Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: P-2211/2021-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, sutkinja Antonia Škaričić Majić, u pravnoj stvari tužitelja SV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Davor Radić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika OTP Banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, kojeg zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Anić & Anić iz Splita, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 27. svibnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno sa zamjenikom punomoćnika tužitelja Tomislavom Vujčićem, odvjetnikom u Splitu i zamjenice punomoćnika tuženika MV, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu "Anić & Anić" iz Splita, na ročištu za objavu presude, 8. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

" 1. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva zaključen dana 17. veljače 2007.g., između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, koji ugovor je solemniziran kod JB Jagode Makelje Šuljić, u Splitu, dana 20. veljače 2006.g., pod posl. br. OU-128/06.

2. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 6.223,46 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31.07.2015.g. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za petpostotnih poena, od 1.08.2015.g. do 31.12.2022..g. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 19.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 20.12.2023.g. pa do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamate teče:

- na iznos od 294,91 EUR od 10.7.2011.g.

- na iznos od 311,90 EUR od 10.8.2011.g.

- na iznos od 318,53 EUR od 10.9.2011.g.

- na iznos od 305,26 EUR od 10.10.2011.g.

- na iznos od 576,15 EUR od 10.11.2011.g.

- na iznos od 278,71 EUR od 10.12.2011.g.

- na iznos od 291,99 EUR od 10.1.2012.g.

- na iznos od 298,62 EUR od 10.2.2012.g.

- na iznos od 298,62 EUR od 10.3.2012.g.

- na iznos od 290,00 EUR od 10.4.2012.g.

- na iznos od 291,99 EUR kn od 10.5.2012.g.

- na iznos od 902,51 EUR od 10.6.2012.g.

- na iznos od 238,90 EUR od 10.7.2012.g.

- na iznos od 137,72 EUR od 10.8.2012.g.

- na iznos od 413,16 EUR od 10.9.2012.g.

- na iznos od 206,58 EUR od 10.11.2012.g.

- na iznos od 275,44 EUR od 10.12.2012.g.

- na iznos od 275,44 EUR od 10.01.2013.g.

- na iznos od 288,00 EUR od 10.2.2013.g., pa sve do konačne isplate.

3. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju troškove ovoga postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena teče od dana donošenja ove presuda pa do konačne isplate."

II Prihvaća se podredni tužbeni zahtjev u točki I te se utvrđuju ništetnim odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva zaključenog dana 17. veljače 2006.g., između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, koji ugovor je solemniziran kod JB Jagode Makelje Šuljić, u Splitu, dana 20. veljače 2006.g., pod posl. br. OU-128/06 i to - odredba članka 8. u dijelu u kojem je određene vraćanje kredita u anuitetima u CHF-u (švicarskom franku) plativo u kunama po prodajnom tečaju tuženika, odredba članak 10., stavak 1. u dijelu u kojem je određeno da je kamata promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom kreditora, odredba članka 4. u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

III Prihvaća se podredni tužbeni zahtjev u točki II u dijelu kojim se nalaže tuženiku, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju iznos od 2.228,34 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31.07.2015.g. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za petpostotnih poena, od 1.08.2015.g. do 31.12.2022..g. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 19.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 20.12.2023.g. pa do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamate teče:

- na iznos od 1,35 EUR od 27.2.2006.g.

- na iznos od 0,15 EUR od 25.4.2006.g.

- na iznos od 0,15 EUR od 26.9.2006.g.

- na iznos od 2,30 EUR od 20.10.2008.g.

- na iznos od 3,34 EUR od 19.11.2008.g.

- na iznos od 0,67 EUR od 18.12.2008.g.

- na iznos od 14,83 EUR od 20.1.2009.g.

- na iznos od 18,11 EUR od 25.2.2009.g.

- na iznos od 10,16 EUR od 20.3.2009.g.

- na iznos od 12,19 EUR od 22.4.2009.g.

- na iznos od 7,70 EUR od 22.5.2009.g.

- na iznos od 8,85 EUR od 18.6.2009.g.

- na iznos od 9,26 EUR od 17.7.2009.g.

- na iznos od 7,38 EUR od 21.9.2009.g.

- na iznos od 5,60 EUR od 21.10.2009.g.

- na iznos od 5,60 EUR od 21.10.2009.g.

- na iznos od 8,34 EUR od 23.11.2009.g.

- na iznos od 12,69 EUR od 20.1.2010.g.

- na iznos od 13,36 EUR od 26.1.2010.g.

- na iznos od 14,71 EUR od 25.2.2010.g.

- na iznos od 18,74 EUR od 20.4.2010.g.

- na iznos od 19,02 EUR od 22.4.2010.g.

- na iznos od 21,08 EUR od 21.5.2010.g.

- na iznos od 33,12 EUR od 9.7.2010.g.

- na iznos od 29,45 EUR od 20.7.2010.g.

- na iznos od 40,40 EUR od 23.8.2010.g.

- na iznos od 34,90 EUR od 22.10.2010.g.

- na iznos od 32,76 EUR od 28.10.2010.g.

- na iznos od 35,11 EUR od 22.11.2010.g.

- na iznos od 56,19 EUR od 29.12.2010.g.

- na iznos od 47,55 EUR od 25.1.2011.g.

- na iznos od 50,64 EUR od 23.2.2011.g.

- na iznos od 50,67 EUR od 25.3.2011.g.

- na iznos od 48,61 EUR od 20.4.2011.g.

- na iznos od 60,95 EUR od 25.5.2011.g.

- na iznos od 69,52 EUR od 27.6.2011.g.

- na iznos od 77,49 EUR od 22.7.2011.g.

- na iznos od 84,95 EUR od 26.8.2011.g.

- na iznos od 64,72 EUR od 30.9.2011.g.

- na iznos od 63,32 EUR od 10.10.2011.g.

- na iznos od 64,78 EUR od 10.11.2011.g.

- na iznos od 64,24 EUR od 12.12.2011.g.

- na iznos od 69,38 EUR od 10.1.2012.g.

- na iznos od 72,97 EUR od 9.2.2012.g.

- na iznos od 74,07 EUR od 8.3.2012.g.

- na iznos od 71,46 EUR od 10.4.2012.g.

- na iznos od 72,86 EUR od 10.5.2012.g.

- na iznos od 74,29 EUR od 8.6.2012.g.

- na iznos od 72,14 EUR od 8.6.2012.g.

- na iznos od 71,94 EUR od 8.6.2012.g.

- na iznos od 67,88 EUR od 26.7.2012.g.

- na iznos od 69,27 EUR od 13.8.2012.g.

- na iznos od 72,28 EUR od 19.10.2012.g.

- na iznos od 71,32 EUR od 4.12.2012.g.

- na iznos od 72,71 EUR od 7.1.2013.g.

- na iznos od 70,82 EUR od 11.2.2013.g., pa sve do isplate.

IV Prihvaća se podredni tužbeni zahtjev u dijelu točke IV kojim se nalaže tuženiku, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju iznos od 289,41 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31.07.2015.g. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za petpostotnih poena, od 1.08.2015.g. do 31.12.2022..g. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 19.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 20.12.2023.g. pa do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamate na navedeni iznos teče od 22. veljače 2006.g. pa do konačne isplate.

V Odbija se kao neosnovan podredni tužbeni zahtjev u točki I u dijelu koji glasi:

" Utvrđuje se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva zaključenog dana 17. veljače 2006.g., između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, koji ugovor je solemniziran kod JB Jagode Makelje Šuljić, u Splitu, dana 20. veljače 2006.g., pod posl. br. OU-128/06 i to - odredba članka 1. u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 23.880,00 CHF-a obračunato prema prodajno deviznom tečaju kreditora".

VI Odbija se kao neosnovan podredni tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu točke III koji glasi:

" Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 867,52 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31.07.2015.g. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za petpostotnih poena, od 1.08.2015.g. do 31.12.2022..g. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 19.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 20.12.2023.g. pa do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamate teče:

- na iznos od 6,46 EUR od 26.3.2007.g.

- na iznos od 6,36 EUR od 27.4.2007.g.

- na iznos od 6,37 EUR od 23.5.2007.g.

- na iznos od 6,29 EUR od 28.6.2007.g.

- na iznos od 6,35 EUR od 28.8.2007.g.

- na iznos od 6,37 EUR od 4.9.2007.g.

- na iznos od 6,28 EUR od 26.9.2007.g.

- na iznos od 6,35 EUR od 29.10.2007.g.

- na iznos od 6,32 EUR od 28.11.2007.g.

- na iznos od 6,42 EUR od 20.12.2007.g.

- na iznos od 6,51 EUR od 24.1.2008.g.

- na iznos od 6,63 EUR od 14.2.2008.g.

- na iznos od 6,43 EUR od 21.4.2008.g.

- na iznos od 6,35 EUR od 20.5.2008.g.

- na iznos od 6,42 EUR od 17.6.2008.g.

- na iznos od 6,36 EUR od 22.7.2008.g.

- na iznos od 6,34 EUR od 28.8.2008.g.

- na iznos od 6,41 EUR od 16.9.2008.g.

- na iznos od 6,74 EUR od 20.10.2008.g.

- na iznos od 6,78 EUR od 19.11.2008.g.

- na iznos od 6,69 EUR od 18.12.2008.g.

- na iznos od 7,15 EUR od 20.1.2009.g.

- na iznos od 7,25 EUR od 25.2.2009.g.

- na iznos od 7,00 EUR od 20.3.2009.g.

- na iznos od 7,06 EUR od 22.4.2009.g.

- na iznos od 6,92 EUR od 22.5.2009.g.

- na iznos od 13,27 EUR od 18.6.2009.g.

- na iznos od 13,29 EUR od 17.7.2009.g.

- na iznos od 13,18 EUR od 21.9.2009.g.

- na iznos od 13,07 EUR od 21.10.2009.g.

- na iznos od 13,07 EUR od 21.10.2009.g.

- na iznos od 13,24 EUR od 23.11.2009.g.

- na iznos od 13,50 EUR od 20.1.2010.g.

- na iznos od 13,54 EUR od 26.1.2010.g.

- na iznos od 13,63 EUR od 25.2.2010.g.

- na iznos od 13,87 EUR od 20.4.2010.g.

- na iznos od 13,89 EUR od 22.4.2010.g.

- na iznos od 14,02 EUR od 21.5.2010.g.

- na iznos od 14,75 EUR od 9.7.2010.g.

- na iznos od 14,53 EUR od 20.7.2010.g.

- na iznos od 15,20 EUR od 23.8.2010.g.

- na iznos od 14,86 EUR od 22.10.2010.g.

- na iznos od 14,73 EUR od 28.10.2010.g.

- na iznos od 14,88 EUR od 22.11.2010.g.

- na iznos od 16,17 EUR od 29.12.2010.g.

- na iznos od 15,64 EUR od 25.1.2011.g.

- na iznos od 15,83 EUR od 23.2.2011.g.

- na iznos od 15,83 EUR od 25.3.2011.g.

- na iznos od 15,71 EUR od 20.4.2011.g.

- na iznos od 16,46 EUR od 25.5.2011.g.

- na iznos od 16,99 EUR od 27.6.2011.g.

- na iznos od 17,48 EUR od 22.7.2011.g.

- na iznos od 17,93 EUR od 26.8.2011.g.

- na iznos od 16,69 EUR od 30.9.2011.g.

- na iznos od 16,61 EUR od 10.10.2011.g.

- na iznos od 16,70 EUR od 10.11.2011.g.

- na iznos od 16,66 EUR od 12.12.2011.g.

- na iznos od 16,98 EUR od 10.1.2012.g.

- na iznos od 17,20 EUR od 9.2.2012.g.

- na iznos od 17,27 EUR od 8.3.2012.g.

- na iznos od 17,11 EUR od 10.4.2012.g.

- na iznos od 17,19 EUR od 10.5.2012.g.

- na iznos od 17,28 EUR od 8.6.2012.g.

- na iznos od 17,15 EUR od 8.6.2012.g.

- na iznos od 17,14 EUR od 8.6.2012.g.

- na iznos od 16,89 EUR od 26.7.2012.g.

- na iznos od 16,97 EUR od 13.8.2012.g.

- na iznos od 17,16 EUR od 19.10.2012.g.

- na iznos od 17,10 EUR od 4.12.2012.g.

- na iznos od 17,18 EUR od 7.1.2013.g.

- na iznos od 9,07 EUR od 11.2.2013.g., pa sve do isplate."

VII Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, u roku 15 dana, naknaditi tužitelju SV, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.950,00 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 8. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više zatraženi trošak postupka, zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je ovom sudu podnesena 7. lipnja 2021. u pravnoj stvari tužitelja protiv tuženika u kojoj se navodi da su stranke 17. veljače 2006. zaključile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 14334/06 (dalje: Ugovor), na temelju kojeg je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 23.100,00 CHF, a koji je iznos isplaćen u kunskoj protuvrijednosti, uz uvjete navedene u ugovoru. Tuženik da je u Ugovoru ugradio odredbe kojima da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, kao i redovna kamatna stopa u iznosu od 4,20 % godišnje, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na temelju jednostrane odluke tužene i o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje se u tužbi sadržajno navodi da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv, posljedica toga da je evidentno ništetnost istih budući da takvo ugovaranje ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako da je ugovoreno plaćanje naknade kredita u iznosu od 2,00%, a koji iznos se plaća jednokratno prije korištenja kredita, tzv. naknada za obradu kredita. Tužitelj glavnim tužbenim zahtjevom traži utvrditi ništetnim cijeli predmetni ugovor kao i isplatu iznosa od 6.223,46 eura, dok podrednim tužbenim zahtjevom traži utvrditi ništetnim pojedine odredbe predmetnog ugovora i to odredbu članka 1., 8., 10. stavka 1. i 4., kao i povrat sredstava što ih je tuženik neosnovano stekao na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Kao dokaze svojim tvrdnjama predložio je pročitati materijalnu dokumentaciju priloženu u spisu, izvesti dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva predložio je izvođenje vještačenja po vještaku financijsko knjigovodstvene struke.

2. U odgovoru na tužbu tuženik sadržajno navodi da se protivi zahtjevu i predlaže da sud isti odbije kao neosnovan, ističe prigovor zastare, istaknuo je da je bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope kao i ugovaranje valutne klauzule, nadalje da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila Ugovor, da ju je tuženik o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio te da promjena tečaja strane valute nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF, prigovorio je visini tužbenog zahtjeva. Kao dokaze svojim tvrdnjama predložio je pročitati materijalnu dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu te priloženu sudsku praksu. Jednako tako predložio je sudu izvesti dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke.

3. Podneskom od 24. rujna 2025. tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja, uredio podredni tužbeni zahtjev, istaknuo je da nema primjedbi na zaprimljeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka. Radi navedenog tužitelj postavlja zahtjev za isplatu iznosa od 2.228,34 eura s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose na ime razlike po kreditu nastale uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na početni iznos te iznos od 867,52 eura s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose na ime razlike po kreditu nastale uslijed mijenjanja kamatne stope, kao i za isplatu iznosa od 289,41 euro s pripadajućom zateznom kamatom na ime naknade za obradu kredita.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava i dokumentacije sadržane u spisu i to: ugovora o kreditu broj 14334/06 od 17. veljače 2006. s cjelokupnom popratnom dokumentacijom, knjigovodstvenu karticu po predmetnom kreditu, otplatni plan. U postupku je izveden dokaz saslušanjem tužitelja na okolnosti statusa potrošača i informiranosti o odredbama Ugovora prilikom sklapanja predmetnog.

5. U postupku je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije Ines Lozić iz Centra za vještačenje Split, koja je u predmetnom postupku izradila i sudu dostavila pisani nalaz i mišljenje 29. svibnja 2025. Tužiteljica je imala primjedbi na dostavljeni nalaz i mišljenje, dok je tuženik istaknuo kako nema računskih prigovora na Nalaz i mišljenje, ali je prigovorio osnovi po kojoj je izračun napravljen. Primjedbe tužitelja su otklonjene očitovanjem sudskog vještaka od 18. rujna 2025.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka sud je utvrdio da je glavni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan dok je podredni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Predmet ovog postupka je glavni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti cijelog Ugovora i povrat stečenog na temelju ništetnog ugovora, dok je podredni tužbeni zahtjev tužitelja utvrđenje ništetnim pojedinih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu, kao i zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa koji se odnosi na razliku zbog promjene kamate i tečaja CHF u tijeku otplate kredita i jednokratnu naknadu za obradu kredita.

8. U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) te Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03).

9. Među parničnim strankama nije sporno da su 17. veljače 2006. tuženik kao kreditor, i tužitelj kao korisnik kredita sklopili namjenski Ugovor o kreditu broj 14334/06, kredit da je bio za kupnju novog motornog vozila, Ugovorom da je banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 23.100,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po prodajnom tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita, rok otplate 84 mjeseca, instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, uz u članku 4. redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika, a na dan zaključenja ugovora iznosi 5,40% godišnje, uz obvezu tužiteljice na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima. Jednako tako nije sporno ni to da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), kao ni to da je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2,00 %.

10. Sporno u postupku je utvrditi jeli predmetni ugovor u cijelosti ništetan, odnosno jesu li odredbe članka 1., 4., 8., 10. Ugovora ništetne, odnosno posljedično tome je li osnovano novčano potraživanje tužitelja s osnove razlike zbog promjene tečaja CHF i promjene kamate u tijeku otplate kredita, kao i s osnove naknade za obradu kredita, u konačnici i jeli nastupila zastara potraživanja.

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se odlučio na podizanje predmetnog kredita radi kupnje osobnog vozila budući mu je trebalo novo zbog djece, a prethodno vozilo nije imalo klima uređaj. Otišao je u auto kuću Ivančić gdje su ga uputili kod tuženika radi dogovora o financiranju i isplati vozila. U banci su mu rekli da je za njega najpovoljnije i najbolje da uzme kredit u valuti CHF. Nisu mu nudili kredit u drugoj valuti već isključivo u valuti CHF, a on do tada nije ni čuo da daju kredite u toj valuti. Ugovor je unaprijed bio sastavljen i pozvan je kada je bio gotov da ga potpiše. Nije ga čitao, a ne bi ni razumio jer nije financijske struke. Pojam valutne klauzule mu nije bio jasan. Dobivao je na kućnu adresu obavijest o promjeni kamatne stope, ali nije mogao ništa po tom pitanju učiniti. U početku mu je mjesečni anuitet bio 1.500,00 kuna da bi kasnije narastao do 2.300,00 kuna. U to vrijeme da je završio na HZZ i veća mu je bila rata kredita nego naknada sa Zavoda. Nisu mu pojasnili na što bi se odnosila naknada za obradu kredita, već mu je rečeno samo da to mora platiti. Nije imao obrt u vlasništvu niti bio član kakvog trgovačkog društva, a automobil je kupio isključivo u osobne svrhe.

12. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru i da tužitelju pojam valutne klauzule nije bio poznat kao i to da je nisu upozorili na to da se kamata može mijenjati tijekom isplate kredita niti na što bi se odnosila naknada za obradu kredita. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jeli cijeli ugovor ništetan ili su utužene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF te naknada za obradu kredita ništetne ili ne.

13. Prema odredbi članka 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, odredbom članka 96. stavka 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

14. Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

16. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva, odnosno je li predmetni Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti i s tim u vezi ne proizvodi pravne učinke, prije svega valja navesti kako je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je, između ostalog, presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je naloženo tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

17. Pitanje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli se pravomoćno okončalo u predmetu poslovni broj Pž-6632/17 na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Članak 118. ZZP određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Dakle, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

20. Sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako pravno shvaćanje izrađeno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018).

21. U navedenoj odredbi članka 502.c ZPP riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventumlitis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi. Nadalje, kad se u Zakonu govori o naknadi štete; misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz kolektivne presude u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin naknade štete iz odredbe 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz kolektivne parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

21.1. Osim toga, treba reći da je na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81.stavak 1. i članak 82. alineja11. u vezi s člankom 87.stavkom 1. ZZP), a jednako tako tuženik nije dokazao da je postojao "valjan, ugovorom predviđen razlog" za promjenu kamatne stope jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo.

22. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvala na naprijed navedene presude u tzv. "Parnici Potrošač", a sud je u sporovima individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama vezan za utvrđenja u gore navedenoj parnici.

23. Prema odredbi članka 322. st. 1. ZOO, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st. 2. čl. 324. ZOO).

24. Ugovorom se o kreditu, prema odredbi čl. 1021. ZOO, banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

25. Predmetnim je Ugovorom o kreditu, dakle, bila ugovorena početna kamatna stopa, koja se, zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao bitan element ugovora o kreditu može primjenjivati (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev- 308/2022 od 19. travnja 2022.).

26. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (čl. 21. ZOO). Odredba čl. 22. ZOO, pak, dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

27. U ovoj je pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, utvrđena ništetnom na temelju posebne odredbe. Unatoč ništetnosti navedene ugovorne odredbe, i dalje egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti.

28. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i utvrđena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. ( Ovakvo pravno shvaćanje izraženo je u odluci Vrhovnog suda poslovni broj Rev-1471/2024-2 od 17. travnja 2025.)

29. Stoga predmetni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati, pa je glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora valjalo odbiti kao neosnovan.

30. Međutim zbog prethodno navedenog ovaj sud smatra da su ništene utužene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak, kao i odredbe vezane za promjenjivost kamatne stope i naknade za obradu kredita, smatrajući da je došlo do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja te je stoga vezano uz samu valutu u valutnoj klauzuli kao i promjenjivost kamatne stope sud utvrdio ništavim pojedine odredbe predmetnog Ugovora, a što je sud djelomično utvrdio kao prethodno pitanje, a djelomično izrekom ove presude.

31. Prema shvaćanju ovog suda nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi ništetnim odredba članka 1. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 23.100,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.

32. Naime, ispunjenje obveze uz valutnu klauzulu CHF nije ugovoreno odredbom članka 1. Ugovora, već članka 8. Ugovora. Navedenom ugovornom odredbom članka 1. Ugovora o kreditu definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženik isplatio tužitelju. Ista odredba prema shvaćanju ovog suda ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača s obzirom na to da ona samo definira obvezu tuženika (a ne tužitelja), a budući da je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi upravo članak 1. Ugovora o kreditu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Ovdje je za istaknuti da je Županijski sud u Varaždinu na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna". U konačnici ona je bitan sastojak ugovora.

33. Stoga je u tom dijelu valjalo tužbeni zahtjev odbiti, odnosno odlučiti kao u točki IV izreke.

34. Odredbom članka 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnove vezane za promjenjivost valute CHF koja je odredba Ugovora u ovom postupku utvrđena ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO).

35. Kada je sud dakle, kao prethodno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora u članku 8., 4., 10. Ugovora valjalo je odlučiti o osnovanosti potraživanja isplate utuženih iznosa po osnovi stjecanja bez osnove onoga što je isplaćeno po utvrđenim ništetnim odredbama i to onog dijela koji nije u zastari(ništetne odredbe o valutnoj klauzuli).

36. Naime, u odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

37. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

38. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. (ovo glede kamate, dok je za valutu pravomoćnost 14.6.2018.), kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 18. lipnja 2021. to je jasno da je u odnosu na potraživanje s osnova kamata nastupila zastara potraživanja, radi čega je tuženikov prigovor zastare djelomično osnovan, dok u odnosu na potraživanje s osnove valute zahtjev tužiteljice nije u zastari.

39. Vezano za odredbu članka 4. Ugovora u dijelu kojim je ugovoreno da se naplaćuje naknada u visini od 2,00 % od iznosa kredita za navesti je da se u konkretnom radi o tzv. ulaznoj naknadi, odnosno jednokratnoj naknadi koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita za navesti je da je ovaj sud kao prethodno pitanje utvrdio da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi. Naime, tužitelj se nije mogao suprotstaviti jednostranoj odluci banke koja je u Ugovor o kreditu unijela i nametnula spomenutu obvezu plaćanja naknade za obradu kredita. Treba naglasiti, da se radi o tipskom ugovoru, koji je unaprijed pripremljen od strane banke, te na spomenutu odredbu tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati ni na koji način, niti izbjeći ugovaranje ulazne naknade. Sud je prihvatio tvrdnju tužitelja da se o toj odredbi uopće nije pregovaralo i da mu nitko nije objasnio zašto se plaća takva naknada i po kojim kriterijima su utvrdili visinu naknade od 2,00% od iznosa kredita. Slijedom navedenog, kako se radi o jednostranoj odluci banke koja je bez pregovaranja s drugom stranom nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi, to je utvrđeno da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi, sukladno članku 81. Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora. Takva ugovorna odreda protivi se načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pritom je za istaknuti da tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade niti je taksativno naveo što čini troškove obrade kredita. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

40. Osim toga za navesti je da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženica nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, valjalo je utvrditi ništetnim odredbu Ugovora u članku 4. i time obvezati tuženu vratiti tužitelju plaćene iznose po tom osnovu.

41. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Ines Lozić iz Centra za vještačenje.

42. Nakon provedenog financijskog vještačenja, stalni sudski vještak za financije Ines Lozić iznijela je sudu i strankama svoj nalaz i mišljenje u kojem je istaknulao da su tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) sklopili ugovor o kreditu, da je u razdoblju otplate kredita tuženik nekoliko puta mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu. Ukupan iznos pojedinačnih preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope i tečaja u odnosu na kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 3.095,86 EUR, od kojeg iznosa je više plaćeno zbog rasta kamatne stope 867,52 EUR te je zbog rasta tečaja više plaćeno 2.228,34 EUR. Ukupan iznos obračunate i naplaćene naknade za obradu kredita iznosi ukupno 289,41 EUR.

43. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ines Lozić s obzirom na to da je nalaz dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.

44. Stalni sudski vještak izračun je sačinio u nekoliko varijanti od kojih je ovaj sud prihvatio samo onu u kojem su uvaženi samo više plaćene iznose jer je temelj ovog postupka tužiteljičina tvrdnja o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora koji je sklopila u svojstvu potrošača. U odnosu na tzv. negativne razlike iskazane u nalazu i mišljenju sudskog vještaka, za istaknuti je da tužitelj od tuženika, čak i u vrijeme kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita, nije ništa primio (primio je samo isplaćeni iznos kredita). Stoga niti tuženik, koji nije potrošač, temeljem citiranih odredbi o posljedicama ništetnosti te povrata stečenog bez osnove, nije ovlašten tražiti uračunavanje niže plaćenih iznosa. Isto tako valja naglasiti da je sud vezan činjeničnim navodima iz tužbe i tužbenim zahtjevom, pa prema tome shvaćanje je ovog suda da tuženik nema pravo na tzv. negativnu razliku s obzirom da u tom smislu nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili protutužbu.

45. Što se tiče pitanja tijeka kamata na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, a odluka o kamatnoj stopi na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) , kao i na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO.

46. U pogledu kamata na iznos pretplaćenih anuiteta zbog tzv. ulazne naknade, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zatezne kamate u pogledu ulazne naknade na iznos od 289,41 eura teku od kada je kredit isplaćen a ulazna naknada dospjela.

47. Stoga je valjalo tuženika obvezati na isplatu iznosa od 2.228,34 eura (preplaćeni anuiteti po promjenjivoj valuti) zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose anuiteta, kao i na isplatu iznosa od 289,41 euro s kamatama od 22. veljače 2006, kako je vještak to u svom nalazu iskazao, dok je valjalo odbiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 867,52 eura (preplaćeni anuiteti po promjenjivoj kamati) budući da je tužiteljevo potraživanje za taj iznos zastarjelo.

48. Stoga je, odlučeno kao pod točkama III i V izreke ove presude.

49. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 2., članku 155. i članku 164. ZPP. Imajući na umu naveden zakonske odredbe, valjalo bi odmjeriti troškove sukladno odredbi članka 154. stavka 2. ZPP.

50. Međutim, u predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača) koji nije dao povoda za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi moglo odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev- 1014/18. od 20. listopada 2021., Odluka suda EU C-224/19. i C-259/19., odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/13. od 19. prosinca 2017.) Stoga, tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka (ŽS ZG, Gž-1341/22.)

51. Za istaknuti je da je tužitelj odbijen s dijelom kondemnatornoga zahtjeva (za isplatu po osnovi preplate zbog mijenjanja kamatne stope) s obzirom na zauzeti stav VSRH o nastupu zastare kod podnošenja zahtjeva za isplatom preplate s osnove promjenjive kamatne stope, a koji stav je iznijet nakon održane sjednice građanskog odjela istoga suda od 31. siječnja 2022., a prema kojem je cijeneći zahtjev isti zastario s obzirom na vrijeme podnošenja istoga. Naime, tužitelj je sve do 13. lipnja 2019. prema zauzetom stavu najvišeg redovnog suda bio pozvan podnositi takav zahtjev, a kako je isti podnesen u tužbi 7. lipnja 2021., istaknut po proteku zakonskog zastarnog roka. Tužitelj zasigurno u vrijeme podnošenja tužbe nije mogao steći saznanja o zastarnim rokovima kada govorimo o ovakvom zahtjevu za isplatom prema tada postojećoj sudskoj praksi VSRH, koja je tijek zastarnoga roka kod zastare za isplatom s osnove promjenjive kamatne stope vezala za pravomoćnost odluke o ništavosti takve ugovorne odredbe.

52. Činjenica da je tijekom postupka kojeg je pokrenut pred sudom došlo do promjene stava VSRH koji valja primijeniti tijekom suđenja u ovakvoj vrsti spora ne može se staviti na teret tužitelju jer bi se time prekršilo jedno od konvencijskih prava, a to je pravo na pošteno suđenje. Naime, on nije mogao znati, niti je imao bilo kakvih indicija koje bi prilikom utuženja ukazivale da bi taj dio njegovog zahtjeva bio u zastari.

53. Ovaj sud je shvaćanja da njegov zahtjev s kojim je odbijen nije bio očigledno neutemeljen, a što istog, bez obzira na nominalni novčani iznos na koji glasi, čini razmjerno neznatnim u odnosu na zahtjeve s kojima je uspio u postupku. Osim toga nije dvojbeno kako zbog tog zahtjeva s kojim je odbijen nisu nastali posebni troškovi. (ovako pravno shvaćanje je izraženo u odluci Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5610/2024)

53.1. Jednako tako, s obzirom na to da u konkretnom postupku tužitelj nije uspio u odnosu na glavni zahtjev, a uspio je u odnosu na podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev, a u odnosu na glavni (odbijeni) zahtjev nisu nastali posebni troškovi, to je tuženik dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u cijelosti.

54. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir konačna vrijednost predmeta spora u iznosu od 3.385,27 eura, te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

55. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužiteljici su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe iznos od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 9. veljače 2024. iznos od 200,00 eura (Tbr.8/1 Tarife),

- zastupanje na ročištu od 15. veljače 2024., u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 18. kolovoza 2025. iznos od 200,00 eura (Tbr.8/1 Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 26. rujna 2025. iznos od 200,00 eura (Tbr.8/1 Tarife),

- zastupanje na ročištu od 27. svibnja 2026., u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

56. Ovako dosuđeni ukupan iznos od 1.200,00 eura valjalo je uvećati za 25% poreza na dodanu vrijednost, dakle ukupan trošak tužitelja koji mu pripada na ime odvjetničkog zastupanja je 1.500,00 eura, kao i za trošak predujma financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 450,00 eura.

57. Dakle, tužitelju je trebalo priznati troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.950,00 eura.

58. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom VII izreke ove presude.

U Splitu 8. srpnja 2026.

Sutkinja

Antonia Škaričić Majić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis