Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1038/2026-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Andrej Garić, odvjetnik u Slavonskom Brodu, protiv tuženog Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđena ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-390/2025-9 od 17. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2026.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u pobijanom dijelu - točka I., II., III., IV., V., VI. i VII. izreke, potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-390/2025-9 od 17. travnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 1.st. 4. Ugovor o kreditu br. 9367628295, sklopljenog dana 9.7.2005. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini 3,00 % od iznosa kredita označenog pod (A), koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta.“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb da tužitelju NT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 59,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 1.09.2005. po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 1.st.4. Ugovor o kreditu br. 9011838712, sklopljenog dana 29.8.2006. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini 2,50 % od iznosa kredita označenog pod (A), koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta.“

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb da tužitelju NT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 116,13 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 1.10.2006. po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

V. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz točke 13.st.2. Ugovor o kreditu br. 9018322793, sklopljenog dana 16.5.2014. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,30 % (slovima: jedno cijelih trideset posto) od iznosa kredita.“

VI. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb da tužitelju NT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 119,45 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 22.05.2014. po kamatnoj stopi do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središn je banke.

VII. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 264,82 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

VIII. Odbija se tužitelj sa dijelom troškova postupka u iznosu od 13,28 EUR kao neosnovanim.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu u odnosu na točku I., II., III., IV., V., VI. i VII. izreke, pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe i žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, tvrdeći da se radi o presudi koja ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito jer je izreka nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude te nema razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži te tužbu odbaci, podredno da presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima odnosno ukine je i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, pa tako ni one koje tuženik ističe u žalbi.

5.1. Sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

5.2. Navodi kojima tuženik osporava utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima tuženik iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. U smislu odredbe članka 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je pravilno i savjesno odlučio koji će se dokazi izvesti radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja te je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost tako da nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP na koju u žalbi upire tuženik.

5.3. Predmet spora, predstavlja zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti akcesorne odredbe Ugovora o kreditu broj 9367628295 od 9. srpnja 2005. sklopljenog tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe članka 1. stavak 4. koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini 3,00% od iznosa kredita označenog pod (A), koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta“, potom odredbe odredba iz članka 1. stavka 4. Ugovora o kreditu broj 9011838712, sklopljenog dana 29. kolovoza 2006. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini 2,50% od iznosa kredita označenog pod (A), koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta“, te točke 13. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 9018322793, sklopljenog dana 16. svibnja 2014. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,30% (slovima: jedno cijelih trideset posto) od iznosa kredita“, te s tim u vezi restitucijski zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznose pojedinačno označene pod točkom II., IV. i VI. izreke, plaćenih s osnova ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva – jednokratna naknada, koje u svom zbroju ukupno daju iznos od 295,30 eur, sve to s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose koji su pojedinačno označeni u prethodno navedenim točkama tužbenog zahtjeva.

5.4. Pritom, među parničnim strankama nije bilo sporno:

- da su 9. srpnja 2005. tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 9367628295 kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 15.000,00 kn, da je istim ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu u visini od 3,000% od iznosa kredita (članak 1. točka 4. Ugovora), označenu pod D, u iznosu od 450,00 kn , da se radi o kreditu koji je odobren kao brzi gotovinski kredit – nenamjenski krediti, da je naknada naplaćena 31. kolovoza 2005. u iznosu od 450,00 kn;

- da su 29. kolovoza 2006. tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 9011838712 kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 35.000,00 kn, da je istim ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu u visini od 2,500% od iznosa kredita (članak 1 . točka 4. Ugovora), označenu pod D, u iznosu od 875,00 kn, da je kredit odobren kao brzi gotovinski kredit – nenamjenski, da je naknada naplaćena 30. rujna 2006. u iznosu od 875,00 kn;

- da su 16. svibnja 2014. tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 9018322793 kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 17.000 EUR protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za EUR tečajne liste HNB važeće na dan korištenja (članak 1. Ugovora), da je istim ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu u visini od 1,30% od iznosa kredita (članak 13.2. Ugovora), da je kredit odobren kao nenamjenski za plaćanje naknade i za plaćanje premije životnog osiguranja (članak 2. Ugovora), da je naknada naplaćena 21. svibnja 2014. u iznosu od 900,00 kn.

5.5. I nadalje je sporno da li su ugovorne odredbe članka 1. točke 4. i članka 13. točke 2. predmetnih Ugovora ništetne (članak 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001. - dalje: ZOO/91), sada članak 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO/05), a posljedično tome, da li postoji obveza tuženika isplatiti tužitelju utuženi novčani iznos pozivom na članak 210. i članak 214. ZOO/91, sada članak 1111. i članak 1115. ZOO/05, odnosno po pravilima o stjecanju bez osnove te da li je potraživanje tužitelja u zastari.

6. Polazeći od prethodno navedenih nespornih činjenica te onih spornih koje je sud prvoga stupnja utvrdio personalnim dokazom – iskazom tužitelja kao parnične stranke, sud prvoga stupnja je utvrdio da je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku jer je predmetne ugovore o kreditu sklopio u privatne svrhe i to za adaptaciju obiteljske kuće tužitelja, posljedično da je tužitelj prosječni potrošač, te da tuženik s njim nije posebno pregovaralo oko tzv. ulazne naknade, ugovori su već unaprijed bili sastavljeni od strane banke, time da mu niti u jednom slučaju nije bilo objašnjeno na što se odredbe o ulaznim naknadama odnose te nije bilo mogućnosti pregovaranja oko njihove visine ili plaćanja.

6.1. Stoga je sud zaključio da su sporne ugovorne odredbe kojima je predviđena ulazna naknada za obradu kredita nepoštene, jer se o njima nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj tih ugovornih odredbi što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, slijedom čega su ništetne. Kako rok za zastaru počinje teče od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe, to prvostupanjski sud zaključuje da zastara još nije ni počela teći , odnosno da zahtjevi tužitelja nisu u zastari.

7. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, te je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj sa tuženikom predmetne ugovore o kreditu zaključio kao fizička osoba što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženik bavi, daje status prosječnog potrošača, o čemu je tužitelj konačno i iskazivao. Iz stanja spisa i iskaza tužitelja kojeg je sud prvog stupnja pravilno ocijenio proizlazi kako tužitelj s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženika u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženiku, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita.

9. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP/03), članka 96. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013. - dalje: ZZP/07) i članka 49. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014. - dalje: ZZP/14) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjeca j na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP/03 i članka 102. stavka 1. ZZP/07 te članka 55. stavka 1. ZZP/14 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

10. U odnosu na žalbene navode tuženika da su sporne odredbe jasne, razumljive, uočljive i dopuštene, valja reći da nije sporno da je predmetne ugovorne odredbe u pogledu visine tužiteljeve obveze jasno i razumljivo sastavljene te da je tužitelj postupajući s pažnjom prosječnog potrošača mogao precizno procijeniti visinu obveze koja iz toga za njega proizlazi (naknada za obradu kredita u postotku od visine kredita) čime je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz relevantnih odredbi ZZP. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga te da, u okviru toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi.

11. Tužitelju kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz tih naknada (konkretne usluge, troškovi i dr.) radi čega tužitelj nije bio u mogućnosti provjeriti postoji li eventualno preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju pa posljedično tome takva ugovorna odredba ne zadovoljava zahtjev transparentnosti. Te je informacije tužitelju bio dužan dati tuženik, a takve su informacije izostale (tuženik suprotno nije dokazao) te njihov izostanak nije otklonjen niti solemnizacijom ugovora jer se njome ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom.

11.1. Navedeno je u širem smislu povezano sa načelom transparentnosti koje pred pružatelja usluge stavlja zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći (u tom smislu npr. presuda suda C-186/2016, Andriciuc i drugi od 20. rujna 2017., t. 45., presuda suda C-26/2013., Kásler i Káslerné Rábai od 30. travnja 2014., t. 75.). I iz presude Suda Europske unije C-565/2021 proizlazi da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe kojom se predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, te shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom.

11.2. Kako je u konkretnom postupku utvrđeno da tužitelju nije bilo obrazloženo koji stvarni troškovi za njega nastaju plaćanjem tih naknada, takva odredbe za njega (uslijed ne pružanja informacija u pogledu samog iznosa naknade, zatim na što se ona zapravo odnosi i kakva joj je svrha te zašto ju mora platiti) nije bila razumljiva niti je tužitelj mogao shvatiti njihove posljedice.

12. Neosnovano se tuženik poziva na predmet Suda EU broj C-621/2017 obzirom da se ne radi o činjenično istovjetnim situacijama jer je u predmetu broj C-621/2017 banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada (iako ne sve) pa je Sud EU ocijenio da u smislu članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti. Međutim, u ovom predmetu tuženik u Ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu ugovorenih naknada.

13. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti da odredbama članka od 1021. do 1024. ZOO nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj 84/2002. i 141/2006.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

14. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih poštenih i pravednih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

14.1. Imajući na umu da sporne ugovorne odredbe ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se te naknade odnose a niti ih tuženik tijekom postupka koji je prethodio žalbi dokazao, te kada se uzme u obzir da je za te iznose predmetnih naknada tužitelju povećan iznos kredita koji su mu stavljeni na raspolaganje, a time i njegove obveze, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

15. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa navedenih naknada, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) a za pretpostaviti je da bi neprihvaćanjem te ugovorne odredbe tužitelju bilo onemogućeno da zaključi ugovor o kreditu.

16. Nadalje, sama činjenica da su predmetne naknade određene u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornim naknadama nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik eventualno imao u vezi s predmetnim ugovorima o kreditu. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem spornih odredbi u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, te je očito da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknada koje ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev- 1056/2024-2 od 30. listopada 2024.).

17. Dakle, kraj utvrđenog činjeničnog stanja, da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da su te odredbe, iako jasne i uočljive, bila unaprijed formulirane od strane banke, da na njih tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da su one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa tih naknada te zauzvrat pruženih usluga, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su sporna odredbe ništetene u smislu relevantnih odredbi ZZP i članka 103. stavka 1. ZOO/91, sada članka 322. stavka 1. ZOO/05.

18. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Stoga je pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 210. ZOO/91, sada članka 1111. ZOO/05, ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 59,72 eur, iznosa od 116,13 eur i iznosa od 119,45 eur po osnovi ništene odredbe o naknadi za obradu pojedinih kredita, čija visina među strankama konačno i nije sporna, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od prvog idućeg dana od dana plaćanja te naknade sukladno članku 214. ZOO/91, sada članku 1115. ZOO/05, jer je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi budući je iste nametnuo tužitelju, bez mogućnosti pregovaranja, bio nepošten stjecatelj.

19. Neosnovano tuženik u žalbi ustraje i na prigovoru zastare budući da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

20. Suprotno shvaćanju tuženika navedeno utvrđenje je u skladu sa stajalištem Suda EU zauzetom u presudi broj C-561/2021, Banco Santander SA, prema kojem zastarni rok za povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene odredbe koji može isteći čak i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost te odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu sa Direktivom 93/13. Stoga su neosnovani i žalbeni navodi tuženika da je odbijanjem prigovora zastare došlo do povrede pravne sigurnosti i povrede članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

20.1. Posljedično su neosnovani i žalbeni navodi tuženika da uslijed zastare kondemnatornog zahtjeva tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništenosti predmetne ugovorne odredbe. Postojanje kondemnatornog zahtjeva implicira pravni interes za deklaratorni zahtjev, a ništetnost se može utvrđivati neovisno o zastari zahtjeva za isplatu, pri čemu i po pravnom shvaćanju ovoga suda drugoga stupnja pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi niti zastarijeva. Stoga nije osnovan žalbeni navod tuženika da je sud trebao odbaciti zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ništetnosti.

21. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da je sud trebao primijeniti članak 326. stavak 2. ZOO/05 odnosno uzeti u obzir da su predmetni ugovori u cijelosti ispunjeni pa da se ništetnost više ne može isticati. Naime, čak i ako je ugovor ispunjen, u konkretnom slučaju nije ostvaren drugi uvjet - da se radi o zabrani manjeg značaja. Zaštita prava potrošača predstavlja temeljni postulat europske stečevine zasnovan na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. implementiranoj u domaće zakonodavstvo odnosno ZZP, a o povredama prava potrošača osim nacionalnih sudova odlučuju prije svega Sud EU, ali i Europski sud za ljudska prava čime stvaraju zakonodavni okvir državama članicama, stoga ni jedna povreda prava potrošača ne može se smatrati onom manjeg značaja.

22. Ostali žalbeni navodi tuženika ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne presude u pobijanom dijelu.

23. I odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, jer je po svojoj osnovi pravilno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP, a po svojoj visini pravilno je odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) pa je žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.

24. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda žalbom pobija, to je valjalo odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i primjenom članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

25. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavku 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP.

U Puli-Pola 8. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte