REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-57/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sucu Petru Grguru, u pravnoj stvari tužitelja ĆŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Andrijani Bošnjak Milić, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 3. srpnja 2026., u nazočnosti tužitelja, njegovog punomoćnika i punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 8. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj: 46571/06 od 7. srpnja 2006. sklopljenog između tuženika OTP banka d.d. kao kreditora i tužitelja ĆŽ u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknade u visini od 3,00 % od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kuna, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka, OIB: 52508873833 da tužitelju ĆŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 345,08 eura (tristo četrdeset pet eura i osam centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje po stopi od 15% godišnje teku u razdoblju od 12. srpnja 2006. do 31. prosinca 2007. , od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. teku u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koja je za prvo polugodište na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište na dan 1. srpnja te godine, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833 da tužitelju ĆŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 443,27 eura (četiristo četrdeset tri eura i dvadeset sedam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koja je za prvo polugodište na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište na dan 1. srpnja te godine, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od 8. srpnja 2026. pa do isplate, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 6. ožujka 2025. navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom (ranije HVP- Splitska banka d.d.) kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj: 46571/06 7. srpnja 2006., a kojim Ugovorom se tužitelju kao Korisniku kredita stavlja raspolaganje iznos od 18.800,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Odredbom članka 5. Ugovora tužitelj se obvezao platiti Banci naknadu u visini od 3.00 % od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kuna, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

1.1. Ističe kako je na dan isplate kredita 11. srpnja 2006. tuženik tužitelju isplatio iznos od 18.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita te mu je tom prilikom naplaćena tzv. ulazna naknada u visini od 3,00% u iznosu od 564,00 CHF prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita koja je iznosila 2.600,04 kuna.

1.2. Ukazuje da tužitelj s tuženikom nije imao prilike niti je pregovarao o odredbi članka 5. Ugovora o kreditu niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na ništetnu odredbu ugovora jer mu je ponuđen na potpis ugovor koji je tuženik unaprijed sastavio na tzv. tipskom obrascu. Odredba članka 5. Ugovora ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim bankarskim uslugama, a kada se uzme u obzir da je tuženiku iznos odobrenog kredita umanjen za tzv. ulaznu naknadu, odnosno ista je naplaćena prilikom isplate kredita ne može se očekivati da bi tužitelj pristao na takvu odredbu da je mogao o njoj pregovarati.

1.3. Navodi da se prema odredbi članka 81. stavak 2. ZZP/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je trgovac dužan dokazati da se o konkretnoj odredbi, unaprijed formuliranoj, pojedinačno pregovaralo ako to tvrdi (članak 81. stavak 4. ZZP/03) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (članak 87. stavak 1. ZZP/03). Zaključno, predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu, ali je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima.

2.1. Tuženik također ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja. U odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu na temelju (navodno ništetnih) odredbi o ulaznoj naknadi, tuženik ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u članku 5., stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, u ugovoru o kreditu potpuno je jasno navedeno kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka.

2.2. Tuženik nadalje u bitnome navodi kako su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Osim toga, tuženik ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Dakle, sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove.

2.3. Naime, ako bi se i uzelo da su ugovorne odredbe o naplati naknade iz bilo kojeg razloga ništetne, onda one mogu jedino biti ništetne ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora. To znači da je tužitelj prilikom plaćanja ulazne naknade znao da istu eventualno ne bi bio dužan platiti, ali nije zadržao navodno pravo na povrat, slijedom čega je sasvim razvidno da tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove, nikako nije i ne može biti osnovan. Zaključno, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica sud je u dokaznom postupku pročitao cjelokupan spis i svu priležeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu broj: 46571/06 (list 5-7 spisa), izračun EKS-a i otplatni plan za Ugovor o kreditu broj: 46571/06 (list 8-11 spisa), priloge uz odgovor na tužbu (list 22-79 spisa), prilog uz podnesak tužitelja od 8. srpnja 2025. (list 83-100 spisa), priloge uz podnesak tuženika od 1. lipnja 2026. (list 109-133 spisa) te je saslušao tužitelja.

3.1. Valja ukazati kako sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer tuženik tijekom postupka nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, a isti je dokazni prijedlog prema shvaćanju suda i postavljen od strane tužitelja ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva.

4. Sud je rješenjem na ročištu održanom 9. lipnja 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 345,08 eura. Sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužitelj suviše visoko odredio predmet spora, te ga ovaj sud određuje u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 345,08 eura. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 345,08 eura, a koji iznos je isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

8. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva te nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu.

9. Iz otplatnog plana sa lista 8-11 spisa proizlazi da je 11. srpnja 2006. predviđena naplata "provizije" u iznosu od 564,00 CHF. Tijekom postupka, tuženik nije osporavao da je predmetna naknada plaćena od strane tužitelja. Sve navedeno upućuje na jasan zaključak da je predmetna naknada u iznosu od 345,08 eura plaćena tuženiku od strane tužitelja.

10. Iz Ugovora o kreditu broj: 46571/06 proizlazi da je odredbom članka 5. navedenog Ugovora ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva kojom je ugovoreno da se 3,00 % od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kuna, naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu 2006. realizirao radi ishođenja sredstava za adaptaciju obiteljske kuće. U navedeno vrijeme nije bio u svojstvu trgovca. Djelatnici tuženika nisu mu pojašnjavali odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, a pritom i odredbu o tzv. ulaznoj naknadi. Ugovor o kreditu zaključio je u valuti CHF slijedom činjenice što mu je Ugovor u predmetnoj valuti od strane djelatnika tuženika predočen kao najpovoljniji, Ugovor o kreditu predočen mu je na potpis po sistemu "uzmi ili ostavi". Tužitelj u svome iskazu nadalje navodi da je Ugovor o kreditu načelno pročitao, ali obzirom na njegovu struku nije imao takovih ekonomskih znanja rastumačiti odredbu po odredbu. Nije uočio odredbu o ulaznoj naknadi unatoč činjenici što je ista bila na prvoj stranici ugovora o kreditu te nije uočio da mu je iznos isplaćenog kredita umanjen za ulaznu naknadu. Nadalje navodi kako nije pitao djelatnika banke u vezi izmjene ili pregovora oko kakve odredbe Ugovora o kreditu, a slijedom činjenice što je shvaćanja da mu je isti ugovor predočen na potpis po sistemu "uzmi ili ostavi".

11.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

12. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada za obradu kredita odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja iz kojega proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

13. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. – dalje: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članku 87. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer isti nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

15. Valja ukazati kako iz iskaza tužitelja, ali i dokumentacije u spisu, proizlazi da je imao status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio za osobne potrebe, odnosno radi adaptacije nekretnine – obiteljske kuće. Navedeno upućuje na jasan zaključak kako namjena kredita nije bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

16. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti mu je ponuđeno da pregovara.

16.1. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom Ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

17. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti Ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom Ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

18. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba Ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužiteljicu bila nerazumljiva jer nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

19. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno članku 81. stavak 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz članka 5. Ugovora o kreditu broj: 46571/06 od 7. srpnja 2006. sklopljenog između tuženika OTP banka d.d. kao kreditora i tužitelja ĆŽ u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknade u visini od 3,00 % od iznosa odobrenog kredita

– minimalno 200,00 kuna, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora, te da je sukladno članku 87. ZZP-a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

20. Budući da je predmetna odredba članka 5. Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 11. srpnja 2006. u iznosu od 345,08 eura.

21. Na iznos od 345,08 eura tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 11. srpnja 2006., a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

22. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 5. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

23. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a u vezi člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.

23.1. Sud je na pripremnom ročištu održanom 9. lipnja 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 345,08 eura, odnosno u visini kondemnatornog zahtjeva (a kako je to već obrazloženo u ovoj odluci pod točkom 4. obrazloženja).

24. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 9. lipnja 2026., 3. srpnja 2026. u iznosu od 100,00 eura za svako ročište sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife, trošak sastava podneska od 8. srpnja 2025. u iznosu od 100,00 eura, što je ukupno 400,00 eura.

24.1. Navedenom trošku pridodan je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 30,00 eura, što sveukupno iznosi 443,27 eura, sa zateznim kamatama koje teku od 8. srpnja 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a u vezi člankom 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20., 114/22. i 6/24. – dalje: OZ). Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

24.2. Tužitelju nije priznat trošak nazočnosti ročištu za objavu presude iz razloga što na istu nije pristupio, stoga je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

25. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, tuženiku ne pripada naknada troška postupka.

Đakovo, 8. srpnja 2026.

Sudac

Petar Grgur

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju – putem punomoćnika

2. Tuženiku – putem punomoćnika