REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4878/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja LK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 18. svibnja 2026. u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 8. srpnja 2026., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju LK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2.576,43 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na:

- 15,72 EUR od 03.11.2008.

- 15,72 EUR od 06.01.2009.

- 9,76 EUR od 04.02.2009.

- 10,92 EUR od 03.03.2009.

- 9,60 EUR od 01.04.2009.

- 7,90 EUR od 04.05.2009.

- 5,67 EUR od 01.06.2009.

- 3,27 EUR od 01.07.2009.

- 4,31 EUR od 03.08.2009.

- 5,84 EUR od 02.09.2009.

- 4,57 EUR od 01.10.2009.

- 3,99 EUR od 02.11.2009.

- 5,80 EUR od 02.12.2009.

- 7,72 EUR od 05.01.2010.

- 10,28 EUR od 01.02.2010.

- 8,58 EUR od 03.03.2010.

- 12,76 EUR od 06.04.2010.

- 10,53 EUR od 03.05.2010.

- 13,01 EUR od 04.06.2010.

- 19,93 EUR od 05.07.2010.

- 17,80 EUR od 03.08.2010.

- 26,18 EUR od 03.09.2010.

- 20,61 EUR od 04.10.2010.

- 19,03 EUR od 03.11.2010.

- 25,60 EUR od 03.12.2010.

- 34,60 EUR od 03.01.2011.

- 30,08 EUR od 03.02.2011.

- 28,43 EUR od 03.03.2011.

- 26,50 EUR od 07.04.2011.

- 30,94 EUR od 07.05.2011.

- 39,40 EUR od 07.06.2011.

- 38,92 EUR od 07.07.2011.

- 58,01 EUR od 08.08.2011.

- 43,61 EUR od 07.09.2011.

- 38,14 EUR od 07.10.2011.

- 40,98 EUR od 07.11.2011.

- 37,95 EUR od 07.12.2011.

- 42,51 EUR od 07.01.2012.

- 45,18 EUR od 07.02.2012.

- 41,95 EUR od 07.03.2012.

- 43,45 EUR od 07.04.2012.

- 42,64 EUR od 07.05.2012.

- 45,79 EUR od 08.06.2012.

- 42,40 EUR od 07.07.2012.

- 44,54 EUR od 07.08.2012.

- 42,58 EUR od 07.09.2012.

- 40,34 EUR od 09.10.2012.

- 43,66 EUR od 07.11.2012.

- 41,47 EUR od 07.12.2012.

- 44,25 EUR od 07.01.2013.

- 41,27 EUR od 07.02.2013.

- 37,85 EUR od 07.03.2013.

- 44,48 EUR od 08.04.2013.

- 40,69 EUR od 07.05.2013.

- 39,82 EUR od 07.06.2013.

- 37,65 EUR od 08.07.2013.

- 40,24 EUR od 07.08.2013.

- 40,53 EUR od 07.09.2013.

- 41,94 EUR od 07.10.2013.

- 42,43 EUR od 07.11.2013.

- 42,47 EUR od 07.12.2013.

- 42,95 EUR od 07.01.2014.

- 44,45 EUR od 07.02.2014.

- 40,68 EUR od 07.03.2014.

- 44,16 EUR od 07.04.2014.

- 42,54 EUR od 07.05.2014.

- 43,29 EUR od 07.06.2014.

- 42,37 EUR od 07.07.2014.

- 45,11 EUR od 07.08.2014.

- 46,13 EUR od 08.09.2014.

- 44,15 EUR od 07.10.2014.

- 47,06 EUR od 07.11.2014.

- 46,39 EUR od 08.12.2014.

- 47,72 EUR od 07.01.2015.

- 47,94 EUR od 07.02.2015.

- 37,12 EUR od 07.03.2015.

- 41,10 EUR od 07.04.2015.

- 39,77 EUR od 07.05.2015.

- 20,55 EUR od 08.06.2015.

- 19,88 EUR od 07.07.2015.

- 20,55 EUR od 07.08.2015.

- 19,73 EUR od 07.09.2015.

do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i nadoknaditi mu prouzročeni parnični trošak u iznosu 3.335,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke od 8. srpnja 2026. do isplate, sve u roku 15 dana.

II Odbija se tužitelj s dijelom, tužbenog zahtjeva koji glasi:

„II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju LK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.539,76 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke do isplate sve u roku 15 dana. III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju LK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.755,81 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke do isplate, sve u roku 15 dana.“, kao i za iznos 795,00 EUR zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos,

kao neosnovanim.

III Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika u iznosu 294,36 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 016- 1351/2006 dana 30. svibnja 2006. prema kojem je tuženik, kao kreditor, tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio kredit u visini 139.530,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita. U predmetnom ugovoru ugovorena je valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez mogućnosti tužitelja da pojedinačno pregovara o navedenoj odredbi, te bez upozorenja o specifičnostima valute CHF, odnosno da se radi o valuti u odnosu na koju HNB ne štiti tečaj kune kao što to čini u odnosu na tečaj Eura, niti da se radi o tzv. valuti utočišta u koju se investira u kriznim/recesijskim gospodarskom periodima, što posljedično dovodi do enormnog povećanja vrijednosti navedene valute i njezine kunske protuvrijednosti koja je tužitelju obračunavana prilikom dospijeća mjesečnih anuiteta. Poziva se na utvrđenja iz predmeta kolektivne zaštite potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Navodi da je tuženik dužan, po osnovi stjecanja bez osnove, platiti razliku anuiteta koja je nastala zbog rasta tečaja CHF. Ističe da su ugovorne strane 19. veljače 2016. sklopile Aneks gore navedenom Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim su kredit konvertirali na način da je otplata obveza vezana uz valutnu klauzulu u EUR, umjesto uz dosadašnji CHF. Izračunom konverzije utvrđena je nedospjela glavnica na dan 11. ožujka 2016. u iznosu od 139.530,00 CHF, odnosno 965.440,72 kn. Konverzijom kredita, nakon izvršenog otpisa u iznosu od 37.712,82 EUR, odnosno 285.500,21 kn, utvrđena je nedospjela glavnica na dan 11. ožujka 2016. u iznosu od 89.815,95 EUR, odnosno 679.940.51 kn. Međutim, stvarna preostala neotplaćena glavnica u kunama prema početnom tečaju, uslijed ništetnost valutne klauzule, iznosila je 651.884,16 kn, dakle bila je niža od one kako ju je utvrdio tuženi izračunom konverzije, pri čemu nastaje razlika u navedenim glavnicama od 28.056,35 kn, odnosno 3.723,72 EUR. Povrh navedene razlike u glavnicama, tuženi je u konverziji dodatno zadužio tužitelja po osnovi utvrđenog manjka potrebnog za namirenje simuliranog euro kredita, u iznosu od 8.426,18 EUR, odnosno 63.789,35 kn, iako su za namirenje stvarne glavnice, prema početnom tečaju, bile dovoljne uplate po početnom otplatnom planu, slijedom čega je manjak neopravdano evidentiran i nametnut tužitelju u konverziji. Navedeni manjak potom je zatvoren uplatom u iznosu od 69.623,49 kn, odnosno 9.240,63 EUR, dana 14. ožujka 2016. Stoga ustaje s tužbom protiv tuženika i tužbenim zahtjevom uređenim u podnesku od 19. prosinca 2025. (stranica 905-908 spisa) potražuje iznos preplaćene razlike zbog valutne klauzule 2.576,43 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, razliku glavnice u visini 4.539,76 EUR sa zateznom kamatom od 30. rujn 2015. do isplate, iznos utvrđenog manjka prilikom konverzije u visini 7.755,81 EUR sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate uz naknadu parničnog troška, odnosno eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom iznos obračunatih zateznih kamata do dana konverzije u visini 854,19 EUR sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik, u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da kako je sklapanjem novog ugovora prijašnji ugovor o kreditu prestao postojati jer je iz valute CHF konvertiran u valutu EUR, te da su sva plaćanja, uključujući i pretplatu obuhvaćeni novim ugovorom o kreditu. Navodi da su sklapanjem Aneksa ugovorne strane suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Ističe da ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Tvrdi da tuženik nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Navodi da je konverzija izvršena na način kako to izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuju, tj. kao da se otpočetka radilo o kreditu u valuti EUR, slijedom čega smatra da tužitelj više ne može spram njega imati nikakvih potraživanja, te isti nema pravni interes za utvrđenje ništetnim pravnog odnosa koji više ne postoji. Ističe prigovor zastare. Na pripremnom ročištu održanom dana 10. prosinca 2024. ističe prigovor radi prebijanja koji uređuje u podnesku od 29. siječnja 2026. u iznosu 294,36 EUR koji se odnosi na utvrđene negativne razlike. U podnesku od 7. siječnja 2026. se protivi djelomičnom povlačenju tužbe. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitana je dokumentacija (stranica 9-11 spisa), Aneks Ugovora o kreditu od 19. veljače 2016. (stranca 547-551 spisa), prijedlog za upis založnog prava na nekretnini (stranica 559-563 spisa), Ugovor o kreditu broj 016- 1351/2006 od 30. svibnja 2006. (stranica 565-571 spisa), zk izvadak 17149 k. o. [katastarska općina] (stranica 572-573 spisa), saslušanjem tužitelja (stranica 613-614 spisa), financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Darku Prpić (stranica 620-633 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope (stranica 638, 644, 648, 652, 657, 661, 665, 67-674, 676, 689, 788, 796, 802, 822, 850, 858, 863, 883, 889 spisa), otplatni plan (stranica 640-645, 646-647, 650-651, 653-656, 659-660, 663, 667-668, 671-671, 678-681, 691-694, 722-723, 755-759, 783-787, 790-794, 798-801, 804-808, 824-828, 852-857, 860-861, 865-866, 885-888, 891-892 spisa), obavijest o preračunavanju kredita (stranica 669-670 spisa), prihvaćanje izračuna konverzije od 16. studenog 2015. (stranica 675 spisa), isplatni nalog - obračun (stranica 682 spisa), zahtjev za kredit (stranica 683 spisa), Ugovor o obavljanju poslova skrbništva nad vrijednosnim papirima od 30. svibnja 2006. (stranica 684-688 spisa), izračun efektivne kamatne stope za kredite građanstvu uz uplatu u investicijski fond (stranica 695-711 spisa), Aneks broj 1 uz Ugovor o kupoprodaji stana od 23. svibnja 2005. (stranica 712-714 spisa), izjava od 16. svibnja 2006. (stranica 715 spisa), Ugovor o kupoprodaji stana od 23. svibnja 2005. (stranica 716-720 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (stranica 724-728 spisa), izračun konverzije od 11. studenog 2015. (stranica 731-734 spisa), simulirani otplatni plan u EUR (stranica 735-741 spisa), popis uplata za namirenje obveza po kreditu od 11. studenog 2015. (stranica 743-745 spisa), bitne informacije o konverziji kredita vezanih uz CHF (stranica 753-754 spisa), procjena vrijednosti nekretnine (stranica 760-779 spisa), obavijesti o promjena po kreditu nakon provedene konverzije (stranica 780 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (stranica 781-782 spisa), pregled prometa za klijenta (stranica 810-821, 830-840 spisa), specifikacija uplata (stranica 841-849, 862 spisa), odobrenje za konverziju od 5. siječnja 2016. (stranica 867-874), odobrenje za konverziju od 30. prosinca 2015. (stranica 875-882 spisa), potvrda unesenih osobnih podataka klijenta

- fizička osoba (stranica 893 spisa), izjava tužitelja od 23. studenog 2015. (stranica 894 spisa), potvrda poslodavca od 18. prosinca 2015. (stranica 895 spisa), podaci o sudužniku/jamcu platcu (stranica 896-897 spisa), izjava FK od 17. prosinca 2015. (stranica 898 spisa) i informativni materijal o registru (stranica 899 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile Ugovor o kreditu broj 016-1351/2006 od 30. svibnja 2006. kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 139.530,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- da je rok otplate kredita je određen na 30 godina,

- da je namjena kredita kupnja stana,

- da su stranke sklopile Aneks Ugovoru o kreditu 19. veljače 2016. kojim su provele postupak konverzije iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da je da je tužitelj prihvatio izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. (čl. 2. Aneksa Ugovoru o kreditu), te da iznos preostale glavnice na taj dan iznosi 89.815,95 EUR, kao i da manjak iznosi 7.649,88 EUR

6. Prijeporno je:

- tužiteljev status potrošača,

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu, koje određuje visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF ništetne, pa posljedično tomu,

- je li tužitelj preplatio dugovanje po Ugovoru o kreditu do sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu 19. veljače 2016.,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje u tekstu ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

8. Tužitelj u svom iskazu navodi da mu je trebao kredit za stan, a budući je bio djelatnik tuženika u vrijeme podizanja kredita, raspitao se o uvjetima kreditiranja budući da bez suglasnosti poslodavca nije mogao podići kredit u nekoj drugoj banci. Prvenstveno je htio podići kredit u valuti EUR, no međutim, od strane službenika tuženika mu je rečeno da nema dovoljne prihode da bi dobio taj kredit, već da ispunjava uvjete za kredit u valuti CHF. Pri tome nije upozoren od strane službenika tuženika na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem te valute. Prihvatio je ponudu tuženika i uzeo kredit u valuti CHF i kupio stan u kojem i sada živi. No međutim, ubrzo nakon sklapanja Ugovora o kreditu mjesečni anuiteti počeli su rasti tako da mu je u konačnici glavnica s početnih 600.000,00 kuna skočila na 1.200.000,00 kuna. Kada se pojavila mogućnost konverzije prihvatio je ponudu da kredit konvertira u valutu EUR i kao i pri zaključenju osnovnog Ugovora tako i pri zaključenju Aneksa nije bio u mogućnosti nikakvog pregovaranja. Zaposlen je u IT službi tuženika. Stan koji je kupio mu služi za stanovanje. Nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva. Prilikom konverzije mu od strane službenika tuženika nije prezentirano koliki iznos mu tuženik duguje temeljem ništetnih odredbi, kao i koji mu se konverzijom restituira. Nije mu priznata preplata, nego mu je utvrđen manjak. Kod tuženika je radio na šalteru kao suradnik za razvoj i podršku mreže upravljanja proizvodima i u Odjelu za sprječavanje pranja novca. Kao zaposlenik banke je imao jedino pogodnost da mu je bila nešto niža kamatna stopa po Ugovoru o kreditu u odnosu na komercijalni kredit. Uvjet Ugovora je bio i da određeni iznos koji se otplaćuje na ime otplate kredita se uplaćuje u investicijski fond, što drugi korisnici kredita nisu imali, nego samo zaposlenici tuženika.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapao je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora, a tuženik je bio dužan dokazati suprotno, što nije učinio. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju, što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe. pri tome činjenica da je tuženik bio zaposlenik tuženika, što je još uvijek, nije odlučna jer tuženik nije radio na poslovima kreditiranja i nije financijske struke nego je informatičar i nema potrebna stručna znanja vezana uz valutno i financijsko poslovanje, a tuženik nije dokazao suprotno.

10. Među strankama nije prijeporno ni da je, sukladno čl. 502. a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, među ostalim i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, u kojem je sud donio presudu 4. srpnja 2013. posl.br. P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama važećeg ZZP-a, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

11. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VTSRH, presudom posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VSRH, odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu VTSRH o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

12. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu VSRH kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je VSRH rješenjem broj Revt- 575/2016-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom VTSRH 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/2017, kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

13. VSRH je presudom posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu VTSRH posl.br. Pž-6632/2017 i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

14. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da pritom tuženik potrošače nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, kao i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je odlučeno i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

15. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i prijeporni Ugovor, ništetna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da je tužitelj bio upozoren na sve rizike predmetnog pravnog posla, odnosno da su mu objašnjeni rizici koje preuzimaju na sebe ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

16. Iz navedenog slijedi da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem je obveza vezana za valutu CHF nepoštene i kao takve ništetne. Odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23), dalje u tekstu ZOO, propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan, čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

17. Prema odredbama čl. 1021. ZOO, bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, slijedom čega, ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli nije element bez kojeg ugovor o kreditu ne može opstati, jer je iznos kredita koji je tužitelju stavljen na raspolaganje utvrdiv u kunama i iznos koji je on morao vratiti prema otplatnom planu i bez te odredbe, pa ništetnost navedene odredbe nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora.

18. Sklapanjem Aneksa Ugovoru, neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena je za buduće razdoblje, jer je istim Dodatkom Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, što, međutim, ne znači da je tužitelj, uistinu i obeštećen kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno, ne znači da je u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se je izjasnio i VSRH u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu posl. br. Rev-2868/2018 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

19. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

20. Po utvrđenju ovoga suda, tužitelj, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, odnosno tražiti utvrđenje njihove ništetnosti, kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. u predmetu C-118/17 (L protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave, činjenično i pravno, one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

21. Konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje ZID ZPK) ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovoru ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu. Iz sadržaja Aneksa Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom, niti da je sporazumno s tuženikom, kako to tvrdi tuženik, pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30. rujna 2015., niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao, niti je predložio provođenje dokaza na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama VTSRH i VSRH da je ništetna, niti je to utvrđeno njezinim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisao, jer nije imao izbora zbog povećanog iznosa mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF. Ujedno se ističe kako čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19. c. točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.), dočim u točki 2. čl. 19. c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

22. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, bio bi dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i člankom 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužitelj može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, iako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe članka 502. c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, jer on tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen.

23. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u kojoj je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kao i stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. u kojoj se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Pod točkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

24. Također je sud imao u vidu i odluku VSRH poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., kao i Rev 1096/2022-2, Rev-925/2023 od 8. travnja 2025. i Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026.

25. Kako je prethodno navedeno, imajući u vidu sadržaj Aneksa Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile, te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda pravde i VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i Rev-1096/2022, po utvrđenju ovoga suda, tužitelj osnovano zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF. Kao što je prethodno navedeno i obrazloženo, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao u tijeku ovog postupka, niti je dostavio dokaz, da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtijeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose, pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.

26. Sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu potrošač svojom voljom nije pristao s bankom urediti posljedice ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF na način da bi iste otklonili za razdoblje koje je prethodilo sklapanju Sporazuma o konverziji. To nije bila volja niti banaka, a niti je ZID ZPK/15 to predviđao i propisao, a niti se korisnik kredita dobrovoljnim sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu mogao odreći prava koja mu pripadaju temeljem posljedica nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja Sporazuma o konverziji. Tim Sporazumom samo je redefiniran ugovorni odnos između korisnika kredita i banke „pro futuro“ i retroaktivno, ali time se nije rješavalo pitanje nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

27. To posebno iz razloga jer odredbe o valutnoj klauzuli ugovora u CHF u vrijeme provedbe konverzije nisu uopće bile utvrđene ništetnima u kolektivnom sporu (tek je presudom VTSRH posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno između ostalog, da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF, te je u odnosu na navedenu presudu odbijena revizija tuženice presudom VSRH posl. br. Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019.

28. Napominje se da je u vrijeme donošenja ZID ZPK/15 i sklapanja Sporazuma o konverziji na snazi bila odluka VSRH posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kojom je odbijena revizija tamo tužitelja i na koji način je u to vrijeme egzistirala pravomoćna odluka VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 kojom je preinačena prvostupanjska odluka Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti devizne klauzule u CHF. Tek nakon odluke Ustavnog suda RH broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U- III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. kojom je Ustavni sud Republike Hrvatske djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja u kolektivnom sporu te ukinuo odluku VSRH posl. br. Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. došlo je do donošenja odluka i konačno tek u rujnu 2019. do jasno izraženog stajališta VSRH da je i devizna klauzula u Ugovorima o kreditu u CHF nepoštena i ništetna.

29. Stoga je jasno da ZID ZPK/15 nije mogao otklanjati posljedice ništetnosti devizne klauzule u CHF jer je ona u vrijeme donošenja tog zakona i posljedično tome u vrijeme sklapanja Sporazuma o konverziji bila pravomoćno utvrđena valjanom.

30. ZID ZPK izvršio je izjednačavanje korisnika kredita u CHF s korisnicima kredita u EUR, ali time je samo djelomično provedena i restitucija koja pripada korisnicima kredita u CHF za razdoblje od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do provedbe konverzije prema ZID ZPK/15, odnosno sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu.

31. Nije sporna zakonitost i provedba bilo kojeg dijela konverzije sukladno ZID ZPK, međutim, posljedice tako provedene konverzije nemaju utjecaj na ugovorni odnos na način da bi otklonile ili izmijenile učinke ugovora o kreditu do dana sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu, a samim time i učinke ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koji proizlaze iz presuda povodom kolektivne tužbe radi ništetnosti promjenljive kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Tuženik nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30. rujna 2015., niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljicom.

32. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda pravde u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Stoga, po shvaćanju ovog suda, tužitelj, kao korisnik kredita u CHF koji je sklopio Aneks ugovora o kreditu, ima pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi isključivo u odnosu na razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana provedbe konverzije sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu, a u vidu razlike preplate koja je dobivena konverzijom i one koja bi mu pripadala temeljem posljedica ništetnosti ugovora o kreditu u CHF. Pri tome je sud imao u vidu pravno shvaćanje VSRH iz odluke posl. br. Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.", no međutim, iz naprijed navedenih razloga ovaj sud je shvaćanja kako je obrazloženo u točkama 24.-30. obrazloženja ove presude.

33. Na okolnost izračuna razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog stvarno obračunatog i plaćenog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provođenja konverzije, u konverziji utvrđenog manjka potrebnog za namirenje simuliranog euro kredita, sa danom uplate 14. ožujka 2016., zateznih kamata na preplaćene tečajne razlike, te izračuna tzv. negativnih razlika za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početno ugovoreni, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po TK, stalnom sudskom vještaku.

34. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule iznosi 19.412,14 kn, odnosno 2.576,43 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -2.217,83 kn, odnosno -294,36 EUR. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenog tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu, primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 34.204,79 HRK, odnosno 4.539,76 EUR. Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30. rujna 2015. iznosi 89.815,95 EUR odnosno 686.088,95 HRK. Iznos preostale glavnice prema otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 139.530,00 CHF odnosno 651.884,16 HRK. Razlika između iznosa 686.088,95 HRK i iznosa 651.884,16 HRK je 34.204,79 HRK. Prema Izračunu konverzije utvrđen je manje uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015., te iznosi -58.436,15 HRK, odnosno - 7.755,81 EUR. Ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene tečaja do 30. rujna 2015. iznose 854,19 EUR, (omaškom navedeno i zbog promjene kamatne stope, iako je iz toč. 4. nalaza i mišljenja razvidno da se iste odnose samo na obračunate zatezne kamate zbog promjene tečaja).

35. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, te je vještak odgovorio na postavljeni zadatak vještačenja, a ni stranke na isti nisu imali prigovora u pogledu njegova računskog dijela nego tuženik drži da je pogrešna metodologija izračuna vještaka.

36. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje 2.576,43 EUR, s osnove plaćene razlike zbog valutne klauzule odnosno razlike u iznosu anuiteta u odnosu na početno ugovoreni tečaj CHF.

37. Budući da je razlog ništetnosti prijepornih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na dosuđeni iznos koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad je plaćen (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate u visini određenoj 29. st. 2. i 8. ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

38. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu razlike glavnice od 4.539,76 EUR s zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate, kao i za iznos od 7.755,81 EUR s osnove manjka utvrđenog konverzijom sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. zbog sljedećih razloga;

39. Nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19. c ZID ZPK. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelj nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF, to po shvaćanju ovog suda, tužitelj neosnovano zahtijeva isplatu razlike glavnice. Uostalom, sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID ZPK, to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Pri tome se ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID ZPK toč. 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

40. Kako je tuženik proveo izračun prema odredbi čl. 19. c. ZID ZPK, te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj, sud je odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu.

41. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

42. Samim time, kad se uzme u obzir što obuhvaća ova tzv. razlika glavnice, kako je prethodno obrazloženo tj. u biti je to valutna razlika, nije osnovan prigovor zastare za taj dio zahtjeva, kao i za zahtjev za isplatom iznosa manjka, kako je obrazloženo za neosnovan prigovor zastare za samu valutnu klauzulu u CHF.

43. Budući da je tužitelj uredio tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem na iznos 14.872,00 EUR (u tužbi je tražen tužbenim zahtjevom iznos od 15.667,00 EUR), te kako se tuženik protivio sniženju tužbenog zahtjeva djelomičnim povlačenjem tužbe za iznos 795,00 EUR, sud je odlučivao o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu i odbio tužbeni zahtjev za iznos 795,00 EUR, zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos (toč. II izreke), tako i VSRH u pravnom shvaćanju br. Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021.

44. Glede istaknutog prigovora radi prebijanja, ističe se da je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika u visini 294,36 EUR, koji se odnosi na tzv. negativne razlike u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početno ugovoreni. Naime, glede stava tuženika kako plaćene iznose zbog nepoštenosti i ništetnosti odredaba o CHF valutnoj klauzuli treba umanjiti za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio niži od onoga na dan isplate, ističe se da iz ZZP ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 96. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao niži tečaj nije otpala slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a.

45. Zbog tih razloga je sud utvrdio da ne postoji da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u visini 294,36 EUR sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od njihova dospijeća do isplate.

46. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (15.667,00 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

47. Tužitelj je u cijelosti uspio s osnovom tužbenog zahtjeva, te u omjeru 16% s visinom, slijedom čega je njegov uspjeh u sporu 58%.

48. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 500 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 10.12.2024., 2.9.2025., 18.5.2026. i 8.7.2026. (Tbr 9. toč. 1. i 3. OT 800 bodova), sastava podneska od 27.5.2024., 11.11.2024., 19.12.2025. i 18.5.2026. (Tbr 8. toč. 1. OT 1000 bodova), odnosno ukupno 2300 bodova ili 4.600,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 1.150,00 EUR, što ukupno iznosi 5.750,00 EUR, koji trošak je umanjen za 42% odnosno za 2.415,00 EUR, tako da priznati trošak zastupanja tužitelja iznosi 3.392,50 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 250,00 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 3.335,00 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

49. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 8. srpnja 2026. do isplate.

50. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

51. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska do 28. srpnja 2023. budući isti ne prileži spisu, te podneska od 11. prosinca 2024. i 14. siječnja 2026. jer isti nisu bili potrebni za vođenje ove parnice u smislu čl. 155. ZPP-a.

U Zagrebu, 8. srpnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika