Poslovni broj: Us I-2997/2024-15

Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Ani Jurišić, uz sudjelovanje Nene Čulić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice DS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprava za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, , uz sudjelovanje zainteresiranih osoba pod 1. ES, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2) Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Gundulićeva 29a, Split, radi naknade za oduzetu imovinu, nakon javne rasprave zaključene 18. lipnja 2026. u prisutnosti tužiteljice osobne, te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i zainteresiranih osoba, dana 7. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika KLASA: UP/II-942-01/22-01/139, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-24-03 od 6. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: KLASA: UP/II-942-01/22-01/139, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-24-03 od 6. rujna 2024. po žalbi ovdje zainteresirane osobe pod 1) poništeno je rješenje Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za imovinsko-pravne poslove Klasa: UP/I-942-04/97-01/02476, urbroj: 2181/1-13/565-22- 44 od 7. travnja 2022. i predmet vraćen tom tijelu na ponovni postupak.

2. Prvostupanjskim rješenjem i to točkom 1. izreke rješenja, DS ud. D [adresa], (ovdje tužiteljici) za cijelo je dan u vlasništvo poslovni prostor, površine 3 8 m2, položen u jugoistočnom dijelu zgrade u [adresa], sagrađene na čest. zgr. [katastarska čestica] (ranije 2429/2, 2427/1, 2427/2 i 2428), u ZU 3392 k. o. [katastarska općina], anagrafske oznake Priora Petra 7 (ranije Martinska 3), a koja je nacionalizirana pravomoćnim rješenjem Komisije za nacionalizaciju pri NOO Split, broj: N-32/60-5 od 4. veljače 1960. Točkom 2. izreke određeno je da je obveznik naknade stečajna masa „Mesoprometa” d.o.o. Solin. Točkom 3. izreke određeno je da će Zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Splitu nakon pravomoćnosti ovog rješenja provest po službenoj dužnosti promjenu zemljišnoknjižnog stanja sukladno točki I . izreke ovog rješenja. Točkom 4. izreke odbijen je zahtjev FS rod. DS za naknadu-povrat predmetne poslovne prostorije iz točke 1. izreke rješenja.

3. Tužiteljica u pravodobnoj tužbi u bitnome ističe kako rješenje nije zakonito i kako je doneseno suprotno ustaljenoj sudskoj praksi. Navodi kako je pogrešan zaključak tuženika da se sporazum o odricanju od nasljedstva odnosi samo na imovinu poznatu u trenutku njegovog sklapanja, odnosno da se ne može odnositi na naknadno pronađenu imovinu. Tužiteljica ističe kako je tuženik pogrešno zaključio da ĆS u trenutku potpisivanja sporazuma o odricanju od nasljedstva nije bila vlasnica predmetne poslovne prostorije i da sa istom nije mogla raspolagati nakon oduzimanja, pa se stoga ni ES nije mogla odreći imovine koja u trenutku sklapanja sporazuma, nije bila u vlasništvu njene majke ĆS. Takav zaključak, ističe tužiteljica u suprotnosti je s odredbom članka 115. st. 1 Zakona u upravnom postupku (NN 47/09, 110/21) prema kojemu drugostupanjsko tijelo ispituje zakonitost i ocjenjuje svrhovitost pobijanog rješenja u granicama zahtjeva iz žalbe te je stoga drugostupanjsko tijelo u osnovi prekoračilo svoje zakonske ovlasti kada je uopće samoinicijativno izvodilo dokaze, odnosno vršilo uvid u zemljišnoknjižno stanje, bez da je takav zahtjev postavljen u žalbi povodom koje je odlučivalo. Pogrešan je stav tuženika da se iz formalnog vlasništva i rješenja o nasljeđivanju može zaključiti da predmetna imovina nije bila obuhvaćena odricanjem od nasljedstva, osobito kada se uzme u obzir da je postupak povrata bio u tijeku, a nasljednicima je bilo dobro poznato o kojoj se nekretnini radi te se ne radi o naknadno otkrivenoj ili nepoznatoj nekretnini. Tužiteljica se poziva na odluku Vrhovnog suda republike Hrvatske (Rev- 2307/00-2) iz koje proizlazi da se odricanje od nasljedstva odnosi na cjelokupnu imovinu ostavitelja, uključujući i imovinu za koju su stranke znale u vrijeme davanja izjave o odricanju. Predlaže da sud poništi rješenje tuženika te odbije žalbu zainteresirane osobe ES kao neosnovanu.

4. Tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na navode iznijete u obrazloženju osporenog rješenja, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Sud je u smislu odredbe članka 20. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24, dalje ZUS), koji zakon je u skladu s odredbom članka 169. stavak 1. ZUS-a za primijeniti u konkretnom slučaju, pozvao ES i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Grad Split, da kao zainteresirane osobe sudjeluju u sporu te se očituju na navode iz tužbe tužitelja.

6. Zainteresirana osoba pod 1. nije odgovorila na tužbu niti je pristupila na ročište glavne rasprave održano 18. lipnja 2026.

7. Zainteresirana osoba pod 2. u odgovoru na tužbu navodi kako je osporeno rješenje zakonito obzirom na činjenicu da je ugovor o odricanju od nasljedstva sačinjen još 1979. i odnosio se isključivo na imovinu koja je postojala u vrijeme zaključenja ugovora. Sukladno odredbama čl.107 Zakona o nasljeđivanju (NN- 48/03,163/03,35/05,127/13,33/15,14/19-dalje ZN), a koju je odredbu sadržavao i Zakon o nasljeđivanju (NN-52/71,47/78) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora. Osim toga, u vrijeme zaključenja Ugovora nije bilo izgledno da bi konkretan poslovni prostor koji je oduzet prednici zainteresirane strane uopće mogao biti vraćen pok. ĆS i kao privatno vlasništvo biti predmet nasljeđivanja. Nadalje, navodi da je pok. ĆS kao prijašnja suvlasnica pokrenula postupak po odredbama Zakona o naknadi pravodobno podnijela zahtjev za povrat oduzete imovine i da je zainteresirana osoba ES u tom postupku po pravu predstavljanja kao nasljednica prvog zakonskog reda stekla status ovlaštenice naknade sukladno stipulaciji odredbe čl.9. Zakona o naknadi te joj pristoji pravo na povrat odnosno naknadu za oduzetu imovinu. Zainteresirana osoba ističe da je odredbom čl.234 st.1 Zakona o nasljeđivanju, propisano da će sud po službenoj dužnosti provesti ostavinsku raspravu radi raspoređivanja naknadno pronađene imovine kad se neki od nasljednika odrekao nasljedstva ili svoj dio ustupio nasljedniku, a što bi se odnosilo na konkretan slučaj. Predlaže odbiti tužbu tužiteljice kao neosnovanu.

8. U sporu je održana rasprava dana 14. svibnja 2026. i 18. lipnja 2026. čime je strankama u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a dana mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Ročište od dana 14. svibnja 2026. odgođeno je radi neuredne dostave poziva za zainteresiranu osobu pod 1).Na raspravu održanu dana 18. lipnja 2026. nisu pristupili uredno pozvani tuženik i zainteresirane osobe, pa je ista održana u njihovoj odsutnosti.

9. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja tuženika tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem dokumentacije sadržane u spisu upravnog spora, te je pregledana i čitana dokumentacija sadržana u spisu tuženika, koji spis je dostavljen uz odgovor na tužbu tuženika.

10. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

11. Predmet ovog upravnog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika, pri čemu je među strankama sporno da li je prvostupanjsko tijelo pravilno zaključilo da tužiteljici kao nasljednici ŽS pripada pravo na povrat nekretnine- poslovnog prostora položenog u jugoistočnom dijelu zgrade označene kao č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u cijelosti, odnosno da li je odricanje od nasljedstva ugovorom od 12. listopada 1979. i nasljednička izjava zainteresirane osobe pod 1), dana u ostavinskom postupku davala dostatnu osnovu za njezino isključenje iz prava na naknadu.

12. Iz spisa upravnog postupka proizlazi, a što ni među strankama nije bilo sporno da je rješenjem Općine Split, Sekretarijata za opću upravu, Odsjeka za imovinskopravne poslove, broj 476/UP-I-30/74 od **.**.1982. ĆS ostavljen u vlasništvo dio oduzetog poslovnog prostora (oduzetog rješenjem Komisije za nacionalizaciju N-32/60-9 od 11. ožujka 1960. a koje rješenje je naknadno mijenjano) površine 18m2, dok je preostali dio površine 38 m2 ostao u društvenom vlasništvu te predstavlja predmet postupka povrata. Također, nije bilo sporno da je upravo ĆS bila vlasnica za cijelo navedenog prostora u trenutku oduzimanja.

13. Uvidom u spis utvrđeno je kako su zahtjev za povrat navedene nekretnine podnijeli ŽS (prednik tužiteljice) ĆS i zainteresirana osoba. Uvažavajući okolnost da je ĆS bila isključiva vlasnica predmetne nekretnine u vrijeme oduzimanja, to je upravo ona bila ovlaštenik naknade u odnosu na tu nekretninu.

14. ĆS je umrla dana **.**.2000., a uvidom u pravomoćno rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu, broj: 0-1334/01 od 3. prosinca 2001. je utvrđeno da je njezinim nasljednikom proglašen sin ŽS pok. E, na temelju Zakona, a uslijed ustupa ES, kćerke ostaviteljice.

15. Dana **.**.2011. preminuo je i ŽS pok. E (**.**.2011. a uvidom u pravomoćno rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu, posl.br.: 0-2777/11 od 25. kolovoza 2011. je utvrđeno daje njegovom nasljednicom, uslijed ustupa djece, proglašena njegova

supruga DS.

16. Prvostupanjsko tijelo je, nakon utvrđenja da se u konkretnom slučaju radi o situaciji u kojoj je moguć naturalni povrat predmetne nekretnine donijelo rješenje kojim je DS ud. D u cijelosti dan u vlasništvo predmetni poslovni prostor površine 38m2, dok je zahtjev ES rod. DS za povrat 1/2 dijela predmetne poslovne prostorije odbilo iz razloga što je iz ugovora o odreci od nasljedstva, broj: II R-509/79 od 12. listopada 1979. razvidno da se ES odrekla nasljedstva iza smrti svoje majke ĆS. E. Zaključilo je da je navedeni ugovor sklopljen još za života ĆS ud. E i da se ne odnosi na pojedine određene nekretnine već na cjelokupnu imovinu ĆS.

17. Tuženik je, postupajući po žalbi zainteresirane osobe osporenim rješenjem poništio prvostupanjsko rješenje i predmet vratio na ponovni postupak, uz obrazloženje kako prvostupanjsko tijelo nije pravilno ocijenilo pravne učinke nasljedničke izjave zainteresirane osobe. U rješenju je navedeno kako se sporazum o odricanju od nasljedstva odnosio na imovinu koju je ostaviteljica imala u vrijeme njegova sklapanja, te da se nije mogao odnositi na predmetni poslovni prostor koji tada nije bio u vlasništvu TS, pa nije mogao biti niti predmetnom odricanja. Tuženik je nadalje, pozivajući se na čl. 9. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine br. 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02; u daljnjem testu: Zakon o naknadi) ocijenio da se pravo na naknadu stječe na temelju posebnog zakonskog režima uspostavljenog tim zakonom, te da nasljednici prijašnjeg vlasnika prvog nasljednog reda ostvaruju pravo na imovini koja je predmet povrata neovisno o vlasničkim udjelima utvrđenim ranijim rješenjem o nasljeđivanju. Uzimajući u obzir da je zainteresirana osoba kćerka prijašnje vlasnice ĆS, tuženik je zaključio kako prvostupanjsko tijelo nije postupilo zakonito kada je njezin zahtjev odbilo zbog odricanja iz 1979., odnosno zbog ustupa nasljednog djela prema rješenju o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu, broj: 0-1334/01 od 3. prosinca 2001 , već je u konkretnom slučaju bilo dužno utvrditi pripada li joj pravo na naknadu u razmjernom dijelu nasljedničkog udjela.

18. Sud je, uvažavajući činjenično stanje utvrđeno tijekom trajanja postupka, suglasan s utvrđenjem tuženika da je prvostupanjsko rješenje valjalo poništiti, međutim iz razloga što po ocjeni ovog suda u prvostupanjskom postupku nije na dostatan način razjašnjeno pitanje pravnog sljedništva u odnosu na pravo koje proizlazi iz zahtjeva za naknadu, a nakon smrti ĆS.

19. Naime, ĆS kao prijašnja vlasnica i jedina ovlaštenica u odnosu na povrat/naknadu predmetne nekretnine, za života je podnijela zahtjev za naknadu, slijedom čega bi pravo koje proizlazi iz tako podnesenog zahtjeva ulazilo u ostavinsku masu i podlijegalo odredbama Zakona o nasljeđivanju. Međutim iz pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju O-1334/01 od 3. prosinca 2001. ne proizlazi da je ostavinski sud odlučivao o toj tražbini, već je taj sud samo utvrdio da predmetna nekretnina, s obzirom na tadašnje zemljišnoknjižno stanje, ne ulazi u ostavinsku masu iza pok. ĆS. Slijedom navedenog, sama činjenica da je zainteresirana osoba u ostavinskom postupku ustupila svoj nasljedni dio bratu ŽS nije bila dostatna za zaključak da je tužiteljica, kao njegova pravna sljednica jedina nositeljica prava koje proizlazi iz upravnog postupka povrata oduzete imovine. Navedeno, osobito stoga što, a kako je to prethodno rečeno, tražbina iz postupka naknade nije bila predmet raspravljanja u ostavinskom postupku. Pritom se posebno ističe da okolnost da je zainteresirana osoba bila upoznata s postojanjem predmetne nekretnine i da je sudjelovala u upravnom postupku sama po sebi ne daje osnovu za zaključak da je nasljedničkom izjavom raspolagala i raspolagala i pravom koje proizlazi iz predmetnog upravnog postupka. Stoga, prvostupanjsko tijelo zaista nije pravilno postupilo kada je predmetnu nekretninu bez prethodnog razjašnjenja pravnog sljedništva, dalo u vlasništvo isključivo tužiteljici. Također, sud je suglasan sa dijelom obrazloženja tuženika koje se odnosi na to da ugovor o odricanju od nasljedstva sklopljen na zapisniku od 12. listopada 1979., ne može obuhvaćati nekretninu koja je predmet povrata, budući u vrijeme sklapanja tog ugovora ĆS nije bila vlasnice te nekretnine, pa se zainteresirana osoba pod 2. nije ni mogla odreći imovine koja u vrijeme sklapanja sporazuma nije bila u vlasništvu njene majke. Stoga je, po ocjeni ovog suda, pravilno prvostupanjsko rješenje poništeno i vraćeno na ponovni postupak u kojem će prvostupanjsko tijelo razjasniti tko je pravni sljednik ĆS u odnosu na tražbinu nastalu podnošenjem zahtjeva za naknadu, pri čemu će uzeti u obzir činjenicu da navedena tražbina nije bila predmet odlučivanja u ostavinskom postupku u kojem je doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju O-1334/2011 od 3. prosinca 2001., a ukoliko ocijeni da se o tom pitanju ne može odlučiti bez prethodnog razjašnjena nasljedno-pravnih odnosa, tada će postupiti po pravilima kojima je uređeno prethodno pitanje.

20. Obzirom na sve navedeno, sud je pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pa je presuđeno kao u izreci presude.

U Splitu 7. srpnja 2026.

S U T K I NJ A

Ana Jurišić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. (članak 126. ZUS-a). Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (članak 131. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužiteljici DS, [adresa],

2. Tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprava za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49,

3. zainteresiranoj osobi pod 1) ES, [adresa],

4. zainteresiranoj osobi pod 2), Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, zastupano po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Gundulićeva 29a, Split ,

5. u spis