Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-400/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od suca Josipa Štrucelja predsjednika vijeća, sutkinje Vinke Vrančić izvjestiteljice i članice vijeće, te sutkinje Ivane Mašić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10357/2023-33 od 9. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 8. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuju presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10357/2023-33 od 9. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška u iznosu 390,14 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-10357/2023-33 od 9. siječnja 2026. suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 2. stavka 1. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana **.**.2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 30.8.2007. po javnom bilježniku Zdenku Frid iz Zagreba pod brojem: OV-26411/07 u dijelu odredbe koji glasi: „…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

- iz članka 7. stavka 1. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana **.**.2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 30.8.2007. po javnom bilježniku Zdenku Frid iz Zagreba pod brojem: OV-26411/07 u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“ II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici HĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 1.946,60 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 17,90 eura od 15. siječnja 2009.,

- 19,58 eura od 15. veljače 2009.,

- 20,42 eura od 15. ožujka 2009.,

- 18,40 eura od 15. travnja 2009.,

- 18,86 eura od 15. svibnja 2009.,

- 15,59 eura od 15. lipnja 2009.,

- 12,57 eura od 15. srpnja 2009.,

- 14,26 eura od 15. kolovoza 2009.,

- 15,45 eura od 15. rujna 2009.,

- 13,90 eura od 15. listopada 2009.,

- 13,27 eura od 15. studenog 2009.,

- 15,54 eura od 15. prosinca 2009.,

- 17,93 eura od 15. siječnja 2010.,

- 20,29 eura od 15. veljače 2010.,

- 20,21 eura od 15. ožujka 2010.,

- 24,29 eura od 15. travnja 2010.,

- 24,11 eura od 15. svibnja 2010.,

- 26,33 eura od 15. lipnja 2010.,

- 37,33 eura od 15. srpnja 2010.,

- 32,28 eura od 15. kolovoza 2010.,

- 45,85 eura od 15. rujna 2010.,

- 41,18 eura od 15. listopada 2010.,

- 35,00 eura od 15. studenog 2010.,

- 48,17 eura od 15. prosinca 2010.,

- 55,44 eura od 15. siječnja 2011.,

- 51,03 eura od 15. veljače 2011.,

- 53,15 eura od 15. ožujka 2011.,

- 46,27 eura od 15. travnja 2011.,

- 51,60 eura od 15. svibnja 2011.,

- 63,40 eura od 15. srpnja 2011.,

- 63,40 eura od 15. srpnja 2011.,

- 90,88 eura od 15. kolovoza 2011.,

- 69,99 eura od 15. rujna 2011.,

- 64,37 eura od 15. listopada 2011.,

- 66,60 eura od 15. studenog 2011.,

- 63,85 eura od 15. prosinca 2011.,

- 68,54 eura od 15. siječnja 2012.,

- 72,32 eura od 15. veljače 2012.,

- 71,97 eura od 15. ožujka 2012.,

- 69,87 eura od 15. travnja 2012.,

- 70,74 eura od 15. svibnja 2012.,

- 72,54 eura od 15. lipnja 2012.,

- 70,96 eura od 15. srpnja 2012.,

- 71,38 eura od 15. kolovoza 2012.,

- 69,59 eura od 15. rujna 2012.

do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog potraživanja do dana 31. srpnja 2015. godine, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, radi prijeboja tražbine u iznosu od 9,93 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 2,67 eura od 30. rujna 2007.,

- 2,89 eura od 31. listopada 2007.,

- 0,91 eura od 30. studenog 2007.,

- 0,78 eura od 31. prosinca 2007.,

- 1,62 eura od 31. srpnja 2008.,

- 1,06 eura od 31. kolovoza 2008.

do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužiteljici HĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.738,82 eura sa zateznom kamatom tekućom od 09. siječnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana."

Ujedno je rješenjem istog suda istog poslovnog broja utvrđeno da je tužba tužiteljice HĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], povučena za iznos od 1.172,39 eura odnosno u dijelu u kojem je prvotno postavljeni tužbeni zahtjev u iznosu od ukupno 3.118,99 eura podneskom tužiteljice od 30. listopada 2024. smanjen na iznos od ukupno 1.946,60 eura.

2. Protiv te presude i rješenja žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i istu obveže da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak, podredno da istu ukine i rješenje o trošku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, te traži trošak sastava žalbe u iznosu 250,00 EUR uvećano za PDV 25% u iznosu 62,50 EUR i sudske pristojbe u iznosu 77,64 EUR što sveukupno iznosi 390,14 EUR.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnijet.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 2. stavak 1. Ugovora o [broj kredita] od **.**.2007. koji je potvrđen 30. kolovoza 2007. po javnom bilježniku Zdenku Fridu u Zagrebu pod brojem OV-26411/07, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, odredbe članka 7. stavak 1. istog Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana za tečaj švicarskog franka (u daljnjem tekstu: CHF), te zahtjev za povrat preplaćenih iznosa.

5. Ispitujući zakonitost pobijane presude i pobijanog rješenja povodom žalbe tuženika, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP -a u vezi članka 381. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da pobijana presuda i pobijano rješenje nisu donijeti uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5.1. Pobijana presuda i pobijano rješenje nemaju nedostataka i mogu se ispitati, sadrže razloge o odlučnim činjenicama, obrazloženje pobijane presude je razumljivo, zbog čega nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je na temelju provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP -a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude.

7. Pravilno je sud prvog stupnja po pitanju ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za tečaj CHF, u pobijanoj presudi odlučivao temeljem pravomoćnih presuda donijetih u sporu po kolektivnoj tužbi u kojoj je sudjelovao tuženi kao banka, u smislu odredbe članka 502.c ZPP-a i odredbe članka 118. ZZP/14 koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka, a koja odredba propisuju izravan, direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, s time da gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

8. U vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013. – u daljnjem tekstu ZZP/07) koji je u članku 96. stavak 1. propisivao da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te u stavku 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8.1. Prema odredbi članka 102. stavak 1. ZZP/07, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, te prema stavku 2. ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

9. Sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli identične su odredbama koje su razmatrane presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/19, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., te je stoga na tuženiku bio teret dokaza, a ne na tužiteljici, o tome da sadržaj predmetnog ugovora o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji ispitani u postupku po kolektivnoj tužbi, a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

10. Prigovor tuženika da tužiteljica nije dokazala da je predmetni ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača već da ga je sklopila u svrhu koja je namijenjena njezinoj poslovnoj aktivnosti, pravilno je odbijen i u tom pogledu je sud prvog stupnja naveo valjane razloge u odlomku 15. obrazloženja pobijane presude koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja kao pravilne , te nije bilo potrebno prihvatiti dokazni prijedlog tuženika i pribaviti podatke od Ministarstva financija, Porezne uprave o tome da li je objekt tužiteljice financiran ugovorom o kreditu i da li je on unijet u imovinu obrta/društva. U konkretnom slučaju kredit je podignut za kupnju osobnog vozila u osobne svrhe tužiteljice koja nije imala otvoren obrt niti poslovne udjele u trgovačkom društvu, a namjena kredita nije bila ulaganje u objekt odnosno imovinu obrta ili društva.

11. Sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe kojom se glavnica veže uz valutu švicarskog franka (CHF) lako su uočljive, međutim iz sadržaja ugovora, kao niti iz sadržaja samih spornih odredbi nisu razvidni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz tih odredbi, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača i stoga su ništave sukladno odredbi članka102. stavak 1. ZZP/07.

12. Kako nema dokaza da je tužiteljica bila na odgovarajući način obaviještena o sadržaju i učincima spornih ugovornih odredbi, navodi o tome da su te odredbe mogle biti razumljive ili da je potrošač o njima mogao pojedinačno pregovarati , ukazuju se neodlučnim za ishod postupka jer nitko ne može razumjeti ni informirano pregovarati o ugovornoj odredbi o čijem stvarnom sadržaju i učincima nije prethodno primjereno obaviješten, ni utjecati na njen sadržaj, a ni donijeti informativnu odluku o (ne)sklapanju ugovora.

13. Navedene presude donesene u kolektivnom sporu temelje se na primjeni testa poštenosti odredaba potrošačkih ugovora (članci 85. i 87. ZZP/03, članci 99. i 102. ZZP/07) koji je, s obzirom na to da se ovo pitanje prvi put pojavilo u domaćoj sudskoj praksi, proveden tumačenjem domaćeg prava u duhu prava Europske unije i to Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.; u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ) kao dopunskog interpretativnog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora.

13.1. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača između ostalog regulirano je Direktivom Vijeća 93/13-EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

13.2. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

14. U situaciji utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio na temelju odredbe koja je utvrđena ništetnom, sukladno odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO) kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana je dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15. Odredbom članka 1111. stavak 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

16. Zahtjev tužiteljice za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za tečaj CHF. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi i nesavjesni je stjecatelj jer je do stjecaja došlo na temelju ugovornih odredbi koje su po njemu unaprijed sastavljene u tipskom ugovoru o kreditu. Odredba članka 1115. ZOO-a ne ostavlja dvojbe u pogledu početka tijeka zateznih kamata od dana stjecanja, dok tuženik u žalbi pogrešno smatra pozivom na odredbu članka 29. stavak 1. ZOO-a da zatezne kamate mogu početi teći najranije počevši od prvog dana nakon dana plaćanja. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021. savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a u konkretnom slučaju je utvrđeno na individualnoj razini.

17. Tuženik koji je u tipski ugovor o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, ne može tražiti isplatu korištenjem institucije stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO-a. Žalitelju valja navesti da sud prvog stupnja nije ovlašten niti dužan umanjiti tražbinu tužiteljice s tzv. negativnim tečajnim razlikama, a takvo pravno shvaćanje sadržano je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev - 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. kojom je odstupljeno od dotadašnje prakse iz odluke broj Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023.. Onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danoga.

18. Neosnovano žalitelj osporava pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na istaknuti prigovor zastare. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare tražbine, pravilno je sud prvog stupnja u smislu odredbe članka 245. stavak 1. ZOO -a utvrdio da je došlo do prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12, da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. zastara počela teći iznova, pa je tako tužba u ovom predmetu podnijeta dana 14. rujna 2021. unutar petogodišnjeg roka zastare iz članka 225. ZOO-a.

18.1. Odluka o odbijanju prigovora zastare utemeljena je na pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. prihvaćenim po Sudu Europske unije u predmetima C-609/19, spojeno predmetu C-776/19 i C-782/19. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanom u Zapisniku broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

19. Prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 288. stavak 2. ZPP-a kojim je propisano da osim rješenja koje je ovlašten donositi nakon prethodnog ispitivanja tužbe na pripremnom ročištu sud donosi i rješenje o odbacivanju tužbe, ako utvrdi da o tužbenom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravomoćno presuđena, da je o predmetu spora sklopljena sudska nagodba, da se tužitelj u prijašnjoj parnici odrekao tužbenog zahtjeva ili da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe.

19.1. Odredbom članka 326. ZOO-a propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, te da se isti ne može osnažiti niti prema odredbi članka 148. stavak 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Nemogućnost konvalidacije ništetnih ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu članka 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Stoga se ne mogu prihvatiti kao osnovane žalbene tvrdnje o tome da tužiteljica nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i da je tužbu u tom dijelu trebalo odbaciti, te s tim u vezi nije počinjena bitna povreda odredba članka 354. stavak 1. ZPP -a u vezi odredbe članka 288. stavak 2. ZPP-a na koju se tuženik poziva.

20. Nakon što je tužiteljica u tijeku postupka djelomično povukla tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.172,39 EUR, a tuženik je pristao na povlačenje podneskom od 19. studenog 2024., tužbeni zahtjev iz tužbe više ne egzistira, tako da je tužiteljica uspjela u cijelosti u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu i u odnosu na osnovu i u odnosu na visinu, dok žalitelj neosnovano osporava pobijano rješenje koje je donijeto pravilnom primjenom odredbe članka 193, stavak 2. ZPP-a, te se neosnovano poziva na odredbu članka 158. stavak 1. ZPP-a kojom je propisano da kada tužitelj povuče tužbu dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka.

21. Žalitelju valja navesti da u odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva iz tužbe u iznosu 3.118,99 EUR, povučen je dio zahtjeva za isplatu iznosa 1.172,39 EUR po osnovi promjenjive kamatne stope, a osnovan je za iznos od 1.946,60 EUR po osnovi valutne klauzule, no navedeni iznosi nalaze se u istom platnom razredu prema Tbr. 7. točka 1. Tarife, pa je sud prvog stupnja pravilno primjenio odredbu članka 155. stavak 1. ZPP-a kada je tužiteljici priznao troškove zastupanja u cijelosti, dok sudska praksa drugih sudova nije odlučna. Stoga je odluka o parničnom trošku pravilna (članak 154. stavak 1. ZPP-a u vezi članka 155. ZPP-a).

22. Slijedom svega iznijetoga, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, te odlučiti kao u točki I izrijeke ove presude.

23. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom, valjalo je temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu žalbenog troška u iznosu od 390,14 EUR, te odlučiti kao u točki II izrijeke ove presude.

U Karlovcu 8. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Josip Štrucelj