Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-471/2024-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljudevita Zoričića, kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Gorana Stošića i Ane Jeleč Pecirep, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, stalna služba u Krapini br. P-503/2023-21 od 26. srpnja 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 7. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tuženika te se u toč. I., II. i III. izreke ukida presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini br. P-503/2023-21 od 26. srpnja 2024. godine i predmet vraća na suđenje prvostupanjskom sudu koji će u nastavku postupka odlučiti i o trošku žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.916,10 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka do izreke, kako je pobliže navedeno u toč. I. izreke, dok je tu toč. II. izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.065,40 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. kolovoza 2015. godine do isplate. U toč. III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu 1.825,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 26. srpnja 2024. godine do isplate, dok je u toč. IV: izreke s preostalim zatraženim troškovima tužitelj odbijen kao neosnovan. U toč. V. izreke tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška kao neosnovanim.

2. Žalbu je podnio tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u toč. I., II. i III. izreke iz svih žalbenih razloga iz članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se u osporenom dijelu presuda preinači u smislu žalbenih navoda a podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu pretplaćenih anuiteta po Ugovoru o kreditu od 19. studenog 2005. godine po osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima te zahtjev za isplatu razlike nedospjele glavnice.

6. Iz obrazloženja pobijane odluke bi proizlazilo da je prvostupanjski sud utvrdio sljedeće činjenice:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili 19. studenog 2005. godine Ugovor o kreditu br. 3205639008 na iznos od 69.561,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banka važećem na dan isplate kredita na rok otplate 17 godina, radi kupnje stana, te da se radi o potrošačkom ugovoru

- da je člankom 2. Ugovora ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos od 69.561,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. a na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje

- da su stranke 1. veljače 2015. godine sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka dipl. ekonomiste MK proizlazi da je ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos od 5.916,10 EUR, dok da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenog tečaja na dan plaćanja, u odnosu na iznos preostale glavnice prema Otplatnom planu banke primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 2.065,40 EUR 7. Prvostupanjski sud, nadalje, utvrđuje da se u Dodatku Ugovoru o kreditu ništa ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti da Dodatak sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se nakon njegova sklapanja odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu iz 2006. godine. Potom utvrđuje da je temeljni Ugovor o kreditu sklopljen protivno članku 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bez da se pojedinačno pregovaralo, da tužitelj nije bio upozoren ni informiran o svim mogućim posljedicama sklapanja takvog ugovora u CHF valuti pa da nije ni mogao predvidjeti sve posljedice koje sa sobom nosi kredit u CHF. Naposljetku, prihvaća osnovanim tužbeni zahtjev temeljem članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05 i dr,; dalje: ZOO) i članka 1111. ZOO-a.

8. Po nalaženju ovog suda, izloženo shvaćanje prvostupanjskog suda glede pravnih učinaka konverzije nije ispravno, na što se s pravom ukazuje i u žalbi tuženika.

8.1. Naime, polazeći od činjenice da je Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/25, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog suda RH broj U-I/3685/20 od 4. travnja 2017. godine) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužitelj se prešutno odrekao svojih tražbina koje bi mu pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19. c ZID ZPK/15. Pri tomu, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pri tom nametnuo tuženiku kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak jer omogućava vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužitelja kao potrošača, kojoj je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženiku je nametnuta obveza potrošaču ponuditi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.

8.2. Stoga tužitelj, koji je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Dodatka, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznos glavnice, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela ovog suda broj Su -IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. godine koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. toč. 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. st. 1. ZOO na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Dakle, u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženika) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. toč. 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu, s tim da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršene konverzijom) a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

9. Obzirom da su u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je odlučeno u toč. I. izreke – za isplatom iznosa 5.916,10 EUR – obuhvaćene dijelom i zatezne kamate na više plaćene iznose koje je tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) , a na koje tužitelj ima pravo u skladu s odredbom članka 1111. st. 1. ZOO i čl. 1115. ZOO, zbog naprijed izloženog pogrešnog pravnog pristupa u tom dijelu zahtjeva ne može se ispitati o kojem iznosu se radi.

10. Nadalje, Dodatkom ugovora o kreditu preplaćeno je priznato potrošaču samo na ime plaćanja budućih obroka ali ne i kao umanjenje glavnice, što je odlučno u odnosu na predmet spora upravljen na isplatu razlike nedospjele glavnice za koju tužitelj smatra da mu pripada pa je nejasno zbog čega je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev u tom dijelu a niti pobijana presuda ima razloge u pogledu učinaka i sadržaja sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu glede ovog dijela tužbenog zahtjeva. (čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP).

11. Pri tome treba naglasiti da su daljnji žalbeni navodi žalitelja koji se odnose na problematiziranje statusa potrošača tužitelja i pitanje zastare tražbine neosnovani, jer je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru te otklonio prigovor zastare jer je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF pravomoćno je utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 13. lipnja 2023. godine, dakle, u okviru zastarnog roka od 5 godina.

12. Slijedom izloženog valjalo je temeljem članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP presuditi kao u izreci.

13. U nastavku postupka prvostupanjski će sud dati jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama glede utvrđenja iznosa zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču – tužitelju uračunao tuženik prilikom izračuna konverzije kredita pa će u tom pravcu provesti sve do sada provedene dokaze a po potrebi i nove (dopunsko financijsko vještačenje) te će ujedno dati i razloge u pogledu učinaka Dodatka ugovoru o kreditu u odnosu na postavljeni zahtjev isplate iz osnove razlike u glavnici, pa će pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku.

14. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na čl. 166. st. 3. ZPP.

15. U nepobijanom dijelu (toč. IV. i V. izreke) valjalo je ostaviti prvostupanjsku odluku neizmijenjenom.

U Šibeniku, 7. srpnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ljudevit Zoričić