REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Ulica Andrije Hebranga 9, Metković

Poslovni broj: P-11/2026-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu toga suda Damiru Ujduru, u pravnoj stvari tužiteljice AD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Juri Jelaviću, odvjetniku u Metkoviću, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 9. lipnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zakonskog zastupnika tuženice, dana 7. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužiteljica AD isključiva vlasnica dijela nekretnine označene kao kat. čest. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i to baš dijela u površini od 582 m2, koji je na skici lica mjesta izrađenoj dana 24. travnja 2025. po dipl. ing. geod. LD označen kao lik A, B, C, D, E, F, G, H, I, J, K, L, M, N, O, P, Q, R, S, T, U, V, W, X, Y, A, pa je tužiteljica na temelju ove presude ovlaštena zatražiti osnivanje nove katastarske čestice od opisanog dijela navedene nekretnine, a potom i uknjižbu brisanja prava vlasništva na toj novoosnovanoj katastarskoj čestici s imena Republike Hrvatske, uz istodobnu uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, za cijelo.

II. Utvrđuje se da je tužiteljica AD isključiva vlasnica dijela nekretnine označene kao kat. čest. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i to baš dijela u površini od 732 m2, koji je na skici lica mjesta izrađenoj dana 24. travnja 2025. po dipl. ing. geod. LD označen kao lik Z, AA, AB, AC, AD, AE, AF, AG, AH, AI, AJ, AK, AL, AM, AN, AO, AP, AQ, AR, AS, AT, AU, AV, AW, AX, AY, AZ, CA, Z, pa je tužiteljica na temelju ove presude ovlaštena zatražiti osnivanje nove katastarske čestice od opisanog dijela navedene nekretnine, a potom i uknjižbu brisanja prava vlasništva na toj novoosnovanoj katastarskoj čestici s imena Republike Hrvatske, uz istodobnu uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, za cijelo.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi u bitnome navodi da je samostalna i poštena posjednica, odnosno stvarna vlasnica dvaju fizički određenih dijelova kat. čest. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]. Prvi dio je na skici lica mjesta izrađenoj po dipl. ing. geod. LD označen kao lik A, B, C, D, E, F, G, H, I, J, K, L, M, N, O, P, Q, R, S, T, U, V, W, X, Y, A, površine 582 m2, a drugi dio kao lik Z, AA, AB, AC, AD, AE, AF, AG, AH, AI, AJ, AK, AL, AM, AN, AO, AP, AQ, AR, AS, AT, AU, AV, AW, AX, AY, AZ, CA, Z, površine 732 m2. Navodi da su ti dijelovi u naravi stare kuće, pomoćni objekti, dvorište, okućnica i vrtovi, omeđeni suhozidima, te da su od davnine u posjedu obitelji AD.

2. Prema tužbenim navodima, tužiteljica predmetne dijelove drži po pravnom slijedu iza svoga pokojnog supruga OD pok. ADC. OD ih je, prema tvrdnji tužiteljice, stekao nasljeđivanjem iza svoje majke RD i sporazumom o diobi s bratom KD, pri čemu su predmetne nekretnine u ostavinskom rješenju iza RD označene kao „stare kuće na Brigu“. Tužiteljica ističe da je kuću na istočnom dijelu prije više od sto godina sagradio djed ili pradjed njezina pokojnog supruga, a da je kuću na zapadnom dijelu 1953. godine sagradio ADC, otac njezina pokojnog supruga. Kao vanjski i trajni znak dugotrajnog posjedovanja navodi postojeće suhozide, suhozidne podzide i stare objekte.

3. Tuženica se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Prvenstveno prigovara da nisu ispunjene procesne pretpostavke iz članka 186.a Zakona o parničnom postupku jer je tužiteljica, nakon obraćanja nadležnom državnom odvjetništvu zahtjevom za mirno rješenje spora, bila pozvana na dopunu zahtjeva i na pokretanje postupka osiguranja dokaza, a tome nije udovoljila. Smatra da se stoga ima uzeti da valjan zahtjev za mirno rješenje spora nije bio podnesen, zbog čega predlaže odbaciti tužbu.

4. U meritumu tuženica osporava da je tužiteljica dokazala stjecanje prava vlasništva. Posebno ističe da iz priloženih isprava nije vidljivo da bi utuženi dijelovi u navedenoj površini i obliku bili predmet raspolaganja pravnih prednika tužiteljice, da nije jasno tko je i kada od prednika stekao vlasništvo dosjelošću, da treba utvrditi kvalitetu i neprekinutost posjeda, te da treba raspraviti pitanje eventualnog javnog dobra, nerazvrstane ceste ili šumskogospodarskog režima.

5. Tijekom postupka sud je izveo dokaze čitanjem i pregledavanjem rješenja o nasljeđivanju iza pok. RD, poslovni broj O-73/00 od 3. travnja 2000., rješenja o nasljeđivanju iza pok. OD, poslovni broj O-165/20, UPP/OS- 45/20 od 10. srpnja 2020., izjave ĐD od 21. srpnja 2025., zapisnika očevida sa skicom lica mjesta, skice lica mjesta od 24. travnja 2025., izvoda s Geoportala DGU u slojevima od 1968. godine, potvrde Hrvatskih šuma od 19. veljače 2026. i potvrde Grada Metkovića od 20. veljače 2026. Sud je na glavnoj raspravi od 9. lipnja 2026. saslušao svjedoke ĐD, UD i ĆD.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Prije svega, sud nije prihvatio prigovor tuženice da nisu ispunjene procesne pretpostavke za vođenje ove parnice. Iz navoda stranaka i spisa proizlazi da se tužiteljica prije podnošenja tužbe obratila nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću zahtjevom za mirno rješenje spora, i to dana 26. rujna 2025., a da državno odvjetništvo nije donijelo odluku kojom bi zahtjev prihvatilo niti je mirno rješenje spora postignuto. Tužba je podnesena nakon proteka roka od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

8. Okolnost da je državno odvjetništvo predložilo tužiteljici pokretanje postupka osiguranja dokaza, sama za sebe, ne znači da je zahtjev za mirno rješenje spora pravno nepostojeći niti da je tužba nedopuštena. Odredba članka 186.a ZPP -a daje državnom odvjetništvu mogućnost da radi zauzimanja stajališta o osnovanosti zahtjeva traži izvođenje dokaza u okviru osiguranja dokaza, no iz dostavljene procesne građe ne proizlazi da je zahtjev tužiteljice bio pravomoćno ili konačno tretiran kao nepodnesen, niti da bi tužiteljica bila upozorena na takvu posljedicu u smislu na kojem tuženica temelji prigovor. Slijedom toga, sud smatra da je tužiteljica ispunila procesnu pretpostavku prethodnog obraćanja državnom odvjetništvu, pa nema mjesta odbačaju tužbe.

9. U pogledu predmeta spora, sud je utvrdio da su utuženi dijelovi nekretnine dovoljno određeni za presuđenje. Skica lica mjesta od 24. travnja 2025., koju je izradio dipl. ing. geod. LD, prikazuje katastarsku česticu [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], granice katastarskih čestica, položaj suhozida, postojeće objekte i dvije predmetne površine označene točkama i slovima. Na skici je prvi dio označen likom A do Y i natrag A, površine 582 m2, a drugi dio likom Z do CA i natrag Z, površine 732 m2. Time je predmet tužbenog zahtjeva individualiziran položajno, grafički i površinski.

10. Sud je ocijenio da se navedena skica podudara s opisima stranaka i iskazima svjedoka. Ona ne predstavlja samo apstraktnu skicu, nego prikazuje stvarne objekte i suhozide kao trajne međe i vidljive znakove posjeda. Upravo suhozidi i postojeći objekti u ovom predmetu imaju osobitu dokaznu vrijednost jer se radi o starim kamenim konstrukcijama koje u naravi označavaju granice korištenja, a ne o privremenim ili nedavno postavljenim oznakama.

11. Iz rješenja o nasljeđivanju iza pok. RD, poslovni broj O -73/00 od 3. travnja 2000., proizlazi da su njezinu ostavinsku imovinu, između ostalog, činile „stare kuće na Brigu“ u k. o. [katastarska općina], nova kuća u [adresa] podijeljena na dva etažna stana, zemlje u k. o. [katastarska općina] i k. o. [katastarska općina] te druge nekretnine. Istim rješenjem, temeljem Zakona o nasljeđivanju i sporazuma o diobi, nasljednicima su proglašeni OD i KD, svaki u određenom dijelu, pri čemu je OD pripala, između ostalog, 1/2 starih kuća na Brigu i drugi navedeni dijelovi imovine.

12. Iz rješenja o nasljeđivanju iza pok. OD, poslovni broj O -165/20, UPP/OS-45/20 od 10. srpnja 2020., proizlazi da je njegovom nasljednicom proglašena supruga AD u cijelosti, i to nakon što su sinovi ostavitelja izjavili da svoje nasljedne dijelove ustupaju majci AD, a ona je prihvatila nasljedstvo. Time je dokazan nasljednopravni slijed od OD prema tužiteljici.

13. Sama ostavinska rješenja ne bi, promatrana izolirano, bila dostatna za zaključak o vlasništvu na utuženim dijelovima kat. čest. [katastarska čestica], jer se u njima ne navode današnje katastarske oznake predmetnih dijelova s površinama 582 m2 i 732 m2. Međutim, sud ih ne cijeni izolirano, nego zajedno sa skicom lica mjesta, iskazima svjedoka, očevidom, potvrdom Grada Metkovića, potvrdom Hrvatskih šuma i izvodima Geoportala. U toj ukupnosti dokaza, rješenja o nasljeđivanju potvrđuju pravni slijed i obiteljsku diobu, dok ostali dokazi potvrđuju identitet i dugotrajni posjed upravo spornih dijelova.

14. Svjedok ĐD iskazao je da je rođen u Vidu 1958. godine i da mu je predmetna nekretnina dobro poznata jer je kao dijete dolazio kod djeda ADC i bake RD, a kasnije kod ujne AD i ujaka OD. Iskazao je da su se na predmetnoj nekretnini držale svinje, da su postojali svinjari, suhozidi i vrtovi ograđeni suhozidom, te da su se u vrtovima sadili kapula, luk, raštika, bob, krumpir i slično. Posebno je naveo da su predmetne nekretnine većim dijelom omeđene suhozidom, unutar kojega su postojale suhozidne podzide, te da je takvo stanje zatekao još kao dijete.

15. Isti svjedok naveo je da se zapadni dio nalazi pored čest. zgr. [katastarska čestica], da je u tom dijelu bila kuća u kojoj su se vjenčali OD i AD i nakon vjenčanja stanovali, a da se istočno nalazila puno starija kamena kuća u kojoj su prema obiteljskim saznanjima ranije stanovali njihovi prednici. Potvrdio je i da nitko drugi ne polaže pravo na predmetnu nekretninu, da su srodnici nekretnine podijelili sporazumom o diobi, te da AD i njezine prednike nitko nije ometao u posjedu.

16. Sud je iskazu svjedoka ĐD poklonio vjeru, iako je u srodstvu s tužiteljicom, jer je njegov iskaz bio životan, određen, sadržajno bogat i podudaran s drugim izvedenim dokazima. Svjedok nije iskazivao samo općenito o tome da je „obitelj nešto koristila“, nego je opisao konkretne objekte, suhozide, podzide, vrtove, način korištenja i obiteljsku diobu. Njegovo srodstvo sud je uzeo u obzir, ali ono samo po sebi ne čini iskaz nevjerodostojnim, osobito kada je potvrđen iskazima nesrodnih svjedoka.

17. Svjedok UD, koji nije u srodstvu s tužiteljicom, iskazao je da je rođen i živi u [adresa], da mu je predmetna nekretnina dobro poznata i da je s tužiteljicom bio susjed do 1972. godine. Naveo je da su predmetne nekretnine većim dijelom ograđene suhozidom, da se na njima nalaze stare kuće, da su postojali svinjari i vrt, te da i danas postoje kamene podzide unutar kojih se sijao bob, špinat, luk, kapula i drugo. Iskazao je da unutar obitelji nije bilo sporova, da su se braća OD i KD uredno i složno dogovorili oko diobe, te da ih nikada nitko, ni fizičke osobe ni država, nije smetao u posjedu predmetnih nekretnina.

18. Posebno je važno što je svjedok UD potvrdio pravni i faktični slijed posjeda navodeći da je PD otac OD i KD, da je OD naslijedila njegova supruga AD, te da je PD do svoje smrti držao predmetne nekretnine u posjedu. Potvrdio je i da su gabariti, odnosno suhozidi predmetnih nekretnina, ostali nepromijenjeni sve do danas. Sud ovom iskazu poklanja osobitu vjerodostojnost jer dolazi od nesrodnog svjedoka, susjeda i osobe koja osobno poznaje stanje na terenu kroz dulje vremensko razdoblje.

19. Svjedokinja ED, također nesrodna s tužiteljicom, iskazala je da je 1982. godine došla u [adresa], da joj je poznato da su predmetne nekretnine većim dijelom omeđene suhozidom, a unutar suhozida postoje kamene podzide koje su korištene kao vrtovi. Navela je da se na nekretninama nalaze izgrađeni objekti, da je građevina „pod dekom“ građena 1950-ih godina i da na njoj postoji ploča s datumom gradnje, a da su druge građevine puno starije, po njezinu mišljenju i prije 1900. godine. Potvrdila je da unutar obitelji nije bilo sporova o tome što kome pripada, te da ED, uključujući AD i njezine prednike, nitko nikada nije ometao u posjedu.

20. Svjedokinja ED izričito je navela da je 1982. godine predmetne nekretnine držao u posjedu PD, nakon njegove smrti njegova žena JD, nakon Stanine smrti sinovi OD i KD po pola, te da su se oni dogovorili što kome pripada, a da je kasnije AD naslijedila od svoga supruga OD. Također je potvrdila da su gabariti predmetne nekretnine ostali neizmijenjeni od njezina dolaska u [adresa] do danas te da pri izmjeri, kojoj su bili nazočni njezin suprug i drugi susjedi, među susjedima nije bilo spora oko međa.

21. Sud je iskaze navedenih svjedoka ocijenio međusobno suglasnima u svim odlučnim dijelovima. Svi svjedoci potvrđuju dugotrajno posjedovanje obitelji PD, postojanje starih kuća, suhozida, podzida i vrtova, nepromijenjene gabarite, nepostojanje obiteljskog ili susjedskog spora i nepostojanje smetanja od strane države ili trećih osoba. Njihovi iskazi se međusobno nadopunjuju, a ne proturječe jedan drugome. Sud nije našao razloga da ih smatra naučenima, neprirodnima ili usmjerenima na prikrivanje odlučnih činjenica.

22. Iz potvrde Hrvatskih šuma od 19. veljače 2026. i potvrde Grada Metkovića od 20. veljače 2026., koje je u spis priložila upravo tuženica, proizlazi da nisu potvrđene zapreke na koje je tuženica ukazivala u odgovoru na tužbu. Sud je te isprave cijenio zajedno s izvodima Geoportala DGU i skicom lica mjesta te je zaključio da u postupku nije dokazano da bi predmetni dijelovi predstavljali javno dobro, nerazvrstanu cestu, šumsko zemljište ili drugo dobro koje bi po svojoj pravnoj naravi bilo izvan privatnopravnog prometa i na kojem se pravo vlasništva ne bi moglo steći dosjelošću.

23. Sud je pritom imao u vidu da je teret dokazivanja zapreke u vidu javnog dobra ili posebnog javnopravnog režima bio na tuženici koja se na tu okolnost pozivala. Tuženica je taj prigovor istaknula kao mogućnost koju treba ispitati, ali nakon izvedenih dokaza nije dokazano da ijedan od dva utužena dijela ima takav status. Naprotiv, položaj, namjena i izgled zemljišta, postojeći objekti, vrtovi i suhozidi upućuju na dugotrajnu privatnu obiteljsku uporabu, a ne na javnu prometnu ili drugu opću uporabu.

24. Sporno zemljište je u zemljišnoj knjizi upisano kao vlasništvo Republike Hrvatske. Međutim, zemljišnoknjižni upis, premda važan, nije neoboriv kada tužitelj dokazuje da knjižno stanje ne odgovara stvarnom pravnom stanju nastalom izvanknjižnim stjecanjem, osobito dosjelošću i nasljeđivanjem. U ovom predmetu tužiteljica upravo to dokazuje: da je pravo vlasništva nastalo u korist njezinih pravnih prednika dugotrajnim, mirnim i poštenim posjedom, a zatim prešlo na nju nasljeđivanjem.

25. Na utvrđeno činjenično stanje sud je primijenio pravna pravila o dosjelosti sadržana u Općem građanskom zakoniku, koji se kao pravno pravilo primjenjuje na odnose nastale prije 6. travnja 1941. temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine („Narodne novine“ broj 73/91), zatim odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80 i 36/90, „Narodne novine“ broj 53/91; dalje: ZOVO), te odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/00 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15

- pročišćeni tekst, 94/17 - ispravak i 52/25; dalje: ZV).

26. Prema pravnim pravilima OGZ-a i kasnijim propisima, pravo vlasništva dosjelošću stječe se ako je posjed određene stvari samostalan, miran, neprekinut i pošten kroz zakonom propisano vrijeme. Kod izvanredne dosjelosti odlučna je dugotrajnost i poštenje posjeda, dok zakonit pravni temelj nije nužan u istoj mjeri kao kod redovne dosjelosti. U ovom predmetu sud je utvrdio da je posjed obitelji PD trajao daleko dulje od najduljeg roka koji bi bio potreban za stjecanje vlasništva dosjelošću prema relevantnim pravnim režimima.

27. Iz iskaza svjedoka i stanja na terenu proizlazi da su predmetne dijelove prije tužiteljice držali ADC i njegova supruga JD, a potom njihovi sinovi OD i KD sukladno obiteljskoj diobi, da je dio koji je pripao OD nakon njegove smrti naslijedila tužiteljica, te da kroz cijelo to vrijeme nije bilo smetanja, osporavanja niti suprotstavljenog posjeda. Posjed nije bio prikriven, povremen ili neodređen, nego trajan, vidljiv i vezan uz konkretne objekte, vrtove, okućnice i suhozidne međe.

28. Sud posebno ističe da je za dosjelost na dijelu katastarske čestice odlučno može li se taj dio u naravi jasno individualizirati i je li baš na tom dijelu izvršavan posjed. U ovom predmetu oba uvjeta su ispunjena. Predmetni dijelovi su individualizirani skicom lica mjesta i prirodnim, odnosno izgrađenim oznakama na terenu, a posjed je izvršavan upravo unutar tih gabarita. Svjedoci su jednoglasno naveli da su suhozidi i gabariti ostali neizmijenjeni desetljećima, a ED je potvrdila da od 1982. god ine do danas nije bilo promjena u tim gabaritima.

29. Tuženičin prigovor da nije jasno tko je od pravnih prednika i kada stekao vlasništvo dosjelošću sud ne prihvaća. Izvedeni dokazi omogućuju pouzdan zaključak da je najkasnije ADC, a s obzirom na starost istočne kamene kuće i starost suhozidnih konstrukcija vjerojatno i njegovi prednici, držao predmetne dijelove kao svoje, mirno, javno i neprekinuto kroz razdoblje koje višestruko premašuje rokove dosjelosti. Za odluku u ovoj parnici nije odlučno utvrditi točan kalendarski dan nastupa dosjelosti, nego je odlučno da je do stjecanja vlasništva dosjelošću došlo prije prijenosa prava na JD, odnosno najkasnije prije kasnije ostavinske i obiteljske diobe, a potom je tako stečeno pravo prešlo na OD i naposljetku na tužiteljicu.

30. Sud ne prihvaća ni prigovor da nasljeđivanje od osoba koje nisu bile zemljišnoknjižni vlasnici ne može biti osnova stjecanja. Taj je prigovor načelno točan samo ako prednici doista nisu stekli vlasništvo. Međutim, ovdje sud utvrđuje da su prednici tužiteljice vlasništvo stekli izvanknjižno, dosjelošću. Nakon što je pravo vlasništva jednom stečeno dosjelošću, ono prelazi na nasljednike u trenutku otvaranja nasljedstva, neovisno o tome je li ranije bilo provedeno u zemljišnim knjigama. Rješenje o nasljeđivanju tada ima deklaratornu narav u odnosu na nasljednopravni prijelaz, a ne konstitutivnu narav u odnosu na samo ranije stečeno vlasništvo.

31. U odnosu na poštenje posjeda, sud polazi od zakonske predmnjeve poštenja posjeda dok se ne dokaže protivno. Tuženica nije dokazala da su tužiteljica ili njezini pravni prednici znali ili morali znati da nemaju pravo posjedovati predmetne dijelove kao svoje. Naprotiv, činjenica da su ondje postojale stare kuće, da su ih OD koristile generacijama, da su vrtovi bili ograđeni suhozidom, da su se braća OD i KD međusobno dogovorili o diobi, da nije bilo sporova unutar obitelji ni sa susjedima, te da država desetljećima nije osporavala takvo stanje, sve upućuje na zaključak o poštenom i samostalnom posjedu.

32. Sud je imao u vidu i pitanje društvenog vlasništva te učinak članka 29. ZOVO - a, prema kojem se na stvarima u društvenom vlasništvu pravo vlasništva nije moglo steći dosjelošću. Međutim, u konkretnom slučaju nije dokazano da su predmetni dijelovi, u smislu stvarne uporabe i faktičnog režima, bili javno dobro ili predmet javne uporabe. Čak i kada se polazi od toga da je zemljišnoknjižno stanje bilo takvo da je pravo upisano na Republiku Hrvatsku, odlučno je da je posjed tužiteljice i njezinih prednika bio dugotrajan, miran i pošten, da se računa i razdoblje nakon 8. listopada 1991., te da u postupku nije utvrđeno postojanje suprotstavljenog privatnog prava trećih osoba koje bi bilo povrijeđeno prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

33. Sud smatra da bi odbijanje tužbenog zahtjeva u ovakvoj činjeničnoj situaciji značilo davanje prednosti isključivo formalnom zemljišnoknjižnom stanju, iako je provedeni dokazni postupak pokazao da to stanje ne odgovara dugotrajnom i stvarnom posjedovnom i vlasničkom stanju na terenu. Zadaća suda u ovakvoj vlasničkoj parnici upravo je uskladiti knjižno stanje sa stvarnim pravnim stanjem kada je ono dokazano na propisan način.

34. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da je tužiteljica dokazala da su njezini pravni prednici stekli pravo vlasništva dosjelošću na utuženim fizički određenim dijelovima kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], da je to pravo nasljeđivanjem i obiteljskom diobom prešlo na OD, a nakon njegove smrti na tužiteljicu AD, te da nisu dokazane zapreke u vidu javnog dobra, nerazvrstane ceste, šumskog zemljišta ili prava trećih osoba. Zato je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke.

35. Budući da stranke nisu popisale troškove izostala je odluka o troškovima postupka.

36. Zbog svega izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Metković, 7. srpnja 2026.

S u d a c:

Damir Ujdur

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću, Građansko-upravni odjel, na broj P-DO-7/2026