REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] C 5

Poslovni broj: Us I-1144/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu koji je pokrenuo tužitelj CŽV, državljanin Indije ([adresa]), kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Bauer (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnik u Zagrebu, Kozarčaninova 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi ograničenja slobode u kretanju u postupku na granici, 7. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, KLASA: UP/I-216-03/26-06/4133, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 17. lipnja 2026.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju CŽV u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da opunomoćeniku tužitelja Zoranu Baueru, odvjetniku u Zagrebu, kao pružatelju pravne pomoći isplati iznos od 625,00 € (šest stotina dvadeset pet eura), u roku od 60 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem tuženika (u tč. 1. izreke) tužitelju je, kao strancu tražitelju međunarodne zaštite, izrečena mjeru ograničenja slobode kretanja na način na boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol (Dalje: Prihvatilište). Tč. 2. i 3. izreke navodi se da je tužitelj, u svojstvu tražitelja, dužan biti dostupan nadležnim tijelima radi provođenja svih radnji u postupku međunarodne zaštite (tč. 2.), te da se ograničenje slobode kretanja određuje za razdoblje od 12 tjedana od dana uručenja rješenja.

2. Razloge za donošenje predmetne odluke tuženik obrazlaže kako slijedi. Tužitelj je 17. lipnja 2026. izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu. Tijekom dubinske provjere utvrđeno je da će tužiteljev zahtjev za međunarodnu zaštitu biti razmatran u graničnom postupku. Stoga je potrebno osigurati dostupnost tužitelja nadležnim tijelima tijekom provedbe svih postupovnih radnji, uključujući registraciju zahtjeva, saslušanje i donošenje odluke o zahtjevu. Također je potrebno osigurati prisutnost tužitelja na mjestu na kojem se provodi granični postupak tijekom trajanja postupka. Prilikom procjene osobnih okolnosti tužitelja utvrđeno je da tražitelj nema prijavljeno mjesto boravka u Republici Hrvatskoj, niti su utvrđene druge okolnosti koje bi samostalno osigurale dostupnost tužitelja nadležnim tijelima tijekom provedbe graničnog postupka. Utvrđeno je i da tužitelj nema utvrđene posebne prihvatne niti postupovne potrebe, te su tužitelju pružene informacije o pravima i obvezama u postupku međunarodne zaštite. Tuženik je razmotrio mogućnost primjene drugih mjera propisanih čl.54. st. 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN br. 70/15, 127/17, 33/23, 17/25 i 59/26; dalje: ZMPZ), uključujući obvezu osobnog javljanja nadležnim tijelima i polaganje financijskog ili drugog jamstva. Ocijenjeno je da se navedenim mjerama ne bi mogla ostvariti svrha osiguranja stalne dostupnosti tužitelja tijekom provedbe graničnog postupka, jer se postupovne radnje provode na određenoj lokaciji te zahtijevaju neposrednu dostupnost tražitelja nadležnim službama tijekom trajanja postupka. Uz to, radnje u graničnom postupku mogu se poduzimati u kratkim rokovima, zbog čega je nužno osigurati stalnu prisutnost tužitelja na lokaciji određenoj za provedbu postupka. U skladu s načelom razmjernosti utvrđeno je da je mjera ograničenja slobode kretanja prikladna i nužna za ostvarenje zakonitog cilja, te da se svrha osiguranja prisutnosti tužitelja u konkretnom slučaju ne može učinkovito postići blažim mjerama. Istodobno je ocijenjeno da u konkretnom slučaju nisu utvrđene okolnosti koje bi opravdavale određivanje mjere zadržavanja. Mjera je određena za razdoblje od 12 tjedana, uzimajući u obzir očekivano trajanje graničnog postupka propisano mjerodavnim europskim i nacionalnim zakonodavstvom. Navedeno razdoblje odgovara najduljem predviđenom trajanju graničnog postupka u konkretnoj fazi postupka, te je određeno radi osiguravanja učinkovite provedbe svih postupovnih radnji. Tuženik će tijekom trajanja mjere kontinuirano pratiti postoje li i dalje razlozi za njezino određivanje te će mjera biti ukinuta čim prestanu okolnosti koje opravdavaju njezinu primjenu.

3. Tužitelj osporava zakonitost gore spomenutog akta zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povreda pravila postupka. U tužbi navodi kako slijedi. U bitnom, smatra da je mjera ograničenja slobode kretanja utemeljena na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju glede njegovog državljanstva, ističući da je državljanin [adresa], a ne Indije kako to navodi tuženik. Pojašnjava da zbog te pogreške nije valjano primijenjen čl. 42. st. 1. tč j. Uredbe 2024/1348 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o utvrđivanju zajedničkog postupka za međunarodnu zaštitu u Uniji i stavljanju izvan snage Direktive 2013/32/EU (dalje: Uredba) odnosno da nije pravilno utvrđena stopa odobravanja međunarodne zaštite u EU, što je ključno za primjenu same Uredbe. Nadalje, tužitelj smatra da obrazloženje rješenja ne daje razloge o odlučnim činjenicama, posebice u dijelu koji se odnosi na dubinsku provjeru i razloge zbog kojih se zahtjev razmatra u graničnom postupku. Navodi kako tuženik nije ispitao mogućnost primjene blažih mjera iz čl. 54. ZMPZ-a, poput financijskih jamstava, te da je zaključak o nepostojanju istih donesen paušalno, bez prethodnog ispitivanja tužitelja o njegovim novčanim sredstvima i mogućnosti boravka. Tužitelj ukazuje i na neadekvatne uvjete u Prihvatilištu, navodeći da smještaj u kontejnerima bez klimatizacije i zaštite od sunca na visokim temperaturama predstavlja zdravstvenu opasnost. Smatra da tuženik nije obrazložio na temelju kojih je činjenica procijenjeno da bi remetio javni red ili pobjegao. Ističe da se tuženik pogrešno poziva na članak 54. Uredbe kao samostalnu pravnu osnovu za ograničenje slobode, jer taj članak određuje samo lokacije provođenja postupka, a ne propisuje automatsko ograničenje kretanja. Također, osporava određivanje maksimalnog trajanja mjere od 12 tjedana bez individualizacije i navođenja konkretnih radnji koje opravdavaju takvo trajanje. Naposljetku, naglašava nedostatak analize njegovog zdravstvenog i psihološkog stanja te eventualne ranjivosti, što je suprotno zahtjevima Uredbe koja nalaže prekid graničnog postupka ako se ne mogu osigurati posebna jamstva ili postoje relevantni medicinski razlozi. Traži i odobravanje besplatne pravne pomoći, te nalaganje isplate troškova pružene pravne pomoći opunomoćeniku.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, sljedeće. Tužitelj je namjeru za međunarodnu zaštitu izrazio 17. lipnja 2026. u Policijskoj upravi karlovačkoj, pri čemu je izjavio da se zove CŽ, da je državljanin Republike Indije te da je rođen **.**.1988. u mjestu Ahmedabad, Republika Indija. Naknadno je tužitelj, prilikom podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu dana 25. lipnja 2026. godine, izjavio da je prilikom izražavanja namjere dao netočne podatke te da se zapravo zove SŽV i da je državljanin Narodne Republike Bangladeš. Također je izjavio da je netočne podatke dao jer mu je jedan državljanin Republike Indije rekao da izgleda kao S te da će u Hrvatskoj imati bolji tretman ako kaže da je iz Republike Indije. Obzirom da tužitelj ne posjeduje osobne dokumente, njegov je identitet evidentiran na temelju njegove izjave od 13. lipnja 2026. te se u trenutku donošenja pobijanog rješenja raspolagalo podacima koje je tužitelj sam naveo.

Nastavno na prethodno tuženik ističe da nije došlo do pogreške u utvrđivanju činjenica od javnopravnog tijela, već je tužitelj nadležnom tijelu dao netočne podatke o svojem identitetu i državljanstvu. Ističe su i Republika Indija i Narodna Republika Bangladeš, prema posljednjim dostupnim godišnjim podacima Eurostata za Europsku uniju, države sa stopom odobravanja međunarodne zaštite 20% ili manjom. Stoga, smatra da je, neovisno o naknadno utvrđenom državljanstvu Narodne Republike Bangladeš, čl. 42. st. 1. tč (j) Uredbe pravilno primijenjen.

Na navod iz tužbe da u obrazloženju pobijanog rješenja nije objašnjeno što je točno utvrđeno dubinskom provjerom i zbog čega je odlučeno da će se zahtjev za međunarodnu zaštitu tužitelja razmatrati u graničnom postupku, tuženik odgovara da je pobijanom aktu jasno navedeno da će se zahtjev za međunarodnu zaštitu tužitelja razmatrati u graničnom postupku sukladno čl. 45. u vezi s čl 42. st. 1. t (j) Uredbe. Dodatno naglašava da se prema čl. 45. st. 1. tč. (b) Uredbe zahtjev za međunarodnu zaštitu obvezno razmatra u graničnom postupku ako je tražitelj obmanjivao nadležna tijela davanjem lažnih podataka ili dokumenata, odnosno prikrivanjem podataka o identitetu ili državljanstvu te glede toga ponovo ukazuje na činjenicu da je tužitelj namjerno dao netočne podatke o svom identitetu.

Vezano uz navod opunomoćenika tužitelja da nije jasno na temelju kojih je činjenica procijenjeno da bi tužitelj mogao remetiti javni red ili zbog čega je zaključeno da postoji rizik od bijega, tuženik navodi kako je uvidom u Informacijski sustav MUP-a utvrđeno da je tužitelj tijekom dubinske provjere izjavio da je namjeravao otići u Italiju, a koja okolnost da upućuje na postojanje rizika od bijega, odnosno na mogućnost da se tužitelj ne bi zadržao na lokaciji određenoj za provedbu graničnog postupka do okončanja postupka.

U odnosu na navod iz tužbe da iz pobijanog rješenja nije jasno zbog čega je u ovom predmetu bilo potrebno odrediti mjeru u trajanju od 12 tjedana, odnosno koje bi se konkretne radnje u tom razdoblju trebale provesti, tuženik ističe da trajanje mjere određeno uzimajući u obzir očekivano trajanje graničnog postupka propisano mjerodavnim pravom Europske unije i nacionalnim zakonodavstvom. Navedeno ne znači da će mjera nužno trajati 12 tjedana već će Ministarstvo, tijekom trajanja mjere kontinuirano, pratiti postoje li i dalje razlozi za njezino određivanje te će mjera biti ukinuta čim prestanu okolnosti koje opravdavaju njezinu primjenu.

5. U osvrtu na odgovor tuženika na tužbu, tužitelj u podnesku od 6. srpnja 2026. navodi, u bitnome, sljedeće. Tvrdi da je greške došlo isključivo na strani tuženika, tj. policijskog djelatnika koji ih je nekoliko tražitelja svrstao kao državljane Indije, pri tome očito ne upotrebljavajući dužnu pažnju. Stoga je predmetno rješenje nezakonito s obzirom da u njemu ne sadrži naziv tužitelja. Smatra da je tuženik, primjenom odredbe čl. 104. Zakon o općem upravnom postupku (NN br. 47/09, 110/21; dalje: ZUP) trebao donijeti rješenje kojim ispravlja podatke u prvotnom rješenju, a što nije, te postavlja pitanje na koga se odnosi pobijano rješenje kada niti jedan podatak u njemu ne odgovara stvarnom stanju. Ustraje kod navoda tuženik uopće nije dokazao opasnost od bijega te da navod da se uputio u Italiju to ne predstavlja, s obzirom da taj put nije rađen na način da je on određivao kamo će ići, već je to radio švercer ljudima. Zaključno, navodi Ujedno tuženik nije dostavio dokument dubinske analize, a što mora biti obavezno u ovim predmetima.

6. Sud je odlučio ovaj spor riješiti bez rasprave (čl. 98. tč. 4. i tč. 6. Zakona o upravnim sporovima, NN br. 36/24, 39/26, dalje: ZUS, vezano uz čl. 8. toga Zakona), s čime se tužitelj suglasio, u podnesku od 6. srpnja 2026.

7. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja, Sud je izvršio uvid u sudski spis i isprave priložene spisu tuženika.

8. Na temelju razmatranja svih spornih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Odredba čl. 54. Uredbe glasi:

„Lokacije za provedbu postupka azila na granici

1. Tijekom razmatranja zahtjeva na koje se primjenjuje postupak na granici država članica zahtijeva, na temelju članka 9. Direktive (EU) 2024/1346 i ne dovodeći u pitanje njezin članak 10., da tražitelji u pravilu borave na vanjskoj granici ili tranzitnim područjima ili u njihovoj blizini ili na drugim određenim lokacijama na njihovom državnom području, u potpunosti uzimajući u obzir posebne zemljopisne okolnosti te države članice.

2. Ne dovodeći u pitanje članak 47. države članice osiguravaju da obitelji s maloljetnicima borave u prihvatnim objektima primjerenima njihovim potrebama nakon procjene najboljeg interesa djeteta i osiguravaju životni standard primjeren tjelesnom, psihičkom, duhovnom, moralnom i društvenom razvoju maloljetnika, uz potpuno poštovanje zahtjeva iz poglavlja IV. Direktive (EU) 2024/1346.

3. Svaka država članica obavješćuje Komisiju 11. travnja 2026., o lokacijama na kojima će se provoditi postupak na granici, među ostalim i ako se primjenjuje članak 45. Države članice osiguravaju da je kapacitet tih lokacija dovoljan za razmatranje zahtjeva obuhvaćenih člankom 45. Komisiju se obavješćuje o svakoj promjeni lokacija na kojima se provodi postupak na granici u roku od dva mjeseca nakon što je došlo do tih promjena.

4. Zahtjev za boravak na određenom mjestu u skladu sa stavcima 1., 2. i 3. ne smatra se dozvolom ulaska na državno područje države članice i boravka na njemu.

5. Ako tražitelja na kojeg se primjenjuje postupak na granici za potrebe takvog postupka treba transferirati do tijela odlučivanja ili nadležnog prvostupanjskog suda ili ga treba transferirati u svrhu liječenja, takvo putovanje samo po sebi ne predstavlja ulazak na državno područje države članice.“

10. Odredbom čl. 42. ZMPZ-a, kojim je uređen postupak na granici, propisano je da se postupak odobrenja međunarodne zaštite povodom izražene namjere ili naknadnog zahtjeva provodi nakon izvršene dubinske provjere u graničnim postupcima kada je ispunjen bilo koji od uvjeta iz čl. 43., 44. i 45. Uredbe (st. 1.). Tražitelji na koje se primjenjuje postupak na granici obvezni su boraviti na lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici te se ne smatraju osobama koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske u smislu čl. 43. st. 2. Uredbe (st. 2.). Organizacijama koje se bave zaštitom prava izbjeglica te koje na temelju ugovora s Ministarstvom pružaju pravno savjetovanje iz čl. 59. st. 5. ovoga Zakona, osigurat će se učinkovit pristup tražiteljima tijekom postupka azila na granici (st. 3.). Opunomoćeniku i predstavniku organizacije iz st. 3. može se privremeno ograničiti pristup tražitelju kada je to prijeko potrebno radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka Republike Hrvatske (st. 4.). Protiv rješenja Ministarstva kojima se odlučuje u postupku odobrenja međunarodne zaštite na granici nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor sukladno čl. 51. ovoga Zakona u roku od pet radnih dana od dana dostave rješenja (st. 5.). Ministarstvo će dostaviti spis predmeta najkasnije u roku od pet radnih dana od dana zaprimanja rješenja kojim upravni sud traži spis predmeta (st. 6.). Presudu o tužbi upravni sud donosi u roku od osam dana od dana dostave spisa predmeta, odnosno u roku od 15 dana od dostave spisa predmeta ako je potrebno provesti raspravu (st. 7.). Ako rješenje o zahtjevu nije izvršno u roku od 12 tjedana od registracije namjere, odnosno u roku od 16 tjedana ako je taj rok produljen u skladu s čl. 51. st. 2. Uredbe, tražitelju će se dopustiti ulazak u Republiku Hrvatsku radi provođenja postupka odobrenja međunarodne zaštite (st. 8.).

11. U čl. 54. st. 1. i 2. ZMPZ-a, propisano je da Ministarstvo može tražitelju i strancu u transferu ograničiti slobodu kretanja zbog razloga: zaštite javnog reda ili sprječavanja bijega ili u svrhu provedbe transfera u drugu državu članicu ili radi osiguravanja nazočnosti tražitelja koji je vraćen u Republiku Hrvatsku. Sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može se ograničiti sljedećim mjerama: zabranom kretanja izvan prihvatilišta ili mjesta određenog za boravak izvan određenog vremena; osobnim javljanjem nadležnim tijelima u određeno vrijeme; polaganjem financijskih ili drugih jamstava za osiguranje nazočnosti te putnih isprava.

12. Iz posebnih odredaba čl. 54. Uredbe i čl. 42. Zakona proizlazi da tražitelji azila tijekom postupka na granici u pravilu borave u lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici, što je ovdje Prihvatilište. Nije riječ o automatizmu, ali je riječ polazišnom pravilu, dok je iznimke u primjeni pravnih normi općenito potrebno tumačiti restriktivno. Prije svega je na tražitelju azila dokazati da u konkretnom slučaju postoje razlozi za odstupanje od tog pravila.

13. Odredbom č. 42. st. 1. tč c) Uredbe, propisano je da se zahtjev za međunarodnu zaštitu obvezno razmatra u graničnom postupku ako je tražitelj obmanjivao nadležna tijela davanjem lažnih podataka ili dokumenata, odnosno prikrivanjem podataka o identitetu ili državljanstvu.

U konkretnom slučaju, tužitelj je sam izjavio da je prilikom izražavanja namjere dao netočne podatke o svojem identitetu i državljanstvu.

14. Analizirajući ukupnost činjenica koje proizlaze iz stanja spisa Sud zaključuje da prigovorima iz tužbe nije dovedena u sumnju zakonitost akta koji se pobija u ovome sporu.

Sud u cijelosti prihvaća argumentaciju tuženika, izloženu u osporavanom rješenju i u odgovoru na tužbu, budući da istu nalazi činjenično i pravno utemeljenom.

15. Ispitujući zakonitost osporavanog rješenja u pogledu označenih osobnih podataka tužitelja, Sud konstatira da je tužitelju na područje RH ušao nezakonito i bez osobnih dokumenata te da je upravno tijelo u trenutku donošenja rješenja od 17. lipnja 2026. raspolagalo samo podacima koje je tužitelj osobno ispisao u Izjavi o osobnim podacima stranca od 12. lipnja 2026., u kojoj Izjavi je napisao da mu je ime CŽ, prezime SŽ i da je državljanin Indije.

Nakon što je tužitelj naknadno izjavio da je dao lažne podatke o imenu, prezimenu i državljanstvu izvršena je ponovna procjena ispunjenosti uvjeta za provedbu graničnog postupka. Tom prilikom je utvrđeno da ni navedena promjena državljanstva nije od utjecaja jer je i Narodna Republika Bangladeš država za koju je prema posljednjim dostupnim godišnjim podacima Eurostata stopa odobravanja međunarodne zaštite u Europskoj uniji 20 % ili manja.

Posljedično tome, Sud zaključuje da se pogrešno navođenje osobnih podataka u konkretnom slučaju ne može pripisati nezakonitom postupanju tuženika niti predstavlja povredu koja bi bila od utjecaja na zakonitost osporavanog rješenja. Valja napomenuti i to da Sud ocjenjuje zakonitost predmetnog upravnog akta na temelju činjenica i dokaza koji su postojali u vrijeme njegova donošenja.

16. Što se tiče navoda tužitelja da nije utvrđeno na koji način bi mogao remetiti javni red i mir, pravilno tuženik kada ističe da mjera nije određena zbog toga što je utvrđeno da je tužitelj remetio javni red i mir, već je utvrđeno da postoji mogućnost da se tužitelj ne bi zadržao na lokaciji određenoj za provedbu graničnog postupka do okončanja postupka i to zbog činjenice da je tužitelj izjavio kako je namjeravao otići u Italiju, što jasno upućuje na postojanje rizika od bijega i opravdava provedbu graničnog postupka.

17. Slijedom navedenog, na temelju cjelokupno provedenog postupka u sporu je utvrđeno da je u upravnom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje uz pravilnu primjenu materijalnog prava pa je stoga, na temelju čl. 116. st. 1. ZUS-a, odlučeno kao u tč. I. izreke.

18. Za odlučivanje o zahtjevu za odobravanja besplatne pravne pomoći, mjerodavne su odredbe čl. 60. ZMPZ-a te Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (NN br. 140/15,155/22; dalje: Pravilnik).

19. Iz podataka sadržanih u tužiteljevom zahtjevu proizlazi da tužitelj ispunjava pretpostavke za odobravanje prava na besplatnu pravnu pomoć propisane čl. 8. Pravilnika. Tuženik nije dostavio dodatne s time povezane podatke pribavljene tijekom postupka, u smislu čl. 8. st. 10. Pravilnika. Sukladno prethodnom, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

20. Odluke u tč. III. izreke temelji se na odredbi čl. 9 Pravilnika te Tbr. 27 i Tbr. 54 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN br. 38/23, 107/25). Tužitelju je priznat zatraženi trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 €, što uvećano za PDV ukupno iznosi 625,00 €. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno čl. 151. st. 2. ZUS-a.

U Rijeci 7. srpnja 2026.

Sudac

Vedran Juričić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja, Zoranu Baueru, odvjetniku u Zagrebu, Kozarčaninova 2

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za međunarodnu zaštitu, Službi za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33 i putem e-maila