REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U SAMOBORU

Obrtnička 2

Poslovni broj: Povrv-63/2026-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sutkinji toga suda Mireli Crnjak, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika – specijaliste Almira Travljanina, u parničnom predmetu tužitelja Evocash Europe Sociedad Limitada, OIB 06551234371, Calle Ruiz Zorrilla 1/3, 12001 Castellon, Španjolska zastupan po punomoćniku Mislavu Bistroviću, odvjetniku iz Zagreba protiv tuženika LOI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. svibnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja LO, odvjetničkog vježbenika, 7. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan rješenju o ovrsi javnog bilježnika Sandre Palinić Čulin iz Samobora poslovni broj Ovrv-22443/2025 od 22. prosinca 2025. kojim je naloženo tuženiku LOI, OIB [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju Evocash Europe Sociedad Limitada, OIB 06551234371 iznos 413,00 eura (slovima: četiristotinetrinaesteura) sa zateznim kamatama tekućim od 7. studenog 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana na račun tužitelja IBAN [broj bankovnog računa], model HR00, s pozivom na broj 2025-6121.

II. Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Sandre Palinić Čulin iz Samobora poslovni broj Ovrv-22443/2025 od 22. prosinca 2025. u dijelu kojim se nalaže tuženiku LOI, OIB [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju Evocash Europe Sociedad Limitada, OIB 06551234371 iznos 1.627,00 eura sa zateznim kamatama tekućima od 7. studenog 2025. do isplate te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija, kao i u dijelu koji se odnosi na trošak ovršnog postupka u iznosu od 275,00 eura sa zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženiku LOI, OIB [osobni identifikacijski broj] naknaditi tužitelju Evocash Europe Sociedad Limitada, OIB 06551234371 troškove ovog postupka u iznosu 185,39 eura (slovima: stoosamdesetpeteuraitridesetdevetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od 7. srpnja 2026., kao dana donošenja ove presude, do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana na račun tužitelja IBAN [broj bankovnog računa], model HR00, s pozivom na broj 2025-6121.

Obrazloženje

1. Tužitelj, ranije ovrhovoditelj, podnio je javnom bilježniku Sandri Palinić Čulin iz Samobora protiv tuženika, ranije ovršenika, prijedlog za donošenje rješenja o ovrsi temeljem vjerodostojne isprave, a radi naplate novčane tražbine u iznosu od 2.040,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Javni bilježnik, kao povjerenik Općinskog suda u Novom Zagrebu, je na prijedlog tužitelja donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-22443/2025, javnobilježnički predmet UPP/OS-Ovrv-1476/2025, od 22. prosinca 2025. protiv kojeg je tuženik u roku uložio prigovor. Osporava osnovu i visinu tražbine. Ističe da je dio navodnog duga već podmiren, dok preostali dio osporava jer da ne odgovara stvarnom stanju jer da nisu dostavljeni valjani i provjerljivi obračuni glavnice, kamata i troškova. Nadalje, osporava zakonitost ugovorenih kamata i troškova kao i njihovu usklađenost s prisilnim propisima i pravima o zaštiti potrošača te ističe ništetnost pojedinih ugovornih odredbi. Osporava i aktivnu legitimaciju tužitelja odnosno pravo da potražuje navedenu tražbinu. Ističe i prigovor zastare potraživanja. Predlaže rješenje o ovrsi staviti izvan snage i postupak nastaviti kao parnični postupak.

3. Rješenjem ovog suda posl. br. Povrv-63/2026-3 od 23. ožujka 2026., stavljeno je izvan snage doneseno rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha i ukinute su provedene ovršne radnje te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. Podneskom od 8. svibnja 2026. tužitelj se očitovao na prigovor tuženika navodeći da su tužitelj i tuženik su 4. lipnja 2025. posredstvom usluga daljinske komunikacije sklopili Ugovor o zajmu EC-2025-6121 (dalje: Ugovor o zajmu), kojim da se tužitelj (zajmodavac) obvezao tuženiku (zajmoprimcu) isplatiti iznos zajma 1.200,00 eura, umanjen za troškove obrade u iznosu 15,00 eura koji iznos se tuženik obvezao vratiti u roku od 180 dana od dana zaključenja ugovora s uvećanjem koje se odnosi na fiksnu pristojbu od 840,00 eura, što ukupno čini iznos od 2.040,00 eura. Navodi da je tužitelj tuženiku 4. lipnja 2025. isplatio iznos 1.185,00 eura te da je na taj način ispunio svoju ugovornu obvezu. Smatra da je tuženik zaprimanjem predmetnog ugovora o zajmu potvrdio iznos koji je dužan vratiti tužitelju, te da je također potvrdio da Otplatni plan određuje točne iznose i status dugovanja, a koji je bio priložen prethodno navedenom Ugovoru o zajmu kao prilog. Tužitelj tvrdi da je tuženik prije sklapanja Ugovora o zajmu bio upoznat s uvjetima i načinom na koji će morati izvršiti svoju obvezu prema tužitelju, kao i s posljedicama neizvršenja iste. Tužitelj u prilog navedenom dostavlja e-mail prepiske iz kojih je vidljivo da je tuženiku dostavljeno sve u skladu s važećim zakonskim odredbama. Smatra da je tuženik izvršenjem nekoliko uplata priznao postojanje dugovanja, a time i ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika. Navodi da je tuženik prije sklapanja ugovora o zajmu bio upoznat sa iznosom naknade za obradu kredita kao i iznosom fiksne pristojbe budući da je tuženiku predao i otplatni plan u kojemu su navedeni iznosi zajma sa svim troškovima i fiksnim pristojbama. Poziva se i na čl. 5. Općih uvjeta poslovanja kojim je propisano da se tražitelj zajma prije podnošenja zahtjeva za zajam mora prethodno registrirati na web-stranici i prihvatiti Opće uvjete i Standardne informacije o europskim potrošačkim kreditima koji su na raspolaganju tražitelju zajma na način da označi odgovarajuće polje namijenjeno u tu svrhu iz čega da je evidentno kako je tuženik bio upoznat sa spornim institutima . Tužitelj ističe da, sukladno čl. 3. st. 1. Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) , Opći uvjeti poslovanja i Ugovor o zajmu podliježu pravu Kraljevine Španjolske . Ističe da tuženik u prigovoru zapravo ne osporava postojanje svoje obveze prema tužitelju, tj. Ugovornog odnosa između njih, budući da je navođenjem kako je izvršio uplata ime da priznao postojanje dugovanja. Tužitelj naglašava kako se uplate u iznosima od 386,00 eura i 386,00 eura prije podnošenja prijedloga za ovrhu odnose na uplate prolongata, a ne otplatu duga iz Ugovora o zajmu, a sve prema sklopljena 4 aneksa Ugovora o zajmu pod imenom “Ugovor o zajmu - EC-2025-6121 u kojima tužitelj odobrava odgodu roka otplate na 30 dana, pod uvjetom da tuženik uplati iznos od 280,00 eura (ukupno 1.120,00 eura) na ime naknade za odgodu roka otplate. Napominje da je tuženik putem e-maila obavješten kako je zajam po zahtjevu tuženika prolongiran, te da se uplatom prolongata ne umanjuje dug prema tužitelju odnosno glavnicu, a da to jasno proizlazi 10. Općih uvjeta poslovanja, koji da su mu predani zajedno sa Standardnim informacijama o europskim potrošačkim kreditima neposredno nakon primitka Zahtjeva za zajam elektroničkom poštom na adresu koja se nalazi na Zahtjevu za zajam. U dostavljanom Otplatnom planu da razvidno stoji iznos naknade za odgodu roka otplate tj. prolongat i odvojeni iznos za rate duga koju je tuženik trebao platiti tužitelju na ime predmetnog Ugovora o zajmu. Tužitelj pojašnjava da iz čl. 1. Općih uvjeta poslovanja jasno proizlazi kako pojam zajma obuhvaća novčani iznos kojeg zatraži tražitelj zajma, ovdje tuženik u visini iznosa koje ponudi zajmoprimac, te obuhvaća glavnicu, troškove obrade i fiksnu pristojbu za korištenje istog novčanog iznosa kako su naznačeni u Ugovoru o zajmu. Također napominje da je iz Standardnih informacija također razvidno da je tuženiku ostavljena mogućnost otkazivanja Ugovora o zajmu prema EU Direktivi 87/102/CEE u roku od 14 dana, a koju tuženik da nije iskoristio. Predlaže održati na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi u iznosu 1.543,00 eura te zahtijeva i naknadu troška parničnih troškova u iznosu 500,00 eura koji se sastoje od sastavljanja podneska od 8. svibnja 2025. i zastupanja na ročištu održanom 27. svibnja 2026. uvećanih za pripadajuće zatezne kamate.

4.1. Sud je takav podnesak tužitelja prije svega razmatrao kao djelomično povlačenje tužbe (za glavnicu i troškove ovršnog postupka). Kako je odredbom čl. 193.st. 2. ZPP-a za povlačenje tužbe (pa tako i za djelomično povlačenje) potreban pristanak tuženika koji nije izričito izjavio da ne pristaje na povlačenje tužbe, to tužba u ovom predmetu nije djelomično povučena pa je sud odlučivao o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu u cijelosti.

5. Tijekom postupka sud je održao pripremno ročište i glavnu raspravu na koje tuženik nije pristupio, a tužitelj je predložio usvojiti tužbeni zahtjev te naložiiti naknadu troška parničnih troškova. Pročitan je spis javnog bilježnika broj Ovrv-11155/2024 i dokumentacija tužitelja (l. 47-81, l.107-221 spisa).

6. Zahtjev tužitelja za održavanje platnog naloga na snazi djelomično je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatu utuženog iznosa s naslova sklopljenog ugovora o zajmu oznake EC—2025-6121 od 4. lipnja 2025.,

8. Među strankama je sporna pravna osnova i visina zahtjeva, odnosno je li dio duga podmiren te jeli pravilno obračunat preostali do duga na ime glavnice, kamata i troškova, sporna je zakonitost ugovorenih kamata i troškova, valjanost pojednih ugovornih odredbi, postojanje aktivne legitimacije tužitelja te nastup zastare tražbine.

9. Uvidom u ugovor o zajmu oznake EC—2025-6121 od 4. lipnja 2025. (list 47-50 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen posredstvom daljinske komunikacije između tužitelja kao zajmodavca i tuženika kao zajmoprimca odobrenjem tuženiku zajma iznosu 1.200,00 eura umanjenog za trošak obrade u iznosu 15,00 eura na razdoblje od 180 dana, uvećano za pristojbu/naknadu u iznosu 840,00 eura, ukupno 2.040,00 eura. Uvidom u platni nalog (l. 51 spisa) utvrđeno je da je tužitelj ugovornu obvezu ispunio isplatom tuženiku iznosa 1.185,00 eura, u kojem trenutku se prema odredbi čl. 2. ugovora o zajmu smatra da je predmetni ugovor sklopljen. Točkom 5. ugovora je propisano da su opći uvjeti poslovanja sastavni dio ugovora te da se isti dostavljaju istodobno sa dostavom ugovora Mjerodavno pravo je pravo Kraljevine Španjolske.

10. Uvidom u otplatni plan (l. 63) utvrđeno je da se tuženik obvezao predmetni dug otplatiti u 6 rata od kojih se prve dvije rate odnose na pristojbe, a ostale četiri na glavnicu kojemu prva rata dospijeva 2. rujna 2025., druga 2. listopada 2025., treća 1. studenog 2025., a četvrta 1. prosinca 2025.

11. Uvidom u komunikaciju stranaka putem mail-a i SMS poruka(l-109-122) je utvrđeno da je tuženik podnio zahtjev za zajam na web stranici tužitelja te tom prilikom dostavio sve potrebne osobne podatke (presliku osobnog dokumenta, broj računa ,) te prihvatio Opće uvjete poslovanja te da je tuženiku odobren zajam u iznosu od 1.185,00 eura sa otplatnim planom.

11.1. Uvidom u l. 64- 80. utvrđeno je da su stranke ugovorile 4 aneksa ugovo ra o zajmu kojima je odobrena odgoda rok za otplatu zajma na 30 dana pod uvjetom uplate naknade za odgodu ugovora o zajmu u iznosu od 280,00 eura svaki, odnosno u ukupnom iznosu 1.120,00 eura.

12. Uvidom u komunikaciju stranaka putem mail-a (l. 197) utvrđeno je da je tužitelj sukladno odredbi čl. 3. ugovora otkazao ugovor o zajmu sa danom 6. studenog 2025. obzirom da nije zaprimio uplatu dugovanja po zajmu.

13. Sukladno odredbi čl. 293. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/2023, dalje u tekstu: ZOO), ugovor je sklopljenim elektroničkim putem kad su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

13.1. Prema odredbi čl. 499. ZOO-a za postojanje ugovora o zajmu potrebno je da su se stranke sporazumjele o bitnim sastojcima ugovora i to određenom iznosu novca i vremenu trajanja zajma. Obzirom da zakonodavac za ugovor o zajmu ne propisuje određeni oblik, takav se ugovor smatra neformalnim dvostrano obvezujućim ugovorom, pa stoga može biti sklopljen u bilo kojoj formi. U konkretnom slučaju, pristupom internetskoj stranici zajmodavca, tužena je zatražila zajam u ukupnom iznosu od 1.200,00 eura, umanjen zs troškove obrade i obvezala se navedeni iznos vratiti zajmodavcu zajedno s pristojbom u ukupnom iznosu 840,00 eura u roku od 180 dana. Nakon što je tužena podnijela Zahtjev za odobrenje zajma, podnijela odgovarajuću dokumentaciju, te poslala SMS kojim potvrđuje isplatu, iznos je isplaćen na njen bankovni račun. Navedenim radnjama, sklopljen je ugovor o zajmu elektroničkim putem, sukladno odredbama čl. 247., čl. 286. i čl. 293. ZOO-a.

13.2. Zajmodavac je svoju obvezu iz Ugovora o zajmu izvršio uplativši iznos zajma na tekući račun tužene, dok zajmoprimac, ovdje tužena, nije izvršila svoju obvezu povrata zajma. Tuženiku je isplaćen zatraženi iznos zajma umanjen za trošak od 15,00 eura odnosno iznos 1.185,00 eura. Tužitelj na ime potraživanja prema tuženiku potražuje i iznos pristojbe 840,00 eura sa zateznim kamatama. Premda tuženik osporava osnovu, tužitelj ispravno zaključuje da je tuženik otplatom dijela duga sukladno odredbi čl. 240. st. 2. ZOO-a priznao postojanje duga odnosno predmetnog ugovora.

13.3. Tuženik je radi produljenja dospijeća zajma izvršio dvije uplate prolongata od po 386,00 eura. Budući da je tuženik zakasnio sa isplatom jedne rate iz ugovora, tužitelj je otkazao taj ugovor te je preostala tražbina tužitelja u cijelosti dospjela otkazom ugovora.

14. Obzirom da se ovdje radi o potrošačkom ugovoru sa međunarodnim obilježjem, prije odlučivanja o tužbenom zahtjevu je potrebno odlučiti o primjeni mjerodovanog prava. Pitanje primjene mjerodavnog prava za privatno pravne odnose s međunarodnim obilježjem regulirano je Zakonom o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“ 101/2017. i 67/2023. dalje u tekstu; ZMPP) gdje je člankom 25. st. 1. propisano da se pravo mjerodavno za ugovorne obveze određuje prema Uredbi (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL L 177, 4. 7. 2008.) unutar njezinog polja primjene, dok je člankom 78. stavkom 1. ZMPP-a propisano da se ovaj zakon primjenjuje na pravne odnose nastale od dana stupanja na snagu ovoga Zakona i na postupke pokrenute od dana stupanja na snagu ovoga Zakona. Obzirom da je ovaj postupak pokrenut nakon stupanja na snagu ZMPP-a, podnošenjem prijedloga za ovrhu 11. studenog 2025., te kako je predmetni ugovor o zajmu je sklopljen 4. lipnja 2025., za određivanje mjerodavnog prava sud je primijenio Uredbu (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze. Unatoč tome što su stranke ugovorile primjenu prava Kraljevine Španjolske, prema odredbi članka 6. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 593/2008 (Rim I) na potrošačke ugovore primjenjuje se pravo države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da trgovac obavlja svoju djelatnost u toj državi ili je na bilo koji način usmjerava prema toj državi. Kada je riječ o odredbama o izboru mjerodavnog prava, potrošač uživa posebnu zaštitu uspostavljenu Direktivom br. 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/2013.) koja se temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti – položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj

14.1. Odredba o izboru mjerodavnog prava sadržana u tipskim, unaprijed sastavljenim ugovorima, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom odredbom u smislu Direktive 93/13/EEZ i članka 53. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP). Sud Europske unije je u predmetu C-191/15 naglasio da odredba o izboru mjerodavnog prava – koja je sadržana u općim uvjetima prodaje prodavatelja robe ili pružatelja usluge i o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, prema kojoj se na ugovor o kojem je riječ primjenjuje pravo države članice u kojoj je sjedište dotičnog poduzetnika nepooštena odredba koja potrošača dovodi u zabludu jer kod njega stvara privid da se na taj ugovor primjenjuje samo to pravo, čime se prikriva činjenica da potrošač uživa zaštitu prisilnih normi domaćeg prava od kojih se ne može odstupiti sporazumom. Slijedom navedenog, na predmetni odnos mjerodavno je isključivo hrvatsko pravo, odnosno Zakon o obveznim odnosima (ZOO) i Zakon o zaštiti potrošača (ZZP). Sudska praksa Županijskog suda u Varaždinu (Gž-182/2025-2) je utvrdila da svojstvo transparentnosti ugovorne odredbe (činjenica da je ona jasna, uočljiva i razumljiva) ne podrazumijeva automatski i njezinu poštenost. Čak i kada potrošač u trenutku sklapanja ugovora može precizno izračunati visinu naknade (npr. fiksne pristojbe), sud je ovlašten i dužan ispitati uzrokuje li ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

15. Prema izloženom je nesporno da je tužitelj tuženiku na ime zajma isplatio 1.185,00 eura te da je tuženik u dva navrata isplatio ukupan iznos 772,00 eura . Sporno je da li je se uplata tuženika odnosi na podmirenje glavnice ili naknade za zakašnjenje, da li je nastupila zastara potraživanja te ništetnost pojedinih ugovornih odredbi.

16. Zastara prema odredbi čl. 215 ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok prema odredbi čl. 215 ZOO-a zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. Kako tražbina potječe iz ugovora o zajmu, na nju se primjenjuje opći zastrani rok od pet godina. Budući da je prva rate na ime isplate glavnice dospjela 2. rujna 2025., odnosno otkazom ugovora 6. studenog 2025., dospjela cjelokupna tražbina ,a prijedloga za ovrhu je podnesen 11. studenog 2025. , očigledno je da zastarni rok nije nastupio.

16. Sud smatra da dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu pristojbi nije osnovan. Predmetni ugovor o zajmu je u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) potrošački ugovor. Sustav zaštite potrošača u smislu Direktive 93/13 počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavača ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija pa obzirom na takav slabiji položaj potrošača, članak 6. st. 1. Direktive 93/13 predviđa da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a radi se o onoj odredbi s obveznim učinkom kojoj je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza stvarnom ravnotežom koja će ponovo uspostaviti jednakost između suugovaratelja. Predmetna odredba je implementirana u hrvatsko pravo odredbom čl. 53. st 1. ZZP-a kojom je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sud je dužan po službenoj dužnosti procijeniti nepošteni karakter ugovorne odredbe koja ulazi u područje primjene Direktive 93/13 i time ispraviti neravnotežu između potrošača i prodavača ili pružatelja usluge, čim raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima (presuda C -280/2013).

16.1.Ugovorna odredba o fiksnoj pristojbi sadržana članku 3. ugovora, članku 12a. općih uvjeta poslovanja tužitelja i točki 2. Standardnih europskih informacijama o potrošačkim kreditima kojom se tuženik kao zajmoprimac obvezao tužitelju kao zajmodavcu platiti pristojbu u iznosu 840,00 eura uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tuženika kao potrošača, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo pa potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te ugovorne odredbe. Znatna neravnoteža očituje se u ekonomskom nesrazmjeru između primljenog iznosa i nametnute obveze budući da ona iznosi 75 % glavnice te stoga predstavlja nametanje dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima o zajmu (čl. 499. – 508. ZOO-a). Kako ugovorna odredba članka 3. ugovora o zajmu i standardne europske informacije o potrošačkim kreditima ne sadrže nikakve podataka o stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima na koje se odnosi fiksna pristojba ne može se zaključiti da je tužitelj mogao razumno očekivati da bi tuženik pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Takve odredbe ozbiljno narušavaju pravni položaj potrošača jer stvara obvezu vraćanja iznosa koji je u potpunom nesrazmjeru s ekonomskom vrijednošću pružene usluge, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere. Budući da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (članak 59. ZZP-a), ona ne proizvodi pravne učinke od samog početka te tuženik nije u obvezi tužitelju platiti pristojbe po Ugovoru o zajmu i Aneksima tom Ugovoru . Kada je ugovor o zajmu sklopljen na daljinu (SMS, e-mail), sud mora održati na snazi samo onaj dio platnog naloga koji se odnosi na stvarno primljenu glavnicu (uz zakonske zatezne kamate od dospijeća), dok se u dijelu koji se odnosi na ništetnu fiksnu pr istojbu ili naknadu, platni nalog mora ukinuti, a tužbeni zahtjev odbiti. Ovakvim pristupom osigurava se uspostava ravnoteže između ugovornih strana: zajmoprimac je dužan vratiti ono što je stvarno primio (čime se sprječava njegovo neopravdano obogaćenje), dok se zajmodavcu uskraćuje pravo na ostvarivanje dobiti temeljem nepoštenih odredbi koje su u suprotnosti s javnim poretkom i standardima zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji. Kako je riječ o obvezi koja proizlazi iz nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na isplatu fiksne pristojbe, sud zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 840 eura nalazi neosnovanim.

16.2. Stoga je sud ukinuo i platni nalog kojim je tuženiku naloženo platiti tuženiku iznos od 840,00 eura sa zateznim kamatama od 7. studenog 2025. do isplate te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

17. Sud je kao neosnovan ocijenio i zahtjev za isplatu iznosa 15,00 eura na ime glavnice zajma jer je trošak obrade kredita u iznosu od 15,00 eura već oduzet iz glavnice prilikom isplate zajma te je tuženiku nesporno isplaćen samo iznos od 1.185,00 eura, a ne iznos 1.200,00 eura.

17.1. Stoga je sud ukinuo platni nalog kojim je tuženiku naloženo platiti tuženiku iznos od 25,00 eura sa zateznim kamatama od 7. studenog 2025. do isplate te je i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

18. Premda tužitelj novčane iznose koje je tuženik bio obvezan platiti radi prolongiranja roka dospijeća otplate zajma naziva naknadama, one u smislu odredbe članka 350. stavka 1. ZOO-a, kojom je propisano da vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu, ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem, ili ako je neuredno ispuni, suštinski predstavljaju ugovornu kaznu za zakašnjenje tuženika u obvezi povrata iznosa zajma, Budući da ugovorna kazna ugovorena u stavku 3. članka 2. aneksa ugovora o zajmu ne može biti ugovorena za novčane obveze, ona je u smislu odredbe članka 49. stavka 1. ZZP-a, ništetna. Osim navedenog, odredba o naknadi za zajam suštinski predstavlja kamatu za isti, odnosno cijenu konkretnog zajma, a koja je u ovom slučaju ugovorena u visini od 94,50 % iznosa glavnice zajma, i to za rok otplate od inicijalnih 30 dana, što nedvojbeno, a sukladno testu razmjernosti i suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18.1. Kako ništetne odredbe o prolongatu ne proizvode pravni učinak, zaključak je suda da je tuženik svojim uplatama po 386,00 eura, odnosno u ukupnom iznosu 772,00 eura otplatio dio glavnice, te njegov preostali dug po ugovoru iznosi 413,00 eura.

19. Obzirom da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi kako je tužitelj pozajmio iznos 1.185,00 eura, a da je tuženik je podmirio dio duga u iznosu 772,00 eura, dok ostatak pozajmljenog iznosa od 413,00 eura nije vratio u ugovorenom roku, sud je je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u tom iznosu te je na temelju odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika u pogledu glavnice u iznosu 413,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od otkaza ugovora o zajmu odnosno od 7. studenog 2025. do isplate. Odluka o tijeku i stopi zateznih kamata određena je na temelju članka 29. stavka 1. i 2. ZOO.

20. Kako sud zahtjev tužitelja za isplatu iznosa ocijenio kao neosnovanim, sud je ukinuo i platni nalog kojim je tuženiku naloženo platiti tuženiku iznos 772,00 eura sa zateznim kamatama tekućima od 7. studenog 2025. do isplate te je i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

21. Sukladno Zaključku br. 3. sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa predsjednicima građanskih odjela županjskih sudova održanom 2. lipnja 2017, u točki II. izreke presude ukinut je dio platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi u kojem je tuženik obvezan isplatiti tužitelju nastale troškove ovršnog postupka. Prema navedenom zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava se na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. O tom trošku odlučuje se presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga zajedno s ostalim troškovima nastalim u tom djelu parničnog postupka, a zatezne kamate na dosuđeni trošak teku od donošenja prvostupanjske presude. Odredbom članka 164. stavak 4. ZPP-a, o zahtjevu za naknadu troškova postupka sud odlučuje u presudi (ili rješenju) kojom se završava postupak pred tim sudom.

21.1. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. i čl. 155. ZPP-a. Obzirom da je tužitelj djelomično uspio u sporu, sud je troškove odmjerio razmjerno postignutom uspjehu. Tužitelj je potraživao iznos od 2.040,00 eura, a uspio je s iznosom od 413,00 eura, što predstavlja 20,25% uspjeha u pogledu visine tužbenog zahtjeva, dok je u dokazivanju pravne osnove uspio sa 100 %, što ukupno iznosi 120,25%, a nakon što se navedeni postotak podijeli sa dva (pravna osnova i visina) dobije se tužiteljev uspjeh u sporu od 60,13%. Tuženik je u pogledu visine uspio sa 79,75%, a u osporavanju pravne osnove sa 0%, što ukupno iznosi 79,75%, a nakon što se i navedeni postotak podijeli sa dva (pravna osnova i visina) dobije se uspjeh tuženika u sporu od 39,87% pa je valjalo od postotka tužitelja tj. od 60,13% oduzeti postotak tuženika tj. 39,87%, jer je tužitelj stranka koja je u većoj mjeri uspjela. Na taj način dobiven je postotak uspjeha tužitelja u sporu od 20,26%.

21.2. Tužitelju su sukladno uspjehu u sporu odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.), vrijednosti predmeta spora te priloženom troškovniku.

21.3. Tužitelju pripada pravo na trošak nastao u ovršnom postupku koji se sastoji od troška sastavljanja prijedloga za ovrhu u iznosu 100 bodova sukladno Tar. br. 11. t.1. Tarife te troška javnobilježničke nagrade u iznosu od 12,50 eura i ostatka naknade u iznosu od 12,50 eura sukladno čl. 7. stavak 1. Pravilnika o naknadi i nagradi javnih bilježnika u ovršnom postupku ("Narodne novine" br. 9/21., 18/22.; dalje: Pravilnik) u svezi sa čl. 5. tog Pravilnika. Tužitelju su priznati i nužni i opravdani troškovi za sastav obrazloženog podneska-očitovanja na prigovor od 8. svibnja 2025. (prema Tbr. 11. toč. 1. Tarife) u iznosu 100 bodova te za zastupanje na ročištu održanom 27. svibnja 2026 na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari (sukladno Tbr. 9.t.1.Tarife), u iznosu 100 bodova odnosno ukupno 300,00 bodova uvećano za vrijednost jednog boda od 2,00 eura (Tbr.54 Tarife) i PDV od 25% (Tbr.46 Tarife) što ukupno iznosi 750,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 140,04 eura sukladno Tbr.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN50/2026).

21.4.Sveukupni troškovi postupka tako iznose 915,04 eura što sukladno omjeru u kojem tužitelju treba odmjeriti troškove postupka (20,26%) iznosi 185,39 eura. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su i zatezne kamate koje teku od dana donošenja presude do isplate sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona, "Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24 , po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga je o troškovima postupka odlučeno kao u točki III. izreke.

U Samoboru, 7. srpnja 2026.

Sudac:

Mirela Crnjak

Nacrt prijedloga izradio viši sudski savjetnik - specijalist:

Almir Travljanin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od primitka presude županijskom sudu, putem ovog suda u 2 primjerka. Za stranku koja je bila obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, a na to ročište nije pristupila, presuda se objavljuje na e-oglasnoj ploči Općinskog suda u Novom Zagrebu. Smatra se da je ta stranka danom objave primila presudu i od toga dana joj se računa rok za žalbu. U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

DNA:

1. Mislav Bistrović, odvjetnik uz nalog za pristojbu na ovu presudu

2. LOI