Posl. br. P-53/2023-38

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Nevešćanin, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Marku Zekanoviću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupan po punomoćniku FN iz OD Marinović i partneri j.t.d., odvjetniku u Zadru, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 15. lipnja 2026. godine, održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te nakon objave presude 08. srpnja 2026.

p r e s u d i o j e:

I. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužiteljici BN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos koji je stečen bez osnove radi primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 41375/06, potvrđenog od strane javnog bilježnika Vere Marčine, iz Zadra, pod brojem OU- 336/06-1 dana 04. svibnja 2006. god, i to iznos od 2.463,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku prema pojedinim iznosima i to: na iznos od 1,11 EUR od dana 13.06.2006. godine do isplate

na iznos od 0,49 EUR od dana 12.09.2006. godine do isplate

na iznos od 1,38 EUR od dana 11.10.2006. godine do isplate

na iznos od 0,02 EUR od dana 11.03.2008. godine do isplate

na iznos od 3,73 EUR od dana 11.11.2008. godine do isplate

na iznos od 1,92 EUR od dana 11.12.2008. godine do isplate

na iznos od 12,27 EUR od dana 13.01.2009. godine do isplate

na iznos od 16,22 EUR od dana 11.02.2009. godine do isplate

na iznos od 21,06 EUR od dana 11.03.2009. godine do isplate

na iznos od 12,57 EUR od dana 11.04.2009. godine do isplate

na iznos od 11,05 EUR od dana 12.05.2009. godine do isplate

na iznos od 10,61 EUR od dana 11.06.2009. godine do isplate

na iznos od 12,39 EUR od dana 11.07.2009. godine do isplate

na iznos od 8,83 EUR od dana 11.08.2009.godine do isplate

na iznos od 10,45 EUR od dana 11.09.2009. godine do isplate

na iznos od 7,68 EUR od dana 13.10.2009. godine do isplate

na iznos od 10,14 EUR od dana 11.11.2009. godine do isplate

na iznos od 8,73 EUR od dana 11.12.2009. godine do isplate

na iznos od 14,46 EUR od dana 12.01.2010. godine do isplate

na iznos od 18,23 EUR od dana 11.02.2010. godine do isplate

na iznos od 17,43 EUR od dana 11.03.2010. godine do isplate

na iznos od 20,63 EUR od dana 13.04.2010. godine do isplate

na iznos od 25,24 EUR od dana 11.05.2010. godine do isplate

na iznos od 29,35 EUR od dana 11.06.2010. godine do isplate

na iznos od 37,22 EUR od dana 13.07.2010. godine do isplate

na iznos od 29,52 EUR od dana 11.08.2010. godine do isplate

na iznos od 49,08 EUR od dana 11.09.2010. godine do isplate

na iznos od 38,82 EUR od dana 12.10.2010. godine do isplate

na iznos od 40,81 EUR od dana 11.11.2010. godine do isplate

na iznos od 49,32 EUR od dana 11.12.2010. godine do isplate

na iznos od 60,57 EUR od dana 11.01.2011. godine do isplate

na iznos od 47,92 EUR od dana 11.02.2011. godine do isplate

na iznos od 51,85 EUR od dana 11.03.2011. godine do isplate

na iznos od 46,29 EUR od dana 12.04.2011. godine do isplate

na iznos od 58,86 EUR od dana 11.05.2011. godine do isplate

na iznos od 67,48 EUR od dana 11.06.2011. godine do isplate

na iznos od 71,39 EUR od dana 12.07.2011. godine do isplate

na iznos od 114,84 EUR od dana 11.08.2011. godine do isplate

na iznos od 73,63 EUR od dana 13.09.2011. godine do isplate

na iznos od 67,48 EUR od dana 11.10.2011. godine do isplate

na iznos od 68,99 EUR od dana 11.11.2011. godine do isplate

na iznos od 68,44 EUR od dana 13.12.2011. godine do isplate

na iznos od 73,80 EUR od dana 11.01.2012. godine do isplate

na iznos od 77,55 EUR od dana 11.02.2012. godine do isplate

na iznos od 78,71 EUR od dana 13.03.2012. godine do isplate

na iznos od 75,98 EUR od dana 11.04.2012. godine do isplate

na iznos od 77,44 EUR od dana 11.05.2012. godine do isplate

na iznos od 78,94 EUR od dana 12.06.2012. godine do isplate

na iznos od 76,69 EUR od dana 11.07.2012. godine do isplate

na iznos od 76,48 EUR od dana 11.08.2012. godine do isplate

na iznos od 72,24 EUR od dana 11.09.2012. godine do isplate

na iznos od 73,69 EUR od dana 11.10.2012. godine do isplate

na iznos od 76,83 EUR od dana 11.11.2012. godine do isplate

na iznos od 75,83 EUR od dana 11.12.2012. godine do isplate

na iznos od 77,28 EUR od dana 11.01.2013. godine do isplate

na iznos od 73,17 EUR od dana 12.02.2013. godine do isplate

na iznos od 71,58 EUR od dana 12.03.2013. godine do isplate

na iznos od 76,11 EUR od dana 11.04.2013. godine do isplate

na iznos od 71,76 EUR od dana 11.05.2013. godine do isplate

i to do 31.12.2007. god. po kamatnoj stopi od 15 % godišnje, od 01.01.2008. god. do 30.06.2011. god. po kamatnoj stopi od 14 % godišnje, od 01.07.2011. god. do 31.07.2015. god. po kamatnoj stopi od 12 % godišnje, a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate, po stopi koja je za relevantno razdoblje određena odredbama članka 29. Zakona o obveznim odnosima u ostalim odnosima, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboja kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

II. Dužna je tužena naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.345,50 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku počevši od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve to u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je tužiteljica dana 04. svibnja 2006. godine sa prednikom tuženika Splitskom bankom d.d. sklopila Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 41375/06, potvrđenog kod javnog bilježnika, a kojim Ugovorom je tužiteljici odobren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.147,00 CHF, te je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjesečnih anuiteta. Predmetni kredit u cijelosti je otplaćen 2013. godine, prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” br. 102/2015), slijedom čega isti nije konvertiran u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF). Prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik, kao trgovac, nije tužiteljicu, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a također tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o kreditu, a što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica, na temelju predmetnog Ugovora, a ni na temelju dobivenih informacija od tužene banke, nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF koja zajedno sa odredbama Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi utječe na ukupan trošak kredita, a koje štetne posljedice su u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bile poznate tuženiku. Valutna klauzula, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF-a, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Dakle, visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Kao takva, neminovno je obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“, odnosno bitnim sastojkom ugovora o kreditu uslijed čije ništetnosti daljnja pravna egzistencija ugovora više nije moguća, kako na to upućuju stavovi izraženi u presudama Suda EU br. C-118/17 i C-260/18. Utjecaj valutne klauzule CHF na mjesečne anuitete tužiteljice bio je vrlo značajan. Naime, iznos koji je tužiteljica plaćala kako su anuiteti dospijevali, obračunavan je temeljem tečaja CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedenih tečaj CHF spram kune eksponencijalno je rastao, samim time i rate mjesečnih anuiteta tužiteljice. Izračun utjecaja promjene tečaja CHF na visinu anuiteta sukladno Ugovoru o kreditu, broj: 90/22- 691 od 07. prosinca 2022. godine sačinjen od strane stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, Petar Bajlo, mag.oec. (preliminarno vještačenje). Ništetnost valutne klauzule nije sporna, ista je utvrđena kolektivnoj parnici pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/2021 od 04. srpnja 2013. godine, nadalje u presudi Visokog trgovačkog suda RH u predmetu oznake Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kao i brojnim pravomoćnim odlukama koje su donesene u pojedinačnim parnicama u kojima potrošači ostvaruju svoja prava protiv banki čija je neodgovorna poslovna praksa prouzročila štetu. Nadalje, Europski sud pravde je u svojoj presudi od 30. travnja 2014., broj C- 26/13, a u vezi primjene Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima utvrdio je:da se zahtjev razumljivosti konkretne odredbe ne smije tumačiti samo gramatički i formalno, već šire, uzimajući u obzir da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, osobito u pogledu razine obaviještenosti; da se pri ocjeni „razumljivosti“ pojedinih ugovornih odredbi moraju uzeti u obzir oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu; da se uslijed ugovorene valutne klauzule radi o povećanju troškova financijske usluge bez gornje granice; da u ugovoru moraju na transparentan način biti objašnjeni razlog ugovaranja određenog mehanizma, pojedinosti mehanizma zamjene u stranu valutu, odnos tog mehanizma s mehanizmom koji se nalazi u drugim odredbama o isplati kredita; da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ukupan trošak kredita. Tužiteljica, na temelju predmetnog Ugovora, a ni na temelju dobivenih informacija od tužene banke, nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF koja zajedno sa odredbama Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi utječu na ukupan trošak kredita, a koje štetne posljedice su u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bile poznate tuženoj. Tužena tužiteljici nije učinila dostupnim sve relevantne podatke koji su mogli utjecati na njezinu odluku o sklapanju predmetnog Ugovora. Prema tome, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ne mogu biti jasne i lako razumljive kada se temelje na činjenicama vezanim uz predvidivi rast švicarskog franka koje su tuženoj bile poznate, a koje je prešutila tužiteljici. Tužena je nepoštenim ugovornim odredbama, suprotno načelu savjesnosi i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga, tužiteljica predlaže sudu da nakon što provede predložene dokaze, donese presudu kojim će usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja.

2. Tužena u svojem odgovoru na tužbu je prvenstveno istakla prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda te se u cijelosti usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini, osporila tužitelju status potrošača, istakla prigovor zastare potraživanja tužitelja te prigovor radi prebijanja. Tuženik ističe da tužiteljica više nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem odnosno i iz razloga što je tužiteljica pristala na njega i svih njegovih ugovornih odredbi a što je razvidno i iz njezinih izvršenih uplata na ime plaćanja ugovorenih rata kredita predniku tuženika pa je njezino utuženo potraživanje čak i da je osnovano a nije je još prije više od 5 godina zastarjelo. U odnosu na meritum spora tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a., koja ugovorena obveza je nastala uslijed promjene valute CHF u odnosu na HRK prilikom otplate pojedinog ugovorenog mjesečnog anuiteta a na koju ovaj tuženik a niti njegov pravni prednik nije utjecao niti je mogao uopće utjecati a što uopće ne bi trebalo biti sporno u ovom predmetu. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tužiteljica je s prednikom tuženika pregovarala o svim ugovornim odredbama pa tako i spornim, te ju je potpuno informirao i o svim rizicima ugovaranja ove valutne klauzule, tečaju valute, valutnoj klauzuli, kamati, naknadi i dr. Tužiteljica je potpisom na ugovoru potvrdila da je nesporno upoznata sa svim uvjetima pod kojima je ugovor zaključen, pa je stoga tužiteljica samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrala valutu švicarski franak, a prednik tuženika ju je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Ističe kako je tužiteljica svjesno i dobrovoljno izabrala valutu ugovora, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka predmetnog ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule. Ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive. Neosnovano je i pravno potpuno neprihvatljivo da tužiteljica sada, kada je prošlo više od šesnaest i pol (16) godina od sklapanja predmetnog Ugovora, tvrdi da joj odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bila svjesna rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Tužiteljici da je trebalo biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita posebice imajući u vidu činjenicu da se u ovom slučaju radilo o kreditu na rok povrata od sedam (7) godina tj 84 mjeseca, a što objektivno nikako nije malo ili pak zanemarivo razdoblje povrata obveze prema predniku tuženika. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica k redita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, nemoralna niti nezakonita jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli a niti kamatnoj stopi kao niti tečaju valute ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a ukoliko je tužiteljica uopće potrošač u smislu odredbi ZZP-a u ovom predmetu a što je upravo tužiteljica dužna dokazati u ovom slučaju jer se njezin potrošački status prema relativno novoj sudskoj praksi višeg suda ne presumira i ne podrazumijeva unaprijed već ga ona mora prethodno dokazati u ovom postupku a kako bi se uopće mogla osnovano pozivati i uživati pravnu zaštitu odredbi ZZP-a i ZPK-a u ovoj pravnoj stvari. Tuženi ističe da predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan niti djelomično a niti u cijelosti, sve kada bi sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, ili pak kamati i načinu promjene kamatne stope, eventualno i bile ništetne no međutim one to nisu. Vezano za tužbeni zahtjev tužiteljice a kojim će ista moguće naknadno potraživati i zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih/ tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijanu odredbu ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, a što se ovdje osnovano i utemeljeno pak spori u cijelosti, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan i neutemeljen. Iako tuženik dosljedno smatra kako niti jedna odredba predmetnog Ugovora o kreditu nije ništetna, pa da samim time naravno nema mjesta niti ništetnosti ugovora u cjelini a niti djelomično pa se opreza radi u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate iznosa kojeg tek tužitelj treba zakonito i vjerodostojno precizirati nakon provođenja objektivnog i nepristranog vještačenja, polazeći od odredbe članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisana obveza obostrane restitucije kao posljedica ništetnosti ugovora, ili pak pojedinih njegovih bitnih ugovornih odredbi za slučaj da sud nađe kako je tužbeni zahtjev radi isplate osnovan, tuženik ističe prigovor radi prebijanja te tražbine s tražbinom njegovog prednika u iznosu od 22.147,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s osnove plasiranog kredita na temelju Ugovora o kreditu, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana isplate kredita tužiteljici pa do konačne isplate, odnosno za razliku po svakoj uplati tužiteljice kada je kamata i tečaj CHF bio manji od početno ugovorenog (pa je tužiteljica tada jasno plaćala manju ratu anuiteta predniku tuženiku za vrijeme od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa do njegove konačne otplate) a koji iznosi će se precizirati nakon provođenja vještačenja i izračuna potraživanja tuženika prema tužiteljici sa osnove manje plaćenog iznosa anuiteta od početno ugovorenog a kada je kamata i tečaj CHF bio manji nego u vrijeme ugovaranja predmetnog ugovora o kreditu. Također se u ovom predmetu treba točno utvrditi u koju svrhu su kreditna sredstva od strane tužiteljice utrošena jer ukoliko je ista utrošila kredit isplaćen od strane prednika tuženika za ostvarivanje financijske koristi kupnjom vozila a koji joj je služio ili pak služi radi ostvarivanja zarade npr. rentanjem, ona tada nije potrošač niti može uživati zaštitu u smislu odredbi ZPK i ZZP-a.

3. U tijeku postupka, a nakon provedenog financijskog i dopunskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 07. svibnja 2026. godine (l.s. 149-151) konačno uredio tužbeni zahtjev, te predložio da sud odluči, a kako je naznačeno u izreci donesene presude.

4. U dokaznom postupku sud je pregledao i pročitao: Izračun utjecaja primjene tečaja CHF na visinu anuiteta (l.s. 7-12), Ugovor o kreditu od 04.05.2006. godine (l.s. 13-18) Otplatni plan (l.s. 47-50, 65-76), Specifikacija uplata (l.s. 51-60), nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Majde Korljan (l.s. 82-57); dopuna nalaza i mišljenja (l.s. 142-146), saslušao tužitelja kao stranku (l.s. 128).

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos od 2.463, 00 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate, koji je iznos tuženik naplatio od tužitelja po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sadržanoj u ugovoru o kreditu zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao banke, a koji zahtjev temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.).

6. Među strankama je nesporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s pravni prednikom tuženog kao kreditorom sklopio dana 04. svibnja 2006. godine Ugovor o kreditu broj ugovora 41375/06, u iznosu od 22.147,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate kredita kroz 84 mjeseca s ugovorenom, promjenjivom, početnom nominalnom kamatnom stopom od 5,67 % na dan sklapanja ugovora;

- da je čl. 1. Ugovora o kreditu iznos kredita odobren u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.;

- da je kredit u cijelosti otplaćen u svibnju 2013. godine.

6.1.Iz Ugovora o kreditu zaključenim između tužitelja i pravnog prednika tuženika člankom 14.3 je ugovoreno da stranke u slučaju eventualnog spora ugovaraju mjesnu nadležnost suda prema mjestu zaključenja Ugovora. Kako iz samog ugovora proizlazi da je ugovor zaključen u [adresa], dana 04. svibnja 2006 godine, pa je samim time i za postupanje u ovoj pravnoj stvari nadležan ovaj sud, to je kao neosnovan odb ijen prigovor nenadležnosti ovog suda, kako je i odlučeno pod točkom I. izreke Rješenja.

7. Financijski vještak Majda Korljan je u svom pismenom nalazu i mišljenju nave la da je tužitelj zbog promjene tečaja švicarskog franka tuženici preplatio od početka otplate kredita pri izračunu visine mjesečnih anuiteta uz primjenu fiksnog početnog tečaja iznos od 2.602,62 EUR.

7.1. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je podneskom od 02. travnja 2025. precizirao tužbeni zahtjev. Tuženi je u svojoj primjedbi na nalaz i mišljenje u bitnom naveo da visina potraživanja je obračunata na štetu tuženika, te da prigovara jer je vještak jednim dijelom obračunao razlike i u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi a što nije predmet tužbenog zahtjeva, jer da je za potraživanje s te osnove već donesena presuda pod posl. br. P - 1890/18 od 19.12.2022. te ustraje na prigovorima zastare potraživanja kao i prigovoru radi prebijanja svoje tražbine. Nakon dostavljenih prigovora tuženika vještak je izradio dopunu nalaza i mišljenja, a nakon čega je tužitelj uredio tužbeni zahtjev podneskom od 07. svibnja 2026. g. Tuženi je i na dopunu nalaza i mišljenja imao primjedbe jer da je ponovnim izračunima vještak izračunao visinu potraživanja u iznosu od približno 130,00 Eura a za potraživanje s osnova kamatne stope za koje je već donesena presuda pod posl. br. P- 1890/18 od 19.12.2022 te ustraje kod prigovora radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta te isti uredio u iznosu od 139,20 Eura zajedno sa zateznim zakonskim kamatama u odnosu na svaki pojedini iznos.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2006. godine došla u poslovnicu tuženika te da se interesirala za kredit za kupnju vozila marke Renault 5, na što joj je djelatnica ponudila kredit u CHF a koji je tada bio na tržištu jako povoljan radi kamatnih stopa, a što da je odlučila i prihvatiti, a sve zbog i kako je navela kamatne stope. Ugovor da je pripremila sama banka te da nije mogla sudjelovati u promijeni uvjeta odnosno odredbi ugovora budući da je ugovor bio takav kakav je, a što da je prihvatila i otišla kod javnog bilježnika isti solemnizirati. Stanje na tržištu kasnije nego što je digla kredit se promijenilo te je rata postala duplo veća od početne rate. Kredit da je podmirila u roku koji je zadan po ugovoru, a Renault Clio nije koristila u nikakve poslovne svrhe već u privatne. Na poseban upit pun. tuženika da li je tražila kredit i u drugoj valuti, ista odgovara da je švicarski franak bio u tom trenutku najpovoljniji tako da ni je tražila kredit u drugoj valuti, te da joj službenica banke prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije objasnila odredbe o CHF.

8.1. Tužitelj je ovom sudu dokazao svojstvo potrošača jer je u čl. 3 st. 1. točka 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/3) potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu vidljivo je da je tužitelj ugovor zaključio kao fizička osoba u svojstvu korisnika kredita te da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (auto kredit) gdje je tužitelj potrošač i iz iskaza proizlazi da je auto koristila u privatne svrhe, dok tuženi s druge strane nije ovom sudu dokazao suprotno.

9.Valutna klauzula iz sklopljenog ugovora o kreditu je odraz dispozitivne odredbe hrvatskog prava koja ugovarateljima ostavlja mogućnost drugačijeg rješenja te ulazi u područje primjene direktive Vijeća 93/13/EEZ i može biti podložna ocjeni nepoštenosti sukladno čl. 1 st. 2 direktive Vijeća 93/13/EEZ. Odredba čl. 22. ZOO -a o valutnoj klauzuli je dispozitivna zakonska odredba koja ugovornim stranama ostavlja mogućnost pregovaranja i dogovora i to o njenoj primjeni i o modalitetu njezine primjene. Ta odredba predstavlja dispozitivnu odredbu koja predviđa i dopušta drugačija rješenja pa je takva ugovorna odredba odraz dispozitivne odredbe i ulazi u područje primjene direktive Vijeća 93/13/EEZ i može biti predmetom ocjene nepoštenosti. To proizlazi i iz pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 gdje je predmetom spora bila ocjena nepoštenosti valutne klauzule, te iz direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993.

9.1. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer zastara počinje teći tek donošenjem odluke VTS RH br. P-6632/2018 od 14. lipnja 2018. kada je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj 1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, a tužba je u ovom predmetu podnesena sa 09. siječnja 2023. godine, a što je unutar petogodišnjeg roka za zastaru.

10. Sud smatra da je tuženik nesavjesni stjecatelj preplaćenih iznosa jer su sudovi u predmetu "Potrošač" ocjenjivali postupanje banaka u predugovornoj i ugovornoj fazi prilikom sklapanja ugovora o kreditu, te su ocijenili da je postupanje banaka bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa je to bio razlog utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate jer je tuženik kao financijska institucija bio nesavjestan stjecatelj, te se tuženik prilikom naplate većih iznosa glavnice uslijed primjene ništetne valutne klauzule morao rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja a što nije (ŽS u Varaždinu presuda br. Gž-1613/2018-2 od 19.2.1919. i Gž-1226/2020-2 od 30.3.2021., ŽS u Bjelovaru presuda Gž-597/2017-2 od 15.3.2018.)

11. Po provedenom dokaznom postupku te ocjenom provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe čl. 8 ZPP -a sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev, kako je isti preciziran po tužitelju pismenim podneskom od 07. svibnja 2026 godine u cijelosti osnovan. Iz nalaza financijskog vještaka i dopune vještaka proizlazi da bi tuženik bez osnove stekao iznos od 2.463,00 EUR-a zbog promjene tečaja CHF.

12. Radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen je postupak po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka, te je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je istom presudom utvrđeno da su povrijeđeni interesi i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF a da prije zaključenja predmetnih ugovora banke nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača – potrošač protiv banaka predstavlja kolektivni postupak te u skladu sa čl. 502 c ZPP -a pravomoćna presuda obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava potrošača čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

13. Spomenuta presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.1. Iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o odredbi čl. 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula a isto tako tuženik nije dokazao da je prilikom samog sklapanja ugovora o kreditu informacijama putem osobnih bankara ili u samim ugovorima ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF upozorio tužitelja kao korisnika kredita jer se u stvarnosti radilo o odredbi koja je izrazito nepovoljna za korisnika kredita i takvo upozorenje je trebalo naći mjesta u ugovoru. Tuženik ne tvrdi da je tužitelj bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost već tuženik tvrdi da nije mogao predvidjeti rast tečaja CHF koji je uslijedio u tijeku otplate kredita. Obveza tuženika kao profesionalca je bila da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF te mu objasni sve parametre o kojima ovisi stabilnost valute, valutnog rizika u odnosu na CHF. Specifičnost i priroda valute CHF je poznata bankama no ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem te neinformirani potrošač nije svjestan rizika kojeg preuzima. Sama nerazumljivost ugovorih odredbi ozbiljan je uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te banka zna za taj rizik ali ga prešućuje.

14. Stoge sud utvrđuje da tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu tj. a koji način će promjena tečaja CHF utjecati na korisnika kredita, a to tuženik tijekom postupka ni ne tvrdi. Posljedica toga je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljena na primjeni valutne klauzule, a na štetu tužitelja. Predmet i cijena su bitni sastojci sukladno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Temeljem čl. 269. st. 2. ZOO-a činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, pri čemu je odredba čl. 272. istog Zakona činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti. Odredba čl. 270. st. 1. ZOO-a propisuje da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva da je ugovor ništav.

15. U smislu odredbe čl. 295. st.1.Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - dalje ZOO-a) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dok je u čl. 9., alineja 7, predmetnog Ugovora u navedenoj odredbi između ostalog navedeno da se na sve što nije regulirano ovim ugovorom primjenjuju opći akti kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog ugovora.

16. Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 4. ZOO–a, a kojim je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvješćivati o stanju pravnoga posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza.

17. Riječ o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obvezno - pravnoga odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

18. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od dana 13. lipnja 2014. godine ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

19. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

20. U smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21. Sud je našao da je ugovorna odredba ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o valutnoj klauzuli (čl. 1. Ugovora) ništetna, te da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111. ZOO-a.

22. Sud u cijelosti prihvaća pismenu dopunu nalaza i mišljenje financijskog vještaka, a koji nalaz je dan stručno i objektivno te u nalazu nisu nađene okolnosti i navodi koji bi ukazivali na sumnju u pravilnost danog nalaza. Zbog toga je nesporno utvrđena osnovanost zahtjeva za isplatu tužitelja, pa je odlučeno kao u točki I. ove presude.

23. Prigovor radi prebijanja zatražen u odgovoru na tužbu a uređen podneskom tuženika od 27. svibnja 2026 nije osnovan. Naime, prigovorom radi prijeboja obuhvaćeni su iznosi tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme plasiranja kredita i za to potraživanje tuženice ne postoji pravni osnov. Naime, odredba čl. 323. st. 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženica na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Kako tuženica nema pravo na isplatu tražbine radi koje je istakla prigovor radi prijeboja, to je iz tog razloga odbijen prigovor kako je i odlučeno toč. II. izreke presude.

24. Tužitelju kao stranci koja je postigla uspjeh u sporu, sukladno odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 26/91., 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., 155/23 dalje: ZPP) u vezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, pripada pravo na naknadu parničnih troškova. Tako su mu priznati troškovi za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 , 107/25) i to za sastav tužbe – 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT); zastupanje na ročištu od 05.04. 2023. godine, od 06.02.2025., 12.05.2025., 15.06.2026., svaki u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.); sastav obrazloženoga podneska od 05. 12. 2023., 07.05.2026., svaki u iznosu od 100 bodova (Tbr.8. toč. 1. OT); uvećano za PDV od 25 % s tim da je 1 bod /2 Eura, te uvećano za već plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 36,23 EUR-a i predujam za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 559,27 EUR-a, što sveukupno iznosi 2.345,50 EUR-a, sve uvećano za zakonske zatezne kamate, kako je i odlučeno točkom II. Rješenja.

Zadar, 08. srpnja 2026.

Sutkinja:

Maja Nevešćanin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku Marko Zekanović, odvjetniku iz Zadra

2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Marinović i partneri iz Zadra