Poslovni broj Povrv-163/2025-22
Republika Hrvatska
Trgovački sud u Osijeku
Osijek, Zagrebačka 2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Osijeku, po sucu Augustinu Jalšovec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GRADNJA d.o.o. Osijek, OIB 80617411375, Ribarska 1, Osijek, kojeg zastupa punomoćnica Jelena Guljaš, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Zec i partneri d.o.o. u Osijeku, protiv tuženika VODOVOD-OSIJEK d.o.o., OIB 43654507669, Poljski put 1, Osijek, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 100.952,28 EUR, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane 27. svibnja 2026. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu sudske odluke dana 7. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Ukida se u cijelosti platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Dijane Javorović iz Donjeg Miholjca poslovni broj Ovrv-10824/2025 od 12. svibnja 2025. kojim se nalaže tuženiku VODOVOD-OSIJEK d.o.o., OIB 43654507669, Poljski put 1, Osijek, da tužitelju GRADNJA d.o.o. Osijek, OIB 80617411375, Ribarska 1, namiri tražbinu na temelju vjerodostojne isprave i to: račun, Račun broj 170 PP1, namiri tražbinu u iznosu od 48.775,63 EUR uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku od 02.06.2022. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se do 31.12.2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na račun ovrhovoditelja IBAN [broj bankovnog računa], model HR99, u roku od 8 dana od dana dostave rješenja o ovrsi te na temelju vjerodostojne isprave i to: račun, Račun br. 21 PP1 1, namiri tražbinu u iznosu od 52.176,65 EUR uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku od 01.02.2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na račun ovrhovoditelja IBAN [broj bankovnog računa], model HR99, u roku od osam dana od dana dostave rješenja o ovrsi, zajedno s odmjerenim troškovima postupka u iznosu 2.727,50 EUR uvećanim za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na račun IBAN [broj bankovnog računa], model HR99, te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 12.221,81 EUR (slovima: dvanaest tisuća dvjesto dvadeset jedan euro i osamdeset jedan cent) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju bi Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od 7. srpnja 2026. do isplate, u roku od 15 dana.
III. Odbija se tuženik sa zahtjevom na za naknadom parničnog troška u iznosu od 2.567,62 EUR (slovima: dvije tisuće petsto šezdeset sedam eura i šezdeset dva centa) kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je, kao ovrhovoditelj podnio protiv tuženika, kao ovršenika prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave – računa broj 170 PP1 1 i 21 PP1 1, a radi naplate iznosa od 100.952,28 EUR i to za najam mobilne ograde i montažnog stepeništa zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka. Protiv istog rješenja tuženik je pravovremeno izjavio prigovor, te je spis dostavljen na daljnje rješavanje Općinskom sudu u Osijeku, a koji se rješenjem broj Povrv-134/2025-2 od 12. lipnja 2025. oglasio nenadležnim i nakon pravomoćnosti rješenja predmet dostavio nadležnom Trgovačkom sudu u Osijeku. Trgovački sud u Osijeku je svojim rješenjem broj Povrv-163/2025-2 od 11. kolovoza 2025. stavio izvan snage rješenje o ovrsi javnog bilježnika, te ukinuo sve provedene ovršne radnje, a postupak nastavio kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.
2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, te u prigovoru protiv rješenja o ovrsi ističe da iznosi prigovor nedopuštenosti prijedloga za ovrhu zbog nenadležnosti javnog bilježnika/suda te isti osporava u osnovu i visini, obzirom na to da predmetna tražbina iz prijedloga za ovrhu ne postoji. Nadalje navodi da rješenje o ovrsi ovrhovoditelj temelji na dvije vjerodostojne isprave – računa i to: računu br. 170/PP1/1 u iznosu od 367.500,00 HRK (48.775,63 EUR) i računu br. 21/PP1/1 u iznosu od 52.176,65 EUR, oba izdana za tobožnji najam mobilne ograde i montažnog stepeništa, bez priložene specifikacije Ističe da tužitelj ničim ne obrazlaže osnovu niti visinu navodnog potraživanja prema tuženiku. Navodi da su tužitelj i tuženik bili su u ugovornom odnosu temeljem ugovora o građenju - Sporazuma br. 40-13 za izvođenje radova izgradnje uređaja za pročišćavanje otpadnih voda grada Osijeka koji se sastoje od projektiranja, ishođenja dozvola, izgradnje, dobave i ugradnje opreme, puštanja u pogon, pokusnog rada, testova po i nakon dovršetka te razdoblja za obavijest o nedostacima za uređaj za pročišćavanje otpadnih voda Grada Osijeka kapaciteta 170.000 ES s trećim stupnjem pročišćavanja za cijenu od 177.663.599,96 kuna bez PDV-a. Na Sporazum br.40-13 primjenjuje FIDIC Žuta knjiga, Prvo izdanje, 1999.godine, koja predstavlja Opće uvjete Ugovora sa izmjenama koje su sadržane u Posebnim uvjetima Ugovora. Člankom 20.6. Uvjeta Ugovora ugovorena je nadležnost arbitraže (arbitražna klauzula). Sporazum br.40 -13 raskinut je uslijed kršenja više ugovornih obveza od strane ovrhovoditelja dopisom ovršenika Ev.br:EU-240-13-215-2018 od 24.10.2018. sve temeljem članka 15.2. (a) i (c) i) Općih uvjeta Ugovora. Idućim dopisom Ev.broj: EU-2-40-13-216-2018.g. od 08.11.2018.g. ovršenik je obavijestio ovrhovoditelja da je izjava o raskidu Sporazuma br. 30-13 stupila na snagu uz obavijest temeljem članka 15.2. Posebnih i Općih uvjeta Ugovora da će Mehanizacija Izvođača i Privremeni radovi biti otpušteni na Gradilištu. Istim dopisom tuženik je pozvao tužitelja da do 30.11.2018. ukloni Mehanizaciju Izvođača i Privremene radove na svoj trošak i rizik, a tužitelj nikada nije ispunio ovu svoju ugovornu obvezu. Tuženik osporava da bi bio u bilo kakvoj obvezi prema ovrhovoditelju na temelju Računa ili na temelju bilo kakvog najma za mobilnu ogradu i montažno stepenište. Tužitelj i tuženik nisu nikada sklopili ugovor o najmu bilo kakve opreme, niti je tuženik koristio navedenu opremu u vlasništvu tužitelja. Tuženik u ovom postupku pokušava naplatiti mobilnu ogradu odnosno mobilno stepenište koje vlastitim propustom i protivno preuzetim ugovornim obvezama nije uklonio s gradilišta. Ističe da je tužitelj jednom već ranije, u 2022. godini, izdao račun za tobožnji najam opreme, a tuženik je odbio platiti taj račun dopisom Ev.br:EU -2-40- 13-233-2022 od 04.07.2022., pozivajući se na okolnosti navedene pod točkom 5. ovog prigovora. Tuženik ističe i prigovor zastare. Naime, sve i da se uzme da tužitelj ima tražbinu prema tuženiku, što tuženik u cijelosti osporava, tuženik osporava da bi potraživanje ovrhovoditelja dospjelo 1. srpnja 2022. i 2. ožujka 2025. kako je navedeno u računima te ističe kako je tužitelj naznačio navedene datume dospijeća u računima isključivo iz razloga prikrivanja činjenice zastare tražbine. Slijedom navedenog, tuženik predlaže se stvarno rješenje o ovrsi staviti izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinuti sve provedene radnje te odbaciti prijedlog za ovrhu.
3. Dana 28. kolovoza 2025. tuženik je izjavio žalbu na rješenje Trgovačkog suda u Osijeku broj Povrv-163/2025-2 od 11. kolovoza 2025., kojim je isti sud stavio izvan snage rješenje o ovrsi javnog bilježnika, te je Visoki trgovački sud svojim rješenjem broj Pž-3615/2025-3 od 30. rujna 2025. odbio tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio rješenje Trgovačkog suda u Osijeku broj Povrv-163/2025-2 od 11. kolovoza 2025.
4. Tužitelj u podnesku od 2.9.2025. navodi da u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe da je neosnovan prigovor nedopuštenosti prijedloga za ovrhu zbog stvarne nenadležnosti te je netočno da predmetna tražbina iz prijedloga za ovrhu ne postoji, što će tužitelj detaljno obrazložiti te potkrijepiti dokazima u nastavku podneska. Točno tuženik u točki 3. prigovora navodi da su tužitelj i tuženik bili u ugovornom odnosu temeljem ugovora o građenju – Sporazuma br. 40-13 (dalje: Sporazum) za izvođenje radova izgradnje uređaja za pročišćavanje otpadnih voda grada Osijeka koji se sastoje od projektiranja, ishođenja dozvola, izgradnje, dobave i ugradnje opreme, puštanja u pogon, pokusnog rada, testova po i nakon dovršetka te razdoblja za obavijest o nedostacima za uređaj za pročišćavanje otpadnih voda Grada Osijeka kapaciteta 170.000 ES s trećim stupnjem pročišćavanja za cijenu od 177.663.599,96 kuna bez PDV-a, te da se na Sporazum primjenjivala FIDIC Žuta knjiga, Prvo izdanje, 1999. godine koja predstavlja Opće uvjete Ugovora sa izmjenama koje su sadržane u Posebnim uvjetima Ugovora te da je člankom 20.6. Uvjeta Ugovora ugovorena je nadležnost arbitraže (arbitražna klauzula). Ključno je, međutim, ne samo da je Sporazum (Ugovor o građenju) raskinut dopisom tuženika Ev.br: EU-240-13-215-2018 od 24.10.2018. godine temeljem članka 15.2. (a) i (c) i) Općih uvjeta Ugovora, nego i da su tužitelj i tuženik nakon raskida Sporazuma pregovarali o novom pravnom odnosu (Ugovor o najmu opreme), te je nakon raskida Sporazuma novi pravni odnos i nastao. Tako je na izričit zahtjev tuženika, tužitelj tuženiku poslao ponudu za najam mobilne ograde i montažnog stepeništa. Dakle, nakon raskida Sporazuma trebao je biti sklopljen novi Ugovor o najmu opreme, na koji se dakako ne bi primjenjivala, niti bi se mogla primjenjivati arbitražna klauzula iz Sporazuma (Ugovora o građenju). Ponuda je tužitelju poslana nakon raskida predmetnog Sporazuma, odnosno 03.12.2019., i 11.12.2019. godine i to, ponavljamo, na njegov izričit zahtjev. Tužitelj posebno naglašava da je Sporazum - Ugovor o građenju, u kojem su mobilna ograda i montažno stepenište samo sukcesivni dio, odnosno u kojem mobilna ograda i montažno stepenište svakako nisu bitni sastojci, dok je suprotno tome nakon raskida sporazuma trebao biti sklopljen Ugovor o najmu opreme – mobilne ograde i montažnog stepeništa, gdje su predaja predmetne opreme i cijena najma iste te opreme upravo bitni sastojci tog ugovora, i koja cijena najma nikako nije mogla biti ni na koji način definirana Sporazumom, te se radi o potpuno različitim i odvojenim pravnim odnosima. U pregovorima oko ostavljanja mobilne ograde i montažnog stepeništa, te davanja ponude za najam iste, sudjelovali su DV na strani tužitelja i CV na strani tuženika, stoga se predlaže njihovo saslušanje. Dakle, iako se na Sporazum br. 40 -13 primjenjivala arbitražna klauzula, ista se nikako ne primjenjuje na novi pravni odnos koji je nastao između tužitelja i tuženika nakon raskida Sporazuma br. 40 -13. Čak štoviše, postojanje ovog tužbenog zahtjeva ni na koji način nije vezano za postojanje Sporazuma. Da je tome tako, jasno je i jer bi da se radi o sporu pred arbitražnim sudištem, to tijelo na ovaj pravi odnos moralo primjenjivati odredbe Sporazuma, što nije moguće. Ponavljamo, dakle, da se radi o pregovorima i ponudi za sklapanje novog ugovora, koji je potpuno neovisan o ranije sklopljenom sporazumu, odnosno radi se o potpuno novom pravnom odnosu koji ni na koji način ni ne proizlazi iz Sporazuma. Postojanje arbitražne klauzule u sporazumu ne znači da se arbitražna klauzula primjenjuje na sve obvezno-prave odnose, već samo na one koji bi proizlazili iz tog Sporazuma na koji se arbitražna klauzula odnosi. U konkretnoj situaciji se nakon raskida Sporazuma pregovaralo o bitnim sastojcima tog novog ugovora. Ne može se arbitražna klauzula iz jednog Ugovora, primjenjivati i na sve buduće pravne odnose između tužitelja i tuženika. Obzirom da Ugovor o najmu nikada nije sklopljen, u ovom parničnom postupku, radi se o novom pravnom odnosu, o izvan ugovornom odnosu, stjecanju bez osnove, odnosno tužitelj potražuje od tuženika naknadu za korištenje tuđe stvari, jer tuženik, nakon što mu je tužitelj, na njegov izričit zahtjev, poslao ponudu za najam mobilne ograde i montažnog stepeništa istu ponudu nikada nije prihvatio, ali je i dalje nastavio koristiti stvari u vlasništvu tužitelja, bez pravne osnove. Zaključno, obzirom da je Sporazum raskinut dana 24.10.2018., te da je nakon toga trebao biti sklopljen novi ugovorni odnos između tužitelja i tuženika, temeljem nove ponude tužitelja, poslane tuženiku na njegov izričit zahtjev, dana 03.11.2019. i 11.12.2019., no koji nikada nije sklopljen, već je tuženik nastavio koristiti tužiteljevu stvar bez pravne osnove, ne radi se o sporu nastalom za vrijeme trajanja Sporazuma niti iz Sporazuma, a obzirom se radi o izvan ugovornom odnosu između dvije pravne osobe, neosnovan je tuženikov prigovor stvarne nenadležnosti, te je za donošenje odluke u ovom parničnom postupku nadležan Trgovački sud. U odnosu na tuženikovo osporavanje osnove i visine tužbenog zahtjeva, tužitelj navodi da vjerodostojne isprave – računi, na kojima se temelji rješenje o ovrsi nisu izdane za „tobožnji“ najam mobilne ograde i montažnog stepeništa kako to u točki 3. prigovora lažno pokušava prikazati tuženik, nego su mobilna ograda i montažno stepenište dani tuženiku u najam nakon izričitog zahtjeva tuženika za istim, nakon čega je tužitelj tuženiku dao ponudu za najam predmetne opreme. Što se tiče visine visine tužbenog zahtjeva, tužitelj dostavlja obračun najma mobilne ograde i montažnog stepeništa za razdoblje od 03.12.2019. godine do 16.05.2022. godine i za razdoblje od 17.05.2022. godine do 31.01.2025. godine, sačinjen prema ponudi koja je dostavljena tuženiku. Dakle, točno tuženik navodi u točki 6. prigovora da tužitelj i tuženik nikada nisu sklopili ugovor o najmu bilo kakve opreme, no neistinit je navod tuženika kako nikada nije koristio opremu u vlasništvu tužitelja. Svo vrijeme je na gradilištu bila korištena mobilna ograda tužitelja, kao i montažno stepenište, što je vidljivo i iz snimki koje tužitelj dostavlja, te naročito iz službene (javno dostupne na portalu javne nabave www.eojn.hr) Dokumentacije za javno nadmetanje za „Nastavak i dovršetak radova na izgradnji postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda grada Osijeka“, Evidencijski broj javne nabave: VV 10-20, Knjiga 3 od 14.12.2020.godine u kojoj na stranici 179. sam Tuženik jasno navodi: „2.12.9. Privremene ograde i vrata (ukoliko je primjenjivo) Kroz prethodno izvedene radove je postavljena privremena ograda Gradilišta koja će se zadržati do izgradnje stalne ograde Postrojenja. Po izgradnji stalne ograde će Izvođač privremenu ogradu demontirati i predati Naručitelju na način da istu uskladišti unutar područja izgradnje.“ Dakle, sam tuženik u službenom dokumentu iz prosinca 2020.godine priznaje kako od raskida ugovora s Tužiteljem (od 2018. godine do prosinca 2020.godine) već koristi ogradu koja je vlasništvo tužitelja, te kako ima namjeru istu ogradu koristiti i nadalje, sve do završetka izgradnje stalne ograde; a kako se nakon toga ista ograda treba vratiti tuženiku (a ne tužitelju čije je to vlasništvo!). Takvim navodom i uputom u službenoj dokumentaciji za nastavak radova tužitelj je direktno ostvario i uštedu na cijeni nastavka radova jer novi izvođač nije trošak postavljanja mobilne, gradilišne ograde niti uključio u cijenu radova (a što bi svaki izvođač neizostavno učinio budući da se s obzirom na veliku dužinu ograde od preko 1 km radi o značajnoj količini opreme i značajnom trošku). Tuženik u svom prigovoru stoga nije ni naveo da je novi Izvođač donio svoju mobilnu ogradu i montažno stepenište, kako bi se gradilište osiguralo, niti je dostavio ili mogao dostaviti ikakav dokaz o tome. Tuženik, štoviše, do dana pisanja ovog podneska nije tužitelju vratio predmetnu mobilnu ogradu i montažno stepenište, niti mu je platio naknadu sukladno zatraženoj ponudi. Tuženik u točki 6. prigovora netočno, pa čak i maliciozno tvrdi kako tužitelj u ovom postupku pokušava naplatiti mobilnu ogradu odnosno montažno stepenište koje vlastitim propustom i protivno preuzetim ugovornim obvezama nije uklonio s gradilišta. Točno je da je dopisom Ev.broj: EU -2- 40-13-216-2018. godine od 08.11.2018. godine tuženik je obavijestio tužitelja da je izjava o raskidu Sporazuma br. 30-13 stupila na snagu uz obavijest temeljem članka 15.2. Posebnih i Općih uvjeta Ugovora da će Mehanizacija Izvođača i Privremeni radovi biti otpušteni na Gradilištu te je pozvao tužitelja da do 30.11.2018. godine ukloni Mehanizaciju Izvođača i Privremene radove na svoj trošak i rizik. Tuženik je, međutim, opet, namjerno u svom prigovoru, izostavio ključne činjenice. Tužitelj je, naime, nakon raskida Sporazuma br. 40-13, u ostavljenom roku došao na Gradilište kako bi uklonio Mehanizaciju i Privremene radove, te je uklonio svu mehanizaciju i privremene radove izuzev mobilne ograde i gradilišnog stepeništa, za koje je tuženik tvrdio kako su mu neophodni radi osiguranja gradilišta. Čak je dogovore oko pristupa gradilištu za tužitelja obavljao VV, povjerenik predstečajnog postupka Ingoteh d.o.o. Osijek (pravnog sljednika tužitelja) sa SV, članom uprave- direktorom tuženika. Da je tužitelj dostavio ponudu na izričit zahtjev tuženika vidljivo je iz e-mail korespondencije, a o tome može posvjedočiti i svjedok DV od kojeg je zatraženo da pošalje ponudu za najam mobilne ograde i montažnog stepeništa i koju je istu ponudu i poslao tuženiku. DV je, dakle, na izričit zahtjev tuženika, dana 03. prosinca 2019. godine i 11. prosinca 2019. godine, putem e-maila tuženiku dostavio ponudu za najam predmetne mobilne ograde i gradilišnog stepeništa, a samo jedan dan nakon poslane ponude, tužitelj je došao odvesti preostalu opremu. Osim što je navedeno vidljivo iz priloženih dokaza, isto je i životno i logično. Predmetnim sporazumom ugovorena je izgradnja, velikog projekta, Pročistača za otpadnu vodu. Tužitelj kao tadašnji izvođač na gradilište je dovezao velik broj opreme i strojeva, za koje nije sporno da su nakon raskida Sporazuma, u roku ostavljenom od strane tuženika odvezeni sa gradilišta. Postavlja se, dakle pitanje, zašto bi tužitelj odvezao svu opremu i strojeve, izuzev ograde i stepeništa? Jasno je da bi tom prilikom odvezao i mobilnu ogradu i montažno stepenište da suprotno nije zahtijevao upravo tuženik. Tužitelj još jednom napominje da ima dokaze da je ograda cijelo vrijeme korištena od strane tuženika, te je tužitelj smatrao da će mu tuženik isto i platiti, u suprotnom bi ogradu sam koristio ili dao u najam nekom drugom izvođaču. No, kako predmetna ponuda nikada nije bila prihvaćena dostavom odgovarajuće Izjave Gradnji d.o.o. (tada Ingoteh d.o.o.), niti je naknadno sklopljen ugovor o najmu pokretnine, a da je tuženik istu mobilnu ogradu i gradilišno stepenište cijelo to vrijeme koristio i da istu na poziv tužitelja nije vratio, jasno je da se ona nalazila kod tuženika bez valjane pravne osnove. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, iz točke 7. prigovora, tuženik napominje da se radi o izvan ugovornom odnosu koji zastarijeva u petogodišnjem zastarnom roku, slijedom čega tražbina tužitelja nije ni zastarjela. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže donošenje presude i specificira tužbeni zahtjev na način da predlaže održavanje predmetnog platnog naloga iz rješenja o ovrsi u cijelosti uz nadoknadu ovršnih i parničnih troškova tužitelju.
5. U podnesku od 9.2.2026. tuženik navodi da je ovom stadiju postupka nesporno je da su stranke na temelju Sporazuma br. 40 – 13 bile u ugovornom odnosu i da je sastavni dio navedenog sporazuma arbitražna klauzula koja glasi: „Osim ako su riješeni sporazumno, svi sporovi koji proizlaze iz ovog Ugovora i u vezi s njim, uključujući i sporove koji se odnose na pitanja valjanog nastanka, povrede ili prestanka ovog Ugovora, kao i na pravne učinke koji iz toga proistječu, konačno će se riješiti arbitražom u skladu s važećim Pravilnikom o Stalnom arbitražnom sudištu pri Hrvatskoj gospodarskoj komori.“ Nesporno je i da nakon sklapanja Sporazuma br. 40 – 30 između stranaka nije nastao nikakav novi ugovorni odnos, kako na nekoliko mjesta upućuje i sam tužitelj u podnesku od 2.9.2025., primjerice: [Obzirom da Ugovor o najmu nikada nije sklopljen…]. Navodi da tužitelj međutim smatra da je nakon raskida Sporazuma br. 40 - 13 nastao novi izvanugovorni odnos, jer da je tuženik nastavio koristiti stvari u vlasništvu tužitelja, bez pravne osnove, ali da za spor iz tog odnosa ne postoji nadležnost arbitražnog sudišta jer se radi o novom pravnom odnosu koji je nastao nakon raskida Sporazuma br. 40 – 13. Tuženik ističe da je stajalište tužitelja u cijelosti neosnovano. Tužitelj očito gubi iz vida činjenicu da nakon raskida Sporazuma br. 40 – 30 svi pravni odnosi među strankama jesu novi pravni odnosi koji se (više) ne temelje na Sporazumu br. 40 – 30, jer Sporazuma br. 40 – 30 nakon raskida više nema. Postojanje tih odnosa međutim, ne isključuje nadležnost arbitražnog sudišta. Takvo je shvaćanje očigledno prihvatio i sam tužitelj, koji je nakon raskida Sporazuma br. 40 – 30, na temelju arbitražne klauzule protiv tuženika kod Stalnog arbitražnog sudišta, 19.10.2021. pokrenuo postupak koji se vodio pod brojem AS – P – 2021/25 i u kojem je donesen arbitražni pravorijek od 23.9.2025. Predmet tog postupka bili su upravo pravni odnosi koji su među strankama nastali nakon raskida Sporazuma br. 40 – 30. Ukoliko tužitelj spori navedenu činjenicu, tuženik će dostaviti cjeloviti tekst donesenog pravorijeka. Da stranke nisu bile u ugovornom odnosu na temelju Sporazuma br. 40 – 13, očigledno ne bi bilo ni ovog konkretnog spora koji se odnosi na mobilnu ogradu i mobilno stepenište što najbolje ilustrira da se ovdje nedvojbeno radi o sporu koji proizlazi iz Sporazuma br. 40 – 30 i u vezi je s njim. Slijedom navedenog, evidentno je da je nadležnost redovnog suda u konkretnom slučaju isključena zbog čega tuženik predlaže Naslovnom sudu, na temelju odredbe članka 16. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025) donijeti rješenje kojim se oglašava apsolutno nenadležnim i odbaciti tužbu. Nadalje navodi da niti u preostalom dijelu navodi tužitelja nisu osnovani. Ističe kako nije jasno od kakvog je značaja za ovaj postupak tužiteljev obračun najma mobilne ograde i montažnog stepeništa za razdoblje od 3.12.2019. – 16.5.2022. i za razdoblje od 17.5.2022. – 31.1.2025. Sam tužitelj potvrđuje da ponuda nije prihvaćena i da ugovor o najmu nije sklopljen: [No, kako predmetna ponuda nikada nije bila prihvaćena dostavom odgovarajuće Izjave Gradnji d.o.o. (tada Ingoteh d.o.o.), niti je naknadno sklopljen ugovor o najmu pokretnine, a da je tuženik istu mobilnu ogradu i gradilišno stepenište cijelo to vrijeme koristio i da istu na poziv tužitelja nije vratio, jasno je da se ona nalazila kod tuženika bez valjane pravne osnove.] Slijedom navedenog, nije jasno kako dokaz visine tužiteljevog zahtjeva može biti cijena koju je tužitelj ponudio, a tuženik nesporno nije prihvatio? Tužitelj je uz prijedlog za ovrhu (koji se sada smatra tužbom) priložio dva računa: Račun br. 170/PP1/1 i Račun br. 21/PP1/1. Iz dokumenta naziva – OBRAČUN NAJMA MOBILNE OGRADE I MONTAŽNOG STEPEIŠTA ZA PERIOD OD 03.12.2019. DO 16.05.2022. priložen uz podnesak tužitelja od 2.9.2025., proizlazi obračun sveukupnog iznosa od 367.500,00 kuna. Isti taj iznos navodi se na Računu br. 170/PP1/1. Na računu se kao datum isporuke međutim navodi 1.6.2022., s dospijećem 1.7.2022. Prema tome, dokumenti koje je sam tužitelj priložio u prilog svojih navoda međusobno nisu usklađeni pa iako tužitelj navedeni iznos od 367.500,00 kuna (48.775,63 eura) potražuje za razdoblje od 3.12.2019. – 16.5.2022., na računu je naznačen kasniji datum isporuke i kasniji datum dospijeća. Ni Račun br. 21/PP1/1 ne odgovara dokumentu OBRAČUN NAJMA MOBILE OGRADE I MONTAŽNOG STEPEIŠTA ZA PERIOD OD 17.05.2022. DO 31.01.2025. jer je na računu naznačeno dospijeće s datumom 2.3.2025. Osim što su računi u cijelosti neosnovani, očito je dakle, da su datumi dospijeća na izdanim računima proizvoljno naznačeni. Osim toga, s obzirom da tužitelj nesporno upućuje da bi se radilo o nastalom izvanugovornom odnosu, na temelju tog odnosa nije niti mogao biti izdan račun na temelju kojega je pokrenut ovršni postupak jer se računi ne izdaju za izvanugovorne odnose. Tužitelj podneskom od 2.9.2025. dakle, smatra da bi se u konkretnom slučaju radilo o pravnom odnosu korištenja tuđe stvari u svoju korist. Taj je pravni odnos reguliran odredbama članka 1120. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023). Tužitelj očito gubi iz vida činjenicu da bi se obveza tuženika (da postoji) mogla sastojati samo u povratu pokretne stvari i u naknadi koristi koju je tuženik eventualno imao od pokretnih stvari. Tuženikova korist u smislu navedene zakonske odredbe ne može se sastojati od koristi koju bi imao tužitelj – visini najamnine (i to za ugovor koji nije niti sklopljen!). Tuženikovi navodi nisu osporeni ni upućivanjem na Dokumentaciju za javno nadmetanje za „Nastavak i dovršetak radova na izgradnji postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda grada Osijeka “, evidencijski broj nabave: VV 10 – 20 od 14.12.2020. Navedeni dokumenti ne dovode u pitanje činjenicu da tužitelj u ovom postupku pokušava naplatiti mobilnu ogradu odnosno mobilno stepenište koje vlastitim propustom i protivno preuzetim ugovornim obvezama iz članka 15.2. Općih uvjeta Ugovora nije uklonio s gradilišta nakon što je tuženik dopisom Ev. br.: EU – 240 – 13 – 215 – 2018 od 24.10.2018. raskinuo Sporazum br. 40 – 30. Osim toga, upućivanjem na navedene dokumente tužitelj pokušava prikazati da bi tuženik koristio mobilnu ogradu i pokretno stepenište u razdoblju od 2018. do prosinca 2020. godine. Tako tužitelj, osim što je izdanim računima pokušao prikazati da bi njegova navodna tražbina nastala kasnije, čime je kontradiktoran drugim svojim ispravama koje je priložio, ničim nije obrazložio iz čega izvodi zaključak da ima pravo na potraživani iznos nakon prosinca 2020. godine, dok tuženik ne može dokazivati negativne činjenice – da pokretnine nije koristio bez pravne osnove. Uvažavajući sve navedeno, evidentno je pritom da je tražbina tužitelja (da postoji) zastarjela jer ona prema obračunima samog tužitelja koji su priloženi u podnesku od 2.9.2025. datira još od 3.12.2019. godine, pa je od navedenog trenutka protekao i petogodišnji zastarni rok na koji se tužitelj poziva. S obzirom na se navedeno, tuženik osporava sve navode i dokaze tužitelja i protivi se izvođenju dokaza koje je tužitelj priložio uz podnesak od 2.9.2025.
6. Podneskom od 12.3.2026. tužitelj navodi da je tuženik je na pripremnom ročištu u spis predmeta predao: 1) Presliku građevinskog dnevnika izvođača nastavka radova ING-GRAD d.o.o., stranice 001-021., 2) Presliku 2. privremene situacije izvođača nastavka radova ING-GRAD d.o.o. za radove u periodu od 23.12.2021. do 25.03.2022. godine. Dostavljene stranice građevinskog dnevnika su, izuzev prve tri stranice koje nisu relevantne za ovaj parnični postupak, u cijelosti nečitke, te kao takve ne mogu predstavljati vjerodostojan dokaz. Tužitelj može samo pretpostaviti kako tuženik istima želi dokazati kako je izvođač nastavka radova postavio trajnu ogradu gradilišta u jednom trenutku (napominje kako datumi niti opisi radova nisu vidljivi), što, međutim, također nije relevantno za ovaj parnični postupak. Iz dostavljenog pravorijeka stalnog arbitražnog sudišta pri HGK broj AS-P-2021/25 od 23.09.2025. godine, jasno je da ograda koja je predmet ovog parničnog postupka, nije bila predmet arbitražnog postupka. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže naslovnom sudu, nakon provedenog dokaznog postupka, usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, te obvezati tuženika da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak. Iz predmetnog dokumenta vidljivo je jedino kako je izvođač nastavka radova ING - GRAD d.o.o. za radove na postavljanju stalne ograde postrojenja ispostavio račun tuženiku 25.03.2022. godine. Iz navedenog, kao i iz do sada dostavljenih dokaza, nesporno je da je tuženik nakon raskida Sporazuma, nastavio koristiti ogradu tužitelja bez pravne osnove. Člankom 134. stavak 1. Zakona o gradnji („Narodne novine“ broj: 153/13, 20/17, 39/19 i 125/19) određeno je da gradilište mora biti osigurano i ograđeno radi sigurnosti prolaznika i sprječavanja nekontroliranog pristupa ljudi na gradilište, dok je stavkom 5. istog članka određeno da je u slučaju prekida građenja investitor dužan poduzeti mjere radi osiguranja građevine, susjednih građevina, zemljišta i drugih stvari. Iz priloženih dokaza nesporno je utvrđeno da tuženik nije odmah nakon raskida ugovora 2018. godine osigurao predmetno gradilište ogradom, što je bio dužan sukladno Zakonu o gradnji, već naprotiv, iz dokaza proizlazi kako je koristio upravo ogradu u vlasništvu tužitelja. Tuženik upravo zbog toga što je upoznat sa citiranim zakonskim odredbama nije dozvolio tužitelju da ogradu nakon raskida ugovora ukloni, stoga je zatražio ponudu za najam mobilne ograde (iako istu ponudu nikada nije prihvatio) te je istu nesporno i koristio. Nesporno je također i da tuženik nikada nije predmetnu ogradu vratio tužitelju, odnosno da ju i dalje koristi ili ju može koristiti. Potpuno je irelevantno za ovaj parnični postupak, je li i kada je tuženik postavio drugu ogradu, niti je tužitelj dužan dokazivati koristi li tuženik eventualno ogradu na nekim drugim projektima. Tužitelj stoga ima pravo da mu tuženik plati naknadu za korištenje tuđe stvari unazad pet godina od dana dana podnošenja tužbe, sukladno članku 1120. Zakona o obveznim odnosima. Upotreba tuđe stvari u svoju korist predstavlja prelazak imovine ili dijela imovine (bez osnove) kada naturalna restitucija nije moguća ili kada gospodarski razlozi to ne opravdavaju. Osoba koja je upotrijebila tuđu stvar u svoju korist dužna je vratiti stvar ili naknaditi vrijednost postignute koristi. Naime, ako je “određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (zbog čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari)”, onda je potrebno primijeniti članak 1120. ZOO -a. Obzirom je predmetna ograda postavljena na gradilište još 2016. godine, da je godinama (najmanje do 2022. godine) stajala vani na svim vremenskim uvjetima, nakon toga je razmontirana (prema navodima tuženika) te do danas nije vraćena, da je od postavljanja ograde prošlo više od 10 godina, jasno je da predmetna ograda nije u stanju u kakvom je bila kada ju je postavio tužitelj, odnosno promijenila je svoj identitet, stoga gospodarski razlozi ne opravdavaju restituciju. Tužitelj, dakle ima pravo umjesto ograde, zahtijevati novčani iznos u vidu naknade za korištenje tuđe stvari, što je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenje Revt 128/2009 -2 od 17. veljače 2015. godine. Iz dostavljenog pravorijeka stalnog arbitražnog sudišta pri HGK broj AS-P-2021/25 od 23.09.2025. godine, jasno je da ograda koja je predmet ovog parničnog postupka, nije bila predmet arbitražnog postupka. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže naslovnom sudu, nakon provedenog dokaznog postupka, usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, te obvezati tuženika da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak.
7. U podnesku od 2.4.2026. tuženik navodi da je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 128/2009 od 17.2.2015. na koju se tužitelj poziva, utvrđeno je da je određena stvar promijenila svoj identitet (u konkretnom slučaju radilo se o neupotrebljivom viljuškaru). U ovom konkretnom postupku, tužitelj tek podneskom od 12.3.2026. iznosi tvrdnje da bi mobilna ograda koja je predmet ovog spora promijenila svoj identitet. Te su tvrdnje očigledno iznesene s obzirom na sadržaj tuženikovih navoda iz podneska od 9.2.2026. i tuženikovih navoda sa ročišta od 24.2.2026. Istovremeno, na okolnost navodne promjene identiteta mobilne ograde od tužitelja nije predložen niti jedan dokaz. Uzme li se pritom u obzir činjenica da je tužitelj na ročištu od 24.2.2026. predložio provođenje vještačenja po vještaku strojarske struke i vještaku za procjenu pokretnina i to na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, proizlazi da navodi tužitelja o promjeni identiteta isključuju provođenje navedenog dokaza – ako je mobilna ograda promijenila svoj identitet jer navodno nije u stanju u kojem je bila kad je tužitelj postavio, onda ograda kako je tužitelj opisuje u točki 3. podneska od 12.3.2026. pretpostavlja se, nema nikakvu tržišnu vrijednost. Osim toga, svrha je svakog dokaznog prijedloga pa tako i onoga kojega je tužitelj predložio radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva opravdati, odnosno dokazati iznesene tvrdnje. Od početka pokretanja ovog postupka (ovršnim prijedlogom) visina novčanog zahtjeva pravdana je izdanim računima kao navodno vjerodostojnim ispravama u podlozi kojih je tijekom postupka tužitelj dostavio interne obračune koji odgovaraju visini najamnine koju je tužitelj proizvoljno odredio. Nije stoga jasno od kakvog je konkretnog značaja provođenje vještačenja kojim bi se utvrdila tržišna vrijednost (identitetom izmijenjene) ograde i kako tom tržišnom vrijednosti tužitelj namjerava opravdati visinu najamnine koju je odredio unatoč nepostojanju ugovora o najmu i za koju je potom, izdao sporne račune? Slijedom navedenog, stajalište je tuženika da iz svega navedenog proizlazi da su tvrdnje tužitelja same sebi kontradiktorne, a postavljeni zahtjev očigledno nedopušten i neosnovan. Zahtjev je usmjeren na pokušaj naplate mobilne ograde koju tužitelj vlastitim propustom i protivno preuzetim ugovornim obvezama nije uklonio s gradilišta nakon što je tuženik raskinuo ugovor o građenju, kako je ukazano u ranijem tijeku postupka.
8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u izvadak iz sudskog registra za tužitelja (str.11-20), račun broj 170/PP1/1 (str.21), račun 21/PP1/1 (str. 22) sporazum stranka (str. 43-90), Uvjete Ugovora (str. 91-233), Obavijest o raskidu sporazuma sa povratnicom (str.235-236 i 238), Obavijest o stupanju na snage izjave o raskidu sporazuma (str. 239-240), odbijanje računa br.170/ PP1/1 od 01.lipnja 2022 (str.242), dopise tužitelja (str. 243-244), e mail korespodenciju stranaka ( str.273-274), ponudu br.0312/2/2019 (str. 275) obračun najma ograde i montažnog stepeništa za period od 03.12.2019.16.05.2022 (str. 276), obračun najma ograde i montažnog stepeništa za period od 17.05.2022-31.01.2025 (str. 277), fotografije (str. 278-284), Dokumentaciju o nabavi (str.286-585), Dopise tužitelja tuženiku sa povratnicama (str.586-589), Pravorijek stalnog arbitražnog sudišta pri HGK (str. 928-975), privremena situacija broj 0324-1/22 sa prilozima tvrtke ING-GRAD d.o.o. (str.981-990), građevinski dnevnik (str.992-1013), te je na ročištu održanom 14.travnja saslušao svjedoke TV i BV, i zakonskog zastupnika tužitelja DV (str.1023-1030).
9. Cijeneći izvedene dokaze, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
10. Među strankama nije sporno da su stranke bile ranije u ugovornom odnosu temeljem ugovora o građenju Sporazuma br. 40-13 za izvođenje radova izgradnje uređaja za pročišćavanje otpadnih voda grada Osijeka koji se sastoje od projektiranja, ishođenja dozvola, izgradnje, dobave i ugradnje opreme, puštanja u pogon, pokusnog rada, testova po i nakon dovršetka te razdoblja za obavijest o nedostacima za uređaj za pročišćavanje otpadnih voda Grada Osijeka kapaciteta 170.000 ES s trećim stupnjem pročišćavanja za cijenu od 177.663.599,96 kuna bez PDV-a. Nije nadalje sporno niti da je taj ugovorni odnos prestao među strankama jednostranim raskidom ugovora od strane ovdje tuženika. Među strankama je također nesporno kako ugovor o najmu ograde i montažnog stubišta nije nikada sklopljen između stranaka nakon raskida naprijed navedenog ugovora o građenju koji je raskinut.
11. Međutim među strankama je sporno može li tužitelj zahtijevati predmetu naplatu od tuženika budući da tuženik tvrdi da je za sve sporove između ovdje stranaka nadležno arbitražno sudište pred Hrvatskom gospodarskom komorom, te ovaj sud nije apsolutno nadležan, dok tužitelj tvrdi da se radi o novom odnosu nastalom nakon raskida ugovora o građenju za koji se ne vodi arbitražni postupak koji je pokrenuo tužitelj po raznim osnovama. Nadalje sporno je da li je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja, da li je tuženik sa tužiteljem dogovorio najam ograde i mobilnog stepeništa, odnosno da li je tuženik isto nastavio koristiti i nakon raskida ugovora te da li stoga tužitelju pripada predmetna naknada. Nadalje sporno je da li je je tijekom postupka došlo do preinake tužbe promjenom činjenične osnove.
12. Dana 24. veljače 2026. održano je pripremno ročište na koje su pristupile uredno pozvane stranke. Na istom ročištu sud je utvrdio da je sporna među strankama osnova i visina tužbenog zahtjeva, te je sporno da li je ovaj sud apsolutno nadležan za ovu pravnu stvar. Radi utvrđivanja spornih činjenica, sud je izradio plan upravljanja postupkom, sa kojim su se usuglasile stranke.
13. Na ročištu održanom 14. travnja 2026. svjedok CV iskazao je da mu je poznat odnos između stranaka svjedok je iskazao da jest i to iz ugovora o javnoj nabavi za izgradnju uređaja za pročišćavanje otpadnih voda. Svjedok iskazuje da je zaposlenik tuženika, te je to bio i u trenutku kada su stranke bile u ugovornom odnosu. Na upit suda navodi kako je u vrijeme kad su stranke bile u ugovornom odnosu bio viši samostalni inženjer u EU projektima. Na upit suda da li je svjedoku poznato kada je ugovor između stranaka raskinut, svjedok iskazuje da je to bilo 2018. godine. Na upit suda da li je svjedoku poznato da je tužitelj i nakon raskida ugovora ostavio predmetnu ogradu na gradilištu i montažno stepenište, svjedok iskazuje da mu je to poznato. Na upit suda može li svjedok iskazati od kada do kada je predmetna ograda i stepenište bilo na gradilištu tuženika, svjedok iskazuje da se predmetna ograda i stepenište i danas nalazi na zemljištu tuženika. Na upit suda da li je i danas zemljište tuženika ograđeno tom ogradom, svjedok iskazuje da nije, nego se samo ta ograda nalazi na zemljištu tuženika. Na upit suda da li svjedok ima saznanja kada je došlo do micanja ograde tužitelja na zemljištu tuženika, svjedok iskazuje da je to bilo u siječnju 2022. Na upit suda zbog čega je došlo do micanja predmetne ograde u siječnju 2022., svjedok iskazuje da je novi izvođač u svom troškovniku imao i odredbu o postavljanju nove fiksne ograde, te je novi izvođač uklonio postojeću ogradu od tužitelja i postavio novu fiksnu ogradu. Na upit suda da li svjedok ima saznanja da li su postojali određeni dogovori između stranaka oko korištenja predmetne ograde u razdoblju od 2018. do 2022., svjedok iskazuje da nema saznanja o tome. Na upit suda da li ima saznanja zbog čega je tužitelj ostavio tu ogradu i stepenište u predmetnom razdoblju na zemljištu tuženika, svjedok iskazuje kako o tome nema saznanja. Na upit suda da li svjedok ima saznanja o tome da je tužitelj tražio povrat te ograde, svjedok iskazuje da ima saznanja, te da je tužitelja povrat te ograde koliko se on sjeća tražio prošle godine, odnosno 2025. kada je i izdao račune za najam ograde. Svjedok pojašnjava kako on osobno nije vidio pisani zahtjev za povratom ograde i stepeništa od strane tužitelja tuženiku, međutim poznato mu je da je takav zahtjev pisanim putem prošle godine došao tuženiku. Na upit suda da li je svjedoku poznato kako je tuženik reagirao na takav zahtjev, svjedok iskazuje kako mu je poznato da je tuženik predmetne račune odbio, budući da je smatrao da je to riješeno dokumentacijom sa raskidom ugovora između stranaka, te pojašnjava kako je na računima bio i zahtjev za povratom te ograde, te je sve to zajedno odbijeno od strane tuženika. Ističe kako on osobno nije odbio takav zahtjev, nego je to odbila tadašnja uprava društva. Na upit pun. tuženika da li je tuženik bio na lokaciji gradilišta nakon raskida ugovora, odnosno da li je tužitelj odnio sa predmetnog gradilišta svu opreme, strojeve i mehanizaciju, svjedok iskazuje da je tužitelju bilo omogućeno da odnese svu opremu, strojeve i mehanizaciju, te je on dio toga odvozio u nekoliko navrata, međutim određeni dio nije odvezao, te i danas stoje na zemljištu tuženika i to: pumpe, odnosno crpke, potopne pume za fekalnu vodu, mostovi i ograda i stepenište koje je predmet ovog postupka. Na daljnji upit da li je svjedok određivao tužitelju što da odvozi što i kada, svjedok iskazuje kako je odluku o tome što će i kada odvoziti bila na tužitelju, odnosno on je putem e -mailova obaviještevao tuženika što će i kada odvesti. Na daljnji upit da li je netko drugi iz tvrtke tuženika, bilo djelatnici, bilo članovi uprave, onemogućavao tužitelju odvoz opreme sa gradilišta, svjedok iskazuje da nije. Na upit da li je tužitelj tuženiku ispostavio i zahtjev za naknadu druge opeme koja je ostala na gradilištu i to posebice fekalnih crpki, svjedok iskazuje da nije. Na upit gdje točno stoji predmetna ograda i da li ju je od trenutka kada je uklonjena od novog izvođača tuženik koristio, svjedok iskazuje da ju nije koristio i predmetna ograda (i stepenište) i dalje stoji na zemljištu tuženika. Na upit pun. tužitelja da li je svjedok osobno pregovara sa g. DV da predmetna ograda ostane na zemljištu tuženika, svjedok iskazuje da nije. Na daljnji upit da li je netko drugi pregovarao da predmetna ograda ostane na zemljištu, svjedok iskazuje da vjerojatno je, a pretpostavlja da je to bio tadašnji dirketor SV. Na upit da li je on osobno na svoj e-mail dobio ponudu tužitelja za najam predmetne ograde, svjedok iskazuje da jest, budući da ga je tadašnji direktor SV zamolio da zatraži od tužitelj informativnu ponudu za najam te ograde, što je on i učinio i to 2019. godine. Na upit da li je svjedoku poznato da je prilikom nove javne nabave koja je provedena nakon raskida ugovora između stranaka tuženik objavio da ima postavljenu ogradu u vlasništvu tužitelja, da će je zadržati do daljnjeg, svjedok iskazuje da je prilikom javne nabave to bilo navedeno, te je bilo navedeno da se ograda vrati tuženiku. Na upit da li, s obzirom na struku svjedoka, smatra da gradilište mora biti ograđeno, svjedok iskazuje da je njegovo mišljenje da mora. Na upit da li je tuženik na bilo koji način pokušao na drugi način osigurati predmetno gradilište osim putem ograde tužitelja, svjedok iskazuje da je bila prisutna u tom razdoblju vlastita zašttarska služba tuženika koji su pružali zaštitu 24 dnevno uz ostavljenu ogradu po ponudi. Na upit zašto ukoliko je bila dovoljna zaštitarska služba tužitelj nije uklonio ogradu nego ju je ostavio, svjedok iskazuje kako o tome nema saznanja. Na upit zz tužitelja da li je tužitelju bilo omogućeno cijelo vrijeme nakon raskida ugovora odvoz opreme sa gradilišta tuženika, svjedok iskazuje da mu je to bilo omogućeno uz pretodnu najavu, a kako je ranije pojasnio. Na upit da li je svjedok osobno bio prisutan prilikom odvoza opreme, svjedok iskazuje da je možda bio 1 dan prisutan, ali ostale dane nije bio prisutan. Svjedok pojašnjava kako je sam odvoz opreme i nadzor odrađivala zaštitarska služba tuženika. Na upit suda svjedok pojašnjava da je montažno, odnosno demontažno stepenište služilo za pristup za radove u dubini. Na upit suda da li se predmetno stepenište koristilo od strane tuženika u razdbolju od kada je raskinut ugovor, svjedok iskazuje da se stepenište nije koristilo u razdoblju od raskida ugovora odnosno 2018., te se koristilo kroz 3-4 mjeseca u 2022. godini, kada je novi izvođač to stepenište koristio taj pristup da bi očistio jamu i da ukloni stepenšte. Svjedok pojašnjava kako se od tada, odnosno od 2022. predmetno stepenište više nije koristilo. Na upit suda da li je predmetna ponuda koju je ranije svjedok naveo sadržavala i ogradu i stepenište, svjedok iskazuje da jest. Na upit suda da li je tužitelj tuženiku poslao slijedom toga ponudu koja obuhvaća i ogradu i stepenište, svjedok iskazuje da je poslao, a na daljnji upit što je bilo s tom ponudom, odnosno da li je ista prihvaćena od strane tuženika, svjedok iskazuje kako je ponuda završila kod tadašnjeg direktora, ali da nije prihvaćena. Na uupit da li je ponuda od strane tužitelja tuženiku sadržavala i cijenu, svjedok iskazuje da jest i do jediničnu cijenu po mjesecu, i to 10.000,00 kn bez PDV - a. Na upit pun. tuženika da li je tuženik samo samo od tužitelja zahtjevao ponudu ili je poslao još nekim tvrtkama zahtjev za ponudu, svjedok iskazuje kako je tuženik samo od tužitelja zahtjevao ponudu, te da je on tu ponudu odnio kod direktora, a kakva je bila reakcija direktora vezano za tu ponudu, o tome nema saznanja 14. Svjedok NV na istom ročištu iskazao je na upit suda da li je svjedoku poznat poslovni odnos između stranaka, svjedok iskazuje da mu je poznat odnos između stranaka budući da je on bio voditelj svih EU projekata koje je u to vrijeme imao tuženik, te je slijedom toga istome poznat ugovorni odnos koji su stranke imale do raskida ugovora. Na upit suda svjedok pojašnjava kako 5 godina nije zaposlen kod tuženika, te je zaposlen u drugoj tvrtki. Svjedok pojašnjava kako je nakon raskida ugovora tužitelju bilo omogućeno da uzme svu svoju opremu, odnosno strojeve sa predmetnog gradilišta, te je tužitelj to periodično i činio, te je određene strojeve i opremu odvezao sa gradilišta, međutim dio opreme i strojeva, pa čak i dokumentaciju određenu tužitelj nije odvezao sa gradilišta i to do dana dok je on bio zaposlenik tuženika. Također napominje kako je prema predmetnom ugovoru između stranaka tuženiku bilo omogućeno da nakon raskida ugovora prisvoji i proda na tržištu i to bez traženja tržišne cijene opreme, odnosno strojeva, međutim tuženik nije koristio to pravo i to iz razloga što je tužitelj bio u zajednici ponuditelja sa tvrtkom SUEZ te tuženik nije mogao znati koja je oprema od koje tvrtke iz zajednice ponuditelja. Na upit suda da li svjedok ima saznanja da je tuženik zahtjevao od tužitelja ponudu za predmetnu ogradu i stepenište, te da je ponuda od strane tužitelja tuženiku dostavljena, svjedok iskazuje da on kao tadašnji voditelj nema saznanja o tome, nego su to radile eventualno nadležne službe tuženika. Pojašnjava kako je on imao saznanja o stvarima koje su bile bitne do ugovornog odnosa, a da nakon što je prestao ugovorni odnos o eventualno nekim drugim stvarima poput javne nabave, poslove su vodile druge službe tuženika. Na upit suda svjedok iskazuje kako je gradilište bilo ograđeno ogradom tužitelja i nakon raskida ugovora, sve do trenutka kada novi izvođač predmetnu ogradu uklonio i postavio svoju novu ogradu, odnosno istu je sagradio. Na upit pun. tužitelja da li je njemu poznato da je u uvjetima novog natječaja bilo raspisano da tuženik posjeduje ogradu, a koja je u vlasništvu tužitelja i da se mora vratiti tuženiku, svjedok iskazuje da mu to nije poznato, odnosno koliko se on sjeća da je to bila obveza novog izvođača. Na daljnji upit da li je svjedoku poznato čije je vlasništvo bila ograda i stepenište, svjedok iskazuje da mu to nije poznato niti mu je bilo poznato, budući da je sva oprema bila od zajednice ponuditelja, te da ga stoga nije niti zanimalo čija je točno oprema, odnosno od koje tvrtke. Na upit zz tužitelja kolika je bila površina samog gradilišta, svjedok iskazuje da je cjelokupno zemljište tuženika bilo oko 13 ha, a samo gradilište je bilo oko 3 ha, te napominje da stoga određeni dijelovi zemljišta tuženika nisu trebali biti ograđeni jer se na njima nisu izvodili radovi. Na upit čija je obveza nakon raskida ugovora zaštita imovine – objekata u izgradnji, svjedok iskazuje da je to obveza vlasnika zemljišta, odnosno u ovom slučaju invesitora. Na upit pun. tuženika da li svjedok ima saznanja zbog čega tužitelj kojemu je omogućeno odvoženje opreme i strojeve sa gradilišta, to nije učinio u pogledu ograde i stepeništa koji je predmet ovog spora, pun. tužitelja se protivi istome pitanju iz razloga jer je paušalno jer svjedok ne može imati saznanja zašto tužitelj nije odnio navedenu ogradu, a osobito jer je isto iskazao u svom svjedočenju. Sud dopušta predmetno pitanje tuženika, te svjedok navodi da je u to vrijeme Gradnja (tužitelj) bila u poslovnim problemima, insolventna, vladala je totalna konfuzija oko te tvrtke, te je zbog toga uostalom i raskinut predmetni ugovor, a radnici tužitelja nisu niti dolazili na gradilište, te je slijedom toga to razlog zbog čega tužitelj nije preuzeo predmetnu ogradu i stepenište. Svjedok također pojašnjava kako se isto tako razlikuje i datum raskida samog ugovora i dan obračuna dana raskida, te je sam raskid bio u 11.mj. 2018., a obračun dana raskida se vršio nakon tog datuma, odnosno tijekom 2019. te je inženjer u tom obračunu troškove koji su osnovani izvođaču i to je uostalom i od strane tuženika i plaćeno tužitelju. Primjedbi na iskaz svjedoka ima pun. tužitelja u dijelu da tužitelj nije odnio ogradu zbog problema u kojima se tada nalazio i konfuzije, obzirom je isto suprotno sa materijalnom dokumentacijom koja prileži spisu i to da je tužitelj poslao ponudu tuženiku na njegov zahtjev. Osim toga tužitelj je odvozio opremu i strojeve u više navrata, stoga je na isti način mogao odnijeti i predmetnu ogradu i mobilno stepenište, da isto nije ostavio na izričit zahtjev tuženika.
15. Na istom ročištu saslušan je zakonski zastupnik tužitelja DV koji iskazuje da mu je poznat predmet ovoga spora, budući da je isti bio zaposlenik tužitelja u vrijeme ugovornog odnosa između stranaka, dok je od 2019. bio direktor tužitelja, sa povremenim razdobljima u kojima nije bio, te je sada član uprave tužitelja. Na upit suda koje je poslove obavljao u vrijeme ugovornog odnosa, iskazuje da je bio direktor marketinga tužitelja. Također iskazuje da je krajem 2018. raskinut ugovor od strane tuženika, te je tijekom 2019. rađen okončani obračun od strane Fidic inženjera, te je preuzimanje opreme sa gradilišta od strane tužitelja krenulo nakon poslane obavijesti od Fidic inženjera o obračunu. Krajem 2019. tužitelj je poslao upit tuženiku kada može odvesti opremu i strojeve sa gradilišta, te su u dogovoru sa tuženikom odvezeni kontejneri, građevinski kranovi i strojevi. U vrijeme odvoženja naprijed navedene opreme od strane tuženika tužitelj je zaprimio zahtjev za ponudom za ogradu i stepenište, te je ponuda od strane tužitelja tuženiku dostavljena, a ograda i mobilno stepenište su ostavljeni na gradilištu na zahtjev djelatnika tuženika. Na upit suda da li je ponuda tužitelja tuženiku sadržavala cijenu, zz iskazuje da jest, međutim trenutno se ne može sjetiti koji je to bio iznos, te je ponuda obuhvaćala i ogradu i stepenište, ali sa zasebnim cijenama. Na upit suda kome je poslao predmetnu ponudu, zz iskazuje da ju je poslao osobno CV i SV, tadašnjem direktoru i to putem e-maila. Napominje kako je u tom trenutku bilo logično da ograda ostane na samom gradilištu i to sa spektra zaštite na radu i to radi očuvanja gradilišta, jer je to obveza izvođača do primopredaje gradilišta naručitelju. Na upit suda kada je tužitelj predao predmetno gradilište tuženiku zz iskazuje da je to napravljeno nakon obračuna inžinjera D, odnosno krajem 2019. Na upit suda na koji način je tuženik reagirao nakon zaprimanja predmetne ponude od strane tužitelja za najam ograde, odnosno stepeništa, zz iskazuje kako ništa službeno tužitelj nije dobio od tuženika, te navodi kako je nakon što je provedena javna nabava za nastavak izgradnje zatražio od tuženika pisanim putem povrat ograde i stepeništa i to 2022. Na upit suda da li je tuženik odgovorio na zahtjev tužitelja za povratom ograde i stepeništa iz 2022., zz iskazuje da tuženik na to nije odgovorio. Na upit suda kada je tužitelj počeo izdavati račune tuženiku za najam ograde i stepeništa, zz iskazuje da je počeo izdavati račune u 2022. godini i to je dostavljao putem pismena sa povratnicom, ali tuženik na te račune nije povratno ništa tužitelju odgovorio. Na upit suda od kada je do kada izdavao tužitelj tuženiku te račune, zz iskazuje da je izdavao u razdoblju od 2022. do 2025. i to periodično svakih nekoliko mjeseci, odnosno nije izdavao račune na mjesečnoj razini. Također u tom istom razdoblju u više navrata je tužitelj tuženiku slao zahtjeve za povratom ograde i mobilnog stepeništa. Napominje kako je, koliko je njemu poznato, tuženik samo odbio zadnji račun. Na upit suda gdje se nalazi predmetna ograda i stepenište, zz iskazuje kako iz navoda svjedoka proizlazi da se to i dalje nalazi na zemljištu tuženika. Na upit pun. tuženika da li isti i član uprave i član društva tužitelja, zz iskazuje da je i član uprave i član društva, odnosno udjelničar u društvu tužitelja. Na upit pun. tuženika da li je isti sudjelovao u postupku raskida ugovora između stranaka u 2018. godini, a budući da je ranije naveo da je u to vrijeme bio direktor marketinga, zz iskazuje da jest sudjelovao u tom postupku raskida. Na upit pun. tuženika, a koji uz dopuštenje suda daje na uvid zz tužitelja dopis tuženika od 8.11.2018. kojim tuženik odstranjuje izvođača s gradilišta po proteku roka od 14 dana, odnosno sa danom 23.11.2018. i kojim obavještava izvođača da će mehanizacija izvođača i privremeni radovi biti otpušteni na gradilištu, te kojim poziva izvođača da najkasnije do 30.11.2018. organizira uklanjanje mehanizacije izvođača i privremenih radova na svoj trošak i rizik, zz nakon uvida u isti dopis iskazuje da mu je poznat taj dopis, međutim da tužitelj nije postupio po istome budući da to nije mogao dok Fidic iniženjeri ne naprave obračun radova, a što je bilo nakon isteka navedenih rokova iz tog dopisa odnosno krajem 2019. Na upit pun. tuženika da li je tužitelj u ugovoru imao ugovorenu obvezu zaštite gradilišta i nakon raskida, zz iskazuje da je u ugovoru bilo određeno da je izvođač dužan pridržavati se zakonskih odredbi, a što je tužitelj tumačio da je on u obvezi osiguravati gradilište i nakon raskida, odnosno do trenutka primopredaje gradilišta naručitelju. Također na upit da li je rađen formalni zapisnik o primopredaji gradilišta, zz iskazuje da se tog ne može sjetiti. Na daljnji upit da li je zz-u poznat dopis tuženika od 4.7.2022. kojim je osporen račun broj 170/PP1/1 od 1.6.2022., a koji se nalazi u spisu i koji se uz dopuštenje suda daje na uvid zz tužitelja, isti iskazuje da mu taj dopis, odnosno osporavanje, nije poznato. Na upit pun. tuženika zašto tužitelj nije tuženiku fakturirao račune za ogradu i stepenište i za razdoblje od 2018. do 2022., budući da je u tom razdoblju očito ograda bila na gradilištu, zz iskazuje kako se o tome ne može točno izjasniti, budući da je to pitanje za sektor financija. Na upit pun. tužitelja da li je u naprijed navedenom dopisu od 8.11.2018. izrijekom navedeno koju je opremu tužitelj dužan odnijeti, zz iskazuje da nije, a na daljnji upit da li je nakon toga dopisa izrijekom zatraženo od tužitelja da ostavi ogradu na zemljištu tuženika i za isto pošalje ponudu za najam, zz odgovara da je.
16. U vezi spornih pitanja i prvenstveno tuženikova prigovora apsolutne nenadležnosti ovoga suda, sud je stava kako isti nije osnovan. Naime, sami predmetni računi izdani su tuženiku od strane tužitelja nakon raskida poslovnog odnosa među strankama, te slijedom je slijedom toga sud stava kako se o predmetu ovoga postupka nije niti raspravljalo pred arbitražnim sudištem pri HGK a što je utvrđeno uvidom u Pravorijek stalnog arbitražnog sudišta pri HGK (str. 928-975).
17. Nadalje u pogledu ostalih spornih pitanja među strankama valja naglasiti kako je ovaj postupak započeo tužiteljevim podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojnih isprava i to radi naplate računa broj 170 PP1 1 i 21 PP1 1, i to za najam mobilne ograde i montažnog stepeništa. Tužitelj naknadno nakon što je ishodio rješenje o ovrsi i nakon što je predmet pred ovim sudom započeo kao povodom prigovora protiv platnog naloga u podnesku od 02.09. 2026 ističe kako sam ugovor o najmu nikada nije sklopljen te se sada radi o novom izvanugovornom odnosu i to stjecanje bez osnove, odnosno naknade za korištenje tuđe stvari.
18. U svezi tim valja istaknuti kako je člankom 450. ZPP-a određeno da tužitelj može nakon podnošenja prigovora tuženika preinačiti tužbu samo tako da na temelju iste činjenične i pravne osnove poveća tužbeni zahtjev iznad iznosa određenog platnim nalogom.Ova odredba članka 450. ZPP-a je lex specialis u odnosu na opće odredbe o preinaci iz članka 191. Zakona o parničnom postupku. Budući da sam tužitelj svoju tražbinu temelji na računima izdanim za najam ograde i montažnog stubišta, a za što je potreban ugovorni odnos a koji nesporno nije zasnovan, te budući da tužitelj i u podnesku od 02.09.2025 i dalje unatoč svojim navodima iz istog podneska da Ugovor o najmu nije nikada sklopljen te da se radi o novom pravnom odnosu i to izvanugovornom odnosu, ostaje kod zahtjeva da se održi na snazi platni nalog iz Rješenja o ovrsi kojim se nalaže isplata iznosa na temelju dva računa izdanih upravo za najam ograde i najam montažnog stepeništa razvidno je kako tražbina tužitelja nije osnovana. Naime sukladno naprijed navedenom čl.450 dopuštena je kvantitativna preinaka (povećanje iznosa), ali ne i kvalitativna preinaka (promjena pravne ili činjenične osnove zahtjeva) do koje je nedvojbeno došlo od strane tužitelja istučući kako se sada radi o izvanugovornom odnosu naknade za korištenje tuđe stvari. Nadalje i člankom 2.st.1 Zakona o parničnom postupku određeno je kako sudu u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Primjenom gore navedenog članka 2.st.1 ZPP -a sud nije ovlašten odlučivati o postojanju neke druge tražbine koja bi tužitelju eventualno pripadala već je ovlašten odlučivati samo u granicama zahtjeva stavljenih u postupku.
19. Slijedom iznijetoga, budući da je tijekom postupka utvrđeno kako tužitelj tuženiku nije izvršio uslugu najma ograde i pokretnog stubišta koji je predmet ovoga tužbenog zahtjeva i za koju je uslugu tužitelj ishodio rješenje o ovrsi, to je sud odbio zahtjeve tužitelja i platni nalog ukinuo u cijelosti a u skladu sa čl. 451.st.3. ZPP -a. Iz istog razloga sud u ovom postupku nije imao potrebe odlučivati o istaknutom prigovoru zastare tuženika, budući da je razvidno da su predmetni računi tužitelja izdani za uslugu koja nije izvršena, te se stoga tražbina tužitelja ukazuje kao neosnovana. Također sud je odbio i dokazni prijedlog tužitelja za provođenje vještačenja po vještaku strojarske struke i vještaka za procjenu pokretnina na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva odnosno utvrđivanje tržišne cijene najma takve ograde budući da provođenje tih dokaza nije bilo od utjecaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari i to iz razloga što tužitelj prvenstveno nije dokazao postojanje osnove tužbenog zahtjeva.
20. Odluku o naknadi parničnih troškova sud je donio primjenom odredbi ZPP-a i to čl. 151., čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. st. 1. i st. 4., a visina istih odmjerena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 i 107/2025; dalje OT) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/2023; dalje Uredba) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018 i 51/2023), a prema zahtjevu za naknadu troškova, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda, te članka 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO).
21. Sud je tuženiku, koji je u cijelosti uspio u sporu, priznao trošak parničnog postupka u iznosu od 12.221,81 EUR i to na ime troška sastava prigovora protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 1.522,00 EUR (Tbr.11.t.1. OT), za trošak pristupa na ročište održano 22.01.2026 koje je odgođeno prije početka raspravljanja o glavnoj stvari u iznosu od 388,00 EUR (Tbr. 9.t.5. OT), trošak pristupa na ročište održano 24.2.2026. u iznosu od 1.522,00 EUR (Tbr.9.t.1. OT), trošak pristupa na ročište održano 14.4.2026. u iznosu od 1.522,00 EUR (Tbr.9.t.1. OT), trošak pristupa na ročište održano 27.5.2026. u iznosu od 1.522,00 EUR (Tbr.9.t.1. OT), trošak sastava obrazloženog podneska od 09.02.2026 (Tbr. 8.1.), trošak sastava obrazloženog podneska od 09.02.2026 (Tbr. 8.1.), a sve uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 2.378,00 EUR, te trošak sudske pristojbe za prigovor protiv rješenje o ovrsi u iznosu 331,81 EUR. t zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, te je slijedom navedenog odlučeno kao u točki II. izreke presude.
22. Preko dosuđenog iznosa iz točke II. Izreke sud tuženiku nije priznao ukupan iznos od 2.567,62 EUR za trošak sastava žalbe u iznosu od 760,08 EUR uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 190,02 EUR budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku te je Visoki Trgovački sud potvrdio pobijano rješenje prvostupanjskog suda, trošak pristupa na ročište održano 22.01.2026 koje je odgođeno prije početka raspravljanja o glavnoj stvari u iznosu od 1.142,00 EUR (Tbr. 9.t.5. OT) uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 285,50 EUR, te sudsku pritojbu za žalbu u iznosu od 190,02 EUR budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku te je Visoki Trgovački sud potvrdio pobijano rješenje prvostupanjskog suda,te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom III.
23. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci presude.
U Osijeku 7. srpnja 2026.
S U D A C
Augustin Jalšovec
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može nezadovoljna stranka izjaviti žalbu Visokom Trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 15 dana pismeno putem ovog suda.
