REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

Posl.br. 8 P Ob-9/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici po sucu toga suda Nini Hrešć, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. CŠ, odv. iz [adresa] i KŠ, odv. iz Bjelovara, protiv tužene GŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. OŠ, odv. iz Zagreba, radi utvrđenja bračne stečevine, nakon održane glavne i javne rasprave 27. svibnja 2026. u prisutnosti tužene i punomoćnika stranaka, zaključene temeljem odredbe čl. 335. ZPP-a, dana 8. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj TŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u tijeku trajanja bračne zajednice s tuženom GŠ (Ferdinand), r. PŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (u z.k. upisana na adresi [adresa]) stekao vlasništvo u ½ dijela nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], 123. suvlasnički dio: 3130/1353634 etažno vlasništvo (E-123) koji u naravi predstavlja jednosobni stan br. 5 u prizemlju, ulaz [adresa], koji se sastoji od jedne sobe i ostalih prostorija, površine 31,30 m2, koji stan je sagrađen na zk.č.br. 1540 Stambena zgrada i dovrište, [adresa],21, 23, 25 i 27 od 2239 m2, što je tužena dužna priznati i trpjeti upis prava vlasništva na navedenoj nekretnine u zemljišnim knjigama i katastru na ime tužitleja u ½ dijela, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje duže od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju da tuženoj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 8.173,60 eura, u roku od 15 dana

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženom u braku prvi puta bio od 9.1.1988. do 12.3.1994., koji brak je razveden presudom Općinskog suda u Zagrebu br. P2-1382/93 od 30.11.1993. Drugi puta je u braku sa tuženom bio od 8.7.1995. do 26.9.2018., a taj brak je razveden presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. R1 Ob-1702/18 od 26.9.2018.

Naveo je da je njihov prvi brak razveden isključivo kako bi stranke mogle od tužiteljevog poslodavca otkupiti još jedan stan u [adresa], na Zmajevcu – Medveščak (zk.č.br. 1579/6 k. o. [katastarska općina]), na kojem je isti imao pravo korištenja odnosno stanarsko pravo. Nakon što je stjecanje prava vlasništva tog stana bilo dovršeno i nakon što su bili sigurni da je cijeli postupak okončan, stranke su odmah zaključile drugi zajednički brak. Međutim, stranke su i u periodu između razvoda prvog braka i sklapanja drugog živjele u bračnoj zajednici, jer je njihov prvi brak bio razveden isključivo iz razloga kako bi tužitelj stekao pravo vlasništva na još jednom stanu, tj. pravo otkupa stana na kojem postoji stanarsko pravo.

Nadalje, tužitelj navodi da su stranke tijekom trajanja prve bračne zajednice stekle stan upisan u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pobliže opisan u toč. I. izreke presude, a isti je stečen temeljem Ugovora br. 251/93 o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo sklopljenim sa Republikom Hrvatskom dana 10.3.1993. Kao kupac je u Ugovoru navedena samo tužena, iako je tužitelj zajedno sa njom sudjelovao u njegovoj kupnji, a ujedno vršio i naknadna ulaganja u njega. Osim toga, tužena je kao njegova tadašnja supruga mogla kupiti predmetni stan na svoje ime isključivo uz suglasnost tužitelja kao tadašnjeg supruga, a sve sukladno odredbi čl. 6. st. 2. tada važećeg Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Obzirom da je samo tužena bila navedena kao kupac predmetnog stana, sama se ona i upisala u zemljišne knjige kao njegova vlasnica, iako isti, temeljem odredaba tada važećeg Zakona o braku i porodičnim odnosima, predstavlja zajedničku imovinu stranaka, a suvlasnički dijelovi u jednog bračnog druga u zajedničkoj imovini određuju se prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine.

Tužitelj nadalje navodi da je tijekom trajanja obje bračne zajednice, kao i u periodu između, radio u Institutu Ruđer Bošković kao elektrotehničar i uvijek imao za cca 50% veću plaću od tužene, a radio je i neke druge poslove "u fušu", dok je tužena u vrijeme kupnje predmetnog stana bila nezaposlena, a kada je i radila plaća joj je bila za cca 50% manja od njegove.

Iako iz navedenog proizlazi da bi tužitelj temeljem Zakona o braku i porodičnim odnosima imao pravo na utvrđenje prava vlasništva nad predmetnim stanom u omjeru većem od ½ dijela, zbog svog većeg doprinosa, uzimajući u obzir važeći Obiteljski zakon kojim je riješeno da je svaki bračni drug u jednakom dijelu suvlasnik bračne stečevine, tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje da ga sud utvrdi suvlasnikom predmetnog stana u ½ dijela te obveže tuženu da mu naknadi trošak parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tužena u cijelosti osporava osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva.

Navodi da je nesporno da su među strankama sklopljena i razvedena dva braka, ali osporava da bi stranke prvi brak razvele isključivo kako bi mogle od tužiteljevog poslodavca otkupiti stan. Navodi da su razlog prvog razvoda bili loši međusobni odnosi, obostrana netrepeljivost i neslaganje u naravi, te su kao bračni drugovi prestali živjeti zajedno u siječnju 1992. Spomenuti razlozi za razvod navedeni su i u Zahtjevu Općinskom sudu Zagreb za sporazumni razvod braka od 28.10.1993., podnesenog od strane tužene, dok vrijeme prestanka bračne zajednice datira preko godinu dana prije predaje Zahtjeva.

S obzirom na to da je bračna zajednica prestala u siječnju 1992., a stan kupljen 10.3.1993., premda za vrijeme trajanja braka u formalnom obliku, tužena osporava da bi stranke bile u bračnoj zajednici u trenutku kupnje stana, a kamoli da su u periodu između prvog i drugog braka bili i dalje u bračnoj zajednici.

Nadalje, tužena osporava kao neistinite, paušalne i ničim dokazane tvrdnje tužitelja da je sa njom sudjelovao u kupnji predmetnog stana, kao i da je ona isti mogla kupiti isključivo uz suglasnost tužitelja kao supružnika, koju je i dao. Suprotno navedenom, navodi da je ona kao razvedena dala ovjerenu izjavu da do tada nije kupila stan temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (NN br. 27/91).

Glede dijela tužbe u kojem tužitelj navodi kako se suvlasnički udjeli jednog bračnog druga u zajedničkoj imovini određuju prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine, sukladno odredbama Zakona o braku i porodičnim odnosima koje su vrijedile u trenutku stjecanja prava vlasništva nad predmetnim stanom, tužena ističe se kako isto nije relevantno, jer da u vrijeme stjecanja prava vlasništva nad predmetnim stanom nije postojala bračna zajednica stoga niti zajednička imovina, pa da bi se Zakon o braku i porodičnim odnosima uopće primjenjivao, a doprinosi određivali. Međutim, opreza radi, tužena ističe da je u sporno vrijeme radila je u Ministarstvu unutarnjih poslova, i to od 20.4.1992. do 3.12.1993., dok je ranije bila zaposlena u Ministarstvu zdravstva od 8.10.1990. do 31.3.1991., a iz radne knjižice također je vidljivo da ima niz godina radnoga staža i za vrijeme druge bračne zajednice. Osim navedenoga, tuženoj je Rješenjem Komiteta za privredu KLASA: UP-311-06/89- 01/53 URBROJ: 2187-04/15-89-11 od 15.6.1989. u [adresa], odobreno obavljanje domaće radinosti iz zanatske djelatnosti izrada metalne galanterije, koja je prestala sa radom 1.9.1991., pa je dakle, uz redovno zaposlenje i redovnu plaću, imala i dodatna primanja u navedenom razdoblju a koje je prethodilo kupnji stana.

Međutim, čak i da tužena nije bila zaposlena i da nije imala primanja, čak i da je postojala bračna zajednica između tužitelja i tužene u trenutku kupnje predmetnog stana, tužena bi i dalje bila samovlasnik predmetnog stana jer je zapravo cijeli stan otplatila novcem koji je kao dar dobila od svoje pok. majke.

Naime, predmetni stan kupljen je na rate, obročno, ali je tužena, nakon nekoliko plaćenih mjesečnih obroka, još iste godine, zaključila Aneks Ugovora broj 251/93. od 7.10.1993., kojim se, kao kupac, obvezala isplatiti prodavatelju ostatak duga za predmetni stan u ukupnom iznosu od 6,253.82 DEM. Navedeni iznos je i uplaćen na dan 10.11.1993. u cijelosti, o čemu svjedoči i ovjerena klauzula na Aneksu Ugovora od strane Ureda za opće poslove i protokol Republike Hrvatske, a novac tuženoj je darovan je od strane majke, pok. PŠ, upravo kako bi otkupila predmetni stan u cijelosti. Naime, majci je prethodno za ekspropriranu nekretninu u Zagrebu, Miramarska 79, Sporazumom o naknadi od 5.7.1993. određena naknada u iznosu od 157.338 DM-a (158.126.293 HRD-a), a od kojeg novca je ranije navedeni iznos darovala kćerki GŠ.

Kako je dakle predmetni stan kupljen iz dara učinjenog isključivo tuženoj, ista stječe isključivo pravo vlasništva na njim.

Zaključno tužena navodi da bračna zajednica u trenutku kupnje stana nije niti postojala te je ona jedini kupac i vlasnik predmetnog stana, obzirom da je u cijelosti i jedina doprinjela kupnji stana, što kroz obroke koje je plaćala za stan nekoliko mjeseci (aktivno zaposlena), što kroz jednokratnu otplatu (skoro cijele) kupovnine nakon svega par mjeseci prvog Ugovora o kupnji stana, a koji novac je darovan isključivo njoj u vlasništvo od strane pok. majke PŠ.

Slijedom svega navedenoga, predlažila je odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka sud je proveo dokaze uvidom u vjenčani list, elektronički zapis iz matice rođenih tužitelja, rješenje OGS u Zagrebu R1 Ob -1702/18-4 od 26.9.2018., zk uložak [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Ugovor broj 251/93 o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 10.3.1993., Odluku o davanju stana na korištenje od 1.7.1986., izvod iz matice vjenčanih od 9.1.1988., Ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 14.12.1993., zahtjev za razvod braka od 28.10.1993., izjava tužene da nije kupila drugi stan od 30.12.1992., presliku radne knjižice tužene, rješenja o odobrenju i prestanku obavljanja domać radinosti tuženoj od 15.6.1989. i 6.9.1991., Anex Ugovoru broj 251/93 od prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 7.10.1993., rješenje o eksproprijaciji od 26.4.1993. i sporazum o naknadi za eksproprirane nekretnine PŠ od 5.7.1993., uvjerenje o prebivalištu tužene, elektroničke zapise o zaposlenju tužene, rješenje o pravu tužene na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti od 15.12.1993., elektroničke zapise o zaposlenju tužitelja te presudu Općinskog suda u Zagrebu posl.br. P2-1382/93-8. Saslušane su parnične stranke te svjedoci TŠI, ZŠ, ČŠ, JŠ, FŠ, AŠ, EŠ, IŠ i LŠ.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

5. Među strankama je nesporno, a utvrđeno je i uvidom u isprave priložene spisu:

- da su stranke prvi brak sklopile 9.1.1988., a isti je razveden presudom Općinskog suda u Zagrebu br. P2-1382/93 od 30.11.1993., koja je postala pravomoćna 12.1.1994., a pravne posljedice su nastupile 12.3.1994.;

- da su drugi puta stranke bile u braku od 8.7.1995. do 26.9.2018., a taj brak je razveden presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. R1 Ob-1702/18 od 26.9.2018.;

- da je tužena stanarsko pravo predmetnog stana u [adresa] (pobliže opisnog u toč. I. izreke presude) stekla temeljem Odluke o davanju stana na korištenje Republičkog komiteta za zadravstvenu i socijalnu zaštitu od 1.7.1986.;

- da je tužena stanarsko pravo na predmetnom stanu otkupila temeljem Ugovora broj 251/93 o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo (s obročnom otplatom) od 10.3.1993.;

- da je tužena u potpunosti otplatila dug po navedenom Ugovoru iznosom od 6,235.82 DEM, a sukladno Anexu Ugovora broj 251/93 o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 7.10.1993.;

- da je tužena upisana u zemljišnoj knjizi kao isključivi vlasnik predmetnog stana;

- da je tužitelj stanarsko pravo stana u [adresa] otkupio temeljem Ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo sklopljenog s Institutom "Ruđer Bošković" od 14.12.1993.

6. Sporno je da li predmetni stan u [adresa] predstavlja bračnu stečevinu stranaka, obzirom na tvrdnju tužene da u trenutku stjecanja istog stranke nisu živjele u bračnoj zajednici, a da je stan otkupljen novcem koji je bio manjim dijelom njezina zarada, a pretežno dobiven darovanjem od strane njezine majke, pa dakle predstavlja vlastitu (posebnu) imovinu tužene.

7. Iz iskaza tužitelja u bitnom proizlazi da je prvi brak stranaka razveden kako bi on i bivša supruga mogli otkupiti stanove na kojima su imali stanarsko pravo, ona stan u [adresa], a on na [adresa]. Naime, da se nisu razveli ne bi mogli otkupiti oba stana, već samo jedan. Prvo je otkupljen stan u [adresa] i prodajna cijena je bila oko 6.200-6.300 DEM-a, sa plaćanjem na rate. Ugovor je sklopljen u 3. mjesecu 1993., a krajem 1993. je već otplaćen u cijelosti. Rate su otplaćivali on i tužena, time da je dio njegovih novaca bio od plaće i i od posla u ''fušu'', na koji način je zarađivao jako puno. Otpirlike polovicu iznosa cijele kupoprodajne cijene dala je majka tužene, a ista je taj novac dobila prodajom svog nasljedstva (kućica u [adresa]), za koju nekretninu je dobila preko 150.000 DEM-a od Grada Zagreba.

Naknadno je iskazao da im je majka tužene novac dala zajednički kao dar za kupnju stana u [adresa] i da joj je pola tog novca on vratio odnosno da je on dao 3.000 DEM i majka tužene 3.000 DEM, a da joj je od toga on vratio polovicu tj. 1.500 DEM i to kroz jedan dulji period, kroz par godina.

Nadalje, iskazao je da je drugi stan na adresi [adresa] otkupio on, na njemu je imao stanarsko pravo dobiveno od Instituta Ruđer Bošković, i uz njega je kupio pola garaže. Stan je otkupljen odjednom, time da je on dao jednu trećinu cijene, a majka tužene mu je dala dvije trećine i stan je upisan na njega kao samovlasnika, jer je bio razveden obzirom da u protivnom ne bih mogao otkupiti stan.

Tužitelj je naveo da je prvi brak stranaka bio dobar i razvod je bio formalan, samo radi otkupa stana, a i u periodu dok su bili razvedeni živjeli su zajedno na [adresa]. Drugi puta su se vjenčali iz razloga što su i dalje nastavili živjeti zajedno te smatrali logičnim da se ponovo vjenčaju.

Naveo je da je tužena radila u vrijeme otkupa stana u [adresa], da bi nakon toga prestala raditi na otprilike godinu i pol. U to vrijeme se staž mogao dokupiti ako nisi radio u nekom periodu pa joj je on platio dva otkupa staža po par tisuća kuna, a u jednom periodu je od socijalne skrbi primala naknadu za nezaposlene.

Upitan da objasni kako to da su ugovori o otkupu stana realizirani tijekom 1993., a prvi razvod braka je bio pravomoćan 12.1.1994., dok su pravne posljedice bile 12.3.1994., dakle nakon otkupa stanova u [adresa] i na [adresa], tužitelj je iskazao kako ne zna odgovoriti na to pitanje.

Također, iskazao je da je prvi zahtjev za razvod braka podnijela tužena i ona je potpisala zahtjev, a kasnije su podnijeli zajednički prijedlog nakon savjeta pravne službe Instituta Ruđer Bpšković. Naime, iskazao je da mu je prilikom prvog razvoda bilo rečeno da kao uzrok navede trajno i teško poremećene odnose u braku i to je trebalo biti podnijeto kao tužba, ali su poslije ipak donijeli odluku da podnesu prijedlog za sporazumni razvod braka, jer će do razvoda braka brže doći, a što im je bilo bitno zbog rokova za oktup stana i da se zakon slučajno ne bi promijenio, a tako su ga savjetovali pravnici u Institutu Ruđer Bošković.

8. Iz iskaza tužene u bitnom proizlazi da je predmetni stan stekla 1.7.1986., kada je dobila stanarsko pravo preko Republičkog komiteta za zdravstvenu i socijalnu zaštitu u kojem je radila. U to vrijeme još nije bila udana, niti u vezi sa tužiteljem i prezivala se PŠ. Nakon stjecanja stanarskog prava, uselila je u taj stan i prijavila prebivalište. Tužitelja je upoznala 1987., a brak su zaključili u siječnju 1988. On je u to vrijeme imao svoj stan u [adresa], na kojem je stanarsko pravo stekao od Instituta Ruđer Bošković gdje je radio. Istaknula je da su imali vrlo turbulentan brak te da je živjela na relaciji [adresa]. Naime, kad su si bili dobri živje li su zajedno u njegovom stanu u [adresa] i to tri godine, a 1991. njihovi odnosi su se pokvarili i ona je od siječnja 1992. preselila u [adresa]. Već tada je htjela podnijeti zahtjev za razvod braka, ali su je konzervativni roditelji nagovorili da još malo pričeka, a kako je to ujedno bilo i ratno doba, zahtjev za razvod predala je sudu u Zagrebu 28.10.1993. Brak je razveden presudom od 30.11. 1993. sporazumno.

Glede otkupa stana, navela je da je već 1992. pokrenula proceduru za otkup istog, a ugovor zaključila 10.3.1993. i to na način da ga je otkupila obročno. Dio tih obroka otplatila je sama, od svoje plaće, obzirom da je tada radila u MUP-u, a zatim je u listopadu 1993. zaključila aneks ugovora o prodaji stana, na način da je sav preostali iznos kupoprodajne cijene od cca 6.300 DEM uplatila od novca koji joj je majka darovala i time do kraja otplatila stan. Taj novac je majka stekla od eksproprirane kuće u [adresa], za koju je dobila 157.338 DEM. Navela je da su netočni navodi tužitelja da ja u navedenom razdoblju nije radila, jer niste mogli otkupiti stan ako niste u radnom odnosu, dok kasnije doista jedan period od prosinca 1993. do studenog 1995. nije radila, ali to nije imalo veze sa otkupom stana te je u tom razdoblju ostvarivala naknadu za nezaposlene. Tužitelj je u to vrijeme radio u Ruđeru Boškoviću kao elektroničar na optici i mnogo je vremena provodio na terenu, pa pretpostavlja da je imao dobra primanja. Međutim, navela je da su oni od samog početka imali svaki svoj račun i nisu imali zajedničku kasu, pa tako tužitelj nije nikako sudjelovao u otkupu njezinog stana, davao joj novac za otkup onih prvih rata niti je novac koji je upotrijebila poticao iz neke zajedničke kase.

Navela je da je tužitelj u istom razdoblju i to 14.12.1993. otkupio svoj stan u [adresa] na [adresa]. Navedene stanove odnosno stanarska prava na njima oni su oboje stekli prije braka i ostali prijavljeni na tim adresama, tako da im za otkup stanova nije bila potrebna suglasnost supružnika, jer nisu bili sunositelji stanarskog prava na stanu onog drugog. Nikada nisu imali zajedničko prebivalište odnosno bili prijavljeni na istoj adresi. Novac za otkup svog stana tužitelj je posudio od njezinih roditelja, s kojima je unatoč njihovom razvodu ostao u dobrim odnosima. Nakon razvoda roditelji su ju nagovarali da ponovno pokušaju, u međuvremenu su se susretali na ručkovima kod njenih roditelja te su od 1995.ponovno počeli živjeti zajedno, a u srpnju te godine se ponovo i oženili. I u nastavku braka ona je ponekad, kada im odnosi nisu bili dobri, odlazila živjeti u stan u [adresa], tako da su je susjedi poznavali i viđali, dok tužitelj nije nikada dolazio, jer je smatrao da se isti nalazi na selu i to mu je bilo ispod časti,tako da ga niti ne poznaju susjedi. Nakon smrti njezinih roditelja, 2001. se preselila u [adresa] u [adresa], a tužitelj se k njoj doselio 2002., ona ga je tu i prijavila sa prebivalištem, a u tom stanu su živjeli do razvoda braka 2018.

9. Svjedok TŠI iskazala je da je bila susjeda stranaka u stambenoj zgradi u [adresa] u razdoblju od 1989/1990. do negdje 2013/2015., kada su stranke prodale taj stan i preselile u stan koji je tužena naslijedila od roditelja. Navedena stambena zgrada je mala, od svega 4 stana, tako da su se susjedi poznavali i susretali, iako se nisu družili zajedno. Navela je da je u u cijelom tom razdoblju stranke viđala zajedno i doživljavala ih kao skladan par te joj nije poznato da bi se tužena u dijelu tog razdoblja odselila odnosno da ne bi stanovala sa suprugom. Doduše, u vrijeme 1993. i 1994. ona je bila cura i u svom filmu, ali se ipak ne sjeća da tužena ne bi bila u stanu odnosno ne sjeća se da ih ne bi viđala zajedno.

10. Svjedok ZŠ iskazala je da je stanovala u obiteljskoj kući preko puta zgrade na Zmajevcu 18 i da stranke pozna od 1995. te se sjeća da su otprilike 10 godina živjeli na toj adresi, dok nisu odselili, time da ne znam kuda su odselili ni u čiji stan. Nisu se družili, već su samo bili susjedi, pozdravljali se u prolazu te je iz tih razgovora u prolazu zaključila da su oni bračni par. Ništa joj nije poznato o postojanju stana u [adresa] niti o eventualnom razvodu braka.

11. Svjedok ČŠ naveo je da je od 1986./87. do početka 2000. radio sa tužiteljem u Institutu "Ruđer Bošković", a tuženu je vidio svega 3 ili 4 puta. Poznato mu je da je TŠ živio u stanu na [adresa], za koji je stanarsko pravo dobio od Instituta te da su u tom stanu živjeli zajedno, jer se o tome pričalo na poslu. Ne sjeća se da se na poslu pričalo o njihovom razvodu niti da u nekim periodima ne bi živjeli zajedno, iako je TŠ pričao kako je brak imao dobrih i loših faza. Nije mi ništa bilo poznato o tome kako ili kada je GŠ stekla stan u [adresa], ali se sjećao da je TŠ govorio da ga ona ne želi iznajmljivati, jer ga čuva za sebe, kao "back upp", a ne zna točno u kojem kontekstu je to mislio.

12. Svjedok JŠ iskazao je da tužitelja pozna još od 1977., a GŠ je upoznao kada su oni počeli živjeti zajedno, 1985. ili 1986. godine. Iskazao je da su stranke počele zajedno živjeti na [adresa] prije zaključenja braka, a on se sa njima družio do početka rata, kada je otišao raditi u inozemstvo te je u načelu izgubio kontakt. Preko njihovog zajedničkog prijatelja, a tužiteljevog vjenčanog kuma ĐŠ, čuo je neku priču da su se stranke razvele kako bi mogli otkupiti stanove, shvatio je da se tu radilo o fiktivnom razvodu, jer je preko trećih osoba čuo da oni čitavo vrijeme i dalje žive zajedno na [adresa]. Iskazao je da ne zna nikakve detalje oko toga kada je tužena otkupila stan u [adresa] niti kada su se stranke razvele.

13. Svjedok FŠ naveo je da mu je tužitelj prijatelj iz mladosti i vjenčani kum, a zajedno su radili i u Institutu Ruđer Bošković. Tuženu je upoznao kada se udala za tužitelja te su se godinama družili obiteljski i bili u dobrim odnosima, sve do 2019., kada ga je tužitelj zvao jer ga je tužena izbacila iz stana u [adresa], pa ga je on tada odvezao sebi doma, dok se nije snašao za stan. Od tada tužena sa njim ne razgovara. U razdoblju 1993.-1994. nisu se baš intenzivno družili, jer je on bio u vojsci. Naime, u razdoblju od 1991. do kraja 1993. bio je u postrojbi Tigrovi, uglavnom na terenu izvan Zagreba, dok je od 1994. radio u Glavnom stožeru i bio stacioniran uglavnom u Zagrebu. Međutim, kasnije su mu oboje pričali da su se u tom razdoblju fiktivno razveli kako bi TŠ mogao otkupiti stan na [adresa]. Prema njegovim saznanjima, oni su u cijelom tom razdoblju zajedno živjeli na [adresa] bez prekida. Iskazao je da mu je poznato da je tužena imala stan u [adresa], ali u njemu nikada nije bio, niti o tome išta konkretnije zna.

14. Svjedok AŠ iskazala je da je već više od 30 godina prijateljica tužene te da joj je iz njezine priče poznato da njihov brak nije dobro funkcionirao, jer ju je tužitelj vrijeđao i omalovažavao, zbog čega je ona često napuštala zajednicu. Odselila je od njega negdje u zimu, misli da je to bilo na prijelazu iz 1991. na 1992. godinu i prema njezinim saznanjima oni nisu bili više ni u kakvoj vezi, tako da se iznenadila kada joj je tužena 1995. rekla da su se ponovo vjenčali. Prema njezinim saznanjima njihov razvod nije bio fiktivan već stvaran, jer ta veza nije dobro funkcionirala. U razdoblju kada je odselila o supruga, tužena je živjela u stanu u [adresa] na kojem je imala stanarsko pravo stečeno prije braka. Ispričala joj je da je stan počela obročno otplaćivati, a da joj je zatim majka posudila ili darovala novac kako bi ga u cijelosti otplatila. Niti njihov drugi brak nije bio dobar, bio je turbulentan, često su se razdvajali, nisu imali niti zajedničku kasu, "sve u svemu to je bila jedna trakavica" a rastali su se konačno prije 5 ili 6 godina.

15. Svjedok EŠ iskazala je da je susjeda i poznanica tužene u [adresa], a sjeća se da je tužena u stan doselila krajem 1994., nakon što ga je otkupila, dok su prije toga u njemu kao podstanari živjeli neki muž i žena. Kasnije joj je pričala da se razvela od svog muža te da u razdoblju od 1992. do 1995. nisu imali nikakve kontakte te da je ona od 1992., kada je otišla od muža, do 1994., kada se doselila u stan, živjela kod tate i mame u Zagrebu. Od kada se 1994. doselila prema njezinim saznanjima neprekidno živi u stanu. Nije imala saznanja da bi tužena bila u drugom braku, imala muža, niti je o tome sa njom ikada razgovarala.

16. Svjedok IŠ navela je da je sa tuženom prijateljica od 80-tih godina, a tužitelja je upoznala kada im je došla u goste nakon što su se prvi puta vjenčali. Poznato joj je iz priča tužene da je njihov prvi brak bio loš i to prvenstveno zbog toga što ju je tužitelj stalno vrijeđao, pa su se oni negdje 1992. razdvojili i do 1995. nisu živjeli zajedno. Tužena je u tom periodu malo živjela u [adresa], a malo kod roditelja u [adresa], jer su i oni već bili stariji ljudi. Taj njihov razlaz i razvod bio je stvaran, a ne fiktivan i ona se stvarno jako iznenadila kada joj je tužena rekla da su se pomirili te kada su se ponovo vjenčali. Nakon vjenčanja oni su živjeli malo kod njega u stanu a zatim u stanu njezinih roditelja u [adresa]. I taj drugi brak bi je "nikakav", odnosi su bili neskladni, tužitelj joj je stalno predbacivao što nemaju djece, nisu imali zajedničku kasu niti imovinu. Poznato joj je da je stan u [adresa] tužena stekla još prije braka, otkupila ga je u dva dijela, a majka joj je dala novac za otkup toga stana. U vrijeme kada je otkupljivala stan tužena je radila, majka joj je dala novac jer je prodala naslijeđenu kuću u [adresa] u [adresa].

17. Svjedok LŠ iskazala je da od 1995. poznaje tuženu, obzirom da su joj roditelji bili njezini susjedi u [adresa] u [adresa]. Navela je da ne zna ništa o odnosu stranaka niti stjecanju imovine, već da joj je samo iz pričanja majke tužene poznato da joj je ona dala novac da otkupi stan u [adresa], obzirom da su odnosi u braku stranaka bili loši te joj je rekla da želi svoju kćer osigurati i da joj zato pomaže oko otkupa stana.

18. U konkretnom slučaju na imovinske odnose bračnih drugova, obzirom da je predmet spora nekretnina stečena 1993. godine, primjenjuju se odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" broj 51/89, pročišćeni tekst 59/90; dalje: ZBPO). Naime, na imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice do 1.7.1999., kao dana početka primjene Obiteljskog zakona (“Narodne novine” br. 162/98), primjenjuju se odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja te imovine (VSRH Rev-57/2005).

Odredbom čl. 271. ZBPO propisano je da imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, njihova zajednička imovina.

Nadalje, odredbom čl. 272. st. 1. ZBPO propisano je da imovina koju jedan bračni drug ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina, a stavkom 2. istog članka da je imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni drug stekne po drugoj zakonom dozvoljenoj osnovi (nasljeđivanjem, darovanjem i sl.), različitoj od osnove navedene u članu 271. ovog zakona, njegova posebna imovina. Dakle, u režimu ZBPO, u zajedničkoj imovini nisu poznati udjeli bračnih drugova (zajedničko vlasništvo), imovina se promatra kao cjelina koja zbog ispreplitanja odnosa supružnika može biti samo odrediva, ali ne i određena . Konstitutivni element zajedničke imovine je rad, a zajedničkom imovinom smatra se i imovina koja nije isključivo stečena radom, već prihodima od zajedničke imovine (zarada od igara na sreću, kamate na uloženi novac). Pri tome je važno za zajedničku imovinu i postojanje faktične bračne zajednice, a ne samo formalno valjane, jer se u slučaju poremećenih odnosa supružnika koji se u određenom vremenskom periodu fizički odvoje jedan od drugoga, stečena imovina u tom razdoblju ne smatra se zajedničkom imovinom. Slijedom navedenog, a temeljem čl. 271. ZBPO, imovina stečena do 30.6.1999. je zajednička imovina supružnika koja, tek kad budu određeni udjeli svakog bračnog druga u bračnoj stečevini postaje suvlasnička imovina, pri čemu se utvrđuje doprinos supružnika u stjecanju, za razliku od imovine stjecane u režimu Obiteljskog zakona iz 1999., koji propisuje da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini - neoboriva pretpostavka, ako nije drugačije ugovoreno.

19. Među parničnim strankama prvenstveno je sporno da li je predmetni stan bračna stečevina odnosno zajednička imovina stranaka, obzirom na tvrdnju tužene da u vrijeme stjecanja odnosno otkupa stana bračna zajednica stranaka nije postojala, iako su još fomalno bili u braku.

20. Uvidom u zahtjev za razvod braka koji je tužena podnijela Općinskom sudu u Zagrebu 28.10.1993. utvrđeno je da je u istom navela kako je "razlog za sporazumni razvod obostrana netrpeljivost i neslaganje naravi, kao i činjenica da kao supružnici ne živimo u bračnoj zajednici više od godinu dana".

Tužitelj je u svom iskazu, a u prilog navoda da se radilo o fiktivnom razvodu, tvrdio da je tužena u navedenom postupku podnijela zahtjev za razvod s osnova neslaganja naravi i prestanka bračne zajednice, a da su kasnije, po savjetu pravnika, stranke podnijele drugi, zajednički zahtjev za sporazumni razvod braka, ali tu okolnost tijekom postupka nije ničim dokazao.

Obzirom da je presuda o razvodu braka posl.br. P2-1382/93 donesena 30.11.1993., dakle nepunih mjesec dana nakon podnošenja zahtjeva od 28.10.1993., logično je i životno za zaključiti da su se na sudskoj raspravi zakazanoj povodom istog stranke suglasile sa razvodom, a kako nisu imali zajedničke maloljetne niti usvojene djece ili djece nad kojima je produljeno roditeljsko pravo, sud je njihov brak razveo temeljem odredbe čl. 57. ZBPO te nije bilo potrebno utvrđivati druge osnove za razvod braka (teško i trajno poremećeni odnosi ili prestanak bračne zajednice). Dakle, okolnost da je brak razveden temeljem sporazuma, u smislu odredbe čl. 57. ZBPO, ne pobija tvrdnju tužene da su u vrijeme podnošenja zahtjeva za razvod braka bračni odnosi stranaka bili teško poremećeni i da nisu živjele zajedno već više od godine dana, a kako je to u zahtjevu i navedeno.

21. Nadalje, iako tvrdi da je navedeni, prvi razvod stranaka bio samo fiktivan, kako bi on mogao otkupiti stan na kojem je imao stranarsko pravu u [adresa], tužitelj nije dostavio nikakav dokaz da bi postojanje braka sa tuženom, koja je prethodno otkupila stan na kojem je imala stanarsko pravo, bio zapreka za njegov otkup stana, radi koje je bilo potrebno razvesti brak. Naime, tužitelj je nesporno stanarsko pravo na navedenom stanu stekao prije braka, pa mu u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine" broj 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02) nije niti bila potrebna suglasnost tužene, jer stanarsko pravo nisu imali kao supružnici. Stoga iskaz i tvrdnja tužitelja da su se razveli kako bi on mogao ostvariti pravo na otkup stana nije vjerodostojna, tim više što je on to svoje pravo realizirao sklapanjem ugovora o otkupu 14.12.1993., dakle prije nego što je odluka o razvodu braka postala pravomoćna, te postao samovlasnik stana.

Također valja navesti da tužitelj upitan prilikom saslušanja da razjasni kako to da su ugovori o otkupu oba stana realizirani tijekom 1993., a prvi razvod braka je bio pravomoćan 12.1.1994., dok su pravne posljedice bile 12.3.1994., dakle nakon otkupa stanova u [adresa] i na [adresa], tužitelj je iskazao kako ne zna odgovoriti na to pitanje. Slijedom navedenog se zaključuje kako razvod braka nije imao nikakav učinak na postupak otkupa stanova stranaka.

Nadalje, nelogično je tužiteljevo pozivanje (u žalbi) na odredbu čl. 60 Zakona o stambenim odnosima (Narodne novine broj 51/1985, 42/1986, 37/1988, 47/1989, 12/1990, 22/1990, 51/1990, 22/1992, 58/1993, 70/1993, 91/1996, 99/1996, 99/1996, 91/1996) kojom je propisano da nitko ne može koristiti dva ili više stana te da je stanar koji koristi dva ili više stanova dužan odlučiti koje će stan zadržati i o tome obavijestiti nadležni organ u roku od 30 dana od dana strjecanja prava da koristi drugi stan. Naime, tužitelj time tvrdi da bi mu, kao nositelju stanarskog prava na stanu na [adresa], prestalo stanarsko pravo i mogućnost otkupa tog stana ukoliko je koristio (kao bračni drug) još jedan stan, konkretno stan koji je otkupila tužena. Međutim, upravo navedeno dokazuje nelogičnost tužiteljevih navoda o fiktivnom razvodu i kontinuiranom postojanju bračne zajednice. Naime, da su doista željeli zaštiti svoje pravo na otkup stana u smislu citirane zakonske odredbe stranke bi postupak razvoda braka dovršile prije podnošenja zahtjeva za otkup stanova odnosno tužitelj bi pričekao sa otkupom stana na [adresa] dok razvod ne postane pravomoćan. Kako, međutim, tako nije postupio, sud ne prihvaća kao logične i uvjerljive njegove tvrdnje o postojanju bračne zajednice i fiktivnom razvodu.

22. Glede iskaza svjedoka, sud prihvaća iskaze AŠ i IŠ, koje su doduše prijateljice tužene, ali su obje suglasno i uvjerljivo potvrdile navode tužene o stvarnom prekidu bračne zajednice stranaka u periodu prije otkupa predmetnog stana te njihovom kasnijem pomirenju pod utjecajem roditelja tužene. Da su odnosi među strankama u braku u navedenom periodu bili loši potvrdila je i svjedokinja LŠ, kojoj je majka tužene pričala da iz tog razloga želi svoju kćer osigurati i da joj zato pomaže oko otkupa stana. Konačno i svjedok ČŠ iskazao je da mu je tužitelj govorio o dobrim i lošim fazama braka, ali i o okolnosti da tužena stan u [adresa] ne želi iznajmljivati, jer ga čuva za sebe, kao "back upp", što govori u prilog njezinog iskaza da je u tom stanu stanovala u periodu prekida bračne zajednice i kasnijih perioda razmirica u braku.

Iskaze svjedoka DŠ i TŠI sud nije uzeo u obzir, jer iste u spornom periodu ili nisu još poznavale stranke ili nemaju preciznih sjećanja na to razdoblje, dok je svjedokinja RŠ iskazivala proturječno iskazima samih stranaka, tako da njezin iskaz nije relevantan. Iskaze svjedoka JŠ i FŠ sud nije prihvatio, jer u spornom periodu nisu bili u kontaktu sa strankama, svjedok JŠ niti kasnije nije ih viđao, već saznanja o fiktivnom razvodu radi otkupa stanova crpi iz razgovora sa svjedokom FŠ, koji je pak kum tužitelja i sa tuženom u lošim odnosima.

23. Dakle, kako u vrijeme otkupa predmetnog stana stranke nisu živjele u bračnoj zajednici, a uvidom u radnu knjižicu tužene i potvrdu HZMO utvrđeno da je ista u periodu otkupa stana u [adresa] bila u radnom odnosu, sud prihvaća njezin iskaz da je nekoliko rata za otkup stana podmirila svojim sredstvima ostvarenim radom (cca 8-9 obroka, ugovor sklopljen na 360 mjesečnih obroka), a zatim da je 10.11.1993. uplatila cjelokupni preostali iznos cijene stana od 6,253.82 DEM, koji joj je darovala majka iz sredstava ostvarenih naknadom za ekspropriranu nekretninu. Navedenu okolnost o darovanju novca za otkup tužitelj nije osporavao, već je samo isticao da je iznos za preostali otkup darovan njima oboje, kao bračnim drugovima te da ga je kasnije on sam djelomično vratio majci tužene. Međutim, istu okolnost tužitelj na kojem je teret dokaza nije ničime dokazao, dok iz iskaza tužene i osobito nepristranog svjedoka LŠ proizlazi da je novac darovan tuženoj te da joj je majka željela pomoći i osigurati ju u okolnostima loših bračnih odnosa stranaka.

24. Stoga predmetni stan, na kojem je tužena prvotno samostalno stekla stanarsko pravo i koji je malim dijelom otplaćen za vrijeme kada bračna zajednica više nije egzistirala, a zatim je u pretežnom dijelu otkupljen novcem koji je osobno dobila darovanjem od majke ne predstavlja zajedničku imovinu stranaka, već njezinu posebnu imovinu i u smislu odredbe čl. 272. st. 2. ZBPO.

25. Tvrdnje tužitelja o naknadnim ulaganjima u stan sud nije smatrao relevantnim u smislu postavljenog tužbenog zahtjeva, jer se u smislu odredbe čl. 156. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima na taj način ne može steći vlasništvo nekretnine, već eventualno daju osnov za obveznopravni zahtjev, koji tužitelj u tužbi ili tijekom postupka nije postavio.

26. Slijedom navedenog odbijen je tužitelj sa tužbenim zahtjevom te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

27. Odluka o naknadni troškova parničnog postupka tuženoj temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Tuženoj su kao potrebni za vođenje parnice, prema vrijednosti predmeta spora, važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("narodne novine" broj 138/23 i 107/25) i podnesenom troškovniku, priznati troškovi sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 12.10.2020., 1.2.2021., 4.10.2023. i 22.11.2023. te zastupanja na ročištima 13.10.2020., 8.6.2021., 6.10.2021., 9.11.2022., 25.1.2023., 18.4.2023. i 23.11.2023.. Iako bi tuženoj prema Tbr. 52. toč 1- i 2. Tarife za svaku radnju pripadala nagrada od 250 bodova ili 500,00 eura (vrijednost boda 2,00 eura), dosuđena joj je manja nagrada od 497,71 eur po radnji, jer je tužena u troškovniku tako zatražila. Nadalje, priznat joj je trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 5.1.2024. od 66,36 eura te trošak zastupanja na ročištu 27.5.2026. od 250 bodova ili 500,00 eura. Ukupni iznos od 6.538,88 eura uvećan je za 25% pdv za odvjetničku uslugu od 1.634,72 eura. Stoga je tuženoj ukupno dosuđen parnični trošak od 8.173,60 eura, kako je to navedeno u toč. II. izreke presude.

Tuženoj nije dosuđen trošak sastava podnesaka od 11.6.2019., 17.5.2022. i 24.4.2026., jer nisu bili potrebni za vođenje parnice, kao niti trošak uvida i razmatranja spisa. Nadalje, nije joj priznat niti trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu, jer istu nije platila, a sukladno čl.4. st. 1. toč. 2. Zakona o sudskim pristojbama nije niti u obvezi plaćanja obzirom na svoj uspjeh u parnici.

28. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Velikoj Gorici, 8. srpnja 2026.

S U D A C

Nina Hrešć

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u tri primjerka, u roku 15 dana od dana dostave presude.

DNA: pun stranaka