REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2908/2024-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja JP OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Krznariću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Toniju Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 11. lipnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 8. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 8. Ugovora o kreditu broj: 656- 53048189 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14. prosinca 2012., sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja glasi:

''U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno…Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. u iznosu pobliže navedenom u Informacijama prije sklapanja Ugovora o kreditu.''

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d isplatiti tužitelju JP iznos 1.146,47 eur sa zateznom kamatom tekućom na iznos:

- 132,72 eur od 12. siječnja 2013. do isplate;

- 132,72 eur od 24. siječnja 2013. do isplate;

- 178,04 eur od 16. veljače 2013. do isplate;

- 61,06 eur od 30. ožujka 2013. do isplate;

- 464,53 eur od 25. svibnja 2013. do isplate;

- 177,40 eur od 4. rujna 2013. do isplate

te mu isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 1.451,55 eur sa zateznom kamatom od 8. srpnja 2026. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su 14. prosinca 2012. kao korisnik kredita i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kojeg društva je tuženik pravni slijednik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj: 656-53048189 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, temeljem kojeg Ugovora je tuženik odobrio i isplatio tužitelju stambeni kredit u iznosu 120.000,00 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. važeće na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom u članku 3. određena je kamatna stopa u visini od 5,55 % godišnje, fiksno 2 godine računajući od početka otplate kredita, a nakon toga, sukladno odredbi članka 6. Ugovora, promjenjivo, u skladu s odlukom o kamatnim stopama Banke, odnosno drugim aktom Banke. Odredbom članka 8. predmetnog Ugovora ugovorena je odredba kojom je propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke. Tužitelj smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštenu i nepoštenu ugovornu odredbu i to odredbu kojom je ugovoreno naplaćivanje tzv. ''izlazne naknade'' te smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Tvrdi da je u više navrata prijevremeno izvršavao djelomičnu otplatu predmetnog kredita te da mu je tuženik, prilikom (djelomične) prijevremene otplate kredita, dodatno naplaćivao sljedeće iznose, u pregledu prometa za klijenta navedenih kao trošak:

1.000,00 kn/132,72 eur dana 11. siječnja 2013.,

1.000,00 kn/132,72 eur dana 23. siječnja 2013.,

1.341,46 kn/178,04 eur dana 15. veljače 2013. ,

460,09 kn/ 61,06 eur dana 29. ožujka 2013. ,

3.500,00 kn/464,53 eur dana 24. svibnja 2013.

1.336,63 kn/177,40 eur dana 3. rujna 2013.

odnosno, sveukupno 1.146,48 eur/8.638,18 kn. Naime, tuženik je isto učinio temeljem odredbe članka 8. Ugovora o kreditu te da je tuženik takvu ugovornu odredbu koristio kao ugovornu kaznu u smislu Zakona o obveznim odnosima, iako ugovorna kazna nikad nije bila ugovorena, a tuženiku s prijevremenom otplatom kredita nije nastala nikakva šteta. Naime, sukladno odredbi članka 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju prijevremene otplate kredita, korisnik kredita je dužan davatelju kredita nadoknaditi štetu samo ako ju je davatelj kredita pretrpio. Obzirom da se u gore navedenom slučaju radi o kogentnoj zakonskoj normi možemo zaključiti da je članak 8. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika ništetan u dijelu u kojem sebi daje za pravo zaračunati naknadu sukladno odluci banke, bez obzira na to je li nastupila šteta za davatelja kredita. Tužitelj tvrdi da je tuženik, koristeći se nepoštenom ugovornom odredbom, od tužitelja neovlašteno stekao dodatan profit u iznosu 1.146,48 eur te zahtjevom iz tužbe predlaže utvrditi ništetnom dio odredbe Ugovora o kreditu sadržane u čl. 8., a kojom je ugovoreno plaćanje tzv. "izlazne naknade" te posljedično navedenom, obvezati tuženika na isplatu ukupnog iznosa iznosa plaćenih naknada sa zateznom kamatom na pojedine iznose naknada od njihova plaćanja do isplate, kao i obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe kao i svojstvo potrošača tužitelja u vezi sklopljenog Ugovora jer da se isto ne presumira te da je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Navodi da je tužitelj propustio napomenuti da je diplomirani pravnik, štoviše, odvjetnik Tvrdi da se spornom odredbom na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti troškove prijevremene otplate kredita, te da tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Tuženik nadalje ističe da članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač”, koji je u članku 3. točki Direktive 2008/48 definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača”. U tim odredbama nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna. Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Tvrdi da se Problematikom prava na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bavila i Europska Komisija koja je nesumnjivo zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu takve naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije bila zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ6, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom. Odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita u skladu je s odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita. Odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kreditoru je jedino zabranjeno u tu naknadu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Tuženik nije u naknadu za prijevremenu otplatu kredita uračunao kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Navedeno je razvidno iz izračuna spomenute kamate, a koja bi bila znatno viša od naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita. I odredba čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima mora se primijeniti i tumačiti u skladu s ciljem i svrhom Direktive 87/102/EEC od 22.12.1986.g. koja je u čl. 8. predvidjela mogućnost prijevremene otplate kredita bez ikakve zabrane da ugovorne strane predvide pravo vjerovnika da naplati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, koje pravo vjerovnika zapravo predstavlja protutežu pravu dužnika da prijevremeno otplati kredit. Odredbom na temelju koje je tužitelj imao mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit, ugovorne strane su suglasno ugovorile da tužitelj, u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim, odnosno da jednostrano izmijeni rok dospijeća i način otplate kredita, neovisno o odredbama Ugovora o kreditu kojima je ranije uređeno drugačije. Uslijed prijevremene otplate kredita suprotno izvorno ugovorenim uvjetima, tuženik trpi troškove i nastaje mu šteta. Ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita s obzirom da bi stvarno utvrđivanje nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik naime, za isplatu, odnosno ugovaranje kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti i to putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničar(i) ili zaduživanjem na financijskim tržištima. U svim slučajevima, tuženik na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, uslijed čega mu nastaje šteta jer isti i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (štediši, dioničaru, kreditoru na financijskom tržištu). Prijevremenom otplatom kredita, tuženik ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate kredita nije očekivao. S obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta i nemogućnost plasiranja tako izvanredno ostvarenog priljeva novca tuženik je bio u obvezi ista položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank7 i na njih plaćati negativnu kamatu8. S obzirom da tuženik zaprimljena novčana sredstva nije mogao dalje plasirati na tržištu već je zaprimljena sredstva morao oročiti kod inozemnih banaka Citibank i Deutsche Bank, šteta koja je nastala tuženiku uslijed držanja novčanih sredstava u valuti EUR kod inozemnih banaka postoji s obzirom na obračunane i naplaćene negativne kamate (troškove likvidnosti). Dodatno, naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, odnosno, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Navedena obveza proizlazi iz Zakona o kreditnim institucijama i obvezama koje svojim podzakonskim aktima nameće Hrvatska narodna banka u cilju upravljanja rizicima u poslovanju kreditnih institucija. Negativne kamatne stope predstavljaju slučaj kada se zajmoprimcima priznaje kamata umjesto da plaćaju kamate zajmodavcima. Doslovno, navedeno predstavlja slučaju u kojem banka naplaćuje držanje položenog novca na računu. Sve da je tuženik mogao u trenutku prijevremene otplate kredita izvanredno ostvareni priljev novca ponovno plasirati u obliku kredita, i u tom bi slučaju pretrpio štetu budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja Ugovora o kreditu na način da se kamatna stopa znatno snizila. Sve navedeno dakle ukazuje da tuženiku u slučaju prijevremene otplate kredita nastaje šteta i trpi troškove. Tako nasuprot prava korisnika kredita na vraćanje kredita prije roka određenog za vraćanje, stoji obveza korisnika kredita na naknadu štete, koja je u vezi s mogućnošću da davatelj kredita pretrpi štetu uslijed vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje, dopuštajući postojanje karakteristične uzročne veze između prijevremenog vraćanja kredita i nastale štete. U takvim okolnostima, da nema osnove za zaključak da bi sporna odredba Ugovora o kreditu prouzročila znatnu neravnotežu korisnika kredita. Konačno, sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna. Navedene pretpostavke međutim nisu ispunjene, kako je obrazloženo ranije. Tuženik ističe i prigovor zastare, ističe da tužitelj nema pravo isticati ništetnost jer, sve da se i utvrdi ništetnost sporne odredbe, ista je manjeg značaja a i ugovor je u cijelosti ispunjen. Osporava tijek zatražene zatezne kamate. Predlaže zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o kreditu broj od 14. prosinca 2012. (list 7-12 spisa), izvadak iz sudskog registra (list 13-190 spisa), izvtake o stanju na računu tuženika i kamatnoj stopi (list 338-890 spisa), pisane iskaze svjedoka ŽP i HP (list 891-894 i 1014-1016 spisa), ovjereni prijevod s engleskog jezika Aneksa br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a (list 925-954 spisa), ovjereni prijevod s engleskog jezika Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora u dokumentu "Zelena knjiga:

Hipotekarni kredit u EU" (list 1009-1013 spisa), nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića te usmeno obrazloženje istog (list 983-985 i 1006- 1007 spisa), iskaz tužitelja (list 1000-1001 spisa).

4. Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu: ZPP), sud utvrđuje zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je (1) zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita te posljedično navedenom, (2) zahtjev za isplatu plaćenih iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Iz stanja spisa proizlazi da između stranaka nije sporno:

- da je 14. prosinca 2012. sklopljen Ugovor o kreditu broj 656-53048189 kojeg su sklopili i tužitelj kao korisnik kredita te Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao davatelj kredita;

- sadržaj predmetnog ugovora, a time niti sadržaj čl. 8. st. 2.Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da je, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.;

- da je tužitelj prijevremeno otplaćivao kredit;

- da je tuženik pravni slijednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

7. Sporno je je li prethodno navedeni dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu ništetan te je li, posljedično tome, osnovan i zahtjev za isplatu naknada za prijevremenu otplatu kredita.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za prijevremenu otplatu kredita sud je saslušao tužitelja koji je iskazao da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana odnosno, rješavanja stambenog pitanja. Sam postupak sklapanja ugovora tekao je tako da je odlučio uzeti kredit kod banke tuženika jer je tamo imao otvoreni tekući račun i u istoj banci je bila povoljna kamatna stopa. Sa djelatnikom banke ugovarao je kreditne uvjete, s time da je dobio već sastavljen ugovor kojeg je odnio na solemnizaciju kod bilježnika. Prije nego mu je uručen sastavljeni ugovor nije dakle, imao prilike pregovarati o sadržaju odredbi Ugovora niti mu je posebno skrenuta pažnja da mora eventualno platiti naknadu za slučaj prijevremene otplate kredita. Prije potpisa ugovora isti je pročitao, zamijetio je spornu odredbe, ali nije imao mogućnosti išta mijenjati jer je cijeli taj postupak funkcionirao po načelu "uzmi ili ostavi". U trenutku sklapanja ugovora nije bio vlasnik obrta niti član trgovačkog društva.

9. Iz pisanih izjava PP od **.**.2023. i ŽP od 12. prosinca 2023. proizlazilo bi, u bitnom, da su isti zaposlenici tuženika s time da PP obavlja poslove izvršnog direktora riznice i financijskog kontrolinga, a ŽP od 1. siječnja 2021. obavlja poslove direktora transakcijskog bankarstva i operativnih poslova. Oboje u pisanim izjavama potvrđuju da nisu sudjelovali u sklapanju pojedinih Ugovora o kreditu sa korisnicima te nastavno generalno navoda da je banka imala pravo naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu, na visinu iste je upućivala Odluka banke o naknadama ili je visina bila u ugovoru izražena postotno. Nastavno u pisanim izjavama, u bitnom, opisuju troškove i štetu koja nastaje banci u slučaju prijevremene otplate kredita.

10. Iz predmetnih pisanih izjava PP i ŽP proizlazi dakle, da oni nisu osobno sudjelovali u razgovoru s tužiteljem oko sklapanja ugovora i uvjeta kreditnog odnosa.

11. Sud prihvaća iskaz tužitelja da od djelatnika banke nije dobio informaciju o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredit te da je Ugovor bio unaprijed sastavljen odnosno da se radi o tipskom ugovoru i da tužitelj kao klijent na pojedine odredbe nije mogao utjecati. Stoga je uvjerljiv i životan iskaz tužitelja da o predmetnoj naknadi nije mogao pregovarati, niti mu je ona bila objašnjena. Dakle, radilo se o tipskoj odredbi ugovora o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati, niti je bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi. Također iz prihvaćenog iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi kupnje stana, a što proizlazi i iz sadržaja samog Ugovora.

12. Stoga sud smatra da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo pregovori u pogledu spornih naknada, već da se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu.

13. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno predmetna naknade odnosi te se o istoj nije moglo pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da su u njemu bile određene naknada o kojima nije bilo moguće pregovarati jer i iz sadržaja samog Ugovora jasno proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru jer Ugovor ima oznaku –broj te je na svakom listu ugovora (stranici) otisnuto i zaglavlje i podnožje u kojima je naznačen broj ugovor; stranica kao i sjedište poslovnice gdje je ugovor sklopljen. Time je više nego jasno da se da se radi o ugovoru kojeg je unaprijed pripremio i otipkao tuženik te da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama Općih uvjeta poslovanja Banke kao i odredbama i tarifama Odluke o naknadama Banke, sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke prema ovom ugovoru, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

14. Prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07,79/09, 89/09 i 78/12 dalje u tekstu ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetništvu, što znači da svojstvo potrošača ima svaka fizička osoba u svakom ugovoru koji je sa trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti. Ocjenom iskaza tužitelja i sadržaja ugovora u ukupnosti sud utvrđuje da se tužitelju, kao korisniku kredita, ne može odreći pravo potrošača jer se pojam potrošača tumači u skladu sa položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora i vidljivo je prema vrsti ugovorne transakcije, kako je to obrazložio sud Europske unije u svojoj odluci broj C-774/2019 od 22. listopada 2020. Iz Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužitelj ugovor sklopio u vezi sa svojom profesionalnom djelatnosti ili gospodarskom aktivnosti. Osim toga, na tuženiku je, kao kreditoru, teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Pritom činjenica da je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora dipl. pravnik- odvjetnik ni na koji način ne odriče istom svojstvo potrošača.

15. Člankom 74. st.1. ZZP/07 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

16. Čl. 96. ZZP/07 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Tuženik tijekom postupka nije predlagao saslušanje svoga djelatnika koji je radio na sastavljanju predmetnog ugovora dakle, tijekom ovog postupka tuženik prethodno navedenu činjenicu nije niti pokušao dokazati, a iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci predmetne naknade.

18. Prema shvaćanju ovog suda predmetna odredba o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita (čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu) je transparentna u smislu čl. 100. ZZP/07, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknadi, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

19. Čl. 99. ZZP/07 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl.99. ZZP/07 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga, kao takve, određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP/07 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita te naknada za prijevremenu otplatu kredita ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

20. Osim toga, tekst čl. 99. ZZP/07 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o spornoj naknadi, ne tiče se odnosa između iznosa te naknade te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporna odredbe čl. 8. st.2. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

21. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 96. st.1. ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP/07 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

22. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. st. 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 8. st.2. Ugovora o kreditu, ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

23. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

24. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o spornoj naknadi nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

25. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 96. toč. 3. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 8. st.2. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknada i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze koje imaju učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 74. st.1. al. 3. ZZP/07 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini naplaćenih naknada) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

26. Nadalje, prema čl. 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

27. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

28. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj iskazivao da je pojedinačno pregovaranje bilo moguće te je očito da su iste prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 96. st. 1. ZZP/07 te ništetne u smislu čl. 102. st. 1. ZZP/07. Pritom se dodaje da se o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču, nije omogućeno pregovaranje o spornim naknadama te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

29. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

30. Naime, tužitelju je trebalo, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Stoga je neosnovan navod tuženika da bi se, u konkretnom slučaju, radilo o zabrani manjeg značaja te da ista ne utječe na ništetnost ugovora. U tom smislu neosnovan je i navod tuženika da tužitelj ne može isticati ništetnost čl. 8. Ugovora jer da je ugovor u cijelosti ispunjen.

31. Neosnovane su i tvrdnje tuženika o tome da bi sporna odredba čl. 8. st. 2. navedenog ugovora, predstavljala unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u skladu sa odredbom čl. 345 st. 3 ZOO ili da bi utuženi iznos koji je tuženik naplatio tužitelju odgovarao iznosu štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate sukladno odredbi čl. 1024. st. 3 ZOO, jer da tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu koja da se sastoji od troškova likvidnosti, odnosno negativnih kamata koje tuženik plaća inozemnim bankama za sredstva koja je zaprimio od tužitelja prilikom prijevremene otplate kredita i administrativnih troškova.

32. Ovo stoga što tuženik nije dokazao da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, predočio tužitelju da ima i od čega se sastoje troškovi likvidnosti, odnosno administrativni troškovi i o kojim iznosima se radi, da bi u vrijeme sklapanja ugovora tužitelj dakle, imao predodžbu o visini troškova ili iznosa kojega bi bio dužan platiti za slučaj prijevremene otplate kredita, a što znači da je tuženik navedenom ugovornom odredbom sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo i bez toga da bi tužitelj mogao utjecati na tu odredbu.

33. Pritom valja navesti da nije sporno kako, sama po sebi, naknada za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna jer to proizlazi i iz direktive 2014/17 EU Parlamenta i vijeća, direktive 2008/48 EZ, direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75709, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), ali sve to pod uvjetom da se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i da ta taksa ne prouzrokuje neravnotežu između prodavača i trgovca, ovdje parničnih stranka.

34. Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno, tužitelju zapravo i ciljano otežano ispunjenje ugovora prije roka (a na što on ima popuno zakonsko pravo) te je on korištenjem svojeg prava zapravo penaliziran od strane tuženika, čime je tužitelj naplatom ovakve naknade financijski oštećen jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu.

35. U situaciji u kojoj je tuženik tužitelju, kao potrošaču, nametnuo ugovornu odredbu koju je sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe, proglasio nepoštenom i, posljedično, ništetnom ne može se tuženik pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba odnosno na odredbu čl. 1024. ZOO (presuda Europskog suda u spojenim predmetima C 229/19 i C 289/19 od 27. siječnja 2021.).

36. U tom smislu sud nije prihvatio prijedlog tuženika, a niti nije provodio financijsko vještačenje kako je to u postupku predlagao tuženik u pravcu dokazivanja tvrdnji da je uslijed prijevremene otplate kredita pretrpio štetu.

37. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022., zauzeo je pravno shvaćanje da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate kredita.

38. Dakle, tuženik je tijekom postupka trebao dokazati koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, ali to nije dokazao niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, već se paušalno poziva na svoje interne akte. Stoga, ovaj sud zaključuje da pravilo naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

39. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita (pravno shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022.).

40. Slijedom navedenoga sud je prihvatio zahtjev i utvrdio čl. 8. st.2. Ugovora kojim je ugovoreno plaćanje naknade za slučaj prijevremene otplate kredita te je odlučeno kao u toč. I. izreke.

41. Kako je dakle, odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorene naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita , to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323 ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

42. Sud nije posebno cijenio mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu Zelena knjiga te Aneks broj 3 uz Bijelu knjigu, budući da se radi o različitim definicijama prijevremenog povrata kredita te analizi kroz različite države članice, a što je sve suvišno za donošenje odluke kraj prethodnih utvrđenja o razlozima ništetnosti sporne odredbe.

43. Neosnovan je prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 323 st.1. ZOO u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, to zastarni rok propisan člankom 225. ZOO od pet godina nije protekao (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

44. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića proizlazi da su, prema pregledu prometa za klijenta, tužitelju naplaćene slijedeće naknade /troškovi po kreditu, na slijedeće datume i u slijedećim iznosima: 1.000,00 kn/ 132,72 eur dana 11. siječnja 2013.,1.000,00 kn/ 132,72 eur dana 23. siječnja 2013., 1.341,46 kn/178,04 eur dana 15. veljače 2013., 460,09 kn/ 61,06 eur dana 29. ožujka 2013. 3.500,00 kn/464,53 eur dana 24. svibnja 2013. i 1.336,63 kn/177,40 eur dana 3. rujna 2013. odnosno, sveukupno 8.638,18 kn/ 1.146,47 eur.

44.1.Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da je isto bilo nepotrebno jer da nije uzeta u obzir šteta koja je tuženiku prilikom prijevremene otplate kredita te je podneskom od 26. siječnja 2026. naveo kako ne traži usmeno saslušanje vještaka i odrekao se njegovog usmenog saslušanja.

44.2. U svom usmenom obrazloženju na ročištu 11. lipnja 2026. (list 1006-1007 spisa) financijski vještak je naveo da se, u odnosu na podnesak tuženika, očituje da je sukladno pregledu prometa za klijenta - banka evidentirala naplatu troška prilikom navedenog prometa te je stranci naplatila naplatu troška, odnosno obračun troškova po kreditu. Vještak je u cijelosti ostao kod nalaza i mišljenja.

44.3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka budući da je sačinjeno stručno i objektivno temeljem spisu priležeće dokumentacije, a usmenim obrazloženjem isti je u potpunosti otklonio prigovore tuženika na pisani nalaz i mišljenje čime je isto jasno, potpuno i neproturječeno. U odnosu na prigvor tuženika da je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja trebao uzeti u obzir i štetu koja je tuženiku nastala prilikom prijevremene otplate kredita, valja reći da se radi o prigovoru pravne prirode te se tuženiku ukazuje na navode sadržane u toč. 35. i 36. obrazloženja presude.

45. Slijedom svega navedenog, a kako je temeljem prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita da dane i u iznosima kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja, to je prihvaćen i zahtjev tužitelja isplatu tih iznosa te je odlučeno kao u toč. II izreke.

46. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i ista teče od dana stjecanja (plaćanja) spornih naknada. Naime, navedenom odredbom ZOO propisano je da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne sporne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja istih.

47. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO.

48. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st. 1. i. 155. ZPP. Isti je suđen tužitelju, sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.

48.1. Naime, u situaciji kada deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu, treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, taj deklaratorni nenovčani zahtjev za utvrđenje ništetnosti treba smatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu te se vrijednost predmeta spora deklaratornog preambula ne uzima u obzir, već, obzirom da je riječ o sporu o utvrđenju ništetnosti dijela ugovora koji za posljedicu ima ostvarivanje prava na restituciju – odnosno povrat novčanog iznosa upravo navedeni novčani iznos predstavlja vrijednost predmeta spora. Navedeno proizlazi iz više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako npr. Rev 688/00 od 7. siječnja 2004., Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Revr-31/02 od 9. 5. 2002., Revr-170/03 od 7. svibnja 2003., Revt-156/13 od 7. svibnja 2014., Revt-168/13 od 15. lipnja 2021.

48.2.Tako je tužitelju priznat trošak za: sastav tužbe 75 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 14. siječnja 2025. i od 13. svibnja 2025., svaki po 75 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 22. siječnja 2025., 16. travnja 2026. i 11. lipnja 2026., svako po 75 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 450 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 900,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (225,00 eur) te uz zatraženi trošak uplaćenog predujma za vještačenje 300,00 eur te uz plaćenu pristojbe na tužbu 26,55 eur, sveukupno iznosi 1.451,55 eur.

48.3. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristojbe na presudu jer iz stanja spisa proizlazi da ista nije plaćena pa mu taj trošak (još) nije nastao.

49. Odluka o zateznoj kamati na dosuđen trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 ZPP.

U Zagrebu 8. srpnja 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužitelja

- punom. tuženika