Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž 568/2026-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković-Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4355/2025 od 27. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4355/2025 od 27. ožujka 2026. potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba članka 5. naknade, Ugovora o kreditu broj 312648 od 17. svibnja 2008. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora koja glasi „Naknada za odobrenje kredita: 1,75% (jedancijelihsedamdesetpet posto) jednokratno na iznos odobrenog kredita“, te ista ne proizvodi pravne učinke(točka I izreke). Tuženik je obvezan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 eura sa zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2026. do isplate (točka II izreke).

2. Protiv citirane presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 335. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe članka 5. NAKNADE, Ugovora o kreditu broj 312648 od 17. svibnja 2008. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora koja glasi : „Naknada za odobrenje kredita: 1,75% (jedancijelihsedamdesetpet posto) jednokratno na iznos odobrenog kredita“, te da ista ne proizvodi pravne učinke.

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika 17. svibnja 2008. sklopili ugovor o kreditu broj 312648 i da je u čl. 5. tog ugovor tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za odobrenje kredita u visini od 1,75% od iznosa kredita.

7. Ocjenom provedenih dokaza, prihvaćajući iskaz tužitelja, sud utvrđuje da je riječ o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama od strane tuženika kao kreditora na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati; naime, odredba o plaćanju tzv. "ulazne naknade" da tužitelju nije bila jasna, a nitko od djelatnika tuženika tu odredbu mu nije pojasnio te koji se troškovi tuženika pokrivaju plaćanjem navedene naknade, o navedenoj odredbi da nije mogao pregovarati s djelatnikom tuženika s obzirom na to da se navedena odredba nije mogla izmijeniti ako je htio sklopiti ugovor s tuženikom. Predmetni kredit tužitelj da je podigao radi kupnje kuće u kojoj i danas živi, a navedenu kuću nikada nije iznajmljivao, nije bio vlasnikom OPG-a, obrta ili nekog drugog trgovačkog društva.

8. Slijedom navedenoga, sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelju nije bila pružena prilika pregovarati o uvjetima ugovora, a sve da mu je i pružena, ne bi mogao postići da se išta u ugovoru mijenja. Zaključuje da su takvi ugovori tipski ili adhezijski ugovori, da u konkretnom slučaju tuženik, suprotno odredbi čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07 – dalje ZZP/07) nije dokazao da se o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, iako je to bio dužan prema pravilu o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a. Utvrđuje i da je plaćanje troškova obrade kredita bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga utvrđuje da se sukladno odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, a koja je prema čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetna.

9. Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a niti je takva obveza bila predviđena tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, utvrđuje da je isto nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pri tome se sud pozvao i na odredbu čl. 4. stav. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

10. Iz navedenih razloga sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja, pobliže naveden točkom I izreke pobijane presude, dok odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbe čl. 154. stav.1 i čl. 155. ZPP-a.

11. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP -a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je presudu moguće ispitati.

12. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 17. svibnja 2008. bio je na snazi ZZP/07 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 96. ZZP/07 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje zna tnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 102. ZZP/07 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (st. 1.), te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (st. 2.).

13. Iz sadržaja citiranog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 5. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja predmetne naknade u skladu s tarifom naknada banke, bila lako uočljiva, dakle, transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 96. ZZP/07.

14. Pri tome treba imati u vidu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te je pravilno zaključio da ta odredba nije sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

16. U odnosu na visinu naknade, za navesti je da je ona određena tarifom naknada banke, u omjeru 1,75% od iznosa kredita, te da je u tom omjeru tužitelju i naplaćena, međutim ova odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu od 1,75% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Naime, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio svojom tarifom, o čemu tužitelj nije mogao pregovarati, dakle, pregovarati o visini, za zaključiti je da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao.

17. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika o suprotnom, već je naprotiv, u konkretnom slučaju utvrđeno da je plaćanje naknade za obradu kredita u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kada tuženik kao financijska institucija nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Isto tako, postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtijeva nužno i da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Za navesti je i da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06), kako je to naveo i sud prvog stupnja. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Iako prilikom korištenja kredita nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, slijedom čega su neosnovane žalbene tvrdnje da tužitelj u konkretnom slučaju ne uživa pravnu zaštitu.

18. Prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, za uputiti je i na praksu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, a koje pitanje se odnosi na primjenu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 EEZ da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri."

19. U tom smislu iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da tužitelj i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za obradu kredita.

20. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnost ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

21. Neosnovano tuženik žalbenim navodima osporava postojanje pravnog interesa tužitelja za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva, budući da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba te se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što upućuje da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe kojom rješava postojeću pravnu nesigurnost i neizvjesnost vezano uz spornu valjanost navedene ugovorne odredbe.

22. Pravilna je i odluka o parničnom trošku, utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pri čemu je u odnosu na žalbene navode tuženika za navesti da je tužitelju pravilno dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav podneska od 12. studenoga 2025., kojim se očitovao na navode odgovora na tužbu, te na naknadu kojega troška ima pravo prema Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, 107/25). Na drugačiji zaključak ne upućuju ni tvrdnje tuženika da mu navedeni podnesak nije bio dostavljen na očitovanje, budući da isti prileži spisu i razvidan je iz sustava e komunikacije. Nisu osnovani ni žalbeni navodi da tužitelju nije trebalo priznati trošak pristojbe na tužbu u cijelosti, budući da privilegij plaćanja umanjene sudske pristojbe ide u korist tužitelja na kojem je hoće li to pravo ostvariti, a nije u korist tuženika koji je dao povoda tužbi i koji u konačnici u postupku nije uspio.

23. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

24. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

U Rijeci 7. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović