REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-691/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Anamil logistika d.o.o., Bjelovar, Zvijerci 71, OIB 72272725407, protiv tuženog ŠČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Ivan Močić, odvjetnik u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2857/20-41 od 23. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se kao osnovana žalba tuženika, ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2857/20-41 od 23. veljače 2026. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbe odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je slijedeće:

„I. Dužan je tuženik ŠČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplatiti tužitelju Anamil logistici d.o.o. Bjelovar, OIB: 72272725407, iznos od 31.853,47 eur sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 7. veljače 2019. g. do isplate po stopi:

- od 14% godišnje u periodu od 7. veljače 2019. g. do 30. lipnja 2011. g.,

- koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

- koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

- koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, za isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni iznos glavnice teče od 12., 16. odnosno 18. ožujka 2016. g. do 7. veljače 2019. g., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 1.163,75 eur sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 23. veljače 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu u usvajajućem dijelu točke I. i u točki II. izreke, pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je pobijana presuda opterećena bitnom povredom parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, jer ne sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama te ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Ujedno, postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprave ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Tvrdi da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 8. Zakona o parničnom postupku te načelo slobodne ocjene dokaza, kako i da presuda nije u skladu s odredbom članka 338. Zakona o parničnom postupku, jer sud nigdje ne obrazlaže zašto nije izveo predložene dokaze, slijedom čega je na strani tuženika došlo do povrede prava na pravično suđenje. Sud prilikom donošenja predmetne presude ne uzima u obzir cjelokupnu građu u predmetu. Bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku počinjena je i stoga što sud obvezuje tuženika vratiti tužitelju iznos od 31.853,47 eur sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 7. veljače 2019. do isplate po stopi od 14% godišnje u periodu od 7. veljače 2019. do 30. lipnja 2011. te u periodu od 1. srpnja 2011. pa nadalje. Tako dosuđena zatezna kamata teče unazad, iako sud u obrazloženju presude navodi da ima teći od 7. veljače 2019. Ne čini spornim da je tužitelj na njegov osobni račun izvršio sporne uplate dana 11. ožujka 2016., 15. ožujka 2016. i 17. ožujka 2016., ali ponavlja tvrdnje iznijete tijekom postupka, i to da je kao vlasnik obrta „[obrt]“ u tom trenutku imao višestruko veća potraživanja prema tužitelju, da se tijekom 2018. odlučio vratiti tužitelju taj iznos na način da umanji potraživanja koja kao vlasnik obrta [obrt] ima prema tužitelju, i to upravo za ukupni iznos od 240.000,00 kn, da je to učinio na način da je kroz poslovne knjige svog obrta proveo ugovor o ustupu/cesiji kao i izjavu o prijeboju, a da je to doista i učinjeno dokazuje temeljnicom broj 3., koja datira od 8. svibnja 2018. kao i konto kartica na dan 31. prosinca 2018., što je sve učinjeno prije podnošenja tužbe. U pravcu postojanja te dokumentacije sud ne daje valjano obrazloženje, osim da se radi o dokumentaciji koja je priložena nakon zaključenja prethodnog postupka, pri čemu sud gubi iz vida činjenicu da je pravovremeno predložio, pored ostalih dokaza, i financijsko vještačenje na okolnost da je tuženik umanjio svoje potraživanje prema tužitelju u svojim poslovnim knjigama obrta upravo za utuženi iznos, pribavu cjelokupne knjigovodstvene dokumentacije obrta tuženika pod nazivom [obrt], pribavu podataka od Porezne uprave o tome jesu li plaćeni svi dužni porezi za utuženi iznos koji je tuženik zaprimio na svoj račun , koje dokazne prijedloge je sud prihvatio na ročištu održanom 24. veljače 2022., pa tvrdi da je svu potrebnu dokumentaciju u spisu dostavio pravovremeno, a neizvođenjem predloženih dokaza da je sud počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. Zakona o parničnom postupku, jer mu je nezakonitim postupanjem onemogućio raspravljanje pred sudom. Ukazuje i na sadržaje predmeta poslovni broj P-563/2019 i R1-176/2019 te navodi da se niti na sadržaj tih predmeta sud ne osvrće u predmetnoj presudi. Tvrdi da je dostavio niz dokaza da se predmetni dug odnosi na dio kupoprodajne cijene iz Ugovora o kupoprodaji između tužitelja i obrta „[obrt]“, a koji je po uputi tuženika (obzirom da je isti vlasnik obrta „[obrt]“) uplaćen na njegov osobni račun, pa stoga zaključuje da je jasno da se u konkretnom slučaju radilo nekom drugom pravnom odnosu između parničnih stranaka, a ne o kratkoročnoj pozajmici. Osporava i odluku o troškovima postupka. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja uvaži njegovu žalbu, preinači presudu sukladno njenim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu tuženika nije dostavljen.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od ukupno 31.853,47 eur / 240.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. veljače 2019. pa do isplate.

5.1. Naime, radi se o iznosu za koje tužitelj tvrdi da je tuženiku isplatio na njegov osobni račun u tri navrata od po 80.000,00 kn, i to 11. ožujka 2016.,, 15. ožujka 2016. i 17. ožujka 2016., sve temeljem usmenog ugovora o zajmu (kratkoročnoj pozajmici) sklopljenog s tuženikom, koji iznos mu tuženik nije vratio. Zateznu kamatu na tako isplaćene iznose tužitelj je potraživao od 12. ožujka 2016., 16. ožujka 2016. i 18. ožujka 2016. pa do isplate.

6. Prvostupanjski je sud zahtjev tužitelja za isplatom tako utuženog iznosa pobliže opisanog kao u točki I. izreke u cijelosti prihvatio kao osnovan, uz zaključak kako je tužitelj dokazao materijalnom dokumentacijom koja prileži predmetu - izvadcima sa svoga računa i izvatkom iz poslovnih knjiga tužitelja, u kojima je kao osnova plaćanja navedena pozajmica, te personalnim dokazima - saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja, postojanje usmenog ugovora o zajmu sklopljenog s tuženikom kao fizičkom osobom, osnovnom kojeg mu je 11. ožujka 2016., 15. ožujka 2016. i 17. ožujka 2016. isplatio iznose od po 80.000,00 kn, koji mu tuženik nije vratio, što je dužan učiniti (članak 449. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO)), na koji iznos zatezna kamata ima teći od 7. veljače 2019 . do isplate. Naima, obzirom da ugovorne strane nisu dogovorile datum dospijeća, sud je u odnosu na isti pošao od sadržaja odredbe članka 504. ZOO te ga utvrdio protekom roka od dva mjeseca od dana kada je tuženik primio poziv tužitelja na povrat zajma (6. prosinca 2018.), dok je zahtjev tužitelja u preostalom dijelu, onom koji se odnosi na tijek zakonske zatezne kamate tekuće od 12. ožujka 2016., od 16. ožujka 2016. i 18. ožujka 2016. pa do 7. veljače 2019., odbio kao neosnovan.

6.1. Pritom, sud nije prihvatio kao osnovane navode tuženika kojima otklanja svoju obvezu tvrdnjom da se u predmetnom slučaju nije radilo o usmenoj pozajmici, već o plaćanju dijela kupoprodajne cijene koja proizlazi iz osnovnog pravnog posla koji je sklopljen 1. lipnja 2015. između tužitelja i tuženika, kao vlasnika obrta [obrt], i to Ugovora o kupoprodaji proizvodnih strojeva i opreme te prijenosa prava i obveza iz dijela poslovanja. Naime, tuženik je tvrdio (tijekom cijelog postupak, a na što upire i u svojoj žalbi) da je sporni novčani iznos tužitelj nesporno uplatio na njegov račun, ali sukladno njegovu usmenom nalogu (asignaciji) tužitelju - u tom pravcu postojao je dogovor s tada zakonskim zastupnikom tužitelja KČ. Novac je tuženiku bio potreban za podmirivanje obveza iz poslovanja njegova obrta , a kako je on osobno prema svom obrtu imao pozajmice, dogovorio je s tadašnjim direktorom tužitelja da mu uplati iznos od 240.000,00 kn, a potom je on taj novčani iznos - koji je dio kupoprodajne cijene, „pustio“ u svoj obrt, time da je potraživanje obrta (tijekom 2018.) prema tužitelju umanjio za isplaćeni iznos, što je evidentirano u poslovnim knjigama obrta tuženika, pa da stoga ne postoji njegova obveza na povrat utuženih sredstava. To stoga što je sud zaključio, da tuženik nije pravovremeno predloženim i provedenim dokazima (do zaključenja prethodnog postupka) dokazao svoju tvrdnju da utuženi novčani iznos ne predstavlja kratkoročnu pozajmicu učinjenu od strane tužitelja osobno tuženiku, odnosno da se ne radi o iznosu koji je tuženiku isplaćen temeljem drugog pravnog posla odnosno isplate kupoprodajne cijene iz ugovora o kupoprodaji od 1. lipnja 2015., pa posljedično da postoji obveza tuženika prema tužitelju.

7. Takva odluka suda prvog stupnja nije ni pravilna niti zakonita, jer je opterećena bitnom povredom postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, obzirom da ne sadrži odlučne i razumljive razloge o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, slijedom čega se ne može ispitati.

8. Ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće (članak 499. stavak 1. ZPP).

9. Tužitelj tvrdi da je u predmetnom slučaju došlo do usmenog ugovaranja zajma odnosno kratkoročne pozajmice učinjene od strane tužitelja tuženiku u ukupnom iznosu od 240.000,00 kn / 31.853,47 eur, koja mu je i isplaćena u tri navrata - 11. ožujka 2016., 15. ožujka 2016. i 17. ožujka 2016. od po 80.000,00 kn. Činjenica postojanja te isplate nije sporna, međutim sporan je temelj izvršene isplate, obzirom na tvrdnju tuženika da se radilo o isplati koja je izvršena po osnovu pravnog odnosa koji je postojao između tužitelja i obrta u vlasništvu tuženika - kupoprodaje, te posljedično da nije postojala nikakva ugovorena osobna pozajmica između tužitelja i tuženika kao fizičke osobe, kao niti obveza na povrat utuženog novčanog iznosa, jer je izvršenim uplatama djelomično podmirena obveza tužitelja po osnovu kupoprodaje.

9.1. Ugovor o zajmu nije strogo formalni ugovor i može biti sklopljen usmeno, što u tom slučaju otežava njegovo dokazivanje. Međutim, u takvoj situaciji na tužitelju je teret dokaza tvrdnje o postojanju takva ugovora, odnosno da je takav ugovor sklopljen između njega i tuženika te da na temelju njega postoji obvezni odnos između ugovornih stranaka, što uključuje dokazivanje da je zajmodavac predao zajmoprimcu određeni iznos novca ili zamjenjivih stvari, a da se zajmoprimac obvezao vratiti isti iznos ili istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

10. U situaciji kao što je predmetna, kada tuženik tvrdi da izvršene isplate nisu predstavljale nikakvu ugovorenu pozajmicu, kada je među parničnim strankama konačno i nesporno da je u utuženom vremenskom periodu između tužitelja i obrta u vlasništvu tuženika postojao ugovorni odnos temeljem Ugovora o kupoprodaji od 1. lipnja 2015., osnovnom kojeg je postojalo potraživanje tužitelja prema obrtu tuženika, te da je u tom istom periodu (od svibnja 2018.) tužitelj sukcesivno vršio isplatu kupoprodajne cijene po tom ugovoru, ne može se prihvatiti kao razumljiv zaključak suda prvog stupnja da je tužitelj izvršenim isplatama dokazao postojanje usmenog ugovora o zajmu sklopljenog između njega i tuženika, temeljem kojeg se tuženik obvezao nesporno isplaćeni iznos vratiti tužitelju, odnosno da se ne radi o isplatama kojima je tužitelj ispunjavao obveze koje za njega proizlaze iz drugog pravnog posla točnije kupoprodaje, jer stanje predmeta ukazuje suprotno. Naime, sam je tužitelj u svom prijedlogu za određivanjem privremene mjere u ovom predmetu (uz koju je između ostaloga dostavio i dokumentaciju koju je priložio uz tužbu) naveo da je kupoprodajnu cijenu po ugovoru od 1. lipnja 205. tuženiku platio odnosno preplatio isplatama po zadužnicama koje su dane kao sredstvo osiguranja isplate kupoprodajne cijene, ali i isplatama po tri osobne pozajmice, svaka od po 80.000,00 kn ili ukupno 4.441.562,11 kn, za što nije primio robu ugovorenu ugovorom o kupoprodaji.

10.1. U okolnostima očito složenih poslovnih odnosa između tužitelja i tuženika, kada niti sam tužitelj nije dosljedan u svojoj tvrdnji o postojanju ugovora o zajmu koji , da bi proizvodio pravne učinke, mora imati sve one elemente propisane člankom 499. stavkom 1. ZOO - da su stranke sklopile ugovor o zajmu te da je tuženik obvezan tužitelju vratiti pozajmljeni iznos, zaključak suda o postojanju takva ugovora sklopljenog između ovdje parničnih stranaka te posljedično obvezi tuženika isplatiti tužitelju utuženi novčani iznos, opterećen je bitnom povredom postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer ne sadrži valjane razloge o odlučim činjenicama te ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati njena pravilnost i zakonitost.

11. Bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP počinjena je i u dijelu odluke kojom je na dosuđeni novčani iznos određen tijek zakonske zatezne kamate i njena stope, jer iako sud tijek zatezne kamate određuje s danom 7. veljače 2019. dijelom je priznaje unazad, odnosno prije dospijeća obveze.

12. Obzirom na navedeno, valjalo je uvažiti žalbu tuženika kao osnovanu, ukinuti presudu u pobijanom dijelu te predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje , temeljem odredbe članka 369. stavka 1. ZPP.

13. U nastavku ovog postupka, prvostupanjski će sud otkloniti bitnu povredu postupka na koju mu je ukazano, ponovno će odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, pri čemu će cijeniti sve tvrdnje koje su stranke iznijele i dokaze kojima te svoje tvrdnje dokazuju, i to sve novom, pravilno obrazloženom presudom (članak 338. stavak 4. ZPP). Prilikom donošenja nove odluke sud je dužan voditi računa o činjenici da je teret dokaza u predmetnom slučaju na tužitelju te da je on dužan na siguran način, onaj koji zahtjeva sudska odluka, dokazati odlučne činjenice - da su stranke sklopile ugovor o zajmu (pri čemu nije dovoljno dokazati da je izvršena isplata) te da se tuženik obvezao vratiti pozajmljeni iznos (u tom pravcu potrebno je cijeniti i svrhu isplate spornog novčanog iznosa o kojem se tužitelj uopće ne izjašnjava već samo tvrdi da se radi o pozajmici).

14. Odluka o troškovima žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavka 3. ZPP.

U Puli-Pola 8. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić