Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-410/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vinke Vrančić, kao predsjednice vijeća, suca Josipa Štrucelja, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, i sutkinje Ivane Mašić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Đurđica Kos, odvjetnica u Svetom Ivanu Zelini, protiv tuženika:

Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa opunomoćenik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P - 5499/2025-13 od 26. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5499/2025-13 od 26. veljače 2026. pod točkama I., II. i V. izreke.

II. Djelomično se prihvaća kao osnovana žalba tuženika te se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5499/2025-13 od 26. veljače 2026. u točki III. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 253,10 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 26. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, time da referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili je granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 600,00 EUR kao neosnovanim tužitelj odbija.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5499/2025- 13 od 26. veljače 2026. odlučeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka odredba čl. 5. Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je sadržajno potvrđen 26. studenoga 2004. po javnoj bilježnici Ilinki Lisonek, Zagreb, pod posl. br. OU-2622/2004., sklopljenog između tužitelja TĐ iz [adresa], 30. svibnja br. 62, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora, u dijelu koji glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,63% (nulacijelihšezdesettri posto) jednokratno.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 166,20 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 4. prosinca 2004. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 853,10 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 26. veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan."

2. Pravovremenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik u točkama I., II., III. i V. izreke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. i stavak 2. točka 11. i 12. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) kao i zbog odluke o trošku. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te da tužitelja obveže naknaditi tuženiku trošak postupka, podredno da ukine presudu u pobijanom dijelu i da vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana, ali samo u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbi te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

6. Nije počinjena niti apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a obzirom da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a izreka presude je razumljiva i u skladu sa razlozima presude. Neosnovano tvrdi tuženik da je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP -a obzirom da presudom nije prekoračen tužbeni zahtjev, nego je prvostupanjski sud donio presudu odlučujući o tužbenom zahtjevu kako je postavljen u tužbi.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog **.**.2004. o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) i za isplatu te naknade.

8. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor dana **.**.2024. zaključili Ugovor o kreditu kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 40.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Nije sporno da je odredbom članka 5. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja – korisnika kredita da plati davatelju kredita, predniku tuženika, naknadu za obradu zahtjeva za kredit u iznosu od 0,63% iznosa kredita jednokratno.

Nesporna je i visina tužbenog zahtjeva.

9. U prvostupanjskom postupku i sada u žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva i pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te je sporna zastara.

10. U vrijeme zaključivanja tog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne Novine 96/23 – dalje ZZP/03) koji u članku 81. stavak 1. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u stavku 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

10.1. Prema odredbi članka 85. ZZP/03 ako na temelju zakona i sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisano jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

10.2. Prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, stavak 2. propisuje da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je na temelju svih provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio slijedeće činjenično stanje koje tuženik žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju :

- da je predmetni Ugovor o kreditu prethodno pripremio prednik tuženika, odnosno da se radi o tipskom ugovoru,

- da između stranaka nisu vođeni pregovori o uvjetima kredita, niti se moglo pregovarati, pa tako niti u pogledu sporne naknade.

Slijedom toga pravilno je zaključeno da je sporna naknada u predmetnom Ugovoru o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te da je sporna odredba nepoštena prema odredbi iz članka 81. stavak 1. ZZP/03 i posljedično tome ništetna prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prema odredbi članka 81. stavak 3. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokaza da se o spornoj naknadi pregovaralo, no tuženik na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz.

12. U tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, tuženik suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao da sporna administrativna naknada odgovara određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je tužitelja prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi obveze plaćanja tog iznosa odnosno naknade. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja te naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Prosječnu pažnju potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužitelja kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Stoga žalbene tvrdnje tuženika o tome da se tužitelj u svakom trenutku bio slobodan dodatno informirati o značenju odredaba ugovora o kreditu ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

12.1. Direktivom vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

12.2. Odlukom Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19 zauzeto je pravno stajalište o tome da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

13. Člankom 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu sa navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora kojega kao takve određuju. Nasuprot tomu, sporne odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača", pa se sporne naknade ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu sa promjenjivom redovnom kamatnom stopom, kao i o činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

13.1. Odredbom članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ucijeniti (cijena) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba za uzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora platiti, stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanje je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat tužio. Međutim, u konkretnom slučaju nepoštenost spornih odredbi ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući u vidu sve navedeno, sporne odredbe nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

14. Neosnovan je i prigovor zastare u odnosu na tzv. ulaznu naknadu budući da je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. poslovni broj Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Suprotno žalbenim navodima, iz obrazloženja prvostupanjskog suda je vidljivo da je prvostupanjski sud obrazložio zašto je tuženik bio nepošteni stjecatelj predmetne naknade, stoga je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, sve u skladu sa odredbom iz članka 1115. ZOO-a.

15. Pravilno tuženik osporava odluku o troškovima postupka koja je donesena na temelju vrijednosti predmeta spora od 1.493,21 EUR koje je prvostupanjski sud utvrdio na ročištu održanom dana 15. siječnja 2026. obzirom da u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu te se ne uzima u obzir pri određivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje isključivo prema visini novčanog potraživanja iz tužbe. Jednako pravno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-374/2013 od 6. prosinca 2017.

15.1. Stoga tužitelju koji je uspio u sporu, temeljem članka 154. stavak 1. ZPP -a u vezi sa člankom 155. ZPP-a i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine 138/23, 107/25 – dalje OT), prema vrijednosti spora od 166,20 EUR, priznat trošak za sastav tužbe po Tbr. 7.1. OT od 25 bodova, za sastav obrazloženog podneska od 4. studenog 2025. po Tbr. 8.1. OT od 25 bodova, za zastupanje na ročištima održanim 20. studenog 2025. i 15. siječnja 2026. po 25 bodova sukladno Tbr. 9.1. OT što ukupno iznosi 100 bodova, odnosno 200,00 EUR prema vrijednosti boda od 2,00 EUR sukladno Tbr. 54. OT. Trošku zastupanja valja pribrojiti sudsku pristojbu na tužbu od 26,55 EUR i sudsku pristojbu na presudu od 26,55 EUR, tako da ukupan trošak tužitelja iznosi 253,10 EUR. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi ukupan trošak postupka u iznosu od 253,10 EUR te ga odbiti sa neosnovano zatraženim zahtjevom za naknadu troška postupka u daljnjem iznosu od 600,00 EUR.

16. Slijedom svega iznesenog valjalo je temeljem odredba članka 368. ZPP-a odbiti žalbu tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari u točkama I. i II. izreke i temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a u odnosu na točku V. izreke i potvrditi odluku pod točkama I., II. i V. izreke pa je odlučeno kao u točki I. ove drugostupanjske odluke.

17. Budući da je tuženik djelomično uspio sa žalbom u odnosu na odluku o trošku valjalo je temeljem članka 380. točka 3. ZPP-a djelomično uvažiti žalbu u odnosu na točku III. izreke i odlučiti kao u točki II. izreke ove drugostupanjske odluke.

18. Temeljem članka 166. ZPP-a u svezi članka 154. stavak 5. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer je tuženik djelomično uspio sa žalbom samo u odnosu na odluku o trošku, dok nije uspio sa žalbom u odnosu na odluku o glavnoj stvari, pa je odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Karlovcu 8. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vinka Vrančić