REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-1493/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda Tamari Bogdanović, uz sudjelovanje Valentine Pergar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Anđelka Kasum, odvjetnica u Zagrebu, Sarajevska cesta 68, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, radi poreznih pogodnosti, nakon održane usmene i javne rasprave, 7. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/22-01/148, URBROJ: 513-04-25-2 od 19. veljače 2025.

II Poništava se rješenje Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Krapina, Ispostave Krapina, KLASA: UP/I-410-23/22-32/2, URBROJ: 513-07- 02-01-22-2 od 29. ožujka 2022.

III Postupak utvrđivanja korištenja poreznih pogodnosti suprotno svrsi se obustavlja.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak upravnog spora u ukupnom iznosu od 2.500,00 eur (dvijetisućepetsto eur) u roku od petnaest dana od dana dostave pravomoćne presude, a u ostalom dijelu tužbeni zahtjev za naknadu troška se odbija.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/22- 01/148, URBROJ: 513-04-25-2 od 19. veljače 2025. odbijena je žalba izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Krapina, Ispostave Krapina, KLASA: UP/I-410-23/22-32/2, URBROJ: 513-07-02-01-22-2 od 29. ožujka 2022. kojim je utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020.korištenjem poreznih pogodnosti suprotno svrsi zakona ostvario primitke koji imaju obilježja nesamostalnog rada u iznosu od 176.320,00 kn u točki I izreke na koje se obračunava porez na dohodak, prirez i pripadajući doprinosi na način u iznosima kako je to naznačeno u točki II izreke, primici navedeni u točki II izreke nakon priznavanja izdataka doprinosa na osnovicu plaće i doprinosa iz osnovice plaće smatraju se dohotkom od nesamostalnog rada u točci III izreke, a točkom IV do V izreke nalaže se uplata utvrđenih obveza na propisani račun u roku od 15 dana od dana izvršnosti rješenja uz napomenu da se na nepravodobno uplaćene obveze obračunava i plaća zatezna kamata.

2. Tužitelj pobija zakonitost osporavanog rješenja i ističe da prema službeno dostavljenim računima navedenima u rješenju i zapisniku mjesečni iznosi isplate znatno variraju, pa nije jasno na temelju kojih kriterija porezno tijelo ocjenjuje iznose kao približno iste, a radi se o gotovo trostrukoj razlici, a takve oscilacije u iznosima upućuju na obračun temeljen na stvarno izvršenim uslugama.

3. Nadalje, nije uzeto u obzir da su računi u razdoblju od veljače do srpnja 2020. izdani tijekom pandemije COVID-19, kada terenski rad nije bio moguć, već je tužitelj prema dogovoru s naručiteljem obavljao ograničene poslove u skladištu te iznos računa jasno pokazuje smanjen obim posla, a ne fiksnu isplatu.

4. Ističe da činjenica što je tužitelj prethodno bio zaposlenik naručitelja nema odlučujuće pravno značenje u ocjeni novo uspostavljenog odnosa koji je započeo tek krajem 2018. potpisivanjem ugovora o poslovnoj suradnji između obrta tužitelja i obrta [obrt]“, jer je odluka o prelasku iz radnog odnosa u oblik poslovne suradnje bila rezultat promijenjenih poslovnih okolnosti i motiva tužitelja da preuzme veći rizik i veću odgovornost, samostalno organizira svoje vrijeme i poslove.

5. U novom modelu suradnje tužitelj ne radi po nalogu, ne postoje upute ni kontrola naručitelja, nema propisanog radnog vremena, normi učinka niti obveze rada određeni broj sati ili dana u tjednu, pa je ključno naglasiti da je riječ o poslovnom odnosu temeljenom na poduzetničkoj autonomiji i uzajamnoj neovisnosti dvaju samostalnih gospodarskih subjekata koji odnos pripada području obveznog i trgovačkog prava, a ne radnog zakonodavstva, te nema nikakvih obilježja prikrivenog radnog odnosa, te ne postoji financijska kontrola u smislu članka 32.g Pravilnika.

6. Nadalje, u konkretnom slučaju suradnja s jednim klijentom nije posljedica ugovornih ograničenja ili zabrane sklapanja drugih poslova, već tržišne specifičnosti da je naručitelj jedini ovlašteni sakupljač elektroničkog otpada na području županije, pa drugi istovrsni poslovni odnosi tužitelju nisu bili dostupni te takva situacija nije odraz ovisnosti ili podređenosti, nego posljedica regulatorne i tržišne strukture u okviru koje tužitelj posluje.

7. Tužitelj se poziva na niz presuda Vrhovnog suda Revr-314/13-2, Revr- 657/14-2, Revr-1023/14-2, Revr 2055/15-2 i Revr-1466/16-2 u kojima je jasno utvrđeno da se ugovor o djelu čak i kada se obavlja u prostorima naručitelja i pod određenim oblicima koordinacije ne može po automatizmu smatrati prikrivenim radnim odnosom, ako su stranke svjesno i zakonito odabrale drugačiji model suradnje, jer se radi o karakteristikama koje mogu biti prisutne i u drugim modalitetima ugovora poput ugovora o djelu, autorskog ugovora, poslovne suradnje i slično.

8. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske u brojnim odlukama U-III-8088/2014, U-III-11/2016, U-III-2112/2017, U-III-1606/2016, U-III-700/2018, U-III-2027/2018 i U- III-2841/2018 potvrdio je legitimnost takvog pravnog pristupa, a porezno tijelo je zanemarilo volju ugovornih strana i proizvoljno odlučilo da suradnja mora biti kvalificirana kao radni odnos, ali samo u dijelu koji je financijski povoljan za državu.

9. Naime, kada bi porezni obveznik tražio radnička prava, sud bi zaključio Da ih nema jer nije radnik, pa je takvo selektivno tumačenje prava u suprotnosti s temeljnim načelima pravne sigurnosti, jednakosti pred zakonom i ustavne vladavine prava, jer ako najviši sudovidržave uspostave jasnu i ponavljanu pravnu praksu u vezi određene vrste ugovornog odnosa, legitimno je očekivati da i druga državna tijela, uključujući poreznu upravu postupaju u skladu s tim standardima.

10. Nadalje, ključna razlika između zaposlenja i poslovne suradnje je u prijenosu poslovnog rizika, a porezno tijelo je u potpunosti ignoriralo dinamične promjene na tržištu, gdje su fleksibilni projektno orijentirani modeli postali standard posebno u djelatnostima terenskog rada i logistike, prikupljanja i obrade specifičnih otpada kao i druge suradnje koje zahtijevaju specijalizaciju i lokalnu operativnu prisutnost- 11. Ističe da tužitelj pruža usluge za koje je njegov obrt registriran, da posao obavlja vlastitim sredstvima, sam organizira rad i snosi sve troškove, rizike i posljedice izostanka s posla, te ne postoji obveza naknade za godišnji odmor ili bolovanje, te ovaj način tumačenja zakona od strane porezne uprave poduzetnicima oduzima slobodu izbora načina poslovanja i potkopava temeljna ustavna načela poput slobode rada, poduzetništva i vladavine prava.

12. Predlaže sudu da po provedenoj raspravi poništi osporavano drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i obustavi postupak nadzora, te podredno predmet vrati na ponovni postupak.

13. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja.

14. Predlaže sudu da bez rasprave odbije tužbeni zahtjev.

15. U prvom podnesku tužitelj prigovara neobrazloženom odgovoru na tužbu.

16. U drugom podnesku dostavlja službeno očitovanje Porezne uprave od 15. veljače 2022. i ističe da niti jedan od navedenih elemenata ne postoji kod tužitelja, te dodatno obrazlaže da je tumačenje Porezne uprave suprotno tumačenju Suda Europske Unije u predmetu C-692/19 od 22. travnja 2020. i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 1284/19 od 4. listopada 2022. i odluci Županijskog suda u Splitu br. Gž R-1095/2016 od 8. studenoga 2018., te ponavlja da iz navedenih odluka proizlazi da je ključni kriterij razlikovanja između radnog odnosa i poslovne suradnje stupanj samostalnosti, postojanje nadzora, ugovorna volja i prijenos rizika, pa je porezno tijelo proizvoljno zaključilo da se radi o nesamostalnom radu.

17. U trećem podnesku dostavlja sudu presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-2668/2024. od 2. srpnja 2025. i obrazlaže primjenu iste na konkretni predmet, te ponavlja već u tužbi navedene relevantne odluke Vrhovnog i Ustavnog suda Republike Hrvatske.

18. U četvrtom podnesku dostavlja sudu relevantnu presudu Upravnog suda u Splitu broj Us I-3014/2025-10 od 21. svibnja 2026.

19. Tužbeni zahtjev je osnovan.

20. Sud je održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na temelju ovlaštenja iz članka 89. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24).

21. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika.

22. Prema podacima spisa predmeta, osporavanim rješenjem od 19. veljače 2025. odbijena je žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 29. ožujka 2022. kojim je utvrđeno da je tužitelj koristio porezne pogodnosti suprotno svrsi zakona za razdoblje od 3. siječnja do 31. prosinca 2020. te ostvario primitke koji imaju obilježja nesamostalnog rada u odnosu na koje su mu obračunate porezne obveze opisane u prvostupanjskom rješenju, s obrazloženjem da je tužitelj kroz paušalni obrt za istog isplatitelja obavljao posao s obilježjima nesamostalnog rada na način da posao obavlja po uputama isplatitelja, a za što je tužitelju naručitelj redovno mjesečno vršio isplate.

23. Tuženik obrazlaže da se obilježja nesamostalnog rada prosuđuju prema kriterijima oporezivanja dohotka, te će se kao dohodak s osnove nesamostalnog rada smatrati i primitci ostvareni kroz zloupotrebu poreznih pogodnosti suprotno svrsi zakona, ako su utvrđena obilježja triju kriterija, prvo kontrole ponašanja kroz pravo poslodavca da usmjerava i kontrolira rad posloprimca, drugo financijske kontrole kroz pravo poslodavca da usmjerava ili kontrolira financijske i poslovne aspekte posloprimčevog rada i treće odnosa stranaka koji predstavlja vrlo široko definiran kriterij koji obuhvaća činjenice koje pokazuju vrstu odnosa među strankama, pri čemu porezno tijelo ima dosta široku diskreciju.

24. U obrazloženju rješenja tuženik je citirao članak 12. a stavak 1 točku 1. i stavak 2. Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 42/20), članak 27.a Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine broj 115/16, 106/18, 121/19 i 32/20), te članak 32.a do 32.k. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine, broj: 10/17, 128/17, 106/18, 1/19, 80/19 i 1/20).

25. Prema ocjeni suda, osporavanim rješenjem povrijeđen je zakon na štetu tužitelja.

26. Naime, tužitelj pravilno ističe da u konkretnom slučaju kriterij kontrole ponašanja nije ispunjen, jer činjenica što naručitelj posla zadaje krajnji proizvod i rokove izvršenja ne znači da naručitelj ima pravnu mogućnost usmjeriti i kontrolirati kako izvršitelj obavlja posao davanjem uputa, obuke ili na drugi način, tim više što su mjesečne isplate varirale i trostruko od mjeseca do mjeseca, a prema kriteriju odnosa stranaka nedostaju bitni sastojci ugovora o radu u smislu isplaćivanja naknada za godišnji ili bolovanje, niti ugovor o poslovnoj suradnji sadrži odredbe o plaći, mjestu rada, radnom vremenu, niti druge obvezne sastojke ugovora o radu iz članka 15. Zakona o radu (Narodne novine broj: 93/14,127/17, 98/19, 151/22 i 64/23).

27. Nadalje, Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi broj Usž-2668/2024- 5 od 2. srpnja 2025. potvrđuje prethodno iznesene stavove u točci 16. presude, a u točci 17. presude zaključuje da kriterij financijske kontrole sam za sebe nije dostatan za zaključak da odnos ima obilježja nesamostalnog rada.

28. O zahtjevu za trošak, sud je odlučio sukladno članku 144. i 147. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima, ocijenivši da je tužitelj uspio u sporu, te je sud prihvatio osnovanim i opravdanim zahtjev za naknadom troškova spora za sastav tužbe, sukladno Tbr. 27/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23) u iznosu od 1.000,00 eura i za pristup na ročište u iznosu 1.000,00 eura sukladno Tbr. 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika što uvećano za porez na dodanu vrijednost (25%) iznosi ukupno 2.500,00 eur.

29. Sud nije ocijenio opravdanim sukladno članku 144. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za naknadu troška upravnog spora za sastav četiri podnesena podneska, jer se tužitelj u prva dva podneska poziva na odluke i dokumente ranijeg datuma , a koje je stoga bilo moguće priložiti već u tužbi, a u druga dva podneska se tužitelj poziva na sudsku praksu nastalu nakon podnošenja tužbe, a na koju se bilo moguće pozvati na održanoj raspravi, čije održavanje je tužitelj zatražio u tužbi, te je stoga bilo obvezno za sud da održi raspravu

30. Stoga je sud na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, presudio kao u izreci.

U Zagrebu 7. srpnja 2026.

Sutkinja:

Tamara Bogdanović, univ.spec.iur.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnica Anđelka Kasum, putem e-kom

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, putem e-kom

3. U spis