, uz napomenu da tuženik nije tražio očitovanje ili saslušanje vještaka na iste. Također se ističe da na ročištu održanom 26. lipnja 2026., na kojem je zaključena glavna rasprava, tuženik nije predlagao daljnje dokaze.

24. Ovdje se napominje da je stupanjem na snagu novele Zakona o parničnom postupku iz 2003. izmijenjena u cijelosti ranije važeća odredba čl. 7. Zakona o parničnom postupku, napuštanjem načela istraživanja materijalne istine po službenoj dužnosti, jer su prema sada važećoj odredbi čl. 7. st. 1. ZPP -a stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a na isti način su dužnosti stranaka glede iznošenja činjenica i predlaganja dokaza regulirane i odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a. Zato sud više nema ovlaštenje izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile. Prema odredbi čl. 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. U konkretnom slučaju, teret dokaza bio je na tužen iku koji je trebao dokazati navode iz podneska od 22. svibnja 2026. kojima prigovora nalazu i mišljenju vještaka , a sud na temelju predloženih i provedenih dokaza nije imao valjano uporište da ne prihvati nalaz i mišljenje financijskog vještaka, sve kraj činjenice da tuženik ni u ponovljenom postupku nije imao daljnjih dokaznih prijedloga u odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva utemeljenu na nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

25. Sud je prihvatio iskaze saslušanih svjedoka kao vjerodostojne i nepristrane jer nije imao razloga sumnjati u njihovu istinitost, budući da se radi o saznanjima svjedoka čiji su iskazi neposredni i osobni, međusobno suglasni i nisu u proturječnosti glede važnih činjenica.

26. Slijedom navedenog, sud je usvojio tužbeni zahtjev i to sukladno verziji iz Tabele 2. nalaza i mišljenja vještaka u visini od 12.867,07 eura obzirom da se radi o obračunu kojim su uzeti u obzir svi elementi plaće, a što uključuje sve pripadajuće dodatke plaći, slijedom čega je uslijedila odluka kao u točki I. izreke presude.

27. Na dosuđeni iznos sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a, u visini propisanoj važećom uredbom o visini stope zatezne kamate, počev od dospijeća do isplate, s time da zakonska zatezna kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u gore navedenim bruto iznosima sukladno odredbi čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13 i 148/13; ZPD) dospijevaju tek s isplatom, isto znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu, pa na njih ne teče zatezna kamata.

27.1. Naime, sukladno odredbama iz čl. 45. st. 1. i 2. ZPD-a, predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. ZPD–a ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate. Sukladno odredbama iz čl. 45. st. 4. i 5. ZPD–a te čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (''Narodne novine'' broj 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13 i 160/13; dalje Pravilnik o porezu) predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava se od tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka po osnovi nesamostalnog rada iz čl. 14. ZPD–a te čl. 11., 12. i 15. Pravilnika o porezu, umanjenog za obračunate i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitka po posebnim propisima, a prema čl. 16. ZPD–a i čl. 18. Pravilnika o porezu te za neoporezivi dio dohotka – osobni odbitak iz članka 36. st. 1. i 2. ZPD–a. Budući da prema navedenim odredbama ZPD–a i Pravilnika o porezu porez na dohodak i prirez na dohodak, a koji čine sastavne dijelove bruto plaće uz neto plaću i doprinose, dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak nisu dospjeli na naplatu pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju, tako je zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu plaće i provizije neosnovan, slijedom čega je uslijedila odluka kao pod točkom II. izreke.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP-a, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i opravdane troškove punomoćnika tužitelja, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova na rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. - dalje: Tarifa).

28.1. Dosuđeni trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), sastava podnesaka od 28. rujna 2016., 16. svibnja i 20. lipnja 2017., te 7. svibnja 2025. (200,00 eura x 4; Tbr. 8. toč. 1. Tarife), sastava podnesaka od 7. i 19. svibnja 2025. i 20. svibnja 2026. (100,00 eura x 3; Tbr. 8. toč. 3. Tarife), zastupanja na ročištima od 3. studenoga i 6. prosinca 2016., 01. veljače, 28. ožujka, 10. svibnja i 28. lipnja 2017., te 8. srpnja 2019., 5. svibnja 2025.i 26. lipnja 2026. (200,00 eura x 9; Tbr. 9. toč. 1. Tarife), kao i sastava žalbe od 26. srpnja 2017. (200,00 eura; Tbr. 10. toč. 1. Tarife), što ukupno iznosi 3.300,00 eura, odnosno uvećano za trošak PDV-a po stopi od 25% (825,00 eura) 4.125,00 eura, kojem iznosu je valjao pridodati trošak financijskog vještačenja u visini od 600,00 eura, obzirom da je isti bio neophodan za vođenje parnice. Dakle, tužitelju pripada sveukupni parnični trošak u iznosu od 4.725,00 eura. Na dosuđeni parnični trošak, tužitelju je dosuđena zatezna kamata koja teče od dana donošenja presude do isplate, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP, u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO- a.

U Rijeci 8. srpnja 2026.

Sudac:

Marija Predovan Matoković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba koja se može podnijeti u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove odluke. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Rijeci, a putem ovog suda.