Poslovni broj: P-1705/2026-5

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Nicole Kyiatkowski, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi isplate, dana 08. srpnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 029- 50-3484260 od 23. 5. 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu koji glasi: "NAKNADA 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..."

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 270,44 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja od 27. svibnja. 2006. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po referentnoj stopi tj. po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili graničnoj kamatnoj stopi proizašloj iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U svojoj tužbi od dana 16. ožujka 2026. godine tužiteljica navodi kako je dana 23. 5. 2006. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 029-50-3484260, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit za kupnju rabljenih automobila, u iznosu od 13.214,79 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu članka 3. predmetnog ugovora o kreditu, koja se odnosi na plaćanje tzv. "ulazne naknade" tj. na naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,30% od iznosa kredita. Ništetna odredba ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Ugovorna odredba na koju tužitelj upire ovom tužbom je odredba članka 3. predmetnog ugovora o kreditu koja glasi: "NAKNADA 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.". Tuženik je takvu ugovornu odredbu koristio kao određenu naknadu za troškove obrade kreditnog zahtjeva, iako je potpuno jasno da nikakvi posebni troškovi nisu tuženiku nastali prilikom obrade kreditnog zahtjeva jer se radilo o uobičajenom i standardnom poslu kojeg tuženik obavlja. Navedena odredba, dakle, nema u svojoj suštini nikakav logički i opravdani smisao, nego se radi o tome da je tuženik takvu odredbu jednostrano nametnuo u sadržaj ugovora, a tužitelj o toj odredbi nije mogao pregovarati niti ju je mogao promijeniti. Radilo se o odredbi "uzmi ili ostavi", te je zapravo tužitelj na takvu odredbu bio prisiljen pristati kako bi u konačnici mogao realizirati novčani iznos kredita. Na taj je način tuženik dana 26. 5. 2006. ostvario ne pripadajuću imovinsku korist u visini od 3,30 % od iznosa kredita, što je u ovome slučaju iznosilo 2.037,66 HRK tj. 270,44 EUR. Predlaže usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Sud je sukladno odredbi čl. 284 st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu ZPP) pozvao tuženika da da svoj odgovor na tužbu, ali tuženik to nije učinilo. Navedenim rješenjem tuženik je upozoren na posljedice nedavanja odgovora na tužbu sukladno čl. 331b ZPP-a.

3. Tuženik je tužbu, privitke te rješenje kojim se poziva na davanje odgovora na tužbu primio dana 31. ožujka 2026. godine.

4. U daljnjem roku od 30 dana tuženik nije dao svoj odgovor na tužbu ili na neki drugi način osporili tužbeni zahtjev.

5. Nadalje, prema stajalištu ovog suda osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi te dokumentacije uz tužbu.

6. Sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je utvrdio da su osnovani navodi tužitelja u činjeničnom opisu tužbe te da iz istih dokaza, a koje ovaj sud prihvaća kao relevantne i vjerodostojne, proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja prema tuženiku. Naime, visina zahtjeva vidljiva iz Potvrde koju je sama banka izdala tužitelju dana 19.02.2026. godine, a iz koje proizlazi da je banka naplatila tužiteljici dana 26.05.2006. godine iznos od 2.037,66 kuna/ 270,44 EUR što je 3,30 % od iznosa kredita sukladno čl. 3 Ugovora koji govori o naknadi za obradu kredita.

7. Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita iz čl. 3 Ugovora o kreditu sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.

8. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. 3 Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.

9. Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10. Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

11. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2 od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

12. Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 3 predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te je tužitelju dosudio iznos od 270,44 EUR za naknadu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 27.05.2006. godine pa do isplate.

13. Nadalje, vezano uz eventualno pitanje zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

14. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.

15. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 156/22), a od 30.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).

16. Sud je tužitelju priznao parnični trošak sastava tužbe sa 200,00 EUR (tbr. 7/1), trošak pripadajućeg PDV-a u iznosu od 50,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu do 26,55 EUR te na presudu od 26,55 EUR ili sveukupno iznos od 303,10 EUR, a koji trošak je tužitelju dosuđen na teret tuženika.

17. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 08. srpnja 2026. godine pa do isplate.

18. Slijedom navedenog, sud je utvrdio osnovanim zahtjev tužitelja te je odlučio kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 08. srpnja 2026. godine

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe na Županijski sud, putem ovog suda u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana. Presuda zbog ogluhe se ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja (čl. 353 st. 2 ZPP-a).

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku