- 1 -              Revd 252/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 252/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Č. R. iz Z., (OIB ...), zastupanog po punomoćnici H. B. K. odvjetnici iz R., protiv tuženika B. J. iz H., (OIB ...), zastupanog po punomoćnici D. M., odvjetnici iz R., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-521/2020-2 od 13. rujna 2022. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-1357/2018-29 od 9. siječnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 23. siječnja 2024.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom:

 

- u stavku I. izreke, odbijena je kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda „u točki 1. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos od 10.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kako je to u točki 1. izreke presude suda prvog stupnja određeno“,

 

- u stavku II. izreke, djelomično je preinačena prvostupanjska presuda „u točki 1. izreke u dijelu kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos preko dosuđenih 10.000,00 kn pa do ukupno 35.000,00 kn, dakle za daljnjih 25.000,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je to u točki 1. izreke suda prvog stupnja određeno, tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan“,

 

- u stavku III. izreke, djelomično je prihvaćena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda „u točki 3. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu preko dosuđenih 6.719,00 kn, tako da se nalaže tužitelju da tuženiku, uz već dosuđeni parnični trošak u iznosu od 6.719,00 kn, odnosno 891,76 EUR, naknadi parnični trošak u daljnjem iznosu od 10.723,55 kn, odnosno 1.423,26 EUR, odnosno sveukupni trošak u iznosu od 17.442,55 kn, odnosno 2.315,02 EUR, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.“

 

2. Tužitelj je podnio prijedlog da mu se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu:

 

1./ Je li sud pogrešno primijenio odredbu članka 1100. ZOO-a kada nije uzeo u obzir stupanj krivnje štetnika kod donošenja odluke o procjeni visine pravične naknade zbog povrede prava osobnosti jednog od temeljnih ljudskih prava - prava na vodu budući je štetnik postupio namjerno i sa ciljem onemogućavanja dotoka vode nekretnini tužitelja?

 

2./ Na temelju kojih kriterija sud određuje visinu polazne vrijednosti dana bez mogućnosti ostvarenja prava na vodu imajući u vidu da predmetna polazna vrijednost nije određena orijentacijskim kriterijima s obzirom da jedan sud određuje polaznu vrijednost u iznosu od 5.000,00 kn mjesečno, dok drugi određuje u iznosu od 1.600,00 kn mjesečno?

 

3./ Je li sud ovlašten isključivo na temelju subjektivne procjene odrediti polaznu vrijednost dana bez mogućnosti ostvarenja prava na vodu prilikom odlučivanja o pravičnoj novčanoj naknadi za povredu prava osobnosti?

 

4./ Je li sud arbitrarno postupio prilikom utvrđenja visine pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti kada nije u obrazloženju odluke specificirao svaki pojedinačni iznos koji se odnosi na jačinu, trajanje povrede izazvanih fizičkih boli, duševnih boli, straha i cilja kojem služi naknada i izrazio ga konačno u ukupnom iznosu?

 

Tvrdi i da mu je “zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava“ povrijeđeno temeljno ljudsko pravo - pravo na vodu - zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

3. Tuženik nije odgovorio na prijedlog.

 

4. Prijedlog tužitelja nije dopušten.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 13. rujna 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), na snazi od 19. srpnja 2022. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe članaka 58. do 73. ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv drugostupanjske presude ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredaba čl. 387., koje propisuju obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojima: (...) "Prijedlog za dopuštenje revizije, osim podataka koje mora sadržavati svaki podnesak, treba sadržavati: (...) 2) određeno naznačeno pravno pitanje iz članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona ili određeno naznačeno temeljno ljudsko pravo iz članka 385.a stavka 2. ovoga Zakona za koje stranka smatra da joj je u postupku povrijeđeno uz dokaz da je u vezi s tim stranka iscrpila dopušteni pravni put, 3) jasno naznačene razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu članka 385.a stavaka 1. ili 2. ovoga Zakona uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka. (...) Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog za dopuštenje revizije dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.“,

 

- odredaba čl. 385.a, prema kojima: stavak 1. „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi,...“, stavak 2. „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.“

 

6.1. Takav se pristup, sa takvim shvaćanjem, zahtjeva za dopuštenost prijedloga zbog njegove specifičnosti - a koja specifičnost traži veću aktivnost (angažiranost) revidenta u sastavljanju prijedloga: predlagatelj mora dati razloge za podnošenje i dopuštenost upravo prijedloga - i to u svezi onih odredaba ZPP-a na kojima ga temelji, odnosno on mora uvjeriti sud u potrebu da sudi o njegovoj reviziji ako bi bila dopuštena - i da se angažira (ovdje, zbog konkretnih razloga revizije) u ujednačavanju sudske prakse.

 

7. Od toga polazeći, iako je predlagatelj u prijedlogu temeljenom na odredbi čl. 385.a stavka 1. ZPP-a naznačio više pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga za prihvatiti:

 

7.1. da se iz prijedloga ne može razabrati zašto bi ta pitanja - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, bila važna i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne mogu nadomjestiti (prema navedenoj odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a) navodi predlagatelja kojima samo polemizira sa obrazloženjem osporene presude glede dosuđene mu naknade i ističe da ona, prema svojoj visini, nije pravična, realna ili adekvatna povredi koju trpi,

 

7.2. konkretno, da prijedlog u svezi u njemu postavljenih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 2. toč. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o njima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse ili za razvoj prava),

 

7.3. da se, sa prethodnim u svezi, postavljena pitanja odnose samo na specifične okolnosti ovoga slučaja, i to kako ih predlagatelj (a ne i sud) “vidi”, na njegovo isticanje kako bi po njemu trebalo ocijeniti bit njegovog traženja (zahtjeva), sa njegovim pravnim shvaćanjem kojeg sugerira prihvatiti kao jedinog ispravnog i relevantnog za odluku o predmetu spora - pa takva nisu adekvatna onim kakvim bi trebala biti za dopuštenost revizije iz smisla navedenih odredaba ZPP-a,

 

7.4. da odluke na koje se predlagatelj poziva u prijedlogu, nalazeći da su usporedive sa ovdje osporenom, sa ovom nisu usporedive: osporena presuda nije temeljena na shvaćanjima koja bi u ičemu bila u suprotnosti sa shvaćanjima izraženim u tim odlukama (obzirom da je svaka temeljena na činjeničnim i pravnim okolnostima konkretnog slučaja, onog na koje se pojedinačno svaka odluka odnosi). Osporena presuda, za razliku od ovih, temeljena je na sa njima neusporedivom utvrđenju, pa i na specifičnim okolnostima samo konkretnog slučaja, onog slučaja kojeg revizijski sud mora respektirati - obzirom da ga kao po naravi činjeničnog ne može preispitivati, napose ne po postavljenim pitanjima, onako kako su formulirana - a kojima predlagatelj sugerira prihvatiti samo ono što bi on htio, selektivno, ono što tvrdi - o naknadi koja bi, bar prema njemu, jedina imala biti realna i pravična),

 

7.5. da, time, odgovori na postavljena pitanja, sve i da se odrede ili sve i da su onakvi kakve predlagatelj očekuje, predlagatelja ionako ne bi dovodili u povoljniju poziciju,

 

7.6. da podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (opet: u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (sukladno tome) ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava).

 

8. U konačnom, revizijski sud tek primjećuje:

 

- da i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti (ovdje odlučno) razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki),

 

- da naknada za nematerijalnu štetu mora predstavljati pravičnu satisfakciju za oštećenika - i ne može se utvrđivati, jer se o njoj sudi, pukim automatizmom (to budući da ne postoje egzaktna ili precizna mjerila za određivanje te naknade: ona se utvrđuje ovisno o svim individualiziranim okolnostima svakog konkretnog slučaja. Visina utvrđene naknade mora se kretati samo u okviru osnovnih i općih smjernica iz čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima /„Narodne novine“, br. 35/2005., 41/2008., 125/2011. i 78/2015./, vodeći računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom), a iz osporene presude ne proizlazi da je o zahtjevu tužitelja suđeno protivno takvome, jedino ispravnom shvaćanju.

 

9. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:

 

9.1. da pitanja iz podnesenog prijedloga, budući da nisu obrazložena adekvatnim, dostatnim i određenim razlozima, nisu važna (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava: obzirom na to kako su formulirana i obrazložena razlozima važnosti te obzirom i na situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

9.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

10. Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije kada ga temelji na odredbi čl. 385.a stavka 1. ZPP-a valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP-a, prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacit će i prijedlog za dopuštenje revizije koji uopće ne sadržava (...) jasno naznačene razloge važnosti pravnog pitanja u smislu članka 385.a ovoga Zakona.“, u svezi sa odredbom čl. 387. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje sud će određeno navesti razlog odbacivanja.“).

 

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske ne nalazi da je tužitelj učinio vjerojatnim ono na čemu (također) temelji svoj prijedlog: da su u ovome predmetu, k tome odlukom o (ipak ili samo) visini naknade za štetu koju je trpio zbog povrede prava osobnosti - a ne odlukom o (na čemu ustraje) pravu na vodu, počinjene osobito teške povrede odredaba parničnog postupka i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo - toliko da je povrijeđeno neko njegovo pravo (ovdje, kako tvrdi: pravo na vodu) zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

11.1. Ovu (vjerojatnost) tužitelju ne daje (samo) njegov izraz nezadovoljstva donesenom osporenom odlukom i shvaćanjem na kojemu je ova temeljena, konkretno - visinom naknade koja je utvrđena za ono što je trpio.

 

U konkretnom slučaju okolnosti na kojima tužitelj temelji prijedlog, razumnim zaključivanjem, ne pridonose vjerojatnosti istinitosti njegove tvrdnje da je (što bi ovdje jedino trebalo biti odlučno) upravo donesenom odlukom (dakle: „...u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku...“) povrijeđen u nekom svom temeljnom ljudskom pravu: ovdje je riječ o spornom pitanju visine naknade na koju tužitelj polaže pravo jer (da) je radnjom tuženika povrijeđen u pravu na vodu i time u pravu osobnosti - a ne o pitanju (izvorno) njegovog prava na vodu, koje osporenom presudom ničime nije učinjeno upitnim.

 

11.2. Valja pritom imati na umu (a to se posebno ističe u svezi pitanja iz prijedloga pod 4./) da postupanje suprotno odredbama čl. 338. st. 4. i čl. 375. st. 1. ZPP-a sigurno ne bi pripadalo pravičnom suđenju ili suđenju u skladu s ustavnopravnim načelom i načelom Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda o pravu na pravično i pošteno suđenje te s praksom sudova, koje u sebi uključuje i pravo stranke na obrazloženu i provjerljivu sudsku odluku (zbog zaštite od arbitrarnosti u odlučivanju sudova) - i njime bi se činilo bitnu postupovnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a: međutim, u okolnostima ovoga slučaja takvo shvaćanje ne može - gledano prema svim razlozima zbog kojih je zahtjev tužitelja ocijenjen samo djelomično osnovanim i prihvaćen, sa obrazloženom odlukom o tim razlozima, utjecati (a i to je bitno za dopuštenost revizije) na osporenu presudu i tužitelja dovesti u povoljniju poziciju. To što predlagatelj shvaćanja iz osporene presude drži pogrešnim, samo za sebe ne čini tu odluku, kako predlagatelj (također) sugerira prihvatiti, neobrazloženom ili obrazloženom bez razumnih i dostatnih razloga - koji bi je opravdavali.

 

12. Sukladno tome, za prihvatiti je da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije niti pozivom na odredbu čl. 385.a stavka 2. ZPP-a: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost niti po toj osnovi.

 

 

13. Stoga je i prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije, kada ga temelji na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP-a, valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a).

 

Zagreb, 23. siječnja 2024.