Republika Hrvatska
Županijski sud u Šibeniku
Šibenik, S. Radića 81
Gž-381/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marte Plančić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tonija Šantića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nikola Jurić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatski zavod za zapošljavanje, Zagreb, Savska cesta 64, OIB: 91547293790, kojeg zastupa ravnatelj, a ovaj po punomoćnici RČ, univ.mag.iur. zaposlenoj kod tuženika, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1973/2024-18 od 12. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1973/2024-18 od 12. ožujka 2026.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se proglasi nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava zaplijenjenih u postupku izravne naplate novčane tražbine na temelju ovršne isprave – bjanko zadužnice ovjerene po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba pod brojem OV - 7556/15 od 26. kolovoza 2015., a koja je izvršena u korist tuženika, te zahtjev da se naloži tuženiku u roku od 15 dana isplatiti mu iznos od 938,54 EUR po osnovi povrata novčanih sredstava (glavnice) koja su neosnovano stečena provedenom ovrhom, zatim iznos od 53,09 EUR po osnovi povrata novčanih sredstava (naknade) koja je naplaćena tužitelju u vezi s neosnovano provedenom ovrhom, te iznos od 169,91 EUR po osnovi naknade troškova nastalih u okviru ovršnog postupka, u vezi s neosnovano provedenom ovrhom, sve zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, te na koncu zahtjev da mu tuženik naknadi troškove tog parničnog postupka.
2. Tužitelj je podnio žalbu protiv citirane presude i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev usvoji uz obvezu naknade troška, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje drugom sucu prvostupanjskog suda.
3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava njezine navode i predlaže potvrditi prvostupanjsku presudu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava na temelju bjanko zadužnice izdane od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba broj OV-7556/15 od 26. kolovoza 2015., koja je zatražena od strane tuženika zahtjevom za izravnu naplatu, te da tuženik vrati sva zaprimljena sredstva zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a sve iz razloga iz članka 50. stavak 1. točka 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24 – dalje OZ).
6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, a pazeći na bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP) na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da donošenjem pobijane presude niti jedna od tih povreda nije počinjena.
7. U provedenom prvostupanjskom postupku utvrđeno je, a što među strankama i nije sporno:
-da je tužitelj, kao ovršenik, zaključkom tog suda poslovni broj Ovr-753/24-5 od 13. ožujka 2024. upućen da u roku od 15 dana od dana dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava zaplijenjenih u postupku izravne naplate novčane tražbine na temelju ovršne isprave
– bjanko zadužnice ovjerene po javnom bilježniku Ilinki Lisonek pod poslovnim brojem OV-7556/15 od 26. kolovoza 2015. i to iz razloga propisanih odredbom članka 50. stavak 1. točka 11. OZ,
-da je tuženik, kao ovrhovoditelj, 31. siječnja 2024. podnio Financijskog agenciji zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine na temelju navedene bjanko zadužnice, te da je Financijska agencija po prijedlogu tuženika zaplijenila novčana sredstva tužitelja u iznosu od 991,63 EUR dana 6. veljače 2024., a koja su prenesena u korist tuženika dana 8. travnja 2024.,
-da su tužitelj i tuženik 27. kolovoza 2015. sklopili Ugovor o sufinanciranju osoba bez radnog staža, temeljem kojeg je tužitelj predao tuženiku predmetnu bjanko zadužnicu solemniziranu kod javnog bilježnika 26. kolovoza 2015. za osiguranje naplate mogućih potraživanja po Ugovoru o sufinanciranju,
-da je člankom 6. stavak 1. Ugovora propisano da se poslodavac obvezuje vratiti Zavodu isplaćena sredstva iz članka 2. tog ugovora uvećana za zakonsku zateznu kamatu za svaku pojedinu osobu iz članka 1. stavak 2. tog Ugovora koju nije zadržao u radnom odnosu do isteka ugovorenog roka, ako ne postupi po odredbama točki c) stavka 1. članka 3. i stavka 2., 3. i 4. članka 3. tog Ugovora i odredbama članka 4. Ugovora, dok je odredbom članka 6. stavak 2. propisano da se poslodavac obvezuje vratiti Zavodu neiskorišteni dio isplaćenih sredstava iz članka 2. Ugovora ako postupi po odredbama točke c) članka 3. i stavka 2. i 4. članka 3. Ugovora i po odredbama točki a) b) d) članka 4. ovog Ugovora,
-da je tužitelj obaviješću od 17. ožujka 2016., sukladno odredbama Ugovora o sufinanciranju zapošljavanja osoba bez radnog staža , izvijestio tuženika da je zaposlenica redovito otkazala ugovor o radu 11. veljače 2016., te da joj je radni odnos prestao 26. veljače 2016., a koju obavijest je tuženik zaprimio dana 18. ožujka 2016. , pa da je zastarni rok za naplatu tražbine temeljem zadužnice počeo teći 19. ožujka 2016.
8. Slijedom navedenih utvrđenja pravilno je sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ocijenio neosnovanim istaknuti po tužitelju prigovor zastare predmetnog potraživanja iz razloga jer je tuženik zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine temeljem solemnizirane bjanko zadužnice podnio FINA-i dana 31. siječnja 2024., dakle, unutar roka od 10 godina iz članka 233. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i 155/23, dalje: ZOO), te posljedično utvrdio da ne postoji razlog za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate temeljem predmetne zadužnice.
9. U odnosu na žalbene navode tužitelja navesti je da pravilno sud prvog stupnja utvrđuje kako se početak zastare ne računa od dana izdavanja zadužnice, već od dana dospijeća tražbine iz Ugovora o sufinanciranju, odnosno od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, pa kako tražbina iz zadužnice dospijeva kada i tražbina iz glavnog posla (18. ožujka 2016.), to do podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu (31. siječnja 2024.) nije nastupila zastara predmetnog potraživanja, koje zastarijeva u zastarnom roku od 10 godina, sukladno članku 233. stavak 1. ZOO u vezi članka 215. stavak 1. i 241. ZOO.
10. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 19. studenog 2018. zauzeto je pravno shvaćanje broj Su-IV/18-57, koje glasi:
„Na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. OZ „NN“ 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 379. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05).“
11. Kraj takvog stanja stvari, te činjenice da je predmetna zadužnica potvrđena (solemnizirana) po javnom bilježniku, to se suprotno pravnom shvaćanju tužitelja u odnosu na potraživanje iz predmetne zadužnice primjenjuje zastarni rok od 10 godina propisan člankom 233. ZOO, a ne petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO.
12. Stoga je prvostupanjski sud, i po ocjeni ovoga suda, pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava na temelju predmetne zadužnice odbio kao neosnovan.
13. Kako dakle, ovaj drugostupanjski sud nije ustanovio da postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.
14. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, pri čemu je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe valjalo odbiti, jer sa podnesenom žalbom nije uspio (članak 154. stavak 1. ZPP).
U Šibeniku, 7. srpnja 2026.
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Marta Plančić
