REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-450/2019-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, u pravnoj tužitelja VD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliu, odvjetniku iz [adresa], protiv tužene OTP banke d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničko ureda Goranu Veljoviću i dr., odvjetnicima iz Pule, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 20. svibnja 2026. godine u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnika tužene, 7. srpnja 2026., objavio i

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 3.1. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj ugovora 070111054272 SN kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 11.01.2007., a koja glasi: « kamatna stopa je promjenjiva »

te u odredbi čl.3.3 koja glasi:

« promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama I dopunama Odluke o kamatama Banke ..

te u odredbi čl.3.4 koja glasi:

« . . kamata važeća sukladno aktima banke »,

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj ugovora 070111054272 SN, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 11.01.2007. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1.1 koja glasi:

« po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate »,

u odredbi čl.1.2 koja glasi:

« obračunat u stranoj valuti »

u odredbi čl.1.3 koja glasi

« ... u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule »

te u odredbi čl.1.4. koja glasi:

« obračunavati u CHF po drednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta »

te u odredbi čl.8.15 koja glasi:

« u protuvrijednosti kuna po srednjme tečaju HNB za CHF na dan dospijeća tražbine »

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 15.027,85 EUR, na ime dospjelih zateznih kamata do dana 30.09.2015. u roku od 15 dana."

II Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"I Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 15.031,85 EUR na ime preplate po kamati, a na koji teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. do isplate, po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007.g., a od 1. siječnja 2008.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015.g. a od 1. kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine te da mu nadoknadi parnični trošak a sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 19.486,35 EUR na ime preplate po valuti, a na koji teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. do isplate, po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007.g., a od 1. siječnja 2008.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015.g. a od 1. kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine te da mu nadoknadi parnični trošak a sve u roku od 15 dana."

III Svaka strana snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od dana 27. svibnja 2019. navodi da je 11.01.2007. sa i tuženikom sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj ugovora 070111054272 SN kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 242.130,00 CHF. Ugovor sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi a koja kamatna stopa je bila promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanja mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. P2-7129/13 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništene i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništena odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke — tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom.

1.1. Temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 242.130,00 CHF-a obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 848,17 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan uplate anuiteta. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja predmetnog ugovora (11.01.2007.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi Hrvatske narodne banke. iznosio je 4,564095 Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, Što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. PŽ-6632/17 od 14.06.2018., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništene. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu infomiirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica knxfita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio infonniran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravornočnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka.

1.2. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. sklapali su se anexi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu. Anexima/dodacima provedena je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. utvrđeno je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju pravo na povrat novčanog iznosa. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (č1.87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora (11.01.2007) bio važeći prema tečajnoj listi Hrvatske narodne banke iznosio je 4,564095 obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit znatno preplatio za određeni novčani iznos, no kako mu tužena banka nije dostavila dokumentaciju potrebnu za izradu izračuna, tužitelj u ovom trenutku ne može postaviti točno određenu visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Na temelju svega navedenog tužitelj je pretplatio predmetni kreditu u iznosu od 11.855,72 eur (89.326,96 kuna). Tužitelj uz glavnicu ima pravo i na zakonske kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate.

1.3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 27. ožujka 2026. preinačio tužbeni zahtjev za isplatom na način da od tuženika, s osnova preplate po kamatnoj stopi potražuje isplatu iznosa od 15.031,85 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do isplate, s osnova preplate po valuti potražuje isplatu iznosa od iznosa od 19.486,35 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do isplate te isplatu iznosa od 15.027,85 eur s osnova zateznih kamata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja za razdoblje do 30. rujna 2015. Tuženi se preinaci protivio, a sud je istu dopustio sukladno čl. 190. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. u daljnjem tekstu ZPP) obzirom je ista svrsishodna za razrješenje odnosa među strankama.

2. Tuženi u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti, kako po osnovu ta kao i po visini te ističe prigovor zastare. U bitnome navodi da nije sporno da je Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa a koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika. Osporava da se o navedenim odredbama nije pregovaralo te da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Naime, sukladno odredbama Ugovora o kreditu te sukladno Odlukama, Općim uvjetima i drugim Aktima tuženika kao i tržišnim uvjetima, došlo je do promjene kamatnih stopa i tečaja u konkretnom ugovornom odnosu. Ukazuje da je tuženik o svakoj promjeni kamatne stope obavještavao tužitelja, a svaka Odluka o promjeni kamatne stope donijeta je sukladno odredbama Ugovora o kreditu te Općim aktima tuženika. Ugovor o kreditu je odraz slobodnih volja ugovornih strana te je tužitelj svjesno i slobodno odabrao upravo Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom špekulirajući da se tržišne prilike u budućnosti neće bitnije mijenjati i da će kroz takav ugovor ostvariti najpovoljniju kamatu, odnosno cijenu za kredit. Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja, prilikom pregovora i razmatranja Ugovora o kreditu, nije izdvojio niti jednu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva pojašnjenja ugovornih obveza. Nadalje, vezano za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sam Zakon o obveznim odnosima u članku 26. dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena i stoga nije ništetna da bi bila protivna prisilnom propisu, a niti stopa koju je tuženik naknadno odredio na temelju ovlasti iz Ugovora o kreditu ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Vezano uz navode tužitelja glede kolektivnog postupka „Potrošač", ističe se da su u kolektivnom postupku sudovi utvrđivali tek apstraktnu pravnu zaštitu u odnosu na prosjek potrošača. Međutim, u svakom pojedinom individualnom postupku (kao što je ovaj), sud je dužan ispitati utvrditi okolnosti svakog pojedinog ugovornog odnosa i nije vezan navedenim pravomoćnim presudama.

2.1. Nadalje, vezano uz pravila o ništetnosti prema Zakonu o zaštiti potrošača tuženik ukazuje da je odredbom čl. 84. propisano da: „Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive." Člankom 81. ZZP-a propisano je da „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača." Nije sporno da se radi o ugovoru o kreditu s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, da je tuženik, sukladno odredbama ugovora o kreditu, o svakoj promjeni kamatne stope obavještavao tužitelja. Tužitelj je imao mogućnosti svoje neslaganje s izmjenama kamatne stope izraziti jednostranim raskidom ugovora ili eventualno tražiti dodatne dogovore ili pojašnjenja, a što nije učinio. Slijedom svega navedenoga, o spornoj odredbi se prethodno pregovaralo, sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna obzirom iz same riječi „promjenjiva" proizlazi da ista nije fiksna već da je podložna promjenama. Odredba je uočljiva obzirom je sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Odredba je i razumljiva. Ista ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Naime, kamatna stopa mijenja se sukladno tržišnim uvjetima, a tuženik ne može odluku o promjeni kamatna stope donositi proizvoljno po svom nahođenju. Slijedom navedenoga, tuženik osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i sve odluke banke o promjeni kamatne stope bile ništetne.

2.2. Nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF kojim je tuženik tužitelju odobrio i isplatio kredit u iznosu od 232.130,00 CHF. Međutim, osporava se da bi tuženik propustio informirati tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor vezan. Zaključenjem Ugovora, tužitelj i tuženik su svjesno i dobrovoljno prihvatili rizik mogućeg nepovoljnog tečaja valute CHF za koju je vezana obveza povrata kredita. Međutim ostvarenje rizika na strani tužitelja (rizika kojega su obje ugovorne strane bile svjesne ego i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu) ne može se prebacivati na tuženika koji nije imao nikakvog utjecaja na kretanje tečaja valute CHF. Ugovorena valutna klauzula ne služi zaštiti vjerovnika, već služi da bi se očuvala realna vrijednost neke transakcije od trenutka sklapanja ugovora do njegova izvršenja u uvjetima monetarne ili valutne nestabilnosti uzrokovane promjenama cijena ili tečaja, što je općepoznata činjenica. Kod ugovora o kreditu s valutnom klauzulom obveza dužnika se povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran kredit) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje. Slijedom toga, tužitelju nisu mogle biti nepoznate odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu. Slijedom navedenoga, tuženik osporava da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna.

2.3. Nije sporno da je provedena konverzija predmetnog Ugovora o kreditu sukladno odredbama članka 19.a — 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016). Konverzijom kredita, Ugovor o kreditu je sukladno volji stranaka, te sukladno odredbama ZPK konvertiran iz ugovora o kreditu u valuti CHF u ugovor o kreditu u valuti EUR, čime je početni kreditu u valuti CHF prestao postojati a sporne odredbe o valuti i kamatnoj stopi su izmijenjene i usuglašene s odredbama ZPK. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno navedenim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tužitelj je dobrovoljno prihvatio konverziju kredita, a stranke su suglasno zaključile i provele konverziju predmetnog kredita Zaključenje Radnje predstavlja slobodno očitovanje volja ugovornih strana kojim su stranke uredile svoje međusobne odnose proizašle iz Ugovora o kreditu. Zaključenjem konverzije, osnovni Ugovor o kreditu kao i sporne odredbe kredita su izmijenjene suglasnošću stranaka pa stoga početne odredbe Ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži, više ne egzistiraju i prestale su važiti. Navedeno iz razloga što pravila ZPK i konverzija ugovora o kreditu u CHF postavljaju poseban i odvojeni pravni režim kojim se namjerno odstupa od općeg pravnog režima obveznog prava. Sukladno svemu navedenome a obzirom su konverzijom kredita sporne odredbe Ugovora o kreditu izmijenjene a tako izmijenjene odredbe su prilagođene odredbama ZPP i ZPK a kao takve ne podliježu ispitivanju njihove (ne)poštenosti odnosno ništetnosti, tužbeni zahtjeva tužitelja u cijelosti je neosnovan. Odlukom VSRH posi.br. Rev-2868/2018 od 12.02.2018. godine iznijeto je stajalište suda da klijenti banaka nisu izgubili pravni interes za utvrđivanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu usprkos zaključenoj konverziji. Međutim, navedeno ne znači da bi tužbeni zahtjev tužitelja bio osnovan, već samo da ima procesno pravo na podnošenje takve tužbe. Slijedom svega navedenoga, tuženik osporava da bi sporne odredbe bile suprotne odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, kao što je navedeno, tužitelju nije moglo biti nepoznato da je ugovor zaključen uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, obzirom su navedene odredbe jasno naznačene u ugovoru o kreditu. Sam smisao i značenje valutne klauzule i promjenjivost ugovorene kamatne stope je općepoznat i jasan pojam pa se tužitelj ne može pozivati da za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nije znao i nije razumio. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, otplatni plan, knjigovodstvena kartica, Radnju kojom se provodi zakon o izmjenama i dopunama o potrošačkom kreditiranju (dodatak 1 ugovor o kreditu), nalaz i mišljenje vještaka MARIMAR-FIN d.o.o. te je saslušan je tužitelj kao parnična stranka.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

5. Predmet ovog spora je ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF u Ugovoru o kreditu od dana 11. siječnja 2007. te povrat stečenog bez osnove na temelju tih odredbi koje tužitelj smatra ništetnima. Sporno je također je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

5.1. Svoj zahtjev tužitelj temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 12. siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).

5.2. Sporni su osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara potraživanja tužitelja. Pritom je odlučno za predmet spora može li se tužitelj osnovano pozivati na ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule nakon što je sklopio Dodatak osnovnom Ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, a posljedično tome ima li pravo na povrat s osnove preplaćenih kamata i valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

6. Nije sporno da je 11. siječnja 2007. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu za s ugovorenim iznosom kredita od 242.130,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate 360 mjeseci, u čl. 3. ugovorena redovna kamata od 4,39% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukama banke, da su stvarno naplaćeni anuiteti obračunati prema promijenjenoj kamatnoj stopi koja je tijekom razdoblja otplate kredita mijenjana jednostranom odlukom banke (povećavana) i da se tečaj CHF tijekom ugovornog razdoblja mijenjao, da su stranke 12. siječnja 2016. sklopile Dodatak uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje: ZID ZPK/2015).

7. Činjenični navodi na kojima tužitelj temelji ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

7.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

7.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

7.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvalo na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

7.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

7.5. Odredbom čl. 118. ZZP/14 koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, suprotno navodima tuženika, postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

8. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njene novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

8.1. Na te okolnosti izveden je dokaz saslušanjem tužitelja koji je u iskazu naveo da je kredit uzeo za kupnju kuće u kojoj i danas živi. U navedenoj kući nikada nije obavljao nikakvu gospodarsku djelatnost, isključivo je koristi za stanovanje. Kredit je uzeo kod tužene jer cijela obitelj tamo ima račune, zatražio je ponudu kredita za kupnju kuće i ponuđen mu je kredit u valuti chf kao najpovoljniji. U banci su mu rekli da je kamata promjenjiva, nikakva upozorenja glede rizika sklapanja ugovora u chf nije dobio. Nije mu pojašnjeno o čemu ovisi promjena kamatne stope već jedino kad bude veća će biti i rata veća i obrnuto. Ugovor je sastavila banka, pročitao ga je, išao je ovjeriti potpis kod bilježnika, bilježnik mu je ugovor pročitao rekao koliko je iznos i rata. Nije imao mogućnosti nekih pregovora, to je bilo u tom trenutku ponuđen kredit prema njegovim mogućnostima u banci u kojoj je imao račun. Početna rata iznosila je oko 4.400,00-4.500,00 kuna da bi narasla na 8.800-9.000,00 kuna koliko se sjeća. S obzirom na situaciju i voske rate, po medijima je pratio što se događa, dolazio se i u banku informirati jer je neka imovina bila pod hipotekom, roditelji su mu pomagali plaćati rate kredita pa je tako došao i do saznanja za mogućnost konverzije. Banka mu je sačinila izračun, kući su ga malo pogledali i u konačnici prihvatili. Sjeća se da je u tom bio čl. da nema pravo na tužbu, tome je prigovorio, ali baka je rekla ili tako ili nikako, pa je u konačnici potpisao. Rata se nakon konverzije bila je manja ali ne zna koliko.

8.2. Sud je iskaz tužitelja ocijenio istinitim, jer je iskazivao uvjerljivo, u bitnom u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu, a ni tuženik nije osporio istinitost njegovog iskaza. Iz iskaza nije utvrđeno da je tužitelj u predugovornoj fazi dobio objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, pa je sud zaključio da komunikacija tužitelja s tuženikom u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja.

8.3. S druge strane, tuženik (na kojemu je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Nije dokazao ni da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Predmetni ugovor o kreditu je tipski unaprijed formulirani ugovor na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati (drukčije nije dokazano). Stoga, tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

9. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

9.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu (a ni u općim uvjetima na koje se tuženik poziva) utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

9.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu, kao ni u Općim uvjetima poslovanja tuženika ni drugim dokumentima na koje se on poziva nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

9.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna te je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.

9.4. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom na to da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

9.5. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

9.6. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

9.7. Stoga je odlučeno kao u točki I alineji I i II izreke presude.

10. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stanom sudskom vještaku MARIMAR-FIN d.o.o.

10.1. Provedenim je vještačenjem, u skladu sa nalogom suda utvrđeno da:

- preplate nastale kao posljedice promjene početnog tečaja CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, odnosno pozitivne tečajne razlike do 30. rujna 2015. ukupno iznose *19.486,35 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6,

- razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početnu ugovorenu kamatu koju je korisnik kredita trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu do 31.12.2013. godine, a od 01. siječnja 2014. pa nadalje primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. ukupno iznosi *15.031,85 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 7

- manje plaćeni anuiteti na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom CHF tečaju, odnosno negativne tečajne razlike ukupno iznose *231,39 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 8

- manje plaćena kamata tj. novčana razlika između iznosa kamate koju bi tužitelj u razdoblju do 31.12.2013. godine bila u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,39% p.a., a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. i obveze kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope stvarno platio tuženiku za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznose *0,00 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 9

- zatezne kamate obračunate na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i s osnova promjene tečaja (samo pozitivne razlike) od dana preplate do 30.09.2015. godine iznose *15.027,85 EUR kako je specificirano u stupcu 10 Tabele br. 10

- tuženik je tužitelju u obračunu konverzije kredita na dan 30.09.2015. godine utvrdio preplatu u iznosu od *10.044,38 EUR koju je tužitelj iskoristio za namirenje do 50% budućih dospijevajućih anuiteta konvertiranog kredita s vk u EUR nakon provedene konverzije u poslovnim knjigama tuženika

- tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine.

10.2. Svoj tužbeni zahtjev tužitelj je uredio u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka podneskom od 27. ožujka 2026. na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 15.031,85 eur s osnova preplate po kamati, isplatu iznosa od 19.486,35 eur s osnova prepalte po valuti zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 1. listopada 2015. do isplate te isplatu iznosa od 15.027,85 eur s osnova zakonske zatezne kamate na utvrđeni iznos pretplate s osnova ništetnih odredbi ugovora do dana 30. rujna 2015.

10.3. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju te se na njegove primjedbe vještak očitovao u podnesku od 24. ožujka 2026. i iste u cijelosti otklonio, nakon čega tuženik ne osporava matematički izračun već zadatak povjeren vještaku, no nije tražio da se vještak usmeno očituje obzirom je riječ o pravnom pitanju.

10.4. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, smatrajući ga stručnim, objektivnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda.

11. U ovome je postupku nesporno da su stranke ovoga postupka zaključile Dodatak Ugovora o kreditu sukladno odredbama ZIDZPK/2015. Naime, čl. 19.c st. 1. ZIDZPK- a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno, anuiteti u EUR i u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno, anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli i EUR iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.

12. Valja istaknuti da je pitanje valjanosti sporazuma o konverziji bilo ocjenjivano u oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, a koje pitanje je glasilo:

„Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?“, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. dao je sljedeći odgovor:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“.

12.1. Važno je naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U- I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te je ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom.

12.2. Zaključno odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-457/2025 dan je odgovor na u praksi sporno pravno pitanje "Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?", koji odgovor glasi:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

12.3. Slijedom navedenog, prihvaćajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatsek izražen u odluci posl.br. Rev-457/2025, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 15.027,85 eur, dok je u preostalom dijelu zahtjev za isplatom odbijen kao neosnovan.

13. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ukazuje se da se po pitanju zastare izričito izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev- 2245/17-2: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe." Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je objavio pravno shvaćanje o pitanju zastare restitucijskih zahtjeva, usvojeno na sjednici građanskog odjela 30. siječnja 2020. koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Stoga je prigovor zastare, istaknut u odgovoru na tužbu, neosnovan.

14. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, cijeneći uspjeh tužitelja i tuženika u odnosu na osnovanost osnove i visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u ovome postupku, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena.

U Puli, 7. srpnja 2026.

Sudac

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u 3 istovjetnih primjeraka, u roku od petnaest (15) dana od dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženoj po punomoćnicima