Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-254/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Požar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Irena Braićin i Saša Drobnjak, odvjetnici u Puli, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupaju punomoćnici PB, Damir Metelko i dr., odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola od 15. prosinca 2025. poslovni broj: P-887/2019- 27, u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: P-887/2019-27 od 15. prosinca 2025.:

- potvrđuje u točki I. i II. izreke,

- potvrđuje u točki III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici u roku 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 4.110,80 EUR sa zateznom kamatom od 22. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

- preinačuje u dijelu točke III. izreke u kojoj je tuženica obvezana isplatiti tužiteljici iznos od 17.459,26 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate te u dijelu kojim je tuženica obvezana isplatiti tužiteljici zateznu kamatu na iznos od 4.110,80 EUR za razdoblje od 1. listopada 2015. do 21. rujna 2025. te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se uvažava žalba tuženice pa se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: P-887/2019-27 od 15. prosinca 2025.:

- potvrđuje u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki IV. izreke u dijelu kojim je tuženica obvezana tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 894,80 EUR sa zateznom kamatom od 15. prosinca 2025. do isplate te u točki V. izreke

- preinačuje u točki IV. izreke u dijelu kojim je tuženica obvezana tužiteljici naknaditi trošak postupka u iznosu od 1.681,38 EUR te se u tom dijelu odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka.

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženici trošak žalbenog postupka u iznosu od 377,77 EUR u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 554,99 EUR.

IV. Odluka o trošku u dijelu točke V. izreke kojim je odbijen dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troška do iznosa od 3.836,06 EUR odnosno za iznos od 1.260,28 EUR nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. i II. izreke suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u odredbi čl. 2. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206259986 od 28. veljače 2006., a koja glasi:

"…redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…"

u odredbi čl. 7. koja glasi:

"Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izbijenog anuiteta/rate.",

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206259986 od 28. veljače 2006., kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutnu CHF, sadržane u odredbi čl. 1. koja glasi:

"…vratiti, uz valutnu klauzulu…"

u odredbi čl. 7. koja glasi:

"..obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.", pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke na proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana."

1.1. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 21.570,06 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. listopada 2015. pa sve do isplate te je pod točkom IV. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.575,78 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 15. prosinca 2025 do isplate, dok je pod točkom V. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška od 1.500,00 EUR i dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troška do iznosa od 3.836,06 EUR.

2. Prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2. i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. tog članka - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i tužbene zahtjeve odbije uz naknadu troškova tuženici, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženice je djelomično osnovana i djelomično neosnovana.

5. Predmet postupka zahtjev je tužiteljice da se utvrde ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206259986 sklopljenim između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao kreditora 28. veljače 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) i to odredbe članka 1., 2. i 7. kojim je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa prema odluci tuženice o kamatnim stopama i valuta obveze vraćanja glavnice i kamata vezana uz švicarski franak prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećim na dan plaćanja. Predmet postupka je i kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa od 21.570,06 EUR određen po tužiteljici nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem podneskom dostavljenim sudu 22. rujna 2025., a koji iznos se sastoji od iznosa od 7.844,17 EUR koji je tuženica stekla bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u razdoblju otplate kredita do 30. rujna 2015., iznosa od 4.723,58 EUR koji iznos je tuženica stekla bez osnove na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke do 30. rujna 2015., iznosa od 4.891,51 EUR s osnove razlike glavnice utvrđene Dodatkom Ugovoru o kreditu od 23. prosinca 2015. kojim je provedena konverzija kredita temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje u tekstu: ZID ZPK) iz kredita uz valutnu klauzulu u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR te iznosa od 4.110,80 EUR koji predstavlja obračunatu zateznu kamatu na pojedine preplaćene iznose s osnova naprijed navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od dana plaćanja do 30. rujna 2015. u ukupnom iznosu od 5.485,08 EUR umanjenu za Dodatkom Ugovora o kreditu utvrđeni iznos preplate od 1.374,28 EUR (10.354,52 kn).

6. Između stranaka nije sporno da su sklopili naprijed navedeni Ugovor o kreditu na iznos glavnice od 99.533,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita s rokom otplate od 26 godina s počekom od jedne godine te da je ugovorena redovna kamata od 4,50% godišnje koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženice (članak 2.) te da je ugovorena valuta obveze vraćanja kredita (glavnice i kamata) prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Također nije sporno da su stranke u skladu s odredbama Glave IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 – dalje u tekstu: ZPK) 23. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljen na odredbama te Glave dodane Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/2015 – dalje u tekstu: ZID ZPK/15) nazvan „Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR“ (dalje u tekstu: Dodatak o Ugovoru o kreditu) kojim je utvrđeno da je prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate veći od zbroja anuiteta/rata od kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR računajući do dana 30. rujna 2015. te da njihova razlika na temelju tog Zakona predstavlja preplatu koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 10.354,52 HRK koji iznos preplate se koristi za namirenja budućih dospjelih anuiteta po kreditu u EUR na način da se 50% anuiteta/rate podmiruje iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa preplate te da je glavnica na dan provedene konverzije utvrđena u iznosu od 54.878,82 EUR.

7. Tužiteljica se u tužbi pozvala na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesenu u pravnoj stvari tužitelja Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka pa tako i protiv tuženice kao prvotuženice u tom postupku, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača kojom je usvojen zahtjev tužbe i utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući potrošačke ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelost i informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužene Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Na temelju između stranaka naprijed navedenih nespornih činjenica te dokaznim postupkom čitanjem pisanih isprava, provedenim financijskom vještačenjem i saslušanjem tužiteljice utvrđenih daljnjih činjenica i to:

- da je Ugovorom o kreditu ugovorena namjena kredita za kupnju stana

- da iz iskaza tužiteljice reproduciranog u točki 3.4. obrazloženja pobijane presude proizlazi da je svrha kupnje stana dobivenim kreditom bila da se njezina obitelj odvoji od roditelja i da djeca imaju vlastitu sobu, da je tuženici u banci rečeno da s obzirom na njezina primanja može dobiti kredit samo u CHF koja valuta je stabilna unazad 10 godina, da će imati nižu kamatnu stopu kao za osobe mlađe od 40 godina, da će joj odobriti godinu dana počeka za otplatu dok si ne uredi stan i da je dobila mogućnost plaćanja opreme za stan uz neke popuste što joj je sve izgledalo kao da je dobila poklon i da se banka dobro brine za nju kao klijenta dok joj o uvjetima promjene kamatne stope ili tečaja CHF nitko nije ništa rekao te da je kredit otplaćivala skidanjem s plaće u sve većim mjesečnim ratama tako da joj je anuitet 2011. došao na oko 4.500,00 kn dok joj je plaća iznosila 6.000,000 kn zbog čega su živjeli na minusu dok se za konverziju odlučila kao članica Udruge Franak smatrajući da im je država odlučila olakšati situaciji na način da se anuitet stabilizira i da bude manji kako bi mogla živjeti s ostatkom svojih primanja i koji je nakon konverzije iznosio 360,00 EUR

- da je tuženica u periodu otplate kredita sedam puta mijenjala kamatnu stopu i to: 1. listopada 2007. na 5,15%, 1. veljače 2008. na 5,80%, 1. srpnja 2009. na 6,30% , 1. svibnja 2010. na 6,05%, 1. studenog 2010. na 5,50%, 1. srpnja 2011. na 5,25% i od 1. siječnja 2014. na 3,23%

- da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži kriterije na temelju kojih bi korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule te da tuženica iako je znala za rizik koji nosi švicarski franak kao valuta utočišta nije obavijestila korisnika da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR te je time postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvorivši neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelj ice ugovaranjem ništetne odredbe o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer o parametrima bitnim za donošenje odluke nije obavijestila tužiteljicu

- da ugovorne strane nisu pregovarale o promjeni redovne kamatne stope jednostranom odlukom banke niti su bili ugovoreni poznati kriteriji za kasniju izmjenu kamatne stope zbog čega buduća promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva u vrijeme zaključenja ugovora pa odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi kao sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora o kreditu sastavljenog po tuženici o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja promjenu ugovorna kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu korisnika kredita jer vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu korisnik kredita ne može predvidjeti niti se pravilnost promjene ne može provjeriti jer nisu poznati kriteriji za promjenu, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava zbog čega je ta odredba ništetna u skladu sa člankom 324. Zakona o obveznim odnosima

- da sukladno članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. istog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz tog članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika zbog čega sud u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ne bi trebao prosuđivati i obrazlagati ništetnost navedenih ugovornih odredbi

- da je cilj dodane Glave IV.a ZID ZPK/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, pri čemu se kredit konvertira radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koje je denominiran, a izračunava na način određen člankom 19.c tog Zakona

- da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli

- da se tužiteljica sklapanjem Dodatka o konverziji nije odrekla prava koja joj pripadaju na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a niti se odrekla prava na obeštećenje

- da sklapanjem Dodatka o konverziji nije došlo do konvalidacije sukladno članku 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, a što ovdje nije slučaj te je tužiteljica i nakon sklapanja Dodatka o konverziji također oštećena ali u manjoj mjeri pa konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača budući istim nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je definiran budući ugovorni odnos stranaka

te zaključuje da tužiteljica ima pravo na potpuno obeštećenje primjenom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima zbog čega prihvaća tužbeni zahtjev i dosuđuje tužiteljici razliku anuiteta nastalu promjenom kamatne stope u iznosu od 4.723,58 EUR, promjenom tečaja CHF u iznosu od 7.844,17 EUR, iznos za koji je glavnica konvertiranog kredita veća za 4.891,51 EUR te ostatak zateznih kamata od 4.110,80 EUR preostao nakon uračunavanja iznosa preplate priznate konverzijom sa sporednom tražbinom zateznih kamata, sve sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate premda uračunavanje nije izvršeno u skladu sa člankom 172. Zakona o obveznim odnosima.

9. Prvostupanjski sud utvrđuje i da prigovor zastare potraživanja istaknut od strane tuženice nije osnovan pri tom se pozivajući na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2017. i stajalište istog suda donesenog na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-33/2022-2 održane 31. siječnja 2022.

10. Odluku o obvezi tuženice da tužiteljici naknadi troškove postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP.

11. U žalbi tuženica prije svega tvrdi da prvostupanjski sud ni na koji način nije utvrdio niti obrazložio da bi se u konkretnom slučaju tužiteljica imala smatrati potrošačem pri tome ukazujući da se status potrošača ne presumira već da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor pri čemu je teret dokaza na tužitelju, a da tužiteljica nije predložila dokaze da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila kao potrošač.

12. Iako prvostupanjski sud nije izričito u obrazloženju naveo da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača koji pojam definira članak 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/ 03) kao relevantan Zakon u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, i to kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost, takav status tužiteljice nedvojbeno proizlazi iz njezinog stranačkog iskaza reproduciranog u točki 3.4. obrazloženja pobijane presude u kojem navodi da je kredit iskoristila za kupnju stana za potrebe njezine obitelji, zatim iz članka 6. Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena namjena kredita za kupnju stana, a potom i same nedvojbene činjenice da su stranke u skladu s odredbama Glave IV.a ZID ZPK/15 kojom Glavom se uređuju obveze vjerovnika i potrošača u postupku konverzije kredita denominiranih u CHF u kredite denominirane u EUR (članak 19.a stavaka 1. ZID ZPK/15) sklopile Dodatak Ugovora o kreditu kojim su provele konverziju kredita u kredit denominiran u valutu EUR, a na koji način je i sama tuženica učinila nespornim tužiteljičin status potrošača. S druge strane tuženica nije iznijela nikakve činjenične tvrdnje niti je predložila dokaze kojima bi takav status tužiteljice doveo u pitanje.

13. Tuženica u žalbi osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da bi odredbe Ugovora o kreditu o promjenama redovne kamate prema jednostranoj Odluci tuženice i ugovorenoj valuti obveze vraćanja kredita vezanoj uz tečaj CHF bile ništetne u bitnome navodeći da smatra da te odredbe nisu nepoštene jer je odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamati razumljiva, da je prije donošenja ZID ZPK/12 i ZID ZPK/13 bila samo u obvezi prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem , da tužiteljica predmetni ugovor nije ni pročitala zbog čega nije primijenila niti nužni stupanj pažnje i da se poštenost odredbe o valuti obveze ne može ispitivati jer je odraz nacionalnog prava , konkretno odredbe članka 22. ZOO-a pri tome zaključujući da je prvostupanjski sud prihvativši tužbeni zahtjev u tom dijelu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, nepotpuno utvrdio činjenično stan je i pogrešno primijenio odredbu članka 84. ZZP/03. Poziva se odluke Suda EU kojim tumače odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. te na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4372/2021 i broj: U-III-5458/2021.

14. Člankom 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Tužiteljica se u činjeničnim navodima tužbe pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojim je prihvaćen zahtjev tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sadržaja pobliže citiranog u točki 7. ovog obrazloženja, a odredbe Ugovora o kreditu koje su utvrđene ništetnim u točki I. i II. izreke pobijane presude sadržajno i vremenski korespondiraju odredbama koje su navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene nepoštenima i posljedično ništetnim sukladno članku 84. ZZP/03. Stoga se sud prvog stupnja pravilnom primjenom članka 502.c ZPP pozvao na pravna utvrđenja iz te pravomoćne presude.

16. O obvezujućem učinku pravomoćnih presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojima je usvojen zahtjev tužbe pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u niz svojih odluka pa tako i u odlukama broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. koje pravno shvaćanje je reafirmirano u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4507/2020 i U- III-4508/2020 od 8. lipnja 2021., broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021. i dr.

17. U odlukama donesenim u predmetima broj: U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. na koje se poziva tuženica djelomično reproducirajući obrazloženje tih odluka, Ustavni sud Republike Hrvatske je iznio shvaćanje da su, kada se u pojedinačnom sporu potrošača protiv banke, odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a koja okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012, banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

18. Tuženica međutim na okolnost da su tužiteljici sporne odredbe bile jasne i razumljive te da su tužiteljici tijekom pregovaranja o ponudi kredita dane informacije i objašnjeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara nastupom kojih će tuženica biti ovlaštena svojom odlukom promijeniti stopu redovne kamate (takvi parametri nedvojbeno nisu ugovoreni odredbama Ugovora o kreditu) te da je tužiteljici prezentirano značenje kao i obrazložene posljedice i rizici vezanja obveze vraćanja kredita (glavnice i kamata), uz tečaj CHF, kao i da su stranke pojedinačno pregovarale o valutnoj klauzuli za koju će se vezati kredit i promjeni redovne kamate jednostranom odlukom banke, nije predložila niti jedan dokaz iako je na njoj teret dokaza (članak 81. stavak 4. ZZP/03). Kako iz iskaza tužiteljice koji dokaz je proveden na prijedlog tužiteljice, ne proizlazi da bi joj tuženica dala bilo kakve obavijesti na temelju kojih bi stekla saznanja kada, u kojim uvjetima i nastupom kojih parametara bi banka bila ovlaštena mijenjati kamatnu stopu, a niti da ju je banka upoznala o svim rizicima ugovaranja valute obveze vraćanja kredita u CHF, to provedenim dokazima nije dovedena u sumnju primjena zakonske presumpcije propisane člankom 81. stavkom 2. ZZP/03, a niti su utvrđene činjenice i okolnosti koje isključuju vezanost suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude kojom su prihvaćeni zahtjevi tužbe u sporu radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

19. Na navode žalbe da je ugovorena valuta obveze odraz nacionalnog prava valja navesti da tuženica ispušta iz vida da ugovorena obveza vraćanja kredita vezana u valutu CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., nije utvrđena ništetnom iz razloga što je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, već stoga što je utvrđeno da je tuženica, u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupala suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03).

20. Iz navedenih razloga ovaj sud ne nalazi da bi prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude pod točkom I. II. izreke počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje na temelju članka 365. stavka 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti pa tako ni onu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju konkretizira tuženica, nije pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo zbog čega je ovaj sud na temelju članku 368. stavka 1. ZPP odbio žalbu tuženice i u tom dijelu potvrdio prvostupanjsku presudu.

21. Djelomično je međutim osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu kojim je odlučeno o restitucijskom zahtjevu s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF). Naime, osnovano tuženica ukazuje da sud prvog stupnja nije pravilno cijenio činjenicu da su stranke u skladu s odredbama članka 19.c ZID ZPK/15 dana 23. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su izvršile konverziju Ugovora o kreditu s valutom obveze u CHF u Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo sporno da su stranke Ugovora o kreditu provele konverziju u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

22. O pravnoj valjanosti ugovora kojima su konvertirani krediti s valutom obveze u CHF u kredite s valutom obveze u EUR pravno shvaćanje izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. koji je odgovarajući na postavljeno pitanje odgovorio: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.". Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – „Narodne novine“ broj: 102/15) ocijenivši te Zakone usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. U navedenom rješenju, osim utvrđenja formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni sud Republike Hrvatske istaknuo je da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići.

23. Konverzija je sukladno dokumentaciji tuženice priloženoj uz odgovor na tužbu provedena na način propisan člankom 19.c stavkom 1. ZPK, dakle na način da je na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračunan iznos glavnice denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika; da je umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijenila kamatnu stopu jednaku kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF te su na temelju daljnjih odredbi članka 19.c stavka 1. ZPK obroci zamijeni novim otplatnim planom, a utvrđene preplate korištene na način propisan točkom 5. te odredbe, dakle na način da je tužiteljica kao korisnica kredita dovedena u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopila uz valutnu klauzulu u EUR.

24. Prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. s lista 40 spisa glavnica isplaćenog kredita preračunatog u EUR na dan isplate kredita utvrđena je u iznosu od 63.259,82 EUR (463.179,20 HRK prema nalazu i mišljenju vještaka), a na dan konverzije u iznosu od 54.878,82 EUR (glavnica po Ugovoru o kreditu na dan konverzije je sukladno članku 4. Dodatka Ugovora o kreditu iznosila 82.084,96 CHF ili 573.016,39 HRK), da je tužiteljica prema novom otplatnom planu do 30. rujna 2015. trebala otplatiti ukupno 45.440,55 EUR, a da je otplatila 46.797,26 EUR ili više u iznosu od 1.356,71 EUR, te je visina rate sada kredita u EUR mjesto ranijih 533,33 CHF od 1. listopada 2015. utvrđena u iznosu 423,67 EUR. Člankom 6. Dodatka o konverziji ugovoreno je da će iznos utvrđene preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR na način da će se 50% anuiteta/rate podmiruje iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa preplate dok je korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali iznos anuiteta.

25. Iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost sporn ih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužiteljica učinila na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 28. veljače 2006., na temelju među strankama sklopljenog valjanog Dodatka Ugovoru o kreditu iskorištene za ispunjenje njezine obveze prema konvertiranom ugovoru o kreditu, dakle u ispunjenje njezinih obveza iz ugovora o kreditu u EUR, dok je utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje 50% anuiteta dospjelih nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu do iskorištenja cjelokupnog iznosa preplate, ne može se zaključiti da konverzija kredita sukladno Dodatku Ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i jednostrano promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 28. veljače 2006. kako to smatra sud prvog stupnja i to bez obzira što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i jednostranoj promjeni stope redovne ugovorne kamate iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, već da se svi iznosi plaćeni na ime otplate kredita (glavnica i kamata) osim zateznih kamata, iskorištavaju u njezinu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovoru o kreditu.

26. Također je potrebno dodati da je tuženica na temelju članka 19.e ZPK bila dužna u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15 preporučenom pošiljkom uz povratnicu dostaviti potrošaču izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c ovoga Zakona sadržaja propisanog stavkom 4. tog članka, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu kao i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka od tužiteljice na temelju Ugovora o kreditu na dan 30. rujna 2015. (stavak 1. i 2.), dok je tužiteljica imala na temelju dostavljenog detaljnog i transparentnog izračuna i slobodan izbor prihvatili ili ne prihvatiti ponuđeni u potpunosti informirani prijedlog izmijenjenog Ugovora o kreditu. Kako je tužiteljica nedvojbeno prihvatila ponuđeni izmijenjeni Ugovor o kreditu sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu na temelju odredi ZD ZPK/15 te da su tim Dodatkom stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, to je i stoga sukladno članku 160. ZOO prestala obveza tuženice na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a koja obveza bi proizlazila iz članka 1111. stavka 1. u vezi članka 323. stavka 1. ZOO jer ti više plaćeni iznosi s osnove ništenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice.

27. Iz naprijed navedenih razloga, a po prosudbi ovog suda, tužitelj ici ne pripadaju novčani iznosi plaćeni s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valuti obveze vraćanja kredita vezanoj za valutu švicarski franak i jednostranoj promjeni redovne kamatne stope jer u imovini tuženice nema iznosa od 4.723,58 EUR koliko je tužiteljica platila tuženici s osnove veće redovne kamate od one početno ugovorene od 4,50% godišnje i iznosa od 7.844,17 EUR s osnove promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF važećim u vrijeme isplate kredita bez pravne osnove koji iznosi bi se trebali vratiti tužiteljici primjenom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 29/18 , 126/21, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi članka 323. stavka 1. istog Zakona jer su cjelokupni plaćeni iznosi u ispunjenju obveze iz Ugovora u kreditu u CHF, uključujući i iznosi plaćeni s osnove tih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu iskorišteni za namirenje obveza tužiteljice iz valjanog Dodatka Ugovoru o kreditu o konverziji dospjelih do 30. rujna 2015., (osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelj ice), a preplata iskorištena za namirenje 50% budućih anuiteta kako je to i ugovoreno u članku 6. Ugovora o kreditu koji je posljedica prisilne odredbe članka 19.c stavka 5. ZID ZPK/15. Na taj je način provedenom konverzijom ostvarena i člankom 323. stavkom 1. ZOO propisana posljedica ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu jer u imovini tuženice više nema imovne tužitelja koju je stekla na temelju ništetnih odredbi i koju bi na temelju te citirane zakonske odredbe trebala vratiti tužitelj ici. Učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez nepoštenih odredbi ugovornih odredbi što samo po sebi ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je tuženica stekla od tužiteljice po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

28. Osnovano tuženica osporava pravo tužiteljice na isplatu dosuđenog joj iznosa „razlike glavnice“ u iznosu 4.891,51 EUR. Dodatak Ugovoru o kreditu je valjani pravni posao kojim je Ugovor o kreditu u CHF pravilnom primjenom članka 19.c ZID ZPK/15 konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR zbog čega je glavnica kredita na dan konverzija 30. rujna 2015. pravilno utvrđena u iznosu od 54.878,82 EUR. Stoga tužiteljica nema pravne osnove potraživati razliku glavnice utvrđene konverzijom kredita u odnosu na glavnicu koja je financijskim vještačenjem utvrđena na temelju Ugovora o kreditu u CHF bez primjene ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj redovnoj kamati i valute obveze vezanoj u tečaj CHF uz uvažavanje plaćenih iznosa anuiteta (381.984,33 kn) na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 36.855,10 kn odnosno 4.891,51 EUR jer ni tog novčanog iznosa nema u imovini tuženice bez pravne osnove. Iz navedenih razloga ni tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 4.891,51 EUR nije osnovan.

29. Međutim, odredbe ZID ZPK izrijekom ne reguliraju materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan člankom 323. stavkom 1. i člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi sa člankom 1115. ZOO kojim su propisane posljedice sklapanja ništetnog ugovora i opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zbog toga ovaj sud zaključuje da odredbe Dodatka Ugovoru o kreditu nemaju restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu, pa se s obzirom da specijalnim propisom (ZID ZPK/15) nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe članka 323. stavka 1. i članka 1111. ZOO, ima primijeniti opći propis, odnosno članak 1115. ZOO na temelju kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa s osnova nepoštenih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu pa do 30. rujna 2015. kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje tužiteljičine obveze ugovorene Dodatkom o Ugovora o kreditu.

30. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO. Valja navesti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022., zauzeo pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

30.1. Identično pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske i u svojoj odluci poslovni broj: Rev 925/2023 od 8. travnja 2025., te je u činjenično identičnom predmetu poslovni broj: Rev-457/2025 u kojem je odlučivalo vijeće sastavljenom od trinaest sudaca u presudi posl.broj: Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. Vrhovni sud Republike Hrvatske na postavljeno revizijsko pitanje odgovorio: "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

31. Imajući u vidu navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje prihvaća i ovaj sud, proizlazi osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu i to primjenom članka 1115. ZOO od dana kada su ti iznosi plaćeni pa do dana kada su iskorišteni za namirenje obveze po valjano sklopljenom Dodatkom Ugovora o kreditu temeljenim na odredbama Glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju.

32. Obzirom da su odredbe Ugovora o kreditu o valuti obveze vraćanja kredita u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci tuženice u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene nepoštenim zbog postupanja tuženice u predugovornoj fazi i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu koja je i pripremila sadržaj takvih odredbi i unijela te nepoštene odredbe u ugovore o potrošačkom kreditiranju, to nisu osnovani žalbeni razlozi tuženice kojima osporava tijek zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja pa do dana 30. rujna 2015. kada su iskorišteni u korist tužiteljice za namirenje njezinih obveza iz valjanog Dodatka Ugovora o kreditu. Obveza tuženice isplatiti zatezne kamate na pretplaćene iznosi od dana kada su plaćeni proizlazi iz članka 1115. ZOO prema kojoj nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

33. U vezi tijeka zateznih kamata i primjene odredbe članka 1115. ZOO postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova pa tako i ovog suda koja je reafirmirana i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. U tim odluka Ustavni sud navodi da je s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena nepoštenost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom tuženika da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), tuženik nesavjesni stjecatelj i zbog čega duguje zatezne kamate od dana stjecanja, te u sudskoj praksi redovnih sudova Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u takvom tumačenju sudova.

34. Isto tako postoji već ustaljena sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svezi zastare tražbina s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu temeljena na objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. Prema tom pravnom shvaćanju, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Ovaj sud prihvaća pravilnim naprijed izneseno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj koji sukladno članku 20. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24, 136/25) osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost promjenjive redovne kamate prema jednostranoj odluci tuženice postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: PŽ-7129/2013-4 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbe o valuti obveze u CHF donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6631/2017 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja predmetne tužbe dana 10. lipnja 2019. nije protekao rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO u kojem zastarijevaju tražbine stečene bez osnove u smislu članka 1111. u vezi 323. ZOO.

35. U nalazu i mišljenju koji tuženica matematički ne osporava, financijska vještakinja je visinu zateznih kamata na svaki pojedini iznos plaćen s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti obveze u CHF od dana plaćanja do dana konverzije 30. rujna 2015. utvrdila u ukupnom iznos od 5.485,08 EUR. Tužitelj međutim ne potražuje zateznu kamatu u tom iznosu na koji bi sukladno iznesenim pravnim shvaćanjima imao pravo već istu potražuje u iznosu od 4.110,80 EUR kako to navodi u podnesku dostavljenim sudu od 22. rujna 2022. u kojem određuje tužbeni zahtjev nakon primitka nalaza i mišljenja vještakinje, budući je iznos obračunate zatezne kamate od 5.458,08 EUR umanjio za utvrđeni iznos preplate u konverziji od 1.374,28 EUR, a koja preplata je iskorištena za namirenje njegovih obveza po konvertiranom kreditu nakon provedene konverzije.

36. Tužitelj na iznos zateznih kamata od 4.110,80 EUR kao i na ostali iznos glavnice od ukupno 17.459,26 EUR (sveukupno 21.570,06 EUR) potražuje zateznu kamatu od 1. listopada 2015.

37. Člankom 31. stavkom 2. ZOO propisano je da se na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Kako je tužiteljica zateznu kamatu na iznose plaćene s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od dana plaćanja do dana kada su iskorišteni za njezine obveze iz Dodatka o konverziji u iznosu od 4.110,80 EUR zahtijevala tek u tužbenom zahtjevu određenom u podnesku dostavljenom sudu 22. rujna 2025., to na taj iznos ima pravo na zateznu kamatu od tog dana.

38. Prigovarajući tijeku zateznih kamata tuženica se u žalbi neosnovano poziva na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima ("Narodne novine" broj: 53/20 – dalje u tekstu; Zakon o interventnim mjerama) i Odluku o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj: 83/20 – dalje u tekstu: Odluka o produljenju), a u odnosu na dosuđenu zateznu kamatu za vrijeme trajanja posebnih okolnosti utvrđenim tim Zakonom od 1. svibnja 2020. do 18. listopada 2020. Naime, Zakonom o interventnim mjerama, kako se to i navodi u članku 1. tog Zakona, propisane su interventne mjere u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, pa je tako između ostalog propisano zastajanje u ovršnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti, provedbe ovrhe na plaći i drugom stalnom novčanom primanju za vrijeme trajanja posebnih okolnosti, izuzimanje od ovrhe za vrijeme trajanja posebnih okolnosti, stečajni razlozi za vrijeme trajanja posebnih okolnosti, zastoj tijeka zateznih kamata i dr. U konkretnom slučaju ni jedna stranka nije pokretala ovršni postupak već tužiteljica traži utvrđenje ništavim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu i isplatu, a niti se taj Zakon odnosi na tuženika. Stoga ne dolazi ni do primjene navedenog Zakona o interventnim mjerama, pa tako niti njegove odredbe članka 7. kojim je propisano da za vrijeme trajanja posebnih okolnosti u smislu tog Zakona ne teku zatezne kamate. U tom smislu mišljenje je dano i od strane Ministarstva pravosuđa i uprave od 27. travnja 2021., a koje Ministarstvo je i pripremilo prijedlog tog Zakona. U prijedlogu Zakona o interventnim mjerama kojeg je Vlada uputila Hrvatskom saboru navodi se da se tim Zakonom predlažu mjere kojima se nastoji olakšati položaj fizičkih osoba kojima se dio primanja usteže radi provedbe ovrhe na plaći, mirovini ili drugom stalnom novčanom primanju, zatim položaj gospodarskih subjekata kojima prijeti stečaj, položaj korisnika bespovratnih sredstava za provedbu projekata koji se financiraju iz nacionalnih sredstava i/ili proračuna Europske unije te korisnika mjera pomoći isplaćenih uslijed posebnih okolnosti, pa je i iz navedenog razvidna svrha donošenja tog Zakona, a što svakako nije ne primjena odredbe članka 29. ZOO za sve gospodarske subjekte i fizičke osobe za vrijeme trajanja posebnih okolnosti.

39. Slijedom svega naprijed iznesenog ovaj sud je primjenom članka 368. stavka 2. ZPP djelomično odbio žalbu tuženice i potvrdio prvostupanjsku presudu u točki III. izreke i to u dijelu kojim je tuženica obvezana platiti tužiteljici zateznu kamatu u zahtijevanom iznosu od 4.110,80 EUR sa zateznom kamatom od 22. rujna 2025. do isplate te prihvaćanjem žalbe tuženice na temelju članka 373. točke 3. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu u toj točki izreke i kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 17.459,26 EUR sa zahtijevanom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 4.110,80 EUR od 1. listopada 2015. do 21. rujna 2025.

40. Zbog djelomičnog preinačenja prvostupanjske presude valjalo je primjenom članka 166. stavka 2. ZPP odlučiti o troškovima postupka.

41. Imajući u vidu da je tužiteljica uspjela sa deklaratornim tužbenim zahtjevom u cijelosti (100%), a sa kondemnatornim djelomično, izraženo u postotku od 19,00%, to je njezin ukupni uspjeh u sporu 59,50 %, pa kada se njezin uspjeh sukladno članku 154. stavku 2. ZPP umanji za uspjeh tuženika od 40,50 %, to je tužiteljica u sporu uspjela sa 19%, pa joj u tom postotku pripadaju troškovi postupka zastupanja koje je prvostupanjski ocijenio potrebnim za vođenje parnice pravilnom primjenom članka 155. ZPP i pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 i 107/25 – Odluka VUS RH – dalje u tekstu) utvrdio u iznosu od 2.000,00 EUR uvećano za plaćenu pristojbu na tužbu u iznosu od 75,78 EUR, a koje troškove tuženica osporava tek posljedično osporavanja odluke o glavnoj stvari, a što iznosi 394,40 EUR. Osim tih troškova tužiteljici pripada i trošak vještačenja u cijelosti u iznosu od 500,00 EUR zbog čega tužiteljica primjenom članka 154. stavka 2. ZPP ima pravo na trošak postupka u iznosu od 894,40 EUR te na taj iznos zateznu kamatu primjenom članka 151. stavka 3. ZPP od 15. prosinca 2025. do isplate.

42. Sukladno naprijed utvrđenom valjalo je primjenom članka 380. točke 2. u vezi članka 129. stavka 5. ZPP rješenjem potvrditi odluku o troškovima postupka sadržanoj u točki IV. izreke u dijelu kojim je tuženica obvezana tužiteljici naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 894,40 EUR sa zateznom kamatom od 15. prosinca 2025. do isplate te u točki V. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka i na temelju članka 380. točke 3. ZPP preinačiti odluku o troškovima postupka u preostalom dijelu točke IV. izreke i odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.681,38 EUR.

43. Tuženica je uspjela sa žalbom izraženo u postotku od 40,50% pa joj je stoga tužiteljica u tom postotku odgovarajućom primjenom članka 154. stavka 2. ZPP u obvezi naknaditi trošak žalbe koji se sastoji od izdataka za sastav žalbe u iznosu od 625,00 EUR sukladno Tbr. 10. točke 1. Tarife, PDV-a na taj iznos od 156,25 EUR (Tbr. 46. Tarife) i plaćene pristojbe na žalbu u iznosu od 151,51 EUR, a što iznosi 377,77 EUR. Posljedično utvrđenom valjalo je tuženicu odbiti sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 554,99 EUR.

44. Pobijana presuda u dijelu točke V. izreke kojim je odbijena tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova iznad dosuđenog, a do zatraženog troška od 3.836,06 EUR nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

U Varaždinu 8. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer