- 1 -              Revd 4161/2023-2

Broj: Revd 4161/2023-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. K. iz B., OIB: ..., zastupane po punomoćniku H. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika S. e. d.o.o. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Z. B., odvjetniku u Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-468/2023-2 od 8. kolovoza 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu broj P-209/2022-17 od 5. travnja 2023., u sjednici održanoj 23. siječnja 2024.,

r i j e š i o   j e:

I. Odbija se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na povredu temeljnog ljudskog prava.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-468/2023-2 od 8. kolovoza 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu broj P-209/2022-17 od 5. travnja 2023.

2. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

3. Ovo jer u odnosu na prvo postavljeno pitanje, kojim se problematizira postojanje pravnog interesa tužiteljice i sankcioniranje tog eventualnog nedostatka odbačajem tužbe, obzirom da je u međuvremenu tuženik povukao zahtjev za izravnu naplatu, tuženik dostavlja neodgovarajuće razloge važnosti.

3.1. Naime, odluka Rev-x 982/16-2 od 19. listopada 2016. donesena je u činjeničnim okolnostima provedene ovrhe u cjelini (te i dovršene) što ovdje nije slučaj, a i odlučivano je o reviziji protiv presude a ne protiv rješenja o odbačaju tužbe kako to postavljeno pitanje sugerira (isto i presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž-1340/2021-2 od 7. siječnja 2022., presuda Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-218/2019-2 od 10. veljače 2020. i Gž-234/2017-2 od 18. veljače 2019. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4194/2021-3 od 14. veljače 2022.).

3.2. Pritom, u situaciji povlačenja prijedloga za ovrhu, sud je dužan ex offo donijeti rješenje o obustavi ovrhe (čl. 40. st. 2. Ovršnog zakona - "Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22 - dalje: OZ), ali se njime ne ukidaju sve provedene radnje kao što je to slučaj primjerice pri obustavi ovrhe iz čl. 52. st. 4. OZ. Nadalje, prema odredbi čl. 21. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine", broj 68/18, 2/20, 47/20, 46/20, 83/20 i 133/20) agencija je dužna čuvati osnovu za plaćanje tri godine, među ostalim, od dana kada Agencija prestala provoditi ovrhu radi obustave.

3.3. Osim toga, revizijski sud je izrazio shvaćanje u odluci broj Rev 243/2022-2 od 14. lipnja 2023., a koje glasi: "Naime, tužitelj je postupio prema rješenju ovršnog suda kojim je sukladno odredbi čl. 52. st. 3. OZ upućen na pokretanje parnice, te je u roku podnio tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (što predviđa i zakonska odredba čl. 187. st. 1. i 2. ZPP, koja ga u tom slučaju oslobađa obveze dokazivanja pravnog interesa na pokretanje parnice). Iako je u posebnom postupku (izvan ovršnoga) bila ukinuta potvrda o ovršnosti na ovršnoj ispravi, obzirom da je ovršni postupak u trenutku podnošenja njegove tužbe još bio u tijeku, tužitelj nije mogao s potpunom sigurnošću pretpostaviti da će ovršni postupak biti pravomoćno obustavljen na temelju odredbe čl. 72. st. 1. OZ."

4. U odnosu na drugo postavljeno pitanje kojim se problematizira na kome je teret dokaza osnovanosti prigovora zastare (početka i isteka zastarnog roka), pobijana odluka ne odstupa od shvaćanja izraženim u odlukama navedenim kao razlog važnosti.

4.1. Ovo jer se u konkretnom slučaju u obrazloženju drugostupanjske odluke navodi da tuženik nije dostavio dokaze na okolnost kada je predmetna zadužnica prvi put podnesena na naplatu, što bi bio dokaz na okolnost činjenice prekida tijeka zastarnog roka, pa je prigovor zastare ocijenjen osnovanim utvrđenjem da je od dovršetka ovršnog postupka broj Ovr-624/06 do podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu protekao petogodišnji rok zastare.

5. Stoga u odnosu na postavljena pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, pa je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučeno kao u toč. I. izreke.

6. Tuženik drži da je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka došlo i do povrede prava na pravično suđenje, ali pritom nije dokazao činjenice na kojima bazira svoje tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje, kojima bi učinio vjerojatnim da bi postupanjem nižestupanjskog suda bila počinjena neka osobito teška povreda odredaba parničnog postupka. Posljedično tomu, tuženik nije učinio vjerojatnim da je došlo do povrede temeljnih ljudskih prava u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP.

7. Slijedom svega navedenog, proizlazi da je prijedlog predlagatelja valjalo u tom dijelu odbaciti pozivom na odredbu čl. 389.a st. 4. ZPP, a kao u toč. II. izreke.

Zagreb, 23. siječnja 2024.