REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4100/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženice KT, [adresa], radi isplate, dana 8. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ovaj sud se oglašava nenadležnim.

II. Odbacuje tužba od 9. lipnja 2026.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je isplaćivao mirovinu NT, majci tuženice. Nakon smrti NT, dana 11. svibnja 2022. u razdoblju od 1. lipnja 2022. do 28.veljače 2023. na ime mirovine tužitelj je nepripadno isplatio iznos 1.290,30 eur. Radi povrata mirovine, pozvana je banka kod koje se vodio račun korisnika. Banka nije izvršila povrat. Prema rješenju o nasljeđivanju notara PT iz [adresa] UPP: 332/2022 od 21. lipnja 2022. tuženica je proglašena nasljednicom iza svoje majke NT na imovini NT uključujući i račun kod Intesa san Paolo banke na koji se isplaćivala mirovina. Pozvana je na povrat navedenog iznosa nepripadne isplate mirovine, ali dugovanje nije namirila iako je pozive primila. Člankom 166. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13,115/15, 102/19…) propisano je da osoba koja primi mirovinu ili neko drugo primanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada dužna ga vratiti zbog stjecanja bez osnove. Slijedom svega navedenoga, budući da je tuženica proglašena nasljednicom u visini vrijednosti imovine koja je viša od vrijednosti potraživanja tužitelja, a da nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja, tužitelj predlaže prihvatiti zahtjev kojim će se naložiti tuženici isplatiti tužitelju iznos 1.290,30 eur sa zateznom kamatom od dana utuženja do isplate, kao i naložiti isplata troška parničnog postupka.

2. Tuženica ima prebivalište u [adresa], mjesto [adresa], a kako je to tužitelj naznačio u tužbi.

3. U skladu sa odredbom čl. 46. st. 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu (Narodne novine 101/17, u daljnjem tekstu: ZMPP) u građanskim i trgovačkim stvarima nadležnost suda Republike Hrvatske određuje se primjenom Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena, u daljnjem tekstu: Uredba). U skladu sa čl. 4. st. 1. Uredbe - osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice.

4. Nadalje, na temelju čl. 5. st. 1. Uredbe osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice, samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. poglavlja II. Uredbe.

5. Prema čl. 28. st. 1. Uredbe sud na svoju nadležnost pazi po službenoj dužnosti, kao i u skladu sa čl. 16. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu: ZPP).

6. U konkretnom slučaju radi se o tužbi radi povrata stečenog bez osnove, odnosno radi povrata nepripadno stečenog davanja iz mirovinskog osiguranja pa stoga nema osnove za nadležnost suda Republike Hrvatske u skladu sa čl. 5. st. 1. Uredbe temeljem odredbi odjeljaka 2. do 7. poglavlja II. Uredbe, dok prema članku 6. st.1. Uredbe kojim je propisano da, ako tuženik nema domicil u državi članici, kao što je ovdje slučaj, nadležnost sudova države članice se, u skladu s člankom 18. st. 1., čl. 21. stavkom 2. i člancima 24. i 25., utvrđuje pravom te države članice. Međutim, navedena odredba u ovom sporu nije primjenjiva, jer se ovdje ne radi o potrošačkom ugovoru (odjeljak 4. čl.18.st.1.), ni o sporovima protiv poslodavca iz ugovora o radu (odjeljak 5. članak 21. st. 2.) niti o isključivoj nadležnost (odjeljak 6. članak 24.) odnosno prorogaciji nadležnosti (odjeljak 7.članak 25.).

7. Prema toč. 14. Uredbe, za tuženicu koja nema domicil u državi članici, općenito se primjenjuju nacionalna pravila o nadležnosti koja su važeća na području države članice suda pred kojom je pokrenut postupak, što znači da se za tuženicu koji ima prebivalište u [adresa] koja nije članica Europske unije, glede nadležnosti suda Republike Hrvatske, treba primijeniti odredba članka 46. st. 2. ZMPP.

8. Uredba uređuje izravnu međunarodnu nadležnost u poglavlju II koje se odnosi na nadležnost. To poglavlje ima deset odjeljaka pri čemu odjeljak 2 se odnosi na posebnu "izberivu" nadležnost (čl. 7. -9.) dok odjeljak 3 se odnosi na nadležnost u stvarima koje se odnose na osiguranje (čl. 10.-16.).

9. Odjeljak 3. poglavlja II Uredbe svakako ovdje ne dolazi u primjenu jer se radi o nadležnosti u predmetima osiguranja te jedino može doći u obzir odjeljak 2. poglavlja II Uredbe u situaciji kao što je ova, a kada tuženica koja ima prebivalište u [adresa] koja nije članica EU može biti tužen pred sudom u Republici Hrvatskoj. Glede nadležnosti suda U RH moglo bi doći samo do primjene članka 7. st. 1., a to je u situaciji kada se radi o stvarima povezanim s ugovorom i to pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze i st. 2. kad se radi o stvarima povezanim s deliktima ili kvazi deliktima pred sudom mjesta u kojem je nastala i može nastati štetna radnja.

10. U tom smislu treba uzeti u obzir i tumačenje iz presude Suda Europske unije C-242/20 u predmetu Hrvatske šume d.o.o. Zagreb protiv BP Europa SE, u primjeni prethodno važeće Uredbe Vijeća (EZ) broj 44/2001 od 22. prosinca 2000. godine, ali je to tumačenje primjenjivo i u odnosu na tumačenje sada važeće Uredbe, jer se odnosi na tumačenje istih pojmova.

11. Kako se u ovom sporu ne radi o stvari koja je povezana s ugovorom, jer nikakav ugovorni odnos između stranaka ne postoji, nego se radi o sporu radi stjecanja bez osnove temeljem nepripadno isplaćenih mirovina, a ne radi se ni o stvarima povezanim sa deliktima ili kvazi deliktima, jer prema ranije navedenoj presudi Suda Europske unije proizlazi da do odgovornosti za štetnu radnju, delikt ili kvazi delikt može doći samo ako je moguće utvrditi uzročnu vezu između štete i protupravne radnje zbog koje je šteta nastupila, kod stjecanja bez osnove nema štetne radnje jer nema protupravnosti u postupanju, a što čini bitnu razliku između instituta stjecanja bez osnove i izvanugovorne odgovornosti za štetu. U navedenoj presudi Sud EU je istaknuo da zahtjev na temelju stjecanja bez osnove se temelji na obvezi koja ne proizlazi iz štetnog događaja, da ta obveza nastaje neovisno o tuženikovu postupanju, tako da ne postoji uzročna veza koja bi se mogla utvrditi između štete i njegovog eventualnog protupravnog činjenja ili propuštanja, tako da tužba za povrat na temelju stjecanja bez osnove ne može biti obuhvaćena stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi delikte (slično stajalište zauzeo je i VTS RH u svojoj odluci Pž- 4124/2022-6 od 30. kolovoza 2023. godine).

12. Slijedom navedenog, ovaj sud nije nadležan (čl. 4. st.1. Uredbe) jer je domicil tuženice u Bosni i Hercegovini, a s obzirom da se u ovom sporu radi o pravnom institutu stjecanja bez osnove, nema osnove niti za posebnu nadležnost suda Republike Hrvatske u skladu sa čl. 5. st. 1. Uredbe na temelju odredbi odjeljaka 2. do 7. poglavlja II. Uredbe pa je na temelju čl. 16. st. 3. ZPP u vezi s čl. 28. Uredbe odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 8. srpnja 2026.

Sudac

Vlatka Toplak

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pisanim putem u tri istovjetna primjerka za sud i dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za protivnu stranku u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ovog rješenja, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

- tužitelj

- spis