REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj:Gž-65/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Zlatka Pirca kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Draženke Ilak, kao članice vijeća, pravnoj stvari tužitelja , u pravnoj stvari tužitelja HC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz OD Pajić&Pajić iz Pule, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupaju punomoćnici iz OD Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli od 17. listopada 2025. Poslovni broj: P-723/2019-35, u sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalbe tužitelja i tuženika odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli od 17. listopada 2025. Poslovni broj: P-723/2019-35

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja tuženika za naknadu troškova podnesenih žalbi.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je :

„I Prihvaća se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 1., 4. i 7. Ugovora o kreditu broj: 9011687713, sklopljenog 18. srpnja 2006., solemniziranog po Javnom bilježniku Denisu Krajcaru, [adresa] 27. srpnja 2006. pod poslovnim brojem OU- 1341/06., između tužitelja IC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, i to članak 4.1. u dijelu koji glasi „ koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana „ članak 4.2. u dijelu koji glasi „Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01.(slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja ) do 30.6. (slovima: tridesetoglipnja ) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog stupnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvogsrpnja ) do 31.12. (slovima tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz točke 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupe proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. „ te u dijelu koji glasi „ u CHF “, a članak 7.2. u dijelu koji glasi „ Kredit u iznosu od 47.000,00 CHF ( slovima: četrdesetsedamtisuća CHF ) i kamata iz točke 4. ovoga Ugovora otplaćuju se u 156 ( slovima: stopedesetšest ) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovoga Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovoga Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovoga Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio Ugovora.“ te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl. 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, te navedene ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da plati tužitelju IC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.743,04 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 17. listopada 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude."

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da plati tužitelju IC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.085,32 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to do plaćanja, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da plati tužitelju IC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na iznos od 2.743,04 eura zateznu kamatu koja teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do presuđenja 17. listopada 2025., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to do plaćanja, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju IC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak ovoga parničnog postupka, zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dana donošenja ove presude, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude."

III. Svaka parnična stranka snositi će svoj parnični trošak.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tužitelj zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1-3 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP).

2.1. Smatra kako je sud prvog stupnja, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, kada je presudio da je tuženik dužan platiti zateznu kamatu tužitelju na dosuđeni iznos od 2.743,04 eura ( točka I. presude ) od 17. listopada 2025. pa do plaćanja, a ne kako je to zatraženo preciziranim tužbenim zahtjevom od 01. listopada 2015., a da se bitna povreda odredaba parničnog postupka, ogleda se u tome, da sud prvog stupnja nije u obrazloženju presude, obrazložio zašto je dosudio tužitelju u tome dijelu zateznu kamatu od 17. listopada 2025., a ne kako je to zatraženo preciziranim tužbenom zahtjevom od 01. listopada 2015., te da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te pogrešno primijenio materijalno pravo.

2.2. Također da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, te kako je pogrešno i nepotpuno utvrdio i činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je točkom II. presude odbio je tužbeni zahtjev tužitelja koji potražuje od tuženika isplatu daljnjih novčanih iznosa od 4.085,32 eura i 2.743,04 eura, sa pripadajućom zateznom kamatom, koja na te iznose teče od 01. listopada 2015. pa do plaćanja.

2.3. Poziva se na provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje, te navodi da upravo iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručević, iz trgovačkog društva Ručević vještačenja d.o.o. od 11. travnja 2024. jasno i nedvojbeno proizlazi kako takva razlika postoji u konkretnom predmetu.

2.4. Ističe da sklapanjem sporazuma o konverziji, temeljem ZID ZPK/15. kao potrošač, tužitelj i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji, da je provedenim vještačenjem nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj preplatio svoju obvezu prema tuženiku, usprkos provedenom postupku sklapanja dodatka ( dodatka ).

2.5. Žalitelj drži kako je sud prvog stupnja, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev ( točka II. predmetne presude ) sa pripadajućim zateznim kamatama, a s osnova naplaćenih novčanih iznosa radi promjenjive kamatne stope i rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, te posljedično veće glavnice kredite.

2.6.Osporava i odluku o troškovima parničnog postupka (točka III. predmetne presude), navodeći da je uspio sa točkom I. tužbenog zahtjeva, i to u pravnom osnovu sa 100%, a u dijelu isplate djelomično, pa da je temeljem odredbe članka 154. stavak 2. bilo potrebno prilikom određivanja uspjeha u sporu prvo utvrditi da je tužitelj u dijelu pravne osnove uspio sa 100%, a zatim je bilo potrebno utvrditi uspjeh tužitelja u dijelu visine tužbenog zahtjeva, a što sve izostaje u presudi suda prvog stupnja, a što predstavlja i bitnu povredu odredaba parničnog postupka i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a da prema njegovom mišljenju tužitelja, nije u skladu s načelom djelotvornosti da se tužitelju kao potrošaču ne dosude troškovi parničnog postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni, iako je uspio u postupku u pogledu nepoštenosti sporne odredbe.

2.7. Predlaže da se žalba usvoji i presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-723/25-35 od 17.listopada 2025. preinači u točki II. i III. na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da naloži tuženiku da naknadi troškove ovoga parničnog postupka u cijelosti ili da pobijanu presudu Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-723/2025. od 17. listopada 2025. ukine u pobijanom dijelu i vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3.Pravodobnu žalbu pobija i tuženik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava .Smatra da je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 9011135747 kreditni odnos između stranaka izmijenjen, da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate, da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen temeljem Zakona o izmjena i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te je konverzija provedena sukladno donesenom zakonu.

3.1. Osporava stajališta prvostupanjskog suda u pogledu valutne klauzule, u pogledu provedenog vještačenja, zastare, troškova postupka pa obzirom da je presuda nerazumljiva te ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno presuda proturječi sama sebi i razlozima presude, razlozi presude su nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. toč.11. Predlaže drugostupanjskom sudu donijeti presudu kojom će presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak postupka uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno da se pobijana presuda ukine te vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe nisu osnovane .

6. Neosnovano stranke u žalbama ističu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a budući presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

6.1. Ne nalazi se ni da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a od onih na koje se u skladu sa odredbom članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

7. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se u žalbi također pozivaju stranke . Činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potpuno je i pravilno utvrđeno i ono se navodima žalbe ne dovodi u sumnju tim više što žalitelji u žalbama ne ističu određene dokaze i činjenice koji bi upućivali na drugačije činjenično stanje od onoga kojeg je utvrdio prvostupanjski sud i na temelju kojega je donio pobijanu presudu.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja, najprije za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovor o kreditu broj:9011687713 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 27. srpnja 2006., koje su sadržane u čl. 4.1., 4.2., i 7. toga Ugovora te zahtjev za isplatu iznosa od 6.828,36 EUR po osnovu preplate zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamati i valuti sa zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate.

9. Između parničnih stranaka nije sporno :

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 18. srpnja 2006., Ugovor o kreditu broj: 9011687713 kojim je banka tužitelju, kao korisniku kredita, odobrila kredit za adaptaciju stambenog objekta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.000,00 CHF (članak 1.Ugovora)

- da se tužitelj obvezao tuženiku platiti kredit u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, te ugovorenu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,70 godišnje,

-da je rok otplate kredita bio ugovoren na 156 mjeseci,

-da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu 8. prosinca 2015. sve temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015) kojim je izvršena konverzija kredita broj: 9011687713 u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

10. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud se poziva na presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013.,na odredbe čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), odredbu članka 502 c ZPP-a, odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14),te navodi da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10.1. Stajališta je da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor ,pa kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u konkretnom individualnom sporu, već su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koja se tužitelj pozvao ,utvrđene ništetnima.

11. Također u obrazloženju prvostupanjski sud navodi da je nepoštenost odnosno ništetnost spornih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope pada za konkretan spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

11.1. Nadalje da iako je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, predmetna odredba nepoštena je u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara, tako da je prihvaćen deklaratorni dio tužbenog zahtjeva te odlučeno kao u točki I alineja I. izreke presude.

12.U odnosu na osnovanost visine tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud navodi:

„Dodatkom ugovoru o kreditu promijenjene su odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita. Neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu sa izračunom konverzije iz članka 3. Dodatka ugovoru iznosi 11.750,49 EUR. Kamatna stopa u trenutku zaključenja tog Dodatka ugovoru regulirana je odredbom čl. 7., ona je promjenjiva, a definira se kao zbroj referentne kamatne stope u visini šestomjesečnog EURIBOR-a, kao promjenjivog dijela i fiksnog dijela koji iznosi 5,96 p.p. s tim da redovna kamatna stopa iz toga Dodatka ne može biti viša od maksimalno dopuštene kamatne stope iz točke 7.6. toga članka. Nadalje utvrđeno je da je tužitelju utvrđena ukupna preplata u iznosu od 3.317,97 EUR (čl. 5. Dodatka). Iz gore navedenog proizlazi, da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom IV.a (člancima 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su odredbe u navedeni zakon unesene Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine"102/15). ZID ZPK/15 je u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 – dalje u tekstu: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 i ZOO specijalni propis pa stoga njegove odredbe imaju prvenstvo pred odredbama ZZP/14 i ZOO te se tek u slučaju ako ZID ZPK/15 ne određuje drugačije primjenjuju odredbe ZZP/14, pa tako konkretno i odredba članka 49. koja uređuje pojam nepoštene ugovorne odredbe, a u stavku 5. da se odredbe o nepoštenim odredbama ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

Imajući u vidu utvrđenja vještaka, te navedene odredbe ZPK i sadržaj potpisanog Dodatka ugovora o kreditu, proizlazi da su stranke sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu u cijelosti postupile sukladno odredbama glave IV.a ZPK, čime je došlo ne samo do promjene valute kredita iz CHF u EUR, već i do promjene kamatne stope, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te utvrđenja manjka, kako to osnovano ističe tužena. Ovako provedenom konverzijom tužitelj je, a kako to proizlazi i iz odredbe čl. 19.b ZPK doveden u položaj u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, obzirom na činjenicu pretvaranja glavnice kredita u EUR po tečaju na dan isplate kredita, na koju je i primijenjena kamatna stopa jednaka onoj koju je vjerovnik primjenjivao na kredite u EUR, te sukladno tome i utvrđenju novog otplatnog plana, sve sukladno čl. 19.c st. 1. toč. 1. – 3. ZPK. Osim navedenog se, kako to i proizlazi iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZPK, svi uplaćeni iznosi pretvaraju u EUR po tečaju na dan uplate i istima se namiruju obroci, odnosno anuiteti u EUR utvrđeni po novom otplatnom planu, pri čemu se ne uzimaju u obzir samo uplate na ime naplaćenih zateznih kamata (dakle kamata nastalih kao posljedica zakašnjenja u otplati kredita, a ne i redovnih kamata), naknada i troškova.

Nadalje treba navesti da je tužitelju, kao što to i proizlazi iz Dodatka ugovora o kreditu, a sukladno čl. 19.e st. 1. ZPK, dostavljen izračun konverzije kredita s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, da je tužitelj ovaj izračun prihvatio, te slijedom toga i sklopio predmetni Dodatak ugovora o kreditu, a na što isti ničime nije bio obvezan, niti prinuđen, kako je to vidljivo i iz čl. 19.e st. 6. ZPK, prema kojem se, ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima. Stoga je tužitelj mogao ostati u ugovornom odnosu s tuženikom na način kako je to bilo i prvobitno ugovoreno, u kojem bi slučaju, po stavu ovoga suda, isti mogao potraživati zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamati i valuti preplaćenu kamatu i valutu.

Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema kredita u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Ukazuje se da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti EUR.

Nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i valutna klauzula u CHF-u iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3206313347 nakon zaključenog Dodatka tom Ugovoru u skladu s odredbama ZID ZPK/15 ne obvezuju tužitelja, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za svo ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/03.

Valja napomenuti da je ZID ZPK/15 bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH pri čemu je Ustavni sud RH ZID ZPK/15 ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I-3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15 bavio se i Vrhovni sud RH u predmetu Gos 1/2019. koji je u tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, prema motrištu ovog suda, sukladno odredbi članka 19.c stavka 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15. U konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. St.5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/2019 i 19/2022 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

To znači da je izvršena konverzija imala svrhu ne samo na promjenu valute već i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.

Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK stranke su iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope. Tuženica je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, pa je očito da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Dodatka nije više u imovini tuženice bez pravne osnove, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

Stoga iz svega navedenog proizlazi da potrošač, koji je sklopio dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta). Ovakav stav izrazio je Vrhovni sud RH u svojim odlukama poslovni broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. i Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. te Rev-925/2023 od 8. travnja 2025).

Zbog naprijed navedenog valjalo je odbiti dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj potraživao od tuženice odnosno isplatu iznosa od 4.085,32 eura zajedno sa zateznim kamatama, naime tužitelj je nakon provedenog vještačenja svoj tužbeni zahtjev postavio na način da potražuje isplatu iznosa od 6.828,36 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, a vještak je do navedenog iznosa došao nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi preplate zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati izračunatih od plaćanja svakog anuiteta do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije.

Prema utvrđenju ovog suda nije osnovano potraživanje preplate koja proizlazi iz promjene tečaja i promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita kao niti potraživanje zateznih kamata nakon 30. rujna 2015. odnosno nakon konverzije ugovora jer su konverzijom ništetne odredbe zamijenjene novima. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki II alineja I. i II. izreke ove presude.

Međutim kako, ZID ZPK/15 izrijekom nije uredio materijalnopravni učinak ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni redovne kamate i valuti obveze u CHF propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi sa člankom 1115. istog Zakona kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove i to na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate na izvršene uplate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U članku 19.c stavku 4. i stavku 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određuje u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok u članku 19.e stavku 7. propisuje da učinak konverzije snosi vjerovnik te određuje koje troškove konverzije snose potrošači. ZID ZPK/15 kao specijalni propis za zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetnih odredbi do izvršene konverzije po osnovi odredbe članka 1111. ZOO ništa ne određuje. Stoga po ocjeni ovog suda valja primijeniti članak 1111. i članak 1115. ZOO na temelju članka 4. stavka 2. ZZP/14 kojim je propisano da se na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ako posebnim zakonima iz stavka 1. tog članka ili ZZP/14 nije drukčije određeno.

Nadalje, obzirom da je iz nalaza i mišljenja utvrđeno da zatezne kamate na preplaćene iznose od dana plaćanja do 29. rujna 2015. iznose ukupno 20.667,44 kn, odnosno 2.743,04 EUR valjalo je djelomično u visini tog iznosa prihvatiti tužben izahtjev tužitelja. Vještak je u svom nalazu i mišljenju te zatezne kamate uračunao i izvršio prijeboj s iznosom priznatim u konverziji kao preplatom te u konačnici prikazao da tužitelj nije namiren za razliku od 6.828,36 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, no nije bilo mjesta za prijeboj zateznih kamata s iznosom priznatim u konverziji kao preplata jer one nisu bile predmetom konverzije.

Iz naprijed navedenih razloga ovaj sud zaključuje da postoji obveza tuženice na plaćanje tužitelju nepodmirenih zateznih kamata na iznose plaćene s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (promjenjive kamate i valutne klauzule u CHF-u) i to od dana plaćanja do 30. rujna 2015. s kojim danom je izvršen obračun konverzije sukladno Dodatku ugovora o kreditu.

Iznosi koje je tužitelj platio s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i to promjenjive kamate prema jednostranoj odluci tuženice kao razlike od ugovorene redovne kamate Ugovorom o kreditu od 4,70% godišnje i one koju je po višoj stopi tužitelj plaćao kroz razdoblje otplate do dana konverzije 30. rujna 2015., te ugovorene valute obveze vraćanja kredita vezane uz srednji tečaj tečajne liste tuženice za CHF važeće na dan plaćanja rate koja je važila na dan isplate kredita i onog tečaja koji je važio u vrijeme plaćanja pojedinih rata kredita, ovaj sud je utvrdio iz provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

Iz naprijed navedenih razloga sud je tužitelju dosudio zateznu kamatu na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni redovne kamate i ugovorene valute obveze vraćanja kredita u CHF od dana kada su plaćeni do 29. rujna 2015. Sud je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da one zbirno iznose 20.667,44 kn, odnosno 2.743,04 EUR pa je stoga sud tužitelju dosudio upravo taj iznos sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Obvezu plaćanja zatezne kamate od dana kada je tuženica primila preplaćene iznose ovaj sud temelji na odredbi članka 1115. ZOO ocijenivši tuženicu nepoštenom stjecateljicom budući se ona kao autorica nepoštenih odredbi koristila tim nepoštenim odredbama protivno načelu savjesnosti i poštenja radi kojeg postupanja su predmetne odredbe kako u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača tako i u ovom postupku utvrđene ništetnima (članak 87. ZZP/03).

Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci točka I alineja II. izreke.“

12.U odnosu na istaknuti prigovor zastare prvostupanjski sud se poziva na odredbu čl. 214. u st. 1. do 3. ZOO propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjene obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, da članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO- a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine, da članak 245 st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastare počinje teći iznova, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, pa da imajući u vidu navedene odredbe ZOO-a o zastari proizlazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude posl. br. Pž- 7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare, pa kako je predmetna tužba podnesena 6. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a kojim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014., razvidno je da je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka, uslijed čega je istaknuti prigovor tuženika neosnovan.

13.Nadalje prvostupanjski sud valjano je i po ocjeni ovog suda obrazložio tuženikovo protivljenje preinaci tužbenog zahtjeva koju je tužitelj učinio podneskom od 7. srpnja 2025. nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, pravilno ističući da je preinaku dopustio pozivom na odredbu čl. 190. st. 3. ZPP-a cijeneći da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i čl. 191. st. 2. ZPP-a. te stoga što tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, jer je on za egzaktnu visinu svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog dokaza vještačenjem, zbog čega je sud unatoč protivljenju tuženika preinaci tužbe, temeljem čl. 190. st. 3. ZPP- pravilno dopustio preinaku .Pravilno prvostupanjski sud obrazlaže da bi onemogućavanjem preinake tužbe u slučaju da se radi o povećanju tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještaka, tužitelj bi bio onemogućen u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje što je u suprotnosti s odredbama čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

14. Materijalno pravni pristup prvostupanjskog suda je pravilan.

15. U odnosu na žalbeni razloge pravilne primjene materijalnog prava kao i žalbenog razloga nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja valja se osvrnuti na odluku Vrhovnog suda RH, Rev-457/2025-21 u kojoj je navedeno:

„ Ovaj sud smatra da je ZID ZPK/15 donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15. Također valja istaknuti da je pitanje valjanosti sporazuma o konverziji bilo ocjenjivano u oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, a koje pitanje je glasilo:

„Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?“,

Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“.

Važno je naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U- I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te je ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom.

U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

Također je potrebno dodati da se odredbe Glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14) koji uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovoru unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku jer to prijeći odredba čl. 49. st. 5. ZZP/14.

S obzirom da se tužitelj u reviziji poziva na sudsku praksu Suda EU u određenim predmetima, tužitelju valja ukazati na presudu Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. donesenu u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, i gdje je Sud EU dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Tako je Sud EU odgovarajući na postavljeno pitanje izrazio pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive. Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe.

U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15. Kod toga ovaj sud napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima kako to navodi tužitelj jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22, 59/23 – dalje: ZZP/22), a i njegov prethodnik ZZP/14 na isti način definiraju svrhu i cilj zakona, koja se svodi (čl. 1.) na zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to:

1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača

2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu

3. pravo na pravnu zaštitu potrošača

4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača

5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa

6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.

Dakle, kada se govori o zaštiti potrošača ta zaštita svoje domete može imati samo u okviru određenog tržišta, u ovom slučaju tržišta financijskih proizvoda i usluga (kredita) na području Republike Hrvatske. Notorno je da su banke na tržište plasirale proizvode kredite - s valutnim klauzulama, uglavnom vezanim na CHF ili EUR, ali su također plasirale kredite i u nacionalnoj valuti, kuni. Potrošač ima i pravo da ako proizvod koji je kupio ima nedostatke dobiti u zamjenu drugi proizvod, ili drugo odgovarajuće obeštećenje. Ako, i kada se potrošač odluči da umjesto proizvoda koji ima nedostatke koji mu nisu bili predočeni, za koje nije mogao znati, ako mu sve karakteristike proizvoda nisu bile poznate, a za što je odgovoran trgovac, dobije u zamjenu drugi proizvod koji nema sve mane i nedostatke, tada može dobiti samo jedan od onih proizvoda koji postoje na domaćem tržištu, a ne nekakav imaginarni nepostojeći proizvod koji se na tržištu ne nudi niti se ikada nudio.

Stoga, kako su se na tržištu nudili financijski proizvodi - krediti s valutnom klauzulom u EUR, kada je potrošač optirao da u zamjenu za proizvod s nedostatkom

- kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF, primi drugi proizvod uz obvezu banke da izvrši obračune sukladno citiranim odredbama, time je u biti potrošač ostvario zaštitu koju mu citirani zakoni pružaju unutar uvjeta i ponude na domaćem tržištu jer se pravo na potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredbi nije bilo ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta – u ovom slučaju financijskih usluga.

Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl. 49. st. 1. Ustava, temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva - unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja. Slijedom navedenog, pravilno je drugostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja u dijelu u kojem isti potražuje glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice. Međutim, tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

Dakle, tužitelju pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope. Kod toga je također potrebno dodati da tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

26. Stoga odgovor na pitanje u odnosu na koje je tužitelju dopušteno izjavljivanje revizije glasi:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

16.U odnosu na takvo pravno shvaćanje stajalište je ovog suda a i razvidno je da je prvostupanjski sud prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka (varijanta A) upravo postupio s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH te je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilnom primjenom materijalnog prava donio pobijanu presudu.

17. Konverzije sama za sebe ne isključuje provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje je li konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama budući je dodatkom ugovora o kreditu samo izjednačen položaj tužitelja kao korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi bila da je ugovor o korištenju kredita u valuti eur, pri čemu niti odredbama ZID ZPK, a na temelju kojih je zaključen Aneks ugovora o kreditu, nije reguliran pravni položaj onih odredbi kojima se u Ugovorima Aneksa o kreditu koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredbi koje bi nastupile što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Konverzije kredita u CHF kredit u valuti eur izvršena je na temelju odredbi ZID ZPK te se odnosi isključivo na ugovorne odredbe proizašle iz ugovora o kreditu, a ne na izvanugovorne obaveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi pa kako su sporne odredbe ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim, sukladno odredbama ZZP-a te Zakona o potrošačkom kreditiraju koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojemu je tuženik dužan vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

17.2. Tužitelju pripada pravo da unatoč tome što je sklopio Aneks ugovora o kreditu potražuje od tuženika zatezne kamate na preplaćene iznose koji su nastali zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamate, budući da razlika postoji unatoč zaključenom Aneksu ugovora a što je utvrđeno financijskim vještačenjem.

18.Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, pa je osnovano prvostupanjski sud zaključio da je osnovan osnov tužbe a provedenim vještačenjem je prihvaćajući isto utvrdio i visinu tužbenog zahtjeva dajući za svoju odluku valjane razloge zašto je prihvatio jednu od varijanti nalaza i mišljenja.

19. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim i prigovor zastare navodeći da je tužbom u kolektivnom sporu prekinuta zastara a da je ista ponovno počela teći nakon pravomoćnosti odluke o promjenjivoj zateznoj kamati dakle od 14. lipnja 2014. pa kako je tužba u predmetnom sporu podnesena 6. lipnja 2019. godine to nije protekao opći zastarni rok za potraživanja na osnovu stjecanja bez osnove i zahtjev tužitelja je podnesen unutar zakonskog roka od 5 godina.

20.Zbog iznesenog valjalo je odbiti žalbu stranaka i potvrditi prvostupanjsku presudu kako u odluci o glavnim zahtjevima tako i u odluci o troškovima koji su kako po osnovi tako i visini pravilno odmjereni.

20.1. Naime, obrazlažući odluku o troškovima prvostupanjski sud navodi da se odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda H i I od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa već samo zatezne kamate, odnosno obzirom na njegov djelomični uspjeh da bi bili bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ujednačena, a koji pravni pristup prihvaća i ovaj sud.

21. Stranke nisu uspjele u žalbenom postupku pa im nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka, te je primjenom odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

22. Na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

U Slavonskom Brodu, 7. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Dubravka Šimić