REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

Poslovni broj: P–1595/2025-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru po sucu tog suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužitelja ĐV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , zastupan po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, zastupana po punomoćnicima BV, Borisu Biliću, odvjetnicima u odvjetničkom društva Matulić, Bilić d.o.o. u Splitu, Sukoišanska 43, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 2. srpnja 2026. godine u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Antonije Maras Jurlina, odvjetnice u Zadru i punomoćnice tuženika Bojane Bogdan, odvjetnice u odvjetničkom društva Matulić, Bilić, te nakon objave dana 7. srpnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu, broj: 9012222148 koji su stranke zaključile dana 15.siječnja 2007. godine slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF a koje promjene su nastupile nakon 15.siječnja 2007.godine pa nadalje.

II. Usvaja se kao osnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

II.Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadno plaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos zakonske zatezne kamate na iznos od 6.945,38 EUR koja zakonska zatezna kamata je tekuća na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na

- iznos od 0,13 EUR sa kamatom od 29.2.2008 godine

- iznos od 5,91 EUR sa kamatom od 31.3.2008 godine

- iznos od 27,85 EUR sa kamatom od 31.10.2008 godine

- iznos od 5,56 EUR sa kamatom od 30.11.2008 godine

- iznos od 29,35 EUR sa kamatom od 31.12.2008 godine

- iznos od 32,98 EUR sa kamatom od 31.1.2009 godine

- iznos od 34,58 EUR sa kamatom od 28.2.2009 godine

- iznos od 29,57 EUR sa kamatom od 31.3.2009 godine

- iznos od 30,36 EUR sa kamatom od 30.4.2009 godine

- iznos od 23,84 EUR sa kamatom od 31.5.2009 godine

- iznos od 18,27 EUR sa kamatom od 30.6.2009 godine

- iznos od 19,51 EUR sa kamatom od 31.7.2009 godine

- iznos od 22,72 EUR sa kamatom od 31.8.2009 godine

- iznos od 22,36 EUR sa kamatom od 30.9.2009 godine

- iznos od 19,30 EUR sa kamatom od 31.10.2009 godine

- iznos od 25,03 EUR sa kamatom od 30.11.2009 godine

- iznos od 29,21 EUR sa kamatom od 31.12.2009 godine

- iznos od 35,93 EUR sa kamatom od 31.1.2010 godine

- iznos od 32,75 EUR sa kamatom od 28.2.2010 godine

- iznos od 1,38 EUR sa kamatom od 3.3.2010 godine

- iznos od 41,63 EUR sa kamatom od 31.3.2010 godine

- iznos od 1,19 EUR sa kamatom od 6.4.2010 godine

- iznos od 40,96 EUR sa kamatom od 30.4.2010 godine

- iznos od 44,93 EUR sa kamatom od 31.5.2010 godine

- iznos od 27,58 EUR sa kamatom od 30.6.2010 godine

- iznos od 15,69 EUR sa kamatom od 6.7.2010 godine

- iznos od 25,77 EUR sa kamatom od 8.7.2010 godine

- iznos od 65,59 EUR sa kamatom od 31.7.2010 godine

- iznos od 80,74 EUR sa kamatom od 31.8.2010 godine

- iznos od 75,87 EUR sa kamatom od 30.9.2010 godine

- iznos od 65,55 EUR sa kamatom od 31.10.2010 godine

- iznos od 85,50 EUR sa kamatom od 30.11.2010 godine

- iznos od 108,88 EUR sa kamatom od 31.12.2010 godine

- iznos od 1,42 EUR sa kamatom od 3.1.2011 godine

- iznos od 54,11 EUR sa kamatom od 31.1.2011 godine

- iznos od 39,11 EUR sa kamatom od 11.3.2011 godine

- iznos od 32,93 EUR sa kamatom od 11.3.2011 godine

- iznos od 81,20 EUR sa kamatom od 31.5.2011 godine

- iznos od 27,21 EUR sa kamatom od 31.5.2011 godine

- iznos od 31,92 EUR sa kamatom od 10.6.2011 godine

- iznos od 44,90 EUR sa kamatom od 20.6.2011 godine

- iznos od 18,76 EUR sa kamatom od 11.7.2011 godine

- iznos od 21,57 EUR sa kamatom od 11.7.2011 godine

- iznos od 53,64 EUR sa kamatom od 20.7.2011 godine

- iznos od 74,46 EUR sa kamatom od 10.8.2011 godine

- iznos od 13,27 EUR sa kamatom od 19.8.2011 godine

- iznos od 25,29 EUR sa kamatom od 19.8.2011 godine

- iznos od 55,09 EUR sa kamatom od 9.9.2011 godine

- iznos od 49,84 EUR sa kamatom od 20.9.2011 godine

- iznos od 4,58 EUR sa kamatom od 1.10.2011 godine

- iznos od 127,88 EUR sa kamatom od 1.10.2011 godine

- iznos od 15,76 EUR sa kamatom od 1.10.2011 godine

- iznos od 58,04 EUR sa kamatom od 10.10.2011 godine

- iznos od 41,59 EUR sa kamatom od 20.10.2011 godine

- iznos od 122,01 EUR sa kamatom od 24.10.2011 godine

- iznos od 18,65 EUR sa kamatom od 24.10.2011 godine

- iznos od 3,59 EUR sa kamatom od 2.11.2011 godine

- iznos od 90,30 EUR sa kamatom od 10.11.2011 godine

- iznos od 9,08 EUR sa kamatom od 21.11.2011 godine

- iznos od 26,27 EUR sa kamatom od 21.11.2011 godine

- iznos od 3,60 EUR sa kamatom od 2.12.2011 godine

- iznos od 89,69 EUR sa kamatom od 9.12.2011 godine

- iznos od 0,86 EUR sa kamatom od 15.12.2011 godine

- iznos od 18,81 EUR sa kamatom od 15.12.2011 godine

- iznos od 47,14 EUR sa kamatom od 19.12.2011 godine

- iznos od 59,53 EUR sa kamatom od 27.12.2011 godine

- iznos od 74,27 EUR sa kamatom od 9.1.2012 godine

- iznos od 76,99 EUR sa kamatom od 31.1.2012 godine

- iznos od 21,15 EUR sa kamatom od 7.2.2012 godine

- iznos od 37,56 EUR sa kamatom od 29.2.2012 godine

- iznos od 60,78 EUR sa kamatom od 2.3.2012 godine

- iznos od 95,18 EUR sa kamatom od 31.3.2012 godine

- iznos od 96,85 EUR sa kamatom od 30.4.2012 godine

- iznos od 88,81 EUR sa kamatom od 31.5.2012 godine

- iznos od 9,67 EUR sa kamatom od 1.6.2012 godine

- iznos od 95,93 EUR sa kamatom od 30.6.2012 godine

- iznos od 64,26 EUR sa kamatom od 31.7.2012 godine

- iznos od 32,29 EUR sa kamatom od 10.8.2012 godine

- iznos od 95,35 EUR sa kamatom od 31.8.2012 godine

- iznos od 52,11 EUR sa kamatom od 30.9.2012 godine

- iznos od 39,65 EUR sa kamatom od 1.10.2012 godine

- iznos od 95,56 EUR sa kamatom od 31.10.2012 godine

- iznos od 40,48 EUR sa kamatom od 30.11.2012 godine

- iznos od 25,48 EUR sa kamatom od 3.12.2012 godine

- iznos od 30,76 EUR sa kamatom od 10.12.2012 godine

- iznos od 70,71 EUR sa kamatom od 31.12.2012 godine

- iznos od 10,67 EUR sa kamatom od 3.1.2013 godine

- iznos od 14,45 EUR sa kamatom od 4.1.2013 godine

- iznos od 0,97 EUR sa kamatom od 10.1.2013 godine

- iznos od 57,95 EUR sa kamatom od 31.1.2013 godine

- iznos od 17,2 EUR sa kamatom od 7.2.2013 godine

- iznos od 14,15 EUR sa kamatom od 8.2.2013 godine

- iznos od 34,53 EUR sa kamatom od 28.2.2013 godine

- iznos od 60,53 EUR sa kamatom od 1.3.2013 godine

- iznos od 96,05 EUR sa kamatom od 31.3.2013 godine

- iznos od 93,14 EUR sa kamatom od 30.4.2013 godine

- iznos od 85,39 EUR sa kamatom od 31.5.2013 godine

- iznos od 73,78 EUR sa kamatom od 30.6.2013 godine

- iznos od 6,47 EUR sa kamatom od 4.7.2013 godine

- iznos od 4,89 EUR sa kamatom od 10.7.2013 godine

- iznos od 10,58 EUR sa kamatom od 31.7.2013 godine

- iznos od 76,77 EUR sa kamatom od 9.8.2013 godine

- iznos od 9,56 EUR sa kamatom od 31.8.2013 godine

- iznos od 80,22 EUR sa kamatom od 10.9.2013 godine

- iznos od 38,2 EUR sa kamatom od 30.9.2013 godine

- iznos od 2,78 EUR sa kamatom od 1.10.2013 godine

- iznos od 17,83 EUR sa kamatom od 3.10.2013 godine

- iznos od 35,28 EUR sa kamatom od 10.10.2013 godine

- iznos od 40,89 EUR sa kamatom od 31.10.2013 godine

- iznos od 51,92 EUR sa kamatom od 11.11.2013 godine

- iznos od 59,34 EUR sa kamatom od 30.11.2013 godine

- iznos od 35,29 EUR sa kamatom od 10.12.2013 godine

- iznos od 88,15 EUR sa kamatom od 31.12.2013 godine

- iznos od 6,91 EUR sa kamatom od 10.1.2014 godine

- iznos od 96,88 EUR sa kamatom od 10.2.2014 godine

- iznos od 98,05 EUR sa kamatom od 10.3.2014 godine

- iznos od 98,38 EUR sa kamatom od 31.3.2014 godine

- iznos od 95,16 EUR sa kamatom od 9.5.2014 godine

- iznos od 94,3 EUR sa kamatom od 10.6.2014 godine

- iznos od 71,36 EUR sa kamatom od 10.7.2014 godine

- iznos od 25,45 EUR sa kamatom od 18.7.2014 godine

- iznos od 98,03 EUR sa kamatom od 20.8.2014 godine

- iznos od 100,07 EUR sa kamatom od 10.9.2014 godine

- iznos od 102,04 EUR sa kamatom od 21.10.2014 godine

- iznos od 102,76 EUR sa kamatom od 10.11.2014 godine

- iznos od 103,74 EUR sa kamatom od 10.12.2014 godine

- iznos od 40,4 EUR sa kamatom od 31.12.2014 godine

- iznos od 63,4 EUR sa kamatom od 9.1.2015 godine

- iznos od 104,34 EUR sa kamatom od 10.2.2015 godine

- iznos od 104,34 EUR sa kamatom od 28.2.2015 godine

- iznos od 104,34 EUR sa kamatom od 31.3.2015 godine

- iznos od 104,34 EUR sa kamatom od 11.5.2015 godine

- iznos od 104,34 EUR sa kamatom od 3.8.2015 godine

- iznos od 104,34 EUR sa kamatom od 3.8.2015 godine

- iznos od 104,34 EUR sa kamatom od 3.8.2015 godine

- iznos od 104,34 EUR sa kamatom od 31.8.2015 godine

- iznos od 104,34 EUR sa kamatom od 30.9.2015 godine po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 15.siječnja 2007. pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"II.Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadno plaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 6.945,38 EUR-a."

IV. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu broj:9012222148 dana 15. siječnja 2007. godine kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 96.000,00 CHF. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,35% (čl.4.1.) Tuženik je, s obzirom na odredbe citiranog ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio, dok je kasnije promijene vršio bez da o tome obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnost za prigovor. Tužitelj je, istina, kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelj ostali su bez ikakvog rezultata. Dakle, sa niti jednom promjenom tužitelj se nije usuglasio. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Libora na CHF). Od početka 2009.godine Libor neprestano pada tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53% pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome nisu zakoniti ni zbog sljedećih razloga:

Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl.96 Zakona o zaštiti potrošača. Sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Nenavođenjem tih razloga ona stavlja tužitelju u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl.97 st.1 alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl.96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača su prema čl.102 tog zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje sporno čl.296 ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl.82.st.1 alineja 11 Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, pa se takva odredba sukladno čl.87st.1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl.110 st.1 i 2 alineja 8 te čl.111 st.1 i 2 alineja i 1 Zakona o zaštiti potrošača. U svakom slučaju, nepoštena praksa je prema čl.108.Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Osim što je dakle, nepoštena i samim time ništena odredba u citiranom ugovoru o promjeni kamatne stope, što da je u konačnici, utvrđeno od strane Trgovačkog suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi, to je također utvrđeno i da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništena, sve ovo da je utvrđeno u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu pod posl.br.P- 1401/12, takvo postupanje tužene strane, dakle ugovaranje ništetnih odredbi da je suprotno odredbama Direktive 93/13 EEZ naročito odredbi čl.3.st.1. i čl.5. citirane Direktive. Zbog naprijed navedenog, a kako predmetni ugovor ne može opstati bez ništetnih odredbi, da je cijeli ugovor ništetan, što da je uostalom utvrdio i Europski sud za ljudska prava u odluci donesenoj u predmetu C-118/17, C-260/18 u identičnoj pravnoj stvari. Stoga tužitelj predlaže sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 01. srpnja 2026.g.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da se protivi tužbi i tužbenim zahtjevima tužitelja, kako glavnom tako i eventualno kumuliranom, kao neosnovanima u cijelosti, pa predlaže sudu iste odbiti uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog postupka. Suviše, tuženik ističe i prigovor zastare. Predmetnom tužbom, tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 9012222148 od 15.01.2007.godine, a pozivom na odredbu članka 186.b.s ZPP -a tzv. stupnjevitom tužbom zahtjeva dostavu odgovarajuće dokumentacije Banke, te postavlja tužbeni zahtjev na isplatu neodređenog iznosa uz pridržaj prava na specifikaciju tužbenog zahtjeva po dostavi dokumentacije od strane tuženika i provedbi financijskog vještačenja. Uvodno, a obzirom da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta podnošenju stupnjevite tužbe, jer za isto nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 186. b ZPP -a, niti je tužbeni zahtjev istaknut u skladu s prednje citiranom zakonskom odredbom, budući da činjenični navodi nemaju uporišta u dostavljenoj dokumentaciji, to tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu tužitelja, odnosno podredno odbiti istaknuti zahtjev tužitelja kao neosnovan, sve uz osudu tužitelja da tuženiku naknadi troškove ovog postupka. Tužitelj, naime u tužbi nije dostavio nikakav dokaz na okolnost da bi od tužene - Banke zatražio dokumentaciju potrebnu za specifikaciju tužbenog zahtjeva, a za što je imao mogućnost, odnosno nije dostavio svu dokumentaciju koju zasigurno ima i koju je zaprimio za vrijeme korištenja predmetnog kredita pa nisu niti ispunjeni uvjeti za ustajanje tzv. stupnjevitom tužbom u smislu čl. 186.b. ZPP-a. U bitnome, predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu u cijelosti, odnosno podredno pojedinih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu CHF, kao i isplata uplaćenih iznosa na ime takvog kredita, odnosno podredno isplata više plaćenih iznosa u visini razlike anuiteta obračunatih obzirom na valutnu klauzulu. Svoje traženje tužitelj temelji na tvrdnjama da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna a što da je kao takvo i utvrđeno presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, P -1401/12 odnosno presudi Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, Pž-7129/13. Tako tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, te odredbama čl. 3. i čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima, kao i odredbama Zakona o zaštiti potrošača, te Direktivi 93/13/EEZ. Tužbeni zahtjevi tužitelja, a kako je to uvodno istaknuto, nisu osnovani i to iz sljedećih, niže navedenih razloga: Tužitelj i tuženik su zaista dana 15. siječnja 2007. godine zaključili Ugovor o kreditu broj 9012222148 kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 96.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke. Odredbom članka 4. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke a koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosila 4,35 % godišnje. No međutim, iste stranke su sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 – dalje u tekstu ZID ZPK) zaključile dana 16.12.2015.godine i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012222148, a koju je činjenicu tužitelj očito svjesno propustio navesti u svojoj tužbi. Dakle, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa, i to; od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu broj 901222148 i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Naime, ZID ZPK kojim je zakonodavac uredio pitanje konverzije kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, stupio je na snagu 30. rujna 2015.godine. Sukladno navedenom zakonu banka je bila u obvezi u roku od 45 dana računajući od dana stupanja na snagu zakona, dostaviti potrošaču preporučenom pošiljkom izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Korisnik kredita je s druge strane bio u obvezi u daljnjem roku od 30 dana, na isti način izvijestiti banku o prihvatu predložene konverzije. Dok je za banku ponuda konverzije bila stroga zakonska obveza, za korisnika kredita je prihvat konverzije bio opcionalan. Odredbe tog zakona strogo i precizno uređuju način na koji se konverzija provodi s isključivim ciljem da se korisnik predmetnih kredita dovede u isti položaj u kojem bi bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren kredit u EUR, pa tako konverzija po slovu zakona obuhvaća sva plaćanja od početka trajanja kredita; obuhvaća promjenu valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR ali i preplaćene uplate s naslova ranije ugovorene kamate. Drugim riječima, prvotni kredit u CHF prestao je postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva . Konverzijom se, neovisno o nominaciji sporazuma (novi ugovor, dodatak, sporazum)… raniji Ugovor u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je to bio od početka. Navedeno podrazumijeva uračunavanje i priznavanje svih učinjenih plaćanja od početka trajanja kredita, što naravno uključuje i sva plaćanja učinjena po osnovi kamata. Tužitelj ne može ovom tužbom tražiti vraćanje pretplate jer je to pitanje određeno ZID ZPK odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona. U protivnome bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke. Slijedom navedenog, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu, ugovorne strane ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati. Tako je i na strani tužitelja prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF. S druge je pak strane, istim zakonom definirana i sudbina onih kredita čiji korisnici nisu prihvatili izračun konverzije. Tako je odredbom članka 19.e st.6 ZID ZPK propisano sljedeće: (6) Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. Iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da onaj potrošač koji je prihvatio izračun konverzije i sklopio dodatak ugovoru nema više nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Nadalje, tužitelju je odredbom članka 3. Dodatka Ugovoru o kreditu, a u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK utvrđen iznos pretplate u visini od 4.588,57 EUR-a, te je ugovoreno da će se nakon namirenja manje plaćenog, preostali iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR. Pretplata se dakle priznala tužitelju na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je nesporno izvršena konverzija kredita, tužitelj je i sam prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa uplaćenih sredstava – sve uplate po svim osnovama, koje je do tada izvršio, a što neminovno uključuje i uplate s osnova kamata i valutne klauzule. Tužitelj se nadalje u svoj tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ista presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost valutne klauzule. Predmetna presuda, a kako je to izrijekom naveo i Vrhovni sud, odnosi se samo i isključivo na kredite u CHF! Kako to ovdje nije slučaj, jer se više ne radi o kreditu u CHF, to je pozivanje na istu sasvim izlišno jer ta presuda nema nikakav učinak na konvertirane ugovore u kojima vrijednost obveze nije vezana uz CHF nego uz EUR. Obzirom da su konverzijom stranke trajno i potpuno uredile svoj odnos, da su slobodnom voljom, a na način propisan zakonom izvršile konverziju kojom je tužitelju već priznata pretplata koja obuhvaća kako plaćanja učinjena po osnovi valutne klauzule tako i s naslova kamatne stope, to je jasno da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja koji se tiče tražene isplate odnosno vraćanja. U protivnome, na strani tužitelja bi imali dvostruku naplatu – jednu na temelju konverzije i drugu temeljem presude, a sve na štetu tuženika. Naime, presudom VSRH, poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019.godine sud je u pogledu konvertiranih Ugovora o kreditu dao mišljenje prema kojem nemaju pravni interes voditi postupke na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koji je naknadno konvertiran oni korisnici kredita koji su na konverziju pristali a koja je provedena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju! Naprijed navedenom odlukom VSRH je nadopunio odluku posl. br. Rev-2868/2018-2 od dana 12.02.2019.g. na koju se tužitelj poziva razjašnjenjem kako oni korisnici kredita koju nisu prihvatili konverziju imaju pravni interes na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi pozivom na odluke VTS, međutim, takav pravni interes gube upravo oni korisnici kredita koji su svojom voljom, slobodno ugovorili konverziju i koja im je od strane Banke provedena sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Kao dokaz na navedene okolnosti dostavlja se i pravno mišljenje prof.dr.sc. VV i doc.dr.sc. RV s Pravnog fakulteta u Zagrebu u kojem je detaljno pojašnjeno kako je recentnom odlukom VSRH Rev 2221/2018 od 03.09.2019.g. zauzeto upravo naprijed navedeno stajalište u pogledu konvertiranih ugovora o kreditu. Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502. Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije! Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je sljedeće: Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Navedena odredba ZOO-a nije izmijenjena ni nakon donesenih presuda, niti se istu planira mijenjati obzirom da je u većem broju slučajeva ista u konačnici povoljnija za korisnika kredita, koji, ugovarajući je, može iskoristiti i benefite fluktuirajućeg financijskog tržišta. Nadalje, tužitelj samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita, te potražuje povrat pretplate po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope te pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope. No međutim, u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. U navedenom se smislu citira presuda Vrhovnog suda Revt 249/14: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta isplativosti njihova poslovanja nužnost (posebno kad se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje) a sve obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“ Ne samo sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope. Također je i nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013.godine, tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija. Sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je to već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Pri tome je svakako banka bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i činio. Takve obavijesti su unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope. Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.godine koji je na snazi od 01.01.2014.godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena. Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2007. godine u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.godine (Narodne novine 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004.godine do 14.07.2009.godine, koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika. Odredbom čl. 59. ZZP propisan je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. prednje navedenih Općih uvjeta tuženika. Tuženik je nadalje sukladno odredbi članka 306. st. 4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno. Svakako, nemogućnost

1 0

predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava. U tom smislu i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, a koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim. Tako se pod 1./točka j. Priloga navodi: Nepoštenim odredbama smatraju se odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom… ALI takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi…o proizvodima li uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom . Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti. Imajući u vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija. Važno je istaknuti i to kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. U navedenom je pravcu ustanovljena i praksa Vrhovnog suda RH iskazana u presudi Rev 895/2003 prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o. već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje hipoteke. „ Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju. Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa. Tako se u presudi Županijskog suda u Puli, Gž -265/12

1 1

navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.! U odnosu na prigovor zastare: Svojim tužbenim zahtjevima tužitelj zahtijeva isplatu za sada nedefiniranog iznosa uvećano za kamatu tekuću na svaki pojedinačni mjesečni iznos počevši od dospijeća pa do isplate. Budući da tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg drži u cijelosti osnovanim. Naime, odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da: Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2007. godine – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Svakako, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P - 1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012.godine, to je prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine. Naime, sukladno odredbi čl. 226. ZOO-a propisano je: 1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. 2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja. Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012.godine, a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a. Dodatkom Ugovoru o kreditu, a koji je sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK, stranke su promijenile ugovorenu valutnu klauzulu i ugovornu kamatnu stopu iz Ugovora o kreditu od 15.01.2007.godine čime je položaj tužitelja kao potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iako nije bio u zakonskoj obvezi prihvatiti konverziju kredita, za razliku od banke koja je to bila obvezna ponuditi, tužitelj je nedvojbeno prihvatio izračun konverzije čime je nastala nova pravna osnova koja onemogućuje tužitelja kao potrošača u ostvarivanju restitucijskog zahtjeva s naslova o stjecanja bez osnove. Drugim riječima, potrošač/korisnik kredita, ovdje tužitelj, koji je prihvatio konverziju ne može s uspjehom od banke zahtijevati bilo kakvu isplatu, pa tuženik predlaže, kao uvodno, tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovanima, a istome naložiti podmirenje nastalog troška vođenja postupka.

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u: Ugovor o kreditu broj 9012222148 od 15. siječnja 2007.godine potvrđen po javnom bilježniku u Zadru Pavici Mišković pod brojem OU-25-07 19.siječnja 2007.godine (l.s.4-6,583-

1 2

588), rješenje Ureda državne uprave u Zadarskoj županiji, služba za društvene djelatnosti od 10. veljače 2021.godine za tužitelja (l.s.7), dodatak ugovora o kreditu broj 9012222148 od 16. prosinca 2015. godine potvrđen po javnom bilježniku u Zadru Veri Marčina pod brojem OV-11646/15 od 29. prosinca 2015. godina (l.s.14- 16), plan otplate za tužitelja u EUR (l.s.17-19), plan otplate za tužitelja u CHF (l.s.51- 54), pregled uplata po kreditu na dan 16.06.2020. godine (l.s.55-57), proveo financijsko vještačenje po vještaku Majdi Korljan dipl.oec. (59-60, 66-75), izveo dokaz stranačkog saslušanja tužitelja (l.s.109-111), izvršio uvid u očitovanje na rješenje o dopuni nalaza i mišljenja vještakinje Majde Korljan od 28. siječnja 2026.g. (l.s.532 - 533), zahtjev za dokumentaciju vještakinje Majde Korljan od 29.03.2026.g. (l.s. 540 - 541), plan otplate PBZ d.d. za ĐV (l.s.546 -551), pregled Izračuna konverzije kredita na dan 30.09.2015.g. PBZ d.d. za ĐV (l.s.552-554), pregled Izračuna konverzije kredita na dan 30.09.2015.g. PBZ d.d. za ĐV (l.s.555-565), izvod otvorenih stavki na dan 30. rujna 2015.g. po ugovoru o kreditu broj 9012222148 (l.s.566), nacrt dodatka ugovoru o kreditu broj 9012222148 (l.s.567- 572), pregled Uplata po kreditu na dan 01.04.2026. (l.s.573-578), I. (Prvi) Dodatka ugovora o kreditu br. 9012222148 od 18.01.2012.g. OV-341-12 od 24.01.2012.g. (l.s.579-582), knjigovodstvenu karticu Privredne banke Zagreb za ĐV (l.s.589-645), dodatak ugovora o kreditu broj 9012222148 od 16.12.2015. potvrđen po javnoj bilježnici u Zadru Veri Marčini OV-11646/15 od 29.12.2025. (l.s.646-651), plan otplate (l.s.652-656), dopunu nalaza i mišljenja vještakinje Majde Korljan dipl.oec. od 18.travnja 2026.g. (l.s.661-675).

4.Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

5.U ovoj pravnoj stvari Općinski sud u Zadru je donio presudu 15P-3237/19-30 od 28.listopada 2021.g. koja je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presudom i rješenjem Županijskog suda u Rijeci Gž-2456/2021-7 od 18. lipnja 2025.g. u kojoj drugostupanjskoj odluci se navodi da u situaciji kada je provedena konverzija, po ocjeni toga suda u svakom pojedinom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud da je provedenim vještačenjem utvrdio iznose preplata na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli do izvršene konverzije, dok je iznos preplate po konverziji utvrdio na temelju sadržaja Dodatka ugovora o kreditu, koji je vještak u svom nalazu i mišljenju samo reproducirao, međutim provedenim vještačenjem nije se utvrđivalo jesu li i u kojem opsegu ti iznosi uzeti u obzir prilikom konverzije kredita te da li unatoč konverziji postoji razlika na štetu tužitelja kao potrošača i to između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti valutne klauzule do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je banka tužitelju uračunala prilikom izračuna konverzije u skladu s čl. 19.c ZID ZPK. Naime, ako bi bilo utvrđeno da je iznos preplate iz konverzije iskorišten u otplati budućih mjesečnih anuiteta, tada je taj iznos potrebno uračunati u preplaćeni iznos na temelju ništetnih ugovornih odredbi i to prema pravilima o uračunavanju iz čl. 172. ZOO-a.

6.Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u međuvremenu donio presudu i rješenje Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.g. u kojoj odluci se navodi da u revizijskoj fazi postupka je sporno je li nakon sklapanja Aneksa Ugovoru o kreditu osnovan kondikcijski zahtjev tužitelja na isplatu potraživanja zasnovanog na

1 3

nepoštenim i ništetnim odredbama temeljnog ugovora o kreditu. Taj sud smatra da je ZID ZPK/15 donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15. 18. Također valja istaknuti da je pitanje valjanosti sporazuma o konverziji bilo ocjenjivano u oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, a koje pitanje je glasilo: „Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?“, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“. Važno je naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te je ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom. U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. Također je potrebno dodati da se odredbe Glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14) koji uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovoru unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku jer to priječi odredba čl. 49. st. 5. ZZP/14. S obzirom da se tužitelj u reviziji poziva na sudsku praksu Suda EU u određenim predmetima, tužitelju da valja ukazati na presudu Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. donesenu u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, i

1 4

gdje je Sud EU dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Tako je Sud EU odgovarajući na postavljeno pitanje izrazio pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive. Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15. Kod toga ovaj sud napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima kako to navodi tužitelj jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22, 59/23 – dalje: ZZP/22), a i njegov prethodnik ZZP/14 na isti način definiraju svrhu i cilj zakona, koja se svodi (čl. 1.) na zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to: 1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača 2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu 3. pravo na pravnu zaštitu potrošača 4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača 5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa 6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa. Dakle, kada se govori o zaštiti potrošača ta zaštita svoje domete može imati samo u okviru određenog tržišta, u ovom slučaju tržišta financijskih proizvoda i usluga (kredita) na području Republike Hrvatske. Notorno je da su banke na tržište plasirale proizvode kredite - s valutnim klauzulama,

1 5

uglavnom vezanim na CHF ili EUR, ali su također plasirale kredite i u nacionalnoj valuti, kuni. Potrošač ima i pravo da ako proizvod koji je kupio ima nedostatke dobiti u zamjenu drugi proizvod, ili drugo odgovarajuće obeštećenje. Ako, i kada se potrošač odluči da umjesto proizvoda koji ima nedostatke koji mu nisu bili predočeni, za koje nije mogao znati, ako mu sve karakteristike proizvoda nisu bile poznate, a za što je odgovoran trgovac, dobije u zamjenu drugi proizvod koji nema sve mane i nedostatke, tada može dobiti samo jedan od onih proizvoda koji postoje na domaćem tržištu, a ne nekakav imaginarni nepostojeći proizvod koji se na tržištu ne nudi niti se ikada nudio. Stoga, kako su se na tržištu nudili financijski proizvodi - krediti s valutnom klauzulom u EUR, kada je potrošač optirao da u zamjenu za proizvod s nedostatkom - kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF, primi drugi proizvod uz obvezu banke da izvrši obračune sukladno citiranim odredbama, time je u biti potrošač ostvario zaštitu koju mu citirani zakoni pružaju unutar uvjeta i ponude na domaćem tržištu jer se pravo na potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredbi nije bilo ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta – u ovom slučaju financijskih usluga. Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl. 49. st. 1. Ustava, temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I- 1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu

1 6

obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva - unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja. Slijedom navedenog, pravilno da je drugostupanjski sud u tom revizijskom postupku odbio zahtjev tužitelja u dijelu u kojem isti potražuje glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice. Međutim, tužitelj da je tužbenim zahtjevom zatražio i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO. Dakle, tužitelju da pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope. Kod toga je također potrebno dodati da tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15. Stoga odgovor na pitanje u odnosu na koje je tužitelju dopušteno izjavljivanje revizije glasi: "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.". Obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-457/2025-21 od 27.svibnja 2026.g. odlučeno je kao u izreci tako što su tužitelju dosuđene zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.

7.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22,135/23 i 146/25), budući je svaka od stranaka djelomično uspjela u parnici, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, jer je tuženica u ovom postupku osporavala tužitelju bilo kakvo pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

1 7

8.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zadru, 7. srpnja 2026. godine

S u d a c

Marko Baraka

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćnicima